Pokidane strune
I svršeno je bilo... U velu i mekoj svili,
Silazila si mirno niz stepenice hrama,
Pod krunom mirta. Svi su pogledi na tebi bili.
Pred crkvom žagor i tjeska. Kao stijena sama,
Uz onaj stari jablan ja sam odvojen bio
I ćutô. Na moje čelo studena padaše tama...
Uz melodiju čežnje praznički dan je lio
Toplo i blago sunce. Pod grozdovima behara
Mirisale su bašte. Jedan je leptir htio
Na tvoja sletiti njedra, pun zlatnih svijetlih šara...
I kada purpurni šećer prosuše pred tvoje skute,
I skladno svirači vješti, uz ćemaneta stara,
Počeše toplu pjesmu: još jednom pogledah u te,
I vidjeh, vidjeh ti oči, slatke i sunca pune...
U meni sve se sruši, ja smrtne čuh minute,
I u dnu duše moje prsnuše zlatne strune.