Pogibija vojvode Drekala i njegova osveta
Polećeše dva galića vrana,
Od Rikavca i od Širokoga,
Navališe niz Kučke planine,
Dok dođoše ptice na Kosoru
Na bijelu kulu Drekalovu, 5
Pa izide Drekalova ljuba,
I ovako njima govorila:
„Hajte otmen dva galića vrana
„Maloli je drvlja i kamenja
„Pa nećete nigđe počinuti 10
„Do na našu prebijelu kulu
„Te kobite vojvodu Drekala,
Pa pogleda iz bijele kule
Ide li joj vojvoda Drekale,
A kad viđe da ga njojzi nema 15
Pred bijelu kulu izlazila
Pa ticama tako govorila,
„Ah za boga dva galića vrani
„Odaklen ste jutros doranili,
Viđeste li vojvodu Drekala 20
„Jeli zdravo danas ostanuo?
„I oće li doma obrćati,
„I voditi prebijele ovce.
No vranovi Mari govorili:
„Sinoć ti je zdravo omrknuo, 25
„A jutros mu udriše Klimenti,
„Bijele mu plijeniše ovce
„Na veliku božju vjeru tvrdu,
„Posjekoše vojvodu Drekala
„I Nikolu njegovoga sina! 30
„A Ljalju su noge salomili
„A ranjena Ljalja ostaviše.
Kad to začu Drekalova Mare,
Uzjahala debeloga vanca
Pa ga zajmi uz kučku planinu, 35
Doklen dođe na vrh Širokoga,
Pa pogleda u Rišvac ravni,
Ali bjehu krvave doline
I posjekli vojvodu Drekala
I Nikolu starijega sina, 40
A njenome Ljalju najmlađemu
Obe noge bili salomili,
Pa se ranjen bio izmakao
Da ga niko nije moga naći
Kada srete ranjenoga Ljalja 45
Zapjevala iz grla bijela:
„Blago mene do Boga miloga,
„Kad je mene Ljaljo ostanuo
„Od miloga vojvode Drekala,
„Da ne gine u Brđana hvala 50
„Da se njemu ime ne ukine!
„I njegovo junačko koljeno,
Pa ponese Ljalja ranjenoga
Donese ga na Kosor bijeli,
Vidala ga za godinu dana 55
Doklen bješe ozdravio Ljalje,
Pa se junak muči i premuča
Za svojega vojvodu Drekala,
Da bi kako osvetijo baba
I Nikolu brata starijega 60
Što su mu ih posjekli Klimenti,
Na mir čisti i na vjeru tvrdu
Pa napisa list knjigu bijelu
A šalje je u Klimente tvrde
Baš na ruke Đonović Martinu, 65
Nevjernome vragu latininu
Ovako se njemu pozdravio:
„O vojvoda Đonović Martine!
„Ja sam čuo đe kazuju ljudi,
E ti imaš lijepu đevojku 70
Nema druge ni bjele vile,
A ja Ljeljo momče na ženitbu
„Da je mene dadneš za ljubovcu
„Đe ćeš bolje prijatelje naći,
„Al boljega zeta ufatiti 75
„Od vojvode Drekalović Ljalja.
Kada knjiga u Klimente dođe,
Baš vojvodi Đonović Martinu
On kad vide što mu sitna piše
Odma drugu knjigu nakitijo, 80
Pa je šalje vojevodi Ljalju
U njoj mu se bijo pozdravijo:
„Ja ne tražim bolje prijatelje,
„Ni za sebe zeta jošt boljega
„Od sokola Drekalova Ljalja 85
„I jošt da smo po zlu prijatelji
„Nego kupi svate za đevojku.“
Kad je Ljalja knjiga dopanula
On je brže drugu nakitijo,
Pa je posla u Pipere ravne 90
Baš na ruke Piletić vojvodi
Ovako je njemu govorijo:
„Skupi mene dvadeset svatova
Pa mi dođi na Kosor bijeli,
„Jer se ženi Drekalović Ljalje 95
„Ja te hoću kuma vjenčanoga.
Drugu posla u Bratonožiće
A na ime Stanojević Peju,
Ovako je njemu govorijo:
„Skupi mene dvadeset svatova 100
„Pa mi pođi na Kosor bijeli,
„Jer se ženi Drekamović Ljalje
„Da mi nosiš barjak, u svatove.
