Pokojnik/Drugi čin

Izvor: Викизворник
◄   Prvi čin 3. Treći čin   ►

(Lepo nameštena soba u Spasojevoj kući.)

I

VUKICA, SPASOJE

VUKICA (ukusno obučena, svetlih manikiranih noktiju, počupanih obrva i raskošno obojenih usana, sedi zavaljena na kanabetu, raskalašno prebačene noge preko noge i pušeći cigaretu): Ne razumem zašto se od mene krije razlog?

SPASOJE: Ne krije se, dušo, ali je taj razlog takve prirode...

VUKICA: Mora da je to vrlo čudan razlog. Zakazati dan venčanja, objaviti to tako reći celom svetu, štampati i pozivnice, pa ujedanput obustaviti sve to... Pa to je čitav skandal! I, zašto, zašto?

SPASOJE: Naišle su iznenadno velike brige.

VUKICA: Brige, brige, pa ti ih imaš uvek.

SPASOJE: Da, imam ih, al' ovo su, kako da kažem, izuzetne brige. Tiču se ove naše konzorcije. Naišli smo na jednu vrlo veliku smetnju, kojoj se nismo nadali, i svi smo zabrinuti, i tvoj verenik tako isto.

VUKICA: Da, i taj gospodin verenik. Do pre neki dan je po dva i tri puta dnevno dolazio piljio mi u oči kao mače govorio mi ljubavne reči i opisivao mi najlepšim bojama naš budući bračni život. A od prekjuče, jedva svrati pokoji put i to nešto zbunjen, rasejan, ne ume ni da govori.

SPASOJE: Pa, pažem ti, sve nas je pritisla briga, zato nam i nije do venčanja sad. Ja hoću da mi venčanje moje jedinice bude naj veseliji dan u životu... (miluje je po kosi) Strpi se samo, videćeš, sve će dobro, sve će biti lepo.

VUKICA: Još na sve to ti mi dovodiš tetka-Agniju.

SPASOJE: Ali ne dovodim je ja, zaboga! Srela me je juče pa veli: »Doći ću sutra da obiđem Vukicu!« Nisam joj mogao reći nemoj dolaziti, ne trpi te Vukica.

VUKICA: Ne trpim je, pa to ti je!

SPASOJE: Ali, dušo moja, moramo je trpeti. To je najpre moja sestra, od tetke doduše, ali tek sestra, a zatim je to jedna vrlo bogata usedelica.

VUKICA: Pa? Jesam li joj ja kriva. Što se nije udala kad je trebala?

SPASOJE: Ne znam, ali ona je bogata. Doduše, ona se nosi mišlju da sve svoje imanje ostavi nekoj humanoj ustanovi sve matore devojke, znaš, boluju od humanizma, ali ja mislim da će ona voditi računa i o tebi.

VUKICA (odlučno i kapriciozno): Ne trpim je!

SPASOJE: Ne razumem, zašto je baš toliko ne trpiš? Šta ti je nažao učinila?

VUKICA: Nesnosna mi je. Hoćeš li mi verovati, tata, da ni o čemu drugom ne razgovara, kad joj odem, do o prvoj bračnoj noći. Samo o tome, samo o tome, a uz to se još prenemaže i uzdiše.

SPASOJE: Ne treba joj zameriti svako uzdiše za svojim idealima.

VUKICA: Pa zar bračna noć ideal?

SPASOJE: Ideal je, sine, sve ono što čovek ne može da postigne.

VUKICA: I sad ja da ispaštam zato što ona nije postigla svoj ideal!

II

ANTA, PREĐAŠNjI

ANTA: Dobar dan! Dobar dan, gospođice Vukice!

VUKICA: Dobar dan!

SPASOJE (Vukici): Ostavi nas za časak, imamo razgovor baš povodom te naše brige.

VUKICA: Molim! (ode)

III

ANTA, SPASOJE

SPASOJE: Jesi li ga pronašao?

ANTA: Jedva! Nije on, znaš, saradnik koga lista ili da ima svoj list, pa da ga možeš lako naći.

SPASOJE: Nego?

ANTA: On je onako, dođe mu kao neki leteći novinar on veli da je publicista. Piše, znaš, onako, ispod ruke.

SPASOJE: Pa takav nam i treba. Znaš li mu bar ime?

ANTA: Da, znam! Mladen Đaković. Kažu niko kao on ne zna napisati tako oštro i strašno da se onome koga napadne prevrću i dedine kosti u grobu. Niko kao on, kažu ne ume tako od crnoga da napravi belo, a od beloga crno.

SPASOJE: Hoće li doći?

ANTA: Doći će još danas pre podne.

SPASOJE: Ali mu nisi govorio radi čega ga zovem?

ANTA: Bože, sačuvaj. Učinio sam toliko da ga pronađem, ali pravo da ti kažem, ne želim da se ja pletem u stvar. Ti znaš dobro da sam ja preskočen, pa zašto onda da se sam poturam pod sekiru?

SPASOJE: To što si preskočen nemoj da računaš mnogo ako se sručimo, sručićemo se svi, a i tebi tvoja godina ne gine.

ANTA (trgne se): Opet ti! Pa, majku mu, zar ne možeš jedanput da se otkačiš od te godine!

SPASOJE: Ja to onako uz reč.

ANTA: Nemoj ni uz reč, brate!

IV

AGNIJA, ISTI

AGNIJA (mladalački obučena i našminkana, matora devojka, ona donosi lep buket cveća): Dobar dan želim! (rukuje se sa Antom pa sa Spasojem) Kako, zar ti sam kod kuće?

SPASOJE: A, ne, tu je Vukica. (Na njenim vratima.) Vukice, 'odi, 'odi, 'odi ovamo, došla je tetka Agnija!

ANTA (digao se već ranije): Pa 'ajde ja da idem.

SPASOJE: Danas će doći, je li?

ANTA: Još pre podne.

SPASOJE: Dobro, pa uvrati.

ANTA: Hoću, zbogom gospođice Agnija!

AGNIJA: Zbogom!

ANTA (ode).

V

SPASOJE, AGNIJA

SPASOJE: Ama, šta radi to dete? Vukice!

AGNIJA: Nemoj je zvati, htela bih da progovorim s tobom.

SPASOJE: Šta imaš kog đavola da razgovaraš sa mnom, eto ti Vukice pa razgovaraj sa mnom.

AGNIJA: Htela sam da te pitam, znaš, za to odlaganje venčanja. Znaš li da ti se to napolje vrlo rđavo tumači?

SPASOJE: Šta se mene tiče kako se napolju tumači! Ostavi taj razgovor, molim te, razgovaraćemo drugi put o tome. Vukice, Vukice!

VI

VUKICA, PREĐAŠNjI

SPASOJE (kad Vukica naiđe): Gde si, dete, zaboga?

VUKICA: Dobar dan želim, tetka!

AGNIJA: Dobar dan! Slatko moje! (ljubi je) Ovo je za tebe. (daje joj buket)

VUKICA: Hvala, tetka!

AGNIJA: Pa kako je, kako je, jesi li već sita radosti?

VUKICA: Oh! Da! (razgleda buket) Gle, kako je to lepo cveće!

AGNIJA: Sama sam ga birala kod cvećara. Htela sam da liči na jedan buket koji je meni tako draga uspomena.

VUKICA: Iz mladosti svakojako?

AGNIJA: Da... da... iz ranijih dana. Dobila sam, tada, takav isti buket sa vizitkartom na kojoj je pisalo: »Cveću cveće«.

VUKICA: To je tako lepo! A šta je pisalo s druge strane vizitkarte?

AGNIJA: Ništa! Samo ime Sima Tešić, artiljerijski kapetan.

VUKICA: O, mogu misliti kako vam je to draga uspomena.

AGNIJA: Kako da ne! Drške od cveća iz toga buketa još čuvam...

VUKICA: A čime ste vi, tetkice, nagradili darodavca buketa za tu pažnju?

AGNIJA (kobajagi zbunjeno): Čime? Ničim, čime bih ga mogla nagraditi? .

VUKICA: Priznajte, priznajte ipak, morali ste ga tek nečim nagraditi.

AGNIJA (zbunjeno): Pa, može moj... nagradila sam ga jednim ljupkim osmehom, Čim drugim može devojka nagraditi kavaljera? Ali ostavimo taj razgovor o prijatnoj prošlosti, razgovarajmo bolje o sadašnjosti, o budućnosti, o tebi. Jesi li se već odlučila kakvu ćeš venčanu haljinu praviti?

VUKICA: Nisam, ali na to neću ni da mislim, pošto je svadba odložena.

AGNIJA: Pa ako je odložena, odložena je momentalno, ali će je biti. Je li, Spasoje?

SPASOJE (koji se zario bio u neko pismo, trgne se): Pa da, razume se!

AGNIJA: A na venčanu haljinu treba za vremena misliti. Danas ima tako mnogo tih modnih žurnala da je vrlo teško odlučiti se. Pa onda materijal! Dođi kod mene, toliko puta sam ti rekla, dođi kod mene, ja imam preko trideset mustara materijala za venčane haljine. Dođi da razgledaš.

SPASOJE: A što će ti, boga ti, tolike mustre?

AGNIJA: Tako, birala sam, volela sam da pravim zbirku. Pa zašto ne? Jedan pravi zbirku poštanskih maraka, drugi zbirku starog novca, lula, starih satova, jelenskih rogova, što ne bih i ja imala svoju pasiju? Pravim zbirku mustara materija za venčanu haljinu; to je moja pasija.

VUKICA: Pa što zamerate, tata, tetki? Bolje to no da zbira mačke ko strina Jovanka,

SPASOJE: Ne zameram samo ne razumem kako je ne mrzi da ide po radnjama i traži da joj se seku oni komadići krpa.

AGNIJA: Nemoj da kažeš, Spasoje, ima i to svoje draži. Uđem u radnju i uputim se najstarijem pomoćniku Gospodine, ja bih želela da mi pokažete materije za venčanu haljinu! Pomoćnik odmah napravi ljubazno lice i služi me sa zadovoljstvom, misleći da sam ja srećna verenica. I to traje čitavih pola sata. Meni dosta i tih pola sata.

SPASOJE: Pa dosta!

AGNIJA (Vukici): Slatko dete moje, kako bih volela da mi pokažeš tvoje rublje i preobuke koje si spremila.

VUKICA: Pa pokazala sam vam već.

AGNIJA: Ako, volim opet da vidim. (šapćući joj) Pravo da ti kažem, ja se ne slažem s tim da obučeš onu belu svilenu pižamu prve bračne noći ja sam za liht plavu košulju.

VUKICA (ocu očajno): Eto, kažem ja!

SPASOJE: Šta to?

VUKICA (zbunjeno): Kažem ja da moj verenik neće doći. (pogleda sat na ruci) Koje je već doba, a njega nema.

SPASOJE: Doći će! Nemoj biti nestrpljiva.

AGNIJA (zagrli Vukicu i vodi je u sobu): Slatko nestrpljenje! 'Ajdemo!

VUKICA (prolazeći kraj oca): Kažem ja!

AGNIJA I VUKICA (odu u sobu).

VII

ĐAKOVIĆ, SPASOJE

ĐAKOVIĆ (robustan tip, aljkavo obučen): Dobar dan želim! Mislim da nisam pogrešio adresu?

SPASOJE: A s kim imam čast?

ĐAKOVIĆ: Ja sam Mladen Đaković.

SPASOJE: Ah, viste taj novinar?

ĐAKOVIĆ: Ne novinar, publicista!

SPASOJE (ponudi ga rukom da sedne): Mislio sam da je to svejedno.

ĐAKOVIĆ: Ne, gospodine. Novinar je vezan za list, za urednika, za izdavača, ja sam slobodan, pišem kad hoću i šta hoću brošure, detke, pamflete i uopšte takve stvari.

SPASOJE: Da, to je ono što bi u ovom slučaju i trebalo, i radi čega sam hteo sa vama da razgovaram.

ĐAKOVIĆ: Molim!

SPASOJE: Kažu da ste vi u polemici kadri dokazati da je crno u stvari belo, a belo da je crno.

ĐAKOVIĆ: Sve se može osporiti i potvrditi, zavisi od moći logike. I u čemu je uostalom filozofija starih grčkih filozofa Protagore, Sokrata i Eshila? Suština je njena u tome da svako da sadrži u sebi svoje ne, a svako ne nosi u sebi svoje da. Sve zavisi od moći logike.

SPASOJE: Pa vi to imate, kažu.

ĐAKOVIĆ: Da, logika, to je moja moć! Bog, vidite, svakom čoveku daruje ponešto vama je, na primer, dao pare, meni je dao logiku. On ne daje jednome sve, a drugome ništa. Ne može on vama dati logiku i pare, je l' te to dvoje ne idu zajedno. On je meni dao ovo, a vama ono i rekao evo vam, pa vi sad se razmenjujte. Ti stavi gazda-Spasoju u službu tvoju logiku, a on će tebi staviti u službu svoje pare.

SPASOJE: Kako staviti u službu svoje pare.

ĐAKOVIĆ: Pa tako, ja ću to što vi želite lepo napisati, a vi ćete to što ja napišem lepo platiti je l' tako?

SPASOJE (ustežući se): Pa, da!

ĐAKOVIĆ: Dakle, pošto smo se načelno sporazumeli, izvolite sad preći na detalje i izložite mi stvar. (vadi papir i pisaljku i sprema se da piše)

SPASOJE: Stvar je u ovome jedan je čovek umro pre tri godine i sahranili smo ga. Ja sam lično bio na pogrebu.

ĐAKOVIĆ: Bog neka mu dušu prosti

SPASOJE: E, ali sad je potrebno i dokazati da je on mrtav.

ĐAKOVIĆ: Ništa lakše, izvolite mi samo reći u kom stilu želite da se to napiše?

SPASOJE: Kako u kom stilu?

ĐAKOVIĆ: Pa, mislite li visokim stilom, na primer: »Iščeznuće individuuma iz životne zajednice proizlazi iz neminovnosti procesa kome se sve pojave u prirodi potčinjavaju«, ili želite da ja njemu prosto kažem: »Ti si, brate, umro!«

SPASOJE: Pa ovo je mnogo jasnije.

ĐAKOVIĆ: Reći ću mu, dakle: »Ti si, brate, umro, a da si umro, evo ti dokaza, prvo i prvo, ti nisi živ...«

SPASOJE (prekine ga): Ali on je živ.

ĐAKOVIĆ: Ko je živ?

SPASOJE: Pa taj što je umro.

ĐAKOVIĆ: Ja vas ne razumem?

SPASOJE: Dakle, on je u stvari umro, kao što sam vam kazao, i sahranili smo ga pre tri godine, ali sad se najedanput javlja da je živ.

ĐAKOVIĆ (zavrti glavom): Hm! Hm! Hm! To je već malo neobičniji slučaj! Imao sam prilike da dokazujem da je živ čovek koji leži već godinu dana u grobu. Bilo je potrebno da i mrtvi glasaju za izbore narodnih poslanika, al' to je drugo. Drugo je to dokazivati da je mrtav čovek živ, a drugo da je živ mrtav.

SPASOJE: Znam, al' kad ima dokaza.

ĐAKOVIĆ: Kojih dokaza?

SPASOJE: Pa posmrtna lista, pogreb, grob.

ĐAKOVIĆ: Grob? Grob nije dokaz kad čovek postoji. Je l' postoji on?

.SPASOJE: Pa on kaže da postoji.

ĐAKOVIĆ: E, to je ono, vidite, a njemu se u ovakvom slučaju mora verovati.

SPASOJE: Pa, dobro, zar vaša moć logike ne može nekako da dokaže da on ne postoji?

ĐAKOVIĆ (razmišlja): Hm, zaista težak problem, sem kad bi se nešto poslužili Ajnštajnovom teorijom.

SPASOJE: A kakva je to teorija?

ĐAKOVIĆ: Po Ajnštajnovoj teoriji sve su pojave u životu relativne. Moglo bi se, dakle, uzeti da je taj čovek samo relativno živ.

SPASOJE: Kad bi to moglo nekako na osnovu koje druge teorije?

ĐAKOVIĆ: Dobro, 'ajde da pređemo na drugu teoriju. Kažite vi meni otvoreno ovo, taj čovek vama smeta ako je živ! Kvari vam račune, ne?

SPASOJE (snebiva se): Pa, kako da kažem!

ĐAKOVIĆ: Kazali ste već, dosta mi je da vas razumem. Dabome, teško je to vraćati ono što je čovek već nasledio.

SPASOJE (teško uzdahne): Teško!

ĐAKOVIĆ: E, lepo! Sad smo načisto i sad ja vidim jasno celu situaciju. I ako se o svemu ozbiljno razmisli, biće prerano kanda da se o tome piše. Pardon, to je samo moje mišljenje, ali ako vi želite, ja ću pisati samo, znate, pisanje će izazvati i odgovor, pa onda ako iznesete stvar na sva zvona, to će vas vrlo brzo odvesti pred sud, a meni izgleda u ovome slučaju da vi imate sve razloge da izbegnete sud.

SPASOJE: Pa da, šta će mi sud?

ĐAKOVIĆ: E, pa zato, vidite, bolje je da vi tu stvar uredite nekako izbegavajući javnost. Ja, verujte, nemam računa da vam dajem ovakav savet, jer, kad bih napisao, ja bih vam mnogo više naplatio ovako za savet moram se zadovoljiti i sa 1000 dinara.

SPASOJE (zgrane se): Kako? 1000 dinara za nepisanje?

ĐAKOVIĆ: I tu još nije uračunat honorar za ćutanje.

SPASOJE: Kakao ćutanje?

ĐAKOVIĆ: Pa, gospodine, recite vi meni, šta meni smeta sad, kad sam već ušao u samu tajnu, da bacim jedan letak: »Mrtvi su ustali, živi se spremaju da ih ponovo sahrane.«

SPASOJE (preneraženo): Nećete valjda?!...

ĐAKOVIĆ: Dakle, vidite li šta vredi moje ćutanje, a ja vam ne tražim više od hiljadu dinara za sve to.

SPASOJE: Dobro, dobro, daću!

ĐAKOVIĆ: Lepo, sporazumeli smo se. Savetovao sam vam da ne čačkate i ne stavljate na velika zvona. Dobro!... Ali vi ne možete sedeti skrštenih ruku, vi morate nešto činiti...

SPASOJE: Pada!

ĐAKOVIĆ: E, i u tom pogledu daću vam jedak savet.

SPASOJE: Opet 1000 dinara?

ĐAKOVIĆ: I dve i tri i četiri... ali ja neću da vas ucenjujem, zadovoljiću se samo sa 1000 dinara, što sa onom prvom hiljadom čini dve hiljade.

SPASOJE (uzdahne): Dve hiljade dinara?!

ĐAKOVIĆ: Dve, dabome, ali slušajte me najpre pa ćete videti da vredi. Vi, porodica... ja mislim da ste vi porodica sa dotičnim živim mrtvacem?

SPASOJE: Da!

ĐAKOVIĆ: Skupite se dakle svi i oglasite za ludaka tu osobu, koja blagodareći sličnosti sa pokojnikom... je li sličan?

SPASOJE: Kao pljunut.

ĐAKOVIĆ: Dakle, oglasite ga za luda i uputite ga na posmatranje. Udesite zatim šta treba — tome ne treba da vas učim — i on će biti proglašen za ludaka. Verujte, kod nas je lakše proglasiti čoveka ludim no pametnim. Dokaz vam je, gospodine, što sam i ja bio tri meseca u ludnici.

