Pogibija Jakšića Miloša
Jedno jutro, rano u svanuće,
u Drencima kod Jakšića kuće.
Sa istoka još zora ne sija,
poranila Jakšića Marija.
Na grudima prekrstila ruke, 5
teške su je spopanule muke.
Tužno šeta, žalosno uzdiše,
kad ne moga izdržati više.
Onda stara dozivala majku,
bijeloga dana na uranku: 10
„Mila majno, san mi protumači,
šarna guja što na sanu znači.
Guja me je opasala šarka,
a na kuću pala crna čavka.
Crna ptica sa kuće odleće, 15
al’ se guja okaniti neće,
ona hoće srce da probode;
u snu vrisnuh, ona nekud ode.“
Kad je tako ispričala Mara,
njojzi majka odgovara stara: 20
„Kćeri moja, neće biti spasa,
crnoga će nam doneti glasa.
Braća su ti u ljutome boju.
Ja te molim kao ćerku svoju,
umiri se i malo odmori.“ 25
Govori joj tako stara mama,
stiže vijest mesto telegrama.
Sa sremskoga fronta on je doša',
za smrt javlja Jakšića Miloša,
kapetana, borca i delije, 30
divnog momka i člana Partije.
Majdan gora i Radan planina
nisu boljeg odgajili sina.
Miloš bješe ponos Jablanice,
od Radana do sremske ravnice. 35
Svud je prvi u streljačnom stroju,
dok pogibe junački u boju.
Na rov krenu da bombe ubaci,
nemačni ga dočenaše šarci.
Samo reče: „Napred, bataljonu!", 40
srce stade, a telo mu klonu.
Plači, majko, braćo i sestrice,
pade Miloš u sremske ravnice.
On pogibe junački u Sremu,
istorija pisaće o njemu. 45
Još drugova mnogo sa njim osta,
oj slobodo, skupo li nas košta!
Zato, braćo, svi Jugosloveni,
ta sloboda mora da se ceni.
Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg
