Mrvaljev Vukota i paša od Zvornika
Polećela kita golubova
Iz pitome Gračanice Župe,
Popadale tice po Liješnju [1]
Na široku baru Mirovića.
To ne bila kita golubova, 5
No to bili kićeni svatovi,
Od bijela Kneževića dvora,
Iz krvave na krajinu Župe
Pred svatima Kneževiću Ćiro,
Igra Ćiro pelivan zelenka, 10
Popijeva grlom polagano,
A meće mi dvije kuburlije.
Gledaju ih lješanske djevojke
Tada jedna govori djevojka:
„Fala Bogu, fala milosnome, 15
„Da divnoga onoga junaka,
„Blago majci, koja ga rodila,
„A sestrici što se kune njime,
„Ljubovici što se ljubi s njime,
„Onakvoga do daleko nema!" 20
Tada druga govori djevojka:
„Kuku majci, koja ga rodila,
„A sestrici što se kune s njime,
„Ljubovici što se ljubi s njime,
„Otud joj se povratiti neće.“ 25
Otolen su svati okrenuli,
Pro Liješnja livadom crkovnom,
A otole strmo obratili,
Niz Trešnjicu) [2] božju nesretnjicu,
Ibršticu vodu preskočili, 30
Ocku goru [3] zdravo prebrodili,
A otolen u Moraču donju,
Kod bijele Nemanjića lavre,
Đe su tavnu nojcu prenoćili.
Kaluđeri’h divno dočekali, 35
Gospockom ih čašću ugostili.
Kad u jutru dan i zora dođe,
Svi svatovi na noge skočili,
U bijelu crkvu ulazili,
Krstili se i Bogu molili, 40
I bijelu crkvu darovali,
Svaki daje što više mogaše,
Vječni spomen duši ostavljaše.
Otlen svati lako okrenuše,
Dok Moraču zemlju prijeđoše, 45
Izidoše na Štovanj planinu,
Tu su svati malo počinuli,
I hladne se vode napojilp,
A otolen dalje okrenuli,
I sađoše niz Bratonožiće, 50
Dok dođoše na polje Bioče,
A otolen u Kuče kamene,
Na Kosoru u Drekaloviće
Baš na kulu vojevode Sima,
Tu ih Simo dočekuje divno, 55
Gospockom ih čašću ugostio,
A kad noći u večere bilo,
Razvedoše svate na konake,
Po dvojicu i po četvoricu,
Po petinu, neđe devetinu, 60
Da je svatu ljepše na konaku,
Pođe Ćiro na Simovu kulu,
Kad gospocku sofru postavili,
Prinijeli svake đakonije:
Debeloga mesa ovnujega, 65
A crvena vina doljanskoga.
Pošto su mi divno večerali,
I gospocku sofru su pribrali,
Tada reče Drekalović Simo:
„Prijatelju, Kneževiću Ćiro, 70
„Zašto svate lomiš naokolo,
„Što ne ideš preko Planinice,
„Pa otalen niz Bjelopavliće,
„Na kiticu varoš Podgoricu
„Pa otolen u polje Doljansko?“ 75
Ćiro Simu tiho odgovara:
„Prijatelju, Drekalović Simo,
„Ja ne smijem niz Bjelopavliće,
„Ispod kule Kladića Manojla
„E smo nešto u zavađi s njime, 80
„Župljani mu stoku plijenili,
„Pa se bojim, da ne bude kavge!"
No što veli Drekalović Simo:
„Čuješ li me, Kneževiću Ćiro,
„Sada hodit naokolo nećeš, 85
„Pratiću te do na Planinicu!"
Sad pogledaj Drekalović Sima,
Đe dohvati divit i artiju,
Pa on sitnu piše buruntiju,
Otpremi je varoš Podgorici, 90
Na rukama pobratimu svome,
Pobratimu Begu Lisičiću,
U knjizi ga tako pozdravio:
„Pobratime Bego Lisičiću,
„Sakupi mi tri stotin momaka, 95
„Sve po glasu biranih momaka,
„Pa me mostu čekaj Vezirovu,
„Sve dok svane i ograne sunce,
„Da me pratiš uz Bjelopavliće,
„Do Bašine vode znamenite, 100
„Jer sam moju ćercu udomio,
„U krvavu kuću Kneževića,
„U pitomu Gračaničku Župu."