SPASOJE: Vi?

ĐAKOVIĆ: Da, pred izbore narodnih poslanika našlo se da sam lud, posle završenih izbora našlo se da sam pametan.

SPASOJE (zabrinut): O tome se vašem predlogu da razmišljati.

ĐAKOVIĆ: Razume se da se da razmišljati i sad uviđate valjda da nisam precenio?

SPASOJE: (seti se): Ah, da! (teška srca vadi iz portfelja dve hiljadarke i daje mu ih)

ĐAKOVIĆ (ustaje): Hvala, gospodine, i kad god vam zatrebam, ja vam stojim na raspoloženju, bilo da što napišem, bilo da vam kakav koristan savet dam.

SPASOJE: Hvala!

ĐAKOVIĆ: Ne želim više da vas uznemiravam. Zbogom, gospodine!

SPASOJE:Zbogom!

ĐAKOVIĆ (ode).

VIII

AGNIJA, VUKICA, SPASOJE

AGNIJA (izlazi iz Vukičine sobe): Ukus, ukus, ukus! Ukus u svakoj sitnici, to ti se mora priznati.

VUKICA: Sad ne možete reći da vam nisam sve pokazala?

AGNIJA: Ah, da, sve, sve, sve! Boga mi, dete, ti ćeš biti retka mladica tako lepo opremljena. I to sve sama; nisi htela ni mene da zoveš da ti pomognem.

VUKICA: Nisam htela da vam uznemiravam.

AGNIJA: Ali zašto, zašto, kad znaš da je spremanje svadbene opreme moja najmilija zabava?

SPASOJE: Pa zvaćemo te već, ima još da se sprema, a ima i vremena.

AGNIJA: Pa ima, dabome, kad je već odloženo venčanje.

SPASOJE: Ama, što si okupila to pa to!

VUKICA: Nemojte mi, tetka, molim vas ni pominjati to venčanje. (ode levom stočiću i nađe tamo sebi neku zabavu)

SPASOJE: Pa, dabome, najbolje je ne pominjati ga.

AGNIJA (prilazi Spasoju poverljivo): Spasoje, ne mogu, znaš, pred detetom da ti kažem, a napolju se neke čudne stvari šapuću.

SPASOJE: Znaš li ti, boga ti, šta se o tebi šapuće?

AGNIJA: Iju!

SPASOJE: Ako ti ne znaš, ja znam i ja nikad nisam došao da ti kažem to što se šapuće o tebi, pa nemoj ni ti meni kazivati šta se šapuće o meni.

AGNIJA: Ja to u najboljoj nameri.

SPASOJE: Nemoj ni u najboljoj nameri.

AGNIJA: Dobro, dobro, nikad više! (prilazi Vukici) Pa nemoj, dušo, zaboraviti kad ti bude gotova ona drap haljina; htela bih da vidim kako izgleda.

VUKICA: Ne, neću zaboraviti.

AGNIJA (poljubi je, zatim pruža ruku Spasoju): Pa ne zameri, Spasoje! Zbogom! (ode)

IX

VUKICA, SPASOJE

VUKICA (pošto je ispratila Agniju, klone u fotelju umorna): Uh!

SPASOJE: Pravo kažeš; uh!

VUKICA: Ne mogu da izdržim, pa to ti je.

SPASOJE: Ni meni nije lako, ali šta ćeš

VUKICA: I da znaš šta ona sve raspituje, ta to je užasno.

SPASOJE: Ja, dušo, očekujem posetu brata gospodin-ministrovog. Imamo poverljive razgovore, pa bih te molio, kad naiđe, da nas ostaviš same.

VUKICA: Razume se, ti znaš da ti ja nikad ne dosađujem u takvim prilikama. Uostalom, ja i inače imam da nastavim jedno pismo, koje sam još juče počela da pišem. (polazi, ali u tom trenutku otvaraju se zadnja vrata i nailazi Ljubomir, Vukica se zaustavlja)

H

LjUBOMIR, ISTI

VUKICA: O, kakvo iznenađenje! Kakvo iznenađenje!

SPASOJE: Baš dobro te si naišao; ja već nemam moći da te branim pred tvojom verenicom.

LjUBOMIR (pošto je poljubio Vukicu u ruku i sa Spasojem se rukovao): Zar sam toliko kriv?

VUKICA (Spasoju): Čuješ li ga, tata, on to naziva krivicom? (Ljubomiru) To nije krivica, to je zločin. Zanemarivati verenicu kao što vi to činite, navići verenicu na dve i tri posete dnevno pa ujedanput to razrediti, navići verenicu na tople i nežne razgovore pa ujedanput preći u profesorsku rasejanost, dozvolićete da je to težak zločin.

LjUBOMIR: Pa zaboga, oče, što se vi žalite da me ne možete odbraniti kad znate zašto to sve tako biva?

SPASOJE: Kažem joj, to su izvesne brige koje su naše zajedničke ali koje će proći, proći će. Ja njoj nikad o tim stvarima ne govorim. Šta će joj?

LjUBOMIR: Ne bih hteo da ostanem krivac u očima svoje verenice.

SPASOJE: Znaš šta, idi ti tamo s njom u sobu pa se brani verenici se uvek lakše odbrane u četiri oka.

LjUBOMIR: Da, tako je! (uzme Vukicu za ruku i odlaze u njenu sobu.)

XI

SPASOJE, SOFIJA

SPASOJE (zvoni).

SOFIJA (ulazi): Molim!

SPASOJE: Sofija, ja očekujem posetu jednog gospodina. Kad on bude došao, brinućete se da nas niko ne uznemirava. Ma ko bio, recite da nisam kod kuće.

SOFIJA: Razumem, gospodine! (odlazi i vraća se) Gospođa i gospodin Novaković.

SPASOJE: A, oni? Neka izvole!

SOFIJA (propušta Novakovićeve pa ode).

XII

NOVAKOVIĆ, RINA. SPASOJE

NOVAKOVIĆ: Dobar dan želim.

SPASOJE: Dobar dan! (rukuje se) Otkud vi tako iznenada?

RINA: Nimalo iznenadno. Obećala sam gospođici Vukici da ću ovih dana doći da zajedno obiđemo izvesne radnje.

SPASOJE: Ah, da, ona mnogo polaže na vaš ukus, samo...

NOVAKOVIĆ: I zamislite, sad i ja moram da idem po radnjama.

SPASOJE: Što vi?

NOVAKOVIĆ: Moja žena ne sme ni koraka od kuće sama.

RINA: Zamislite da ga sretnem, ja ne znam šta bih radila.

SPASOJE: Dakle, bićete i jedno i drugo pošteđeni. Pošto sam odložio venčanje, to sam obustavio i sve kupovine... Ima za to uvek vremena. Ali ste vi i inače uvek dobro došli, Vukica će vam se radovati.

RINA: E onda hajdemo k njoj malo. (htela bi da pođe)

SPASOJE: Samo za časak. Hteo bi nešto da vas upitam. Vi rekoste, ići ćete advokatu da se konsultujete?

NOVAKOVIĆ: Bio sam!

SPASOJE: Pa?

NOVAKOVIĆ: Advokat potvrđuje da je moj brak pojavom prvoga muža odista anuliran i da se moja žena mora vratiti svome prvom mužu.

RINA: To bi bilo užasno, to bi bila najsvirepija kazna!

NOVAKOVIĆ: Advokat veli da bi jedini izlaz bio kada bi prvi muž poveo brakorazvodnu parnicu, razveo se sa ženom, pa se ja posle ponovo venčao sa njom. I ja, pravo da vam kažem mislim takvu ponudu da učinim njemu.

SPASOJE: Kome njemu?

NOVAKOVIĆ: Pokojniku.

SPASOJE: Da ga umolite da povede brakorazvodnu parnicu!

NOVAKOVIĆ: Pa da, šta će mu žena koja ga ne voli?

RINA: Ja ne bih mogla preživeti to da mu se vratim.

SPASOJE: Čekajte, molim vas! Nije to tako prosta stvar kao što vam izgleda. Da bi mogao voditi brakorazvodnu parnicu, on treba da je živ.

RINA: Pa živ je!

SPASOJE: Živ je, znam ja da je živ, al' mi to ne smemo priznati. Znate li šta znači to priznati mu zakonski da je živ? To znači da se svi mi sručimo na osuđeničku klupu, to znači da svi mi, ni krivi ni dužni, na pravdi boga stradamo.

RINA: Znate kako je, gospodin-Blagojeviću, kad lađa tone, svako sebe najpre spasava.

SPASOJE: A, tako vi smatrate stvar? Svako sebe? Pa dobro, onda neka svako sebe i gleda. Samo, nemojte požaliti ako ja pre doplivam do obale nego vi.

NOVAKOVIĆ: To vi kao da nešto pretite, gazda-Spasoje?

SPASOJE: Ne pretim, ali eto, vi kažete kad lađa tone, a zaboravljate da će sa tom lađom potonuti i vaših pola miliona gotovog novca.

NOVAKOVIĆ (trgne se): Ne mislite valjda... ?

SPASOJE: Mislim, mislim. Vi zaboravljate da u ovoj celoj stvari vaš brak nije najvažnija pojava.

NOVAKOVIĆ: Ne zaboravljam, samo...

SPASOJE: E, kad ne zaboravljate, a vi budite strpljivi. Ja danas, na primer, imam važan razgovor sa jednim vrlo merodavnim gospodinom. U njegovu se pomoć ja vrlo mnogo nadam.

NOVAKOVIĆ: Pa razume se da ćemo biti strpljivi.

SPASOJE: Idite lepo kod Vukice u sobu, tamo je i njen verenik, pa se zabavljajte, a meni ostavite da brinem i vašu brigu. Izvolite, izvolite. (Rini, prateći je) Boga vam, gospođa Rina,. utičite i vi na Vukicu da se umiri, vrlo je nervozna što je odloženo venčanje.

RINA: Oh, da, da!

RINA i NOVAKOVIĆ (odu u Vukičinu sobu).

XIII

SOFIJA, SPASOJE

SOFIJA (dolazi spolja): Jedan gospodin.

SPASOJE: Nije ti rekao ko je?

SOFIJA: Ja mislim da je taj gospodin što ga očekujete.

SPASOJE: Ah, pa da! Pusti ga odmah!

SOFIJA (ode).

XIV

PAVLE MARIĆ, SPASOJE

SPASOJE (kad spazi Marića na vratima, neprijatno se iznenadi): Ah, vi? Otkud vi?

PAVLE: Zar moja pojava još uvek tako iznenađuje?

SPASOJE (malo zbunjeno): Nisam očekivao.

PAVLE: Osetio sam potrebu, pre no što pristupim izvesnim merama, da još jedanput progovorim sa vama, i to u četiri oka.

SPASOJE: Ne vidim o čemu bi imali da razgovaramo.

PAVLE: Ako vi nalazite da nemamo o čemu da razgovaramo, ja još manje imam potrebu na taj razgovor. Ja sam samo želeo da izbegnem javni skandal.

SPASOJE: Pa kad ste hteli da izbegnete javni skandal, što ste onda uopšte i dolazili, što niste ostali tamo gde ste bili?

PAVLE: To mi je bila namera. Mislio sam ,da uredim stvar sa rukovanjem mojim imanjem, da uredim još neke odnose pa da se vratim.

SPASOJE: Šta imate da uredite stvar sa rukovanjem vašega imanja; ta je stvar uređena.

PAVLE: Da, vi ste stvar uredili, to vam priznajem, ali je potrebno da je i ja sa svoje strane uredim.

SPASOJE: Kažite vi meni, kad smo već ovako u četiri oka, bi li vi pristali da mi iskreno i prijateljski razgovaramo, onako otvoreno, licem u lice?

PAVLE: Zašto ne?

SPASOJE: Onda izvolite sesti. (nudi ga cigaretama)

PAVLE (seda u fotelju i zagleda je): To je ona fotelja iz moje radne sobe.

SPASOJE: Nećete valjda reći da su i cigarete vaše? (pošto je i sam pripalio i svoj) Hoćete li hteti iskreno da mi otkrijete svoje namere? Mislim, hoćete li mi reći: šta mislite preduzeti i šta mislite činiti?

PAVLE: Reći ću vam, zašto ne? Nema u mojim namerama ničega što bi se moralo prikriti. Tako, na primer, što se tiče gospodina Milana Novakovića, koji mi je preoteo ženu, i što se tiče moje žene, koja me je duboko uvredila...

SPASOJE: Tražićete razvod braka, to već znam.

PAVLE: Ne, neću tražiti razvod braka; ostaviću to pitanje uvek otvoreno ostaviću ih da žive u braku koji nema zakonske osnove.

SPASOJE: Ostavićete ih da večito strepe za svoj srećni brak.

PAVLE: A srećni su zaista?

SPASOJE: Tako oni kažu.

