Pod surim nebom
| Pod surim nebom Pisac: Stevan Luković |
Sumorno, mutno nebo... Dosadna kiša sipi,
Mrtvi jesenji sumrak, sve pusto, puno čame;
Pod prozorima svelo leprša žuto lišće,
Što ga sa gola drvlja stresaju kapi same.
Kako je lepa tuga na bledom licu tvome!
Kako me mudro glede te vlažne oči tvoje!...
Hodi! Nasloni glavu na umorenu ovu
I slušaj kako plače nesrećno srce moje.
Na okno zamagljeno, hladno spustimo čela.
Poslušak kako šumi žalosno kiša vâni.
Kako slabački vetrić uvelo lišće snaša,
Kako žalosni, mrtvi dolaze novi dani.
To je pogrebna pesma svem što je živo bilo:
I naše tople dane sa njime razasuše;
Oh, prigrli me, ljubi... osećam u tom mahu
Kako se boli naši slivaju na dnu duše.
Slabačko tvoje telo dršće uza me plašno,
Ti plačeš... ti se bojiš, nesrećni druže vrli!
Oh, plačem i ja ljubeć’ suze ti licem bledim
Dokle me čvrsto suha ručica tvoja grli.
Sumorno, mutno nebo... Dosadno kiša sipi,
Mrtvi jesenji sumrak... sve pusto, puno čame:
Hodi! žalosni, tužni i zagrljeni čvrsto
Plačimo s nebom surim, plač’mo do zore same!
Izvor[uredi]
- 1903. Pesme Stevana Lukovića. str. 27.
|