Pozdrav
Slušaj, vjetar huji kroz noć, punu
[tmine;
On na crnom granju, kô siroče, plače
I u času pane, negdje, u dubine,
I ja čujem kako uzdiše sve jače.
Ej, koliko puta, kô dijete ludo,
Slušao sam njega kraj majčina groba!?
U srcu mi bješe sumorno i hudo –
I mi smo plakali oboje kraj groba!
On je i sad došô sa njezine humke;
Ja osjećam miris kaduljine trave, –
To je duša njena, duša moje majke; –
Ja osjećam miris kaduljine trave...
O, vjetre, poznanče, hvala na pozdravu,
Usred ove noći tuđinske i hladne!
Hvala na pozdravu s groba moje majke,
I sa tužnih brda domovine jadne!...
Pariz, 30. VI 1904.
