Povratak iz raja
Oblače, amo! Primi me na krila
I sa mnom doli spusti se u letu;
Hoću da siđem na staru planetu,
Gdje mi je negda postojbina bila.
Pravo ti kažem, hladna svjetlost raja
S vječito istim svaki polet satre...
Željan sam zemlje i zemaljske vatre,
Željan sam ljudi i njihova kraja.
Hajdemo dakle! Ponoćnje je doba.
Oprezno! Otac spava! Tiho, tiše!
Prene li, biće vike kao kiše,
I svetom stopom zgaziće nas oba.
Tako! Pogledaj, sve dalje i dalje
Ostaje nebo i nad nama ćuti.
Stari se mjesec kao limun žuti
I hladan pogled ozgo na nas šalje.
Mrgodno luta prostorima plavim,
Jer sudba vječno sa nebom ga sveza...
Oblače, lakše, mene hvata jeza,
Ja se sve bojim da ne strmoglavim!
Mnogi su sveci polomili nogu
Slazeći ljud'ma i njihovoj stazi...
Ne vrdaj tako! Pobratime, pazi,
S jaukom da se ne povratim bogu!
Lagano! Tako! Sada mogu i ja
Mirno cigaru zapaliti koju;
Više mi miris ove biljke prija
No pjesme što ih heruvimi poju.
S pramenjem mekim plavkastoga dima
Najljepši san me pohodi i njiše,
Ovako duša spokojnije diše
I lakše teku stihovi i rima...
O plava gospo, što u gustoj svili
Kosâ nosite snježne georgine,
Sad bih vam pjevô najljepše tercine
Kad biste ovdje pokraj mene bili.
No vi u raju ostali ste... Sveti
Ležite mirno pod božjim beharom,
Dok zlatni stražar u ruci s handžarom
Bdije i sve vas drži na pameti.
Ja znadem da vas vruće čežnje more
I krivo vam je što ko uz vas nije,
Jer vaše srce još mladošću bije
I vaše usne u drhtanju gore...
Oblače, kakvo to leprša jato?!
Čudesna svjetlost sa krila mu gori
I rasipa se kao meteori,
Kao zvijezdâ razdrobljeno zlato.
Ovo su duše nevine milošte,
Na poziv oca što se u raj sele...
O zlatne tice, ponesite vrele
Pozdrave moje plavoj gospi!... Jošte,
Gle, neko amo kao vihor hrli.
Lucifer! Onaj s kim se sveti nose!
On divnu ženu, čije zlatne kose
Vijore, eno, snažnom rukom grli.
Krila mu plamte kao plamen vatre,
A strasan smijeh na licu mu titra;
Nebu se kesi i ruka mu hitra
Kô da bi htjela da zvijezde satre.
O ti što ropćeš protiv sunca sjajnog,
I žudno bereš, pun paklenih mašta,
Najljepše ruže iz božijih bašta,
Kako si sretan u prokletstvu Trajnog!...
Oblače, slušaj, već se vjetri gone,
Već čujem kako udaraju blizu!
Pogledaj, eno, u dugome nizu,
Planine streme, za vrh mjesec tone.
Evo nam zemlje! Kô požara plamen
Penje se sunce sve više i više,
Sav istok trepti od purpurne kiše
I ranih magla crveni se pramen.
Kakva ljepota! Gradovi i sela
U bezbroj boja trepere i rude;
Pjevaju šume, tanke svile blude,
I leptir kruži rijeke i vrela.
Slušaj! Već eno svijetla i čista
Molitva rana sa tornjeva zvoni,
I krotki narod u prah čelom roni,
Hvali i slavi sveto slovo Hrista.
Kako ću sada, pri rođenju zore,
Posle tisuću pozdraviti ljeta
Veliki oltar gdje kandila sveta
Ljubavi oštre trepere i gore!...
O plava gospo, kako mi je žao
Što ovdje sada mi komšije nismo!
Ja bih vam odmah napisao pismo,
I uz to buket kamelija slao.
S početka, znadem, vi ne biste htjeli
Nijednim znakom pokazati volje,
No kašnje, gospo, sve bi išlo bolje,
I vi bi sa mnom i pili i jeli...
O, što vas gospod tako rano uze?!
Ali ja znadem, kô davnih vremena,
Još zemlja ima krotkih Magdalena,
Očiju sjajnih s florom tople suze...
Za molitve im s Pobožnošću strogom,
I ja ću teški krst podići na se...
I mene moja ljubav će da spase
Od gnjeva božjeg... Sad, oblače, zbogom!