Pogorjela gora javorova,
Pogorjela, pa se ponovila,
Po njoj Jovo dobre konje pase.
Njemu Mara ručak donosaše.
Ručak ruča čelebija Jovo, 5
Ručak ruča, seku Maru gleda:
„L’jepa li si, mila Mare seko,
„L’jepa ti si obdan pogledati,
„Da kakva si obnoć poljubiti?
„Da mi nije od Boga grehota, 10
„A od ljudi velika sramota —
„Ja bi tebe obljubio, seko!“
Ciknu Mara kao guja luta:
„Šuti brate, zamaknuo seki —
„Nit’ će biti, nit’ je ikad bilo, 15
„Da je bratac obljubio seku“!
Progovora čelebija Jovo:
„Ja ću tebe obljubiti, seko, —
„Hodi sjedi meni u krijoce,
I otpuči puca niz njedarca, 20
„A ja ću ti b’jelo ljubit’ lice!“
Prepade se plemenita Mara,
I pobježe dvoru bez obzira.
Daleko je majka ugledala,
A još bliže pred nju išetala: 25
„Šta je, Maro, moj očinji vidu,
„Što si tako u licu blijeda,
„Da te nije okarao Jovo?“
— „Kakav Jovo, nemala ga, majko!
„Ne pitaj me o’šta sam ti bljeda, 30
„Već me pitaj, kako sam ti živa“.
Tad joj Mara sve po redu kaže.
Kad to začu ostarjela majka,
Trostruka je spopade groznica;
Obje odu na bijelu kulu. 35
Progovara plemenita Mara:
„Steri majko, mekane dušeke —
„Ne steri mi dugo, ni široko,
„Da se ne bi boli uduljili;
„I dodaj mi okovane nože!“ 40
Njojzi majka volju navršila.
Uze Mara okovane nože —
Sama sebe u srce udrila
I ovako izgovori majci:
„Žali majko, tvoju milu Maru, 45
„Bolje sada da ožališ Maru,
„Nego pošlje i Jova i Maru!“
To izusti, a dušu ispusti. —
Kad je bilo na zahodu sunce,
Jovo dvoru konje doćerao, 50
Pred-a-nj stara išetala majka.
Progovara čelebija Jovo:
„Mila majko, gdje je seka Mara,
„Što ne srete brata jedinoga;
„Ali se je ražljutila na me — 55
„S njome sam se danas našalio!“
„Zla ti šala, crni sine Jovo,
„Hajde seki pokupi svatove,
„Eno ti je u odaji mrtve;
„Pošljednu je riječ izustila: 60
„Bolje ti je ožaliti Maru,
„Nego pošlje i Jova i Maru!“
Kad’ to začu čelebija Jovo,
Bez obzira pobježe iz dvora. —