Kad je bega knjiga dopanula,
Ni sjednuo, niti dangubio, 105
No skupio tri stotin momaka,
Sve po glasu biranih junaka,
Pa ih vodi mostu Vezirovu,
Da čekaju Drekalović Sima,
I njegova prijatelja Ćira. 110
Malo stalo, dugo ne trajalo,
Dok evo ti kite i svatova,
Niz pitomo polje od Doljana.
Kad dođogne mostu Vezirovu,
Sastaše se s Begom Lisičićem, 115
U bjelo se lice poljubiše,
Pitaše se za mir i za zdravlje,
Kad rekoše da su zdravo bili,
Tada su mi malo počinuli,
I po čašu rakije popili, 120
A otolen skupa okrenuli,
Pokraj Spuža krvavoga grada,
Dok dođoše u Bjelopavliće,
Tu ih bijel danak ostavio,
A tamna ih nojca prihvatila, 125
A ponoći nema putovanja.
Na sred polja svati zamrknuli.
Ide Điro svojemu čadoru,
S njime ide lijepa đevojka,
Jer đevojka ide uz đevera. 130
Sad da vidiš jada iz nenada,
Svate viđe Manojlova majka,
Pa ovako sinu govorila:
„Slušaj sine, Kladiću Manojlo,
„Či su svati, čija li đevojka, 135
„Te na polju noćas omrknuše?!"
No govori Kladiću Manojlo:
„Muči, majko, na zlo ti svanulo,
„Što za svate i đevojku pitaš,
„Đevojka je Drekalović Sima, 140
„A svati su kuće Kneževića,
„Iz krvave Gračaničke Župe.
„Župljani mi plijeniše ovce,
„S Ponikvice visoke planine,
„I mojega brata pogubiše!" 145
No mu stara govorila majka:
„Čuješ, sine, dijete Manojlo,
„Ako naćas brata ne osvetiš,
„U mrtve ti oči pogledala!"
Tako stalo noći do poioći; 150
A ponoći kad je nastupilo,
Podig’o se Kladiću Manojlo,
Pa za pojas stavi kuburlije,
A među njih jatagana noža,
A na rame baci džeferdara, 155
Pa se dolje u svatove skida.
Svi svatovi sanak boravili,
A on traži Ćirova šatora,
Kad na njegov šator nagazio,
I pod šator k njemu ulazio, 160
On ne smije metat kuburlije,
Nego vadi plamenoga noža,
S njim udara Kneževića Ćira,
Na satnce među lopatice,
Dok mu izbi na vrh užičice, 165
A proza nj'ga lijepu đevojku
Baš đevrjku u mišicu ruku.
Pisnu, ciknu, lijepa đevojka:
„Kuku mene do Boga miloga,
„Ujede me zmija iz đevera!“. 170
No joj veli Kneževiću Ćiro:
„Muči, curo, na zlo ti svanulo,
„Nije ovo zmija iz đevera,
„No su noži Kladića Manojla.
„No si mlada soja gospockoga, 175
„A još budi srca junačkoga,
„Ne prokaži naćas u svatove,
„E ni svati oće izginuti,
„No razbuči svilene jagluke,
„Te pritegni moje rane ljute, 180
„Dok mi crna ne isteče krvca,
„E mi može duša ispanuti."
Odmah cura na noge ripila,
Izbucala svilene marame,
Te Ćirove rane pritegnula. 185
Kad u jutro dan i zora dođe,
Čauš viknu dalbuana riknu:
„Azurala kito i svatovi,
„A đeveri na konja đevojku,
„Vrijeme je nama putovati!" 190
Svi svatovi na noge skočili,
I na dobre konje okročili,
Dok po dockan Kneževiću Ćiro
Jedva uzja svojega zelenka,
Na govori vojevodi Simu: 195
„Pođi zbogom, vojevoda Simo,
„Ti ne idi do na Planinicu
„Više mene ništa biti neće!"
Tu su ti se svati razdvojili.
Simo pođe u Kuče kamene 200
A svatovi put krvave Župe.