PAVLE: No, pa zašto bih ja to kvario?

SPASOJE: A što se tiče onoga sa deset hiljada dinara?

PAVLE: To je najmanje, o tome ću na kraju misliti.

SPASOJE: Pa jest, pravo kažete, jer on u stvari nije vas ni oštetio, nego mene.

PAVLE: Kako vas?

SPASOJE: Pa kad se posle vaše smrti obrazovala masa kod suda, pozvani su svi dužnici da polože masi svoje dugovanje. Da je on tada položimo, ta bi suma meni pripala kao nasledniku mase.

PAVLE: Dakle, ostaviću vam ga, pa ga vi progonite. Nije pravo da vas toliko ošteti.

SPASOJE: Dobro, a... (ne ume da nađe zgodnu formu pitanju)... ovaj... šta sam ono hteo da kažem? A, kako mislite da se odnosite prema meni?

PAVLE: To je stvar najčistija i najjasnija. Nasledili ste me, jer je sud bio u zabludi da sam mrtav, a pošto sam ja živ, pada samo sobom to nasleđe i vi ćete se iseliti iz ove kuće i predati mi je kao i sva ostala imanja.

SPASOJE: Gle, molim te!

PAVLE: Tako će, razume se, biti ako kod vas sretnem potrebno razumevanje, ako ne, onda ću poći drugim putem. Optužiću vas da ste lažni naslednik, moj advokat već pribira podatke o lažnim uverenjima i lažnim svedocima koje ste vi priveli sudu dokazujući da ste mi bliski rođak, i ako smo mi, to vi najbolje znate, rod samo po tome što je vaša majka bila žena nekakvog rođaka moje majke. I tada će, razume se, parnica dobiti sasvim drugi oblik.

SPASOJE (zabrinuto razmišlja.): Hm! Hm» Hm! To dakle mislite?

PAVLE: Da, to!

SPASOJE: Al' to bi, gospodine, bio u najmanju ruku zločin, to što vi mislite da radite. Znate li vi da sam ja ugledan i uvažen član društva da sam ja...

PAVLE (prekida ga): Pardon, ja ne mislim da vam uzimam ugled, već samo imanje ugled vam ostavljam.

SPASOJE: Boga vam, jesu li svi pokojnici tako naivni kao vi, ili ste vi to izuzetno! A šta je ugled nego imanje? Oduzimate li mi imanje, oduzeli ste mi i ugled.

PAVLE: Da, sećam se, jer pre no što ste prisvojili ovo imanje, vi ste bili niko i ništa.

SPASOJE: Razume se da sam bio niko i ništa.

PAVLE: Da, da, sećam se.

SPASOJE: I sad razumete valjda zašto se ja bunim protiv vaše izjave i zašto ne mogu priznati da ste živi.

PAVLE: Razumem, da, razumem, ali šta ćete, teško je naći ma kakav izlaz koji bi za vas bio podesan.

SPASOJE: Ima ga, i vi da ste kojom srećom došli pravo meni, stvar bi već odmah, prvoga trenutka bila rešena.

PAVLE: Radoznao sam kakav?

SPASOJE: Mi smo kazali razgovaraćemo iskreno. Dakle, reći ću vam. Ja imam jedan vrlo dobar plan po kome ni ja ni vi ne bi bili oštećeni.

PAVLE: Da ga čujem!

SPASOJE: Pre svega ostalog, vi pristupate razvodu braka sa vašom bivšom ženom. Pomoći ćemo vam svi, ja ću vam dati materijal koji je dovoljan za tri brakorazvodne parnice.

PAVLE: Pa onda?

SPASOJE: Onda, kad ste oslobođeni svoga pravog braka, vi ćete zaprositi moju ćerku i ja ću vam je dati. Što me gledate tako čudnovato? Zaprosićete moju ćerku i ja ću vam je dati, a kao miraz dajem vam celokupno imanje koje je nekad bilo vaše.

PAVLE: Interesantan predlog, na taj način ja bih bio svoj sopstveni zet.

SPASOJE: Na taj način bilo bi sačuvano imanje i ugled moj i vaš.

PAVLE: I u tom slučaju vi bi priznali da sam ja živ?

SPASOJE: Da, u ovako izuzetnom slučaju.

PAVLE: Ne razumem nešto samo, vi nudite kćer koja je verena?

SPASOJE: U tome baš i možete videti kolika je žrtva koju ja činim. Zamislite imati za zeta jednog profesora univerziteta, proslavljenog naučnika, velikog naučnog pisca, i sve to žrtvovati, dozvolićete da nije mala stvar.

PAVLE: Ja mislim da je žrtva i veća, jer to dvoje mladih izvesno vezuje ljubav, a vi bi i to razorili.

SPASOJE: Pa da, i to!

PAVLE: Jer kad bi vi i izgubili imanje koje ste zetu obećali kao miraz, on bi, izvesno, ostao veran veridbi sa vašom kćerkom?

SPASOJE (malo zbunjeno): Pa da... izvesno jer to je jedan vrlo čestit čovek, verujte, to je jedan redak karakter.

PAVLE: Verujem vam! A kada bi taj »redak karakter« izgubio katedru profesora univerziteta i izgubio ime naučnika, vaša bi ćerka, izvesno, ostala verna svojoj veridbi?

SPASOJE: E, to je već u pitanju.

PAVLE: Onda ste vi odista u teškom položaju, jer to vam se može desiti.

SPASOJE: Šta mi se može desiti?

PAVLE: Pa to da izgubite zeta, ne zato što bi vas on napustio, već zato što bi vaša gospođica ćerka napustila njega.

SPASOJE: Ja vas ne razumem.

PAVLE: Zar vam vaš zet nije nikad ništa govorio o zločinu koji je učinio prema meni?

SPASOJE: Nikad ni reči! A kakav zločin, o kakvom zločinu vi to govorite?

PAVLE: Ja njegovom postupku ne umem drugo ime da izaberem.

SPASOJE: Je li to velika suma koju vam duguje?

PAVLE: Veća no što bi se mogla zamisliti.

SPASOJE: Pobogu, šta je taj čovek s tolikim novcem učinio?

PAVLE: Nije reč o novcu, reč je o delu koje se ne da novcem odmeriti.

SPASOJE: Ne razumem.

PAVLE: Trebalo je da vas vaš zet upozna s tim, jer vi u ovome trenutku treba da znate svu težinu svog položaja.

SPASOJE: Moga položaja? Zašto moga?

