Podne
Mi dolje bjesmo na pješčani žali;
Vazduh olovan, težak, pun topline,
I smokve, murve, naranče, masline,
I polja žitâ, sve kô da se pali.
U gustom hladu kokosovih grana,
Na žutoj travi izgorjeloj jako,
Mi smo sjedili, zaklonjeni tako
Od grdne žege i od ognja dana.
Dosadno muve zujahu sa strane,
Sluh nam je time već umoran bio, –
I težak sumor u duši se krio
Od istovjetnosti duge, neprestane.
Al' ti, hrabrija, čitala si nešto –
Pjesnika nekog. Ja te lijeno prati',
Ni jedne misli nisam mogô dati
I jedva da te razabirah gdješto.
No, ja se prenuh, čuh stih ovaj jedan:
“Sve mrtvo spava u podnevnom jugu,
I duh, što pati, neće naći drugu
Utjehu, do tugu i umor bijedan.”
“Bježi s ovog mjesta! Gle, ovdje sve
[mrije,
Sve, pa i ljubav, – priroda je pusta
Tu za bol i radost! ” I sa tvojih usta
Stihovi šumljahu dalje i silnije.
Sa mora vjetrić lagano doleće
I po maslinama trepereći pade;
Široko lišće smokve šumit' stade,
Kô da i priroda ču što pjesnik reče.
I sâmo more uzdahnu i prenu,
O žale pljusnu, kao da se budi,
I kô da bunovno sluša, pa se čudi
I nama i pjesmi, i tom smislu njenu.
