Politička prošlost Hrvata 12

Odbrana od turske najezde

Smrću kralja Ludvika II 1520 Ugarska i Hrvatska morale su tražiti novoga kalja. Turska je pomagala Ivana Zapolju, erdeljskog vojvodu, a uz njega je pristala i Slavonija. Prava Hrvatska već pre Mohača smatrana je od Habzburgovaca kao pretstraža njihovim naslednim zemljama prema Turcima, pa su zato još pre Mohača u nekim njenim gradovima držali svoje posade. Stoga, kad je Ferdinand Habzburški istakao posle bitke na Mohaču svoje pravo na ugarsko-hrvatski presto hrvatski velikaši uviđajući da im je to još jedini oslonac u borbi protivu Turaka izaberu ga 1 januara 1527 za svoga kralja. Ferdinand se morao obavezati da će braniti zemlju držeći na granici 1000 konjanika i 200 pešaka i da će poštivati prava i privilegije hrvatskog kraljevstva. Tako su Habzburgovci dobili hrvatsku krunu; nosiće je skoro 400 godina.

U isto vreme, kad je izabran za hrvatskog, nadvojvoda Ferdinand biran je i za češkog i ugarskog kralja. Tako Habzburgovci počinju u XVI veku oslanjajući se na svoje nasledne zemlje u Alpima da okupljaju oko sebe u borbi protivu Turaka narode srednjeg Podunavlja. Sa moćnim Nemačkim Rajhom u zaleđu oni će preko 250 godina zadržavati tursku najezdu, dok je ne slome pod Bečom 1683, ne pređu u napad, potisnu ih preko Save i Dunava i od oslobođenih zemalja ne izgrade Habzburšku Monarhiju onakvu, kakvu ćemo je videti u XIX veku.

U strašnoj borbi krsta i polumeseca hrvatske zemlje su bile krajina preko koje se čete vodile i bojevi bili. Zato retko ima zemalja da su toliko stradale od turske najezde kao hrvatske. Posle Mohača Turci ubrzavaju njihovo osvajanje. Grad za gradom padao im je u ruke; 1527 Obrovac i Udbina, 1528 Jajce i Banja Luka, 1536 Slavonija a 1537 slavno branjeni Klis sa celom Hrvatskom južno od Velebita. Uporno je branjena granica na Uni, ali se koncem XVI veka i ona počela kolebati. Za vreme ovih osvajanja hrvatskih zemalja ne prestaju turski ratni pohodi u Ugarsku. Šest puta dolazio je Sulejman Vvličanstveni na Dunav uporno se boreći da zavlada potpuno Ugarskom i da prodre u Nemačku. Nemci su ga zadržali, a u poslednjem njegovom pohodu besmrtno se proslavio 1506 hrvatski ban Nikola Zrinjski braneći Siget.

U drugoj polovini XVI veka od nekadašnje kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije ostalo je bilo vrlo malo. Videli smo da je Bosna još pre dolaska Turaka razbila Hrvatsku šireći se sve do Une. Turskim nadiranjem dovršava se geopolitičko razbijanje hrvatskih zemalja. Padom Klisa 1537 ugarsko-hrvatski kraljevi izgubili su i poslednji svoj posed u Dalmatinskoj Hrvatskoj. Turci su zaposeli celu zemlju osim nekoliko primorskih gradova i ostrva što se skloniše pod mletačku zaštitu. Hrvatski kulturno-politički centar pomera se iz Dalmacije na sever Zagrebu i Hrvatskom Zagorju, još jedinom komadu slobodne hrvatske zemlje. Što su Turci više nadirali u stare hrvatske zemlje, u toliko se i plemstvo povlačilo prema severu ili prema moru. Ni prosti narod nije mogao da izdrži svakodnevne turske napade i bežao je kud je ko stigao. Strašno tursko pljačkanje i robljenje iz XV veka nastavljeno je i u XVII veku; narod beži u primorje, uzmiče Kranjskoj, seli se u zapadnu Ugarsku čak gore do Moravske. Puste zemlje naseljavaju novi kolonisti iz dubina naših zemalja. To je doba velikih etničkih pomeranja od otsudnog nacionalnog i kulturnog značaja za Južne Slovene.