PAVLE: Videćete zašto. Vaš zet je bio nekada moj mladi prijatelj ja sam ga iz školske skamije uveo u život umeo je da steče i moju naklonost i moje poverenje. Kada sam pošao na put, ja sam tome mladom gospodinu poverio na čuvanje veliki rukopis moga naučnoga rada na kome sam punih sedam godina kapao. On se, čim se uverio da sam umro, i pošto me je eventualno ispratio do groba, vratio zadovoljan sa pogreba i štampao je moje delo pod svojim imenom.

SPASOJE (zatetura se od iznenađenja): Kako ... zar ono delo?!

PAVLE: Da, ono delo na osnovu kojeg je on dobio katedru na univerzitetu, na osnovu kojeg je on proglašen naučnikom, na osnovu kojeg je on postao direktor te vaše »Ilirije«, na osnovu kojeg je postao zet i na osnovu kojega ste mu vi dali toliki miraz.

SPASOJE (očajno hukne i klone u fotelju zarivši glavu u ruke posle izvesne pauze on diže glavu i pita tiho i nepouzdano): Možete li vito dokazati da je tako?

PAVLE: Razume se!

SPASOJE (pribira se i diže): To znači, vi' ste rešeni?

PAVLE: Rešen sam, idem pravim putem.

SPASOJE: (promisli se časak, pa se hrabri i diže se): Znate li vi da se i na pravom putu može naići na prepone?

PAVLE: Na sudu će se i te prepone savladati.

SPASOJE: Mislite? (šeta uzbuđeno, hteo bi kao da kaže nešto, pa ne zna šta će) Ja ne znam upravo šta da vam kažem.

PAVLE: Ja mislim, ništa više obavešteni smo dovoljno i ja i vi!

SPASOJE: Ta ono, obavešten sam, ne mogu reći da nisam obavešten...

PAVLE: E, onda prestaje potreba za svaki dalji razgovor. Inače sam vas i suviše zadržao, zbogom, gospodine rođače!

SPASOJE (jedva čujno): Zbogom!

PAVLE (ode).

XV

LjUBOMIR, SPASOJE

SPASOJE (gleda za njim kao čovek koji ne zna šta će i odakle će poći, najzad prilazi vratima Vukičine sobe i dovikuje): Ljubomire! Ljubomire!

LjUBOMIR (dolazi).

SPASOJE: Bio je ovde Marić, sad je izašao.

LjUBOMIR: Šta hoće?

SPASOJE: Čudne mi je stvari kazao, vrlo čudne stvari.

LjUBOMIR: Izvesno, nešto interesantno sa onoga sveta?

SPASOJE: Ne, već sa ovoga sveta. On tvrdi da si ti svoj naučni glas i ugled ukrao.

LjUBOMIR: Ne razumem kako se glas i ugled može ukrasti to nije tabakera ili kišobran.

SPASOJE: Nije, ali on tvrdi i veli da ima za to dokaza, da ti je dao na čuvanje svoj rukopis, a ti pošto si ga otpratio do groblja, vratio se i štampao delo pod svojim imenom.

LjUBOMIR (cinički): A šta sam trebao da radim, da li da i rukopis strpam u grobnicu i s njim sahranim?

SPASOJE: Dakle, znači ti ne sporiš, ti u stvari priznaješ...

LjUBOMIR: A vi možda nalazite da je to zločin? Verujte da nije, jer tako to biva u životu od mrtvoga se otima ono što se može. Neko mu otme ženu, neko delo, a neko kuću i celokupno imanje. Šta ko stigne!

SPASOJE (ujede se za usne): Pa... ipak, ima neke razlike. Na osnovu takve otimačine ti si postao profesor univerziteta; na osnovu toga što si profesor univerziteta ja sam ti dao kćer i ogroman miraz...

LjUBOMIR: Sve je to isto, nema nikakve razlike. Na osnovu toga što ste vi oteli imanje postali ste bogat čovek na osnovu toga što ste bogat čovek vi ste tražili i našli zeta profesora univerziteta. Verujte, sve je to jedno isto.

SPASOJE: Ti govoriš tako bezobrazno, zaboravljajući sasvim na dužno poštovanje prema ocu svoje verenice.

LjUBOMIR: A, ne, oče, nikad ja ne zaboravljam to dužno poštovanje, ali ja mislim, ovo je čisto poslovan razgovor.

SPASOJE: Pa poslovan, jeste poslovan. (seti se) A »Ilirija«?

LjUBOMIR: Šta »Ilirija«?

SPASOJE: Pa ti si direktor... To preduzeće je svetskoga značaja... Ako ti oduzmu katedru, ako izgubiš glas naučnika...?

LjUBOMIR: To će biti manje šteta po to preduzeće no ako vi izgubite imanje koje važi kao kaucija kod države.

SPASOJE (klonuo): Jeste, tako je! (uzdahne) Tako je! (ućuti oborene glave)

LjUBOMIR (posle izvesne pauze): Imate li još što sa mnom da razgovarate?

SPASOJE: Ništa više!

LjUBOMIR: Ako me ipak zatrebate, ja ću biti ovde kod svoje verenice. (ode)

XVI

SPASOJE, SOFIJA

SPASOJE (klonuo u fotelju, duboko se zamisli).

SOFIJA (dolazi): Jedan gospodin.

SPASOJE (trgne se i obasja mu se lice nadom): Ah, to je on. (užurbano) Neka uđe, uvedi ga odmah, neka uđe.

SOFIJA (odlazi i propušta dina Đurića).

XVII

ĐURIĆ, SPASOJE

ĐURIĆ: Dobar dan želim!

SPASOJE (sav blažen): Dobar dan, gospodine Đuriću! Baš u dobar čas ste došli, u dobar čas! Izvolite, molim vas, sedite!

ĐURIĆ (sedajući): Dakle, radoznao sam, jeste li postigli što?

SPASOJE: Ništa. S tim čovekom ne može se ništa lepim postići.

ĐURIĆ: A razgovarali ste?

SPASOJE: Da, bio je ovde, došao mi je kao naručen, razgovarali smo opširno i sasvim otvoreno.

ĐURIĆ: Šta veli?

SPASOJE: On ne samo što ne pristaje ni na kakav sporazum nego još i proširuje svoje napadačke namere.

ĐURIĆ: Preti?

SPASOJE: To već, da meni preti oteti imanje, to već je poznato, ali sad preti i mome zetu.

ĐURIĆ: A čime njemu?

SPASOJE: Nećete prosto verovati veli srušiću ga, oduzeću mu katedru na univerzitetu. Prikazaće ga kao lažnog naučnika. Molim vas, taj čovek tvrdi da je on napisao ovo naučno delo, a da ga je moj zet pod svojim potpisom štampao.