Treću posla u Bjelopavliće,
U junačku kuću Boškovića, 105
Pa je tako bijo govorijo:
„Da mi pođu dvadeset svatova
„U Kosoru na bijelu kulu,
Kada mu se svati iskupiše
Na Kosoru mjestu junačkome 110
Počinuli dva bijela dana,
Kad je treće jutro osvanulo
Divno su se svati uredili,
Pa odoše u Klimente tvrde
Kod latina konak učiniše 115
A kad svanu i sunce ogranu,
Ali čauš u svatove vika:
„Hazar te se kićeni svatovi
„I heveri iz bijele kule
„Vrijeme je doma da idemo. 120
Cijeli se svati pokupiše
Izvedoše lijepu đevojku,
Isturiše šenluk iz pušaka
I prate ih Klimenti junaci,
Dok dođoše na Hocka korita 125
Tun se šnjima bili razdvojili
Oni tamo a Kuči ovamo,
Kad dođoše na Kosor bijeli
Svadbu čine za petnajest dana,
Te vojvodu Ljalja oženiše. 130
Ali Ljalja rane prekosile,
Pa s latinkom malo progovara
Ne drži je kaj svoju ljubovcu
Nit joj rza hoće oštetiti,
No sve gleda da baba osveti 135
I Nikolu brata starijega,
Pa joj veli Dukljanova Mare:
„Oj lijepa vojvodina ljubo!
„Zar ti nemaš od roda nikoga,
„Evo ima dva mjeseca dana 140
„Đe već ne bi u poxode koga,
„Sina moga ljudi ukorili,
„E dobrijeh prijatelja nema.
No da vidiš vojvodinu ljubu,
Đs izvadi divit i artiju, 145
Te latinski sitnu knjigu piše
A šalje je u Klimeite tvrde
Baš na ruke Đonović Martinu,
Pa je njemu bila govorila:
„Oj vojvoda duše ne imao, 150
„Đe ne posla koga u pohode
„No su mene prekorile druge,
„Jer ja nemam od roda nikoga
„Pa i Ljaljo mene pomrzijo,
„Malo samnom riječ progovara. 155
Kad Martina knjiga dopanula
I kad viđe što mu knjiga piše,
Skočio je na noge lagane
Pa sakuplja momke i delije
Od kraj Hotah i od Trabojina 160
Dok izredi do vrh Klimenatah
Skupio je trideset delija,
Što je moga ponajbolje naći,
Svaki jaše đoga pretiloga
Svaki nosi dvije puške male, 165
Svaki nosi srebrna handžara
Šnjima spravi dvanajest nevjesta
Sve u srmi i u suho zlato,
Kad dođoše na hotska korita
Tun se Kučke ovce prebijele 170
I krajem njih šstadeset čobana,
Tun Klimenti trudni počinuše
I ladne se vode napojiše
Izminuše dva čobana mlada,
Da dokažu Drekalović Ljalju 175
Kako njemu prijatelji idu,
Kad je Ljalje za njih razumio
On je britku sablju pripasao,
Pojahao vranca pretiloga
Pa skupio nekoliko Kučah 180
I ovako njima govorijo:
„Znate Kuči nije davno bilo!
„Kad Klimenti mene prevariše
„I Drekala i brata Nikolu,
„Na tvrdu ne vjeru prevariše 185
„I njih oba žive posjekoše
„Mene obje noge salomiše,
„S tijem su ni obraz ocrnili
„Pa sad treba da ih osvetimo,
„Da Klimente na put dočekamo 190
„I njihove glave pokidamo!
„Neka znadu što su učinili,
„Da se ovo za poslijed priča
Pa skočiše Kuči sokolovi,
A pred njima vojevoda Ljalje 195
Da dočeka svoje prijatelje
Kad Klimenti došli na Kosoru,
Odma Kuči oganj oboriše
U Klimente zagon učinješe,
Posjekoše trideset Klimenta 200
Zaciktaše dvanajest nevjesta
Što se bjehu digle u pohode,
Al govori vojevoda Ljalje:
„Nebojte se dvanajest nevjesta
„Životu vi ništa biti neće, 205
„Zdravo će te u Klimente poći,
„Daćemo vi Martinovu ćerku
„Da je njemu na dvor povedete
„Neka znadu nevjerni Klimenti,
„Vojevodu da smo osvjetili 210
„I osvetu njemu povratili!
Pa im dade po sedam dukata
I đevojku Martinovu ćerku,
I sa šnjima svoje pratioce
Ispravi ih u Klimente tvrde. 215
A Ljalje se drugom oženijo,
Šćerom milom Stojanović Peja.
Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg
