Pod onom gorom zelenom
I onom višom planinom
Malo se selo viđelo,
U selu kolo igralo,
U kolu Janja đevojka, 5
Spuštila tambar do zemlje,
Spuštila kose do pasa,
Sitan joj đerdan niz njedra.
Gleda je monče sa grada:
„Boga ti, Janjo đevojko! 10
Ko ti je tambar krojio,
Ko ti je kose gojio?“
— „Boga mi, momče, sa grada,
Ja imam brata terziju,
On mi je tambar krojio; 15
Ja imam majku gojilju,
Ona mi kose gojila!
Pita je monče sa grada?
„Boga ti, Janjo đevojko!
Ko ti je ćerdan nizao?“ 20
„Boga mi, monče, sa grada,
Ja imam seju nizilju,
Seja mi đerdan nizala![1]
↑Uporedi Karadžića, knj. V., br 64. i 336. Svih ovih dvadeset pjesama pjevaju se na svadbi, te su svadbene; kazivala ih je Jovana, žena Marka Zelenovića s Miholjača, u Gacku. Još ih imam, koje će ući u opširni opis „svadbe na selu“ Ostale su pjesme turske; zabilježene su od žene Muja-bajraktara Zvizdića i Zećira Tanovića u Gacku.