ĐURIĆ: Oh, to je teška optužba, i to u najgorem trenutku. Stvar »Ilirije« se ovoga časa nalazi pred sednicom ministarskog saveta svaki trenutak može nam doneti koncesiju, a koncesija predstavlja milione... milione!

SPASOJE (zanosno): Milione!

ĐURIĆ: I u takvom jednom času kad već dogledam te milione...

SPASOJE (nastavlja):... da dođe jedan nasilnik, da otme moju imovinu koja služi kao kaucija, da sruši jednoga zeta, odnosno ne zeta, nego jednoga direktora preduzeća.

ĐURIĆ: Valja o toj stvari ozbiljno razmisliti.

SPASOJE: Ja vas molim, razmislite i za mene, verujte, ja nisam više kadar razmišljati.

ĐURIĆ: Vidite, celu stvar ne treba posmatrati sa jednoga uskoga ličnoga gledišta, kao što vi činite. Stvar zahteva da se posmatra sa jednog širega, tako reći državotvornoga gledišta. Zar ne vidite vi u celoj ovoj pojavi izvestan sistem, sistem sa rušilačkim tendencijama? Taj se čovek zavukao tamo negde, u neki tajanstveni kut Evrope, u neku fabriku veli, a ja bih rekao u neku internacionalnu razaračku ćeliju. Ko zna čemu se on tamo naučio ko zna kakve su mu sve ideje zamaglile zdrav razum? Zar ne vidite na šta on udara? Na sve što je svetinja. Zar ne vidite da on preti da poruši upravo ono na čemu društvo počiva? Pođite, molim vas, redom, pa gledajte na šta on udara? Hoće da poruši onom čoveku brak...

SPASOJE: I to jedan srećan brak!

ĐURIĆ: A brak je, gospodine, jedan od prvih osnova društva. I šta dalje, hoće da preotme imovinu, privatnu imovinu!

SPASOJE: I to je moju imovinu.

ĐURIĆ: I najzad hoće da unizi, da obori, da zgazi autoritet. U svome rušilačkom besu on hoće da svuče s visine jednog naučnika.

SPASOJE: Gospode bože, meni je sad tek prasnulo pred očima; sad tek ja jasno dogledam prave namere toga čoveka!

ĐURIĆ: Da, da, gospodine, tako treba posmatrati ovu stvar. A kada se tako posmatra, onda se da jasno sagledati da ova pojava sadrži u sebi jednu opasnost šireg obima.

SPASOJE: Opasnost, razume se da je to opasnost!

ĐURIĆ: I briga koja u ovom času tišti ne može i ne sme ostati samo vaša briga; to je briga celoga društva, to je briga i same države, ako hoćete.

SPASOJE: Pa hoću, dabome! Nek država primi na sebe tu brigu.

ĐURIĆ (pauza, razmišlja): A sad, recite vi meni, treba li u takvim slučajevima dati zakonu reč? Je li zakon kadar da dogleda onu širu opasnost koja se krije iza rušilačkih namera obučenih u forme zakonske?

SPASOJE: Ne!

ĐURIĆ: Jer šta će uraditi zakon? Evo šta ovo je moja greda i ja molim zakon da mi se vrati. Zakon kao zakon, nema gde pa veli tvoja je greda, uzmi je! Ali šta će biti ako je na toj gredi nazidana kuća, zar zato da bi ti dobio jednu gredu treba da se poruši cela kuća? Šta je veće, šta je važnije, pitam ja vas: kuća ili greda?

SPASOJE: Kuća!

ĐURIĆ: Tako je! I sad zamislite »Iliriju< kao kuću, jer to je jedna organizacija, zasnovana na širokim osnovama, i sad dođe neko i kaže dajte mi moju gredu. Da, gredu, ali ako mi gredu izvučemo, srušiće nam se cela »Ilirija« na glavu.

SPASOJE: Užasno!

ĐURIĆ: Još ako je...imate li vi slučajno telefon?

SPASOJE: Eto vam ga pri ruci.

ĐURIĆ (odlazi telefonu i traži broj): Alo, alo... To je gospodin šef kabineta? Jeste li vi gospodine Markoviću? Ovde je Đurić. Dakle? (posle saopštenja koje čuje, lice mu se obasja radošću) Hvala! Velika hvala! (napušta slušalicu i ide Spasoju raširenih ruku uzvikujući.) »Ilirija«! »Ilirija«! (zagrli ga čvrsto.)

SPASOJE: Ilirija?

ĐURIĆ: Da!

SPASOJE: Svršeno?

ĐURIĆ: Da!

SPASOJE (poleti mu u zagrljaj): »Ilirija« Milioni! (na jedan mah se trgne) A greda?

ĐURIĆ: Kakva greda?

SPASOJE: Ona što može da se izvuče pa da padne kuća?

ĐURIĆ: Ne brinite sad smo na konju. Svršićemo i to dođite još danas k meni! Ja moram samo do Ministarstva hoću očima da vidim ministarske potpise. Dođite još danas, smisliću već ja dotle, ili bolje reći, ja već imam izvestan plan ne brinite! Zbogom! (ode).

SPASOJE: Zbogom! (prati ga do vrata)

XVIII

SPASOJE, RINA, NOVAKOVIĆ, LjUBOMIR, VUKICA

SPASOJE (vraćajući se od vrata, trlja zadovoljno ruke, šapćući): »Ilirija«! »Ilirija«! (odlazi Vukičinim vratima): Deco, gospodo, ovamo, ovamo!

SVI (dolaze): Šta je?

SPASOJE (razdragano): »Ilirija«! »Ilirija«! »Ilirija«!

XIX

ANTA. PREĐAŠNjI

ANTA (ulete zadihan): Dobar dan! Gospođe, gospodo, važno saopštenje. Pati li ko od vas od srca? (odleti zadnjim vratima, Sofiji) Pet čaša vode! Stvar je, gospodo, prijatna, prijatna, ali moram iz obazrivosti početi izdaleka...

SPASOJE: Hoćete valjda da nam saopštite da je dobijena koncesija za »Iliriju«!

ANTA (razočaran): Dakle, znate? (ode zadnjim vratima) Sofija, nije potrebna voda!

SPASOJE: Da, gospođe i gospodo, milioni su dobijeni, to jest, koncesija je dobijena. 'Odite, 'odite svi na moje grudi...

ANTA (potrči mu u zagrljaj).

SPASOJE (gurne Antu): Ama, ne vi akcionari, ovamo na moje grudi, braćo i sestre, akcionari. (zagrli sve koliko može i kliče) »Ilirija«! »Ilirija«!

Zavesa