Već smo podvukli važnost naseljavanja tako velikog broja našeg naroda u primorske gradove i na dalmatinska ostrva upravo u vreme kad se preko Venecije obnavlja italijanska ofanziva na naš Jadran. Naseljavanjem novog stanovništva iz unutrašnjosti naših zemalja po opustošenim zemljama Primorske i Posavske Hrvatske u toku XVI veka izvršen je novi etno-biološki proces među Južnim Slovenima. Bez sumnje da je podvojeni politički i kulturni život Srba i Hrvata zadnjih vekova pre dolaska Turaka stvarao među njima stalno jače razlike. Katoličanstvo i zapadna kultura kod Hrvata, pravoslavlje i Vizantija kod Srba na istoku, činili su svoje. Što je dalje od dolaska na Balkan odmicalo vreme sve su se manje spominjali zajedno, sve manje ima među njima kulturnih veza. Turska najezda vraća sve na staro. Sa novim kolonistima koji dolaze iz unutrašnjosti naših zemalja, vrši se ponovo kulturna nivelacija Srba i Hrvata. Štokavci potisnuvši čakavce i kajkavce, postaju glavni dijalekt Južnih Slovena i daju osnovicu za docniji zajednički književni jezik. Ponovo se mešaju običaji, načini odevanja, pričaju se iste priče i pevaju iste pesme, Ratnički brđani iz raških, hercegovačkih i crnogorskih planina kad se sele u Slavoniju, Liku, Baniju, severnu Dalmaciju i Bosansku Krajinu, nose sobom uspomenu na nemanjićku državu, kult Marka i Miloša. Oni o tom pevaju i pričaju sa toliko žara i toliko spontanosti da njihovi junaci postaju hrvatski junaci. Stvara se zajednička narodna epika. Sve će to poslužiti naraštajima iz 19 i 20 veka kao osnovica za izgrađivanje jedne šire jugoslovenske kulturne zajednice.

Naseljavanjem velikih srpskih masa u srcu hrvatskih zemalja, Like, Banije, Bosanske Krajine i severne Dalmacije, završen je proces njihova razbijanja, koji je počela Bosna još u XII veku. Panonska i Dalmatinska Hrvatska dotad razdvojene politički, razdvajaju se sad i etnički. Dvojstvo hrvatskih zemalja bilo je sad potpuno. Primorje će se razvijati u toku budućih vekova posebno od Posavine. Ova etnička razbijenost hrvatskog naroda u novom veku biće njegova najslabija strana, ometaće ubrzavanje narodnog kulturno-političkog jedinstva, onemogućivati jaču nacionalnu akciju i prisiljavati Hrvate da zbog velikih srpskih masa u svojoj sredini moraju da vode brigu o njihovim težnjama i interesima.

Podeljen na tri države, hrvatski će narod da proživi nekoliko teških vekova. U Dalmaciji Venecija će sistematski raditi na njenoj denacionalizaciji. Stari Latini postaće Italijani i kulturni uticaj Venecije u pojedinim gradovima biće tako moćan da će oni u početku XIX veka ostavljati utisak italijanskih gradova. Trebaće žilava borba nacionalnih preporoditelja dok se skine italijanska maska sa lica naših dalmatinskih gradova.

Ostaci ostataka hrvatskih zemalja oko Zagreba ušli su posle 1527 u habzburšku državnu zajednicu. Pored ugarskog uticaja javlja se tu sad i uticaj nemački. Na nacionalnoj periferiji, bez jakog zaleđa, izložen moćnim stranim uticajima, Zagreb će tek docnije da preuzme na sebe ulogu nacionalno-kulturnog središta Hrvata. U ovo vreme on je sedište hrvatskog biskupa, hrvatskih staleža n tvrđava prema Turcima.

Od XVI do XVIII veka najveći deo Hrvata našao se pod turskom vlašću. Raseljavanja i naseljavanja izmešala su, kako smo videli, u to doba Srbe i Hrvate. Ta etnička pomešanost dovela je do kulturne nivelacije. Hrvati pod Turcima nisu bili izloženi uticaju italijanskom kao oni u Dalmaciji ili srednjo-evropskom kao oni u Zagorju; na njih deluje naša patrijarhalna kultura. I ta srpsko-hrvatska patrijarhalna kultura sa narodnim jezikom, običajima i pesmom poslužiće kao osnovica i hrvatskom i srpskom proporodu u XIX veku.

Turskim osvajanjem rasturena je i crkvena organizacija katoličke crkve u našim zemljama. Manastiri su opustošeni, crkve popaljene, a visoko sveštenstvo izmaklo iz zemlje. Ostali su jedino bosanski franjevci kao zaštitnici i čuvari katoličke vere ne samo u našim zemljama nego i u celom Turskom Carstvu u Evropi. Seljački sinovi, privikli na život i običaje, pa i nevolje svoga naroda, bosanski franjevci su učinili neocenjive usluge hrvatskom narodu. Gde god je bio jedan njihov manastir na desetine kilometara okolo njega očuvao se katolički svet. Zahvaljujući njihovom veštom ophođenju sa turskim vlastima katolici a e tim i Hrvati nisu bili potpuno iskorenjeni u vreme, kad je Turska vodila ratove sa katoličkim državama tadanje Evrope. Ma da sveštenici jedne svetske verske organizacije bosanski franjevci su umeli mnogo bolje nego i jedan katolički red u našim zemljama da pomire svoje rasno nacionalno sa univerzalističkim svoje crkve. Zato će odigrati veliku ulogu u hrvatskom nacionalnom preporodu.