Kad Moriće pohvataše
i u grad ih povedoše,
a majka im pitu kuva,
u ruci joj oklagija,
a u drugoj zlatan ibrik. 5
Kad to čula stara majka,
oklagiju prelomila,
zlatan ibrik ulupila,
rusu kosu raščupala.
Kad su bili kroz Sarače, 10
sve sarače rasplakala.
Kad su bili uz Kovače,
uz Kovače na kolače,
molio se Morić Ibro,
molio se Dizdar-agi: 15
„A boga ti, Dizdar-aga,
popuštaj mi bijele ruke!"
No da vidiš Dizdar-age!
Popušća im bijele ruke.
Pa uzima tamburicu, 20
sitno kuca, jasno pjeva:
„O, varoši, duga ti si,
Ćemalušo, rodna ti si,
At-mejdanu, širok ti si,
Baščaršijo, gani ti si, 25
ovaj svijetu, lijep ti si,
lijep ti si, čudan ti si.
Sad postani, sad nestani.”
Molila se stara majka,
molila se Dizdar-agi: 30
„O, boga ti, Dizdar-aga,
puščaj meni jednog sina.”
Njoj govori Dizdar-aga:
„Kada bude po akšamu,
pustit ću ti oba sina.” 35
Kad je bilo po akšamu,
do dva topa ispališe,
dva Morića pogubiše.
Ljuto kune stara majka:
„Bog t' ubio, Dizdar-aga, 40
što pogubi oba sina?”
Od žalosti mila majka
na zemljicu crnu pade,
nikad gore ne ustade.
Reference
Izvor
Buturović Đenana: Morići, od stvarnosti do usmene predaje, Svjetlost, Sarajevo, 1983., str. 199-200.