Sad što čine kićeni svatovi:
Svaki igra svojega đogina,
Popijeva grlom polagano;
Al ne igra Kneževiću Ćiro, 205
Sve polako usteže zelenka.
Pitaju ga kićeni svatovi:
„Oj Boga ti, Kneževiću Ćiro,
„Što si nam se nešto okunjio,
„Te ne igraš ka si naučio, 210
„I ne pjevaš grlom glasovito?!"
Njima veli Kneževiću Ćiro:
„A Boga mi kićeni svatovi,
„Ja sam sinoć privatio vina,
„Pa m’ od vina zaboljela glava, 215
„No pjevajte i veselite se!"
Idu svatp sentom i ćenarom,
Dok dođoše u pitomu Župu
Na bijele Kneževića dvore;
Nego viđi Kneževića Ćira 220
Kad s’ sa svoga spuštio zelenka
Tada staroj govorio majci:
„Čuješ li me, ostarala majko,
„Od puta sam trudan i umoran,
„Pa me nešto zaboljela glava 225
„Jesam ti se malo pobolio
„Od glavice kao navalice,
„A od srca kao zlaradice,
„No mi prostri u moju odaju,
„E ću, majko, naćas počinuti, 230
„Još mi pošlji lijepu đevojku,
„Nek đevera u odaju dvori,
„Mene noćas, a vas dovijeka!"
Majka njega odmah poslušala,
Ma se jadu nije osjetila. 235
Kad je došla lijena đevojka,
Tada Ćiro majci govorio:
„Sad ti idi moja, mila majko,
„I nemojte veselje prekidat,
„A ja ću ti sanak boraviti. 240
Kad Ćirova odlazila majka,
Za njom Ćiro zatvorio vrata,
Pa se spušti na meka dušeka,
I govori lijepoj đevojci:
„Oj Boga ti, lijepa đevojko, 245
„Zapali mi voštanu svijeću,
„Vrijeme je žnvot mijenjati,
„Ljute su me rane osvojile.
„No pošto si soja gospockoga,
„Ti još budi srca junačkoga, 250
„Pa me noćas u odaju dvori,
„I ne kaži noćas svatovima,
„Neka sjede i neka se vesele,
„Imati će kada i kukati.“
To izreče jadan Kneževiću, 255
To izreče i dušu ispusti.
A što čini lijepa đevojka
Svu noć Ćira nad krevetom dvori,
Grozne suze niz obraze valja.
Kad u jutro danak osvanuo, 260
Ćirova je podranila majka,
Kuca stara Ćiru na odaju,
Al’ joj Ćiro ništa ne govori.
A kad stara u odaju dođe,
Zakukala kao kukavica. 270
A kad svati jade razumješe,
Prevrnuše kolo naopako,
Dohvatiše kuke i motike.
I jadnoga Ćira ukopaše.
No što čini lijepa đevojka, 275
Za grlo se mlada dohvatila,
Ispod grla krvi uhvatila,
Pa, krvavu knjigu napisala,
Opremi je u Kuče kamene,
Na koljeno svome milu babu. 280
U knjizi ga mlada pozdravila:
„Čuješ, babo, Drekalović Simo,
„Šte ne čuva prijatelja tvoga,
„Prijatelja Kneževića Ćira,
„No pogibe u Bjelopavliće. 285
„A da Bog da i Bogorodica,
„Ako njega osvetiti nećeš,
„Za puste ti glase čula brzo!
Kad je Simo knjigu proučio,
Odmah Kuče listom pokupio, 290
Dok je saš’o do u Podgoricu,
I tu nađe pobratima svoga,
Pobratima Bega Lisičića,
I sa njime tri stotin’ momaka,
Pa odoše u Bjelopavliće, 295
Opkoliše Manojlovu kulu,
Sa živom je vatrom sastaviše,
Manojlovu glavu posjekoše,
A majku mu u vatru baciše,
I jadnoga Ćira osvetiše, 300
Pa se tada u Kuče povrati. —
Sad na zdravlje, dragi slušaoci,
Za dugo se, braćo, veselili,
Na ovome mjestu i svakome!
Pribilježio: N. Simonović.
Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg
