Povlačenje srpske vojske 1915—1916

Povlačenje srpske vojske 1915—1916 Pisac: Slavko Perošević

POVLAČENjE SRPSKE VOJSKE 1915—1916

U vrijeme kada krune carske
Pogaziše zakone hrišćanske.
I krenuše da na bojno polje,
Iskrvare u ime đavolje.

Kad sve dobro presta da vrijedi,
Mržnja ljubav, kada pobijedi.
I osudi Evropu u mraku,
Da se nada sunčevome zraku.

U to doba preko Drine vode,
Tamničari evropske slobode,
Pregaziše ledene talase,
Iznad srpstva svjetlost da ugase.

I za vazda kroz duge vjekove,
Da nam skuju na ruke okove.
Ali Srbin što na svom prozoru,
Tek bijaše ugledao zoru.

I izašo iz strašne tamnice,
Željan mira i željan pravice.
Sa oružjem dočeka dželata,
Ko maleni David Golijata.

Ko što orla zna dočekat soko,
Negdje gore u nebo visoko,
Svjestan da će u poslednjem letu,
Umrijeti za slobodu svetu.

II

Krstaš oro’ iz svoga gnijezda,
Kad se digne put sjajnih zvijezda,
Ne diže se radi običaja,
Nego plavo nebo da osvaja.

A kad sivi podigne se soko,
I u nebo poleti visoko,
Il’ se diže ptiće da nahrani,
Il’ da sebe od orlova brani.

A u ljutom kažu okršaju
Zna ponekad soko u očaju.
Prije zadnja no mu dođe ura,
Orlu krila da polomi sura.

A kad strašna savlada ga sila,
I za vazda polomi mu krila,
I kosti mu i mišice smrvi,
On zna da će iz prolite krvi.

Jednog dana njegovi se ’tići
Put nebesa u slobodu dići.
Pa nek ova pjesma bude oda,
Sokolima srpskoga naroda.

Onijema što su nekad davno,
Za slobodu izginuli slavno.
Zaslužili hrabro i čestito,
U nebesa da lete vječito.

Kažu knjige da su toga ljeta,
Kad sudbinu čitavog svijeta,
Rešavahu granate i meci,
Naši slavom ovjenčani preci.

Na presto se uzdignuli gordi,
Put krvavi do kojega vodi.
Gdje se samo mučenici penju,
Ka životu vječnom i spasenju.

Gdje dvadeset vijekova blista
Kruna našeg spasitelja Hrista.

III

Te godine teške i krvave,
Niz dolinu rijeke Morave,
Kroz snjegove i vjetrove hladne,
Srpske trupe umorne i gladne,

S' bojnog su se povlačile polja,
Ne što im je tako bilo volja.
Niti što je napustila vjera,
Pobjednike sa Drine i Cera.

Nego sa tri opkoljene strane,
Ne mogahu više da se brane.
Kažu da je tih nesrećnih dana,
Kad Srbija pištaše od rana.

I u moru grcaše nesreće,
U komandu na ratno vijeće.
Aleksandar Regent srpske krune,
Došo stanje s' bojišta da čune.

I da vidi u sred ovih jada,
Imal' čemu dobrom da se nada.
Od vojvoda i od generala,
Prvi Putnik usta sa astala:

„Visočanstvo i svijetla kruno,
Ne krijem vam zabrinut sam puno,
I tužan sam što vas moram sresti,
Ko nosilac lošijeh vijesti.

Ispred švapskih i bugarskih trupa,
Naša vojska s' bojišta odstupa,
I u teškom nalazi se stanju,
Jer sila je navalila na nju'.

I ne može više da se brani,
Od krvave germanske nemani.
Preko Drine ko gladni vukovi,
Austrijski nadiru pukovi.

Užicama i Valjevu lete,
Kolubaru i Cer da osvete,
I operu ljagu sa obraza
Posle teških i bolnih poraza.

A s Dunava i ledene Save,
Gdje smo borbe vodile krvave,
Njemačka nas potisnu armada,
Pa se eno u sred glavnog grada.

Na Dedinju na kraljevske dvore,
Opet njini barjaci viore.
Tu su u čast srpskoj prestonici,
Pali naši najbolji vojnici.

I živote položili svoje,
Da ih srpstvo slavi ko heroje.
I da ih se kroz duga stoljeća,
Sa ponosom i sa tugom sjeća.

A s' istoka prema gradu Nišu,
Sa leđa nam Bugari kidišu.
I već gaze Nišavu rijeku,
Odstupnicu da nam odsijeku.

I zatvore dolinu Vardara,
Ko se tome nado od Bugara.
Naša vojska uz bojeve teške,
Snagom srca i volje viteške,

Uz velike napore i žrtve
Ne brojeći ranjene i mrtve,
Povlači se sa kućnoga praga
Ali nam je na izmaku snaga.

Ne možemo izdržati više
Protiv sile što na nas kidiše.

Ja bih vojsci za požrtvovanje
Odo' počast i odo' priznanje.
Al se bojim da pred ovom mukom,
Jedinice ne pokleknu duhom.

Gledajući od mraka do zore,
Napuštena sela kako gore.
Gdje su mnogom na prazno ognjište,
Gladna djeca ostala da pište.

Pamti' l iko težega vremena,
Sva Srbija klekla na koljena.
I lagano umire bez glasa,
Svud prizori smrti i užasa.

Sve propasti i nesreći sluti,
„Bog se dragi na Srbe naljuti”.
Zima ide, mraz ledeni steže,
Kraj puteva iznemogli leže.

I u ropcu samrtnome cvile,
Strah naćero nejač i civile,
Da za vojskom odstupaju k' jugu,
Zavila se Srbija u tugu.

Al nijesu zalud rekli ljudi:
Mi smo Srbi prkosni i ludi,
Od Dunava do Kosova polja,
Sve pritisla tuga i nevolja.

Srce da se grudi skameni,
Svuda leže mrtvi ranjeni.
Tifus vojskom i narodom hara,
A mi sa tri ratujemo cara.

Još vas pitam u ovoj prilici:
Gdje su danas naši saveznici?
Da teškoj pomognu nam tuzi,
Gdje su danas Rusi i Francuzi?

Zbog čega smo ostali u tami?
Smrt u oči da gledamo sami?
Za dan il’ dva, dajem vam na znanje,
Bugari će zauzeti Vranje.

I tako nas u našoj nesreći,
Od Soluna i Grčke odsjeći.
I ka jugu zatvorit prolaze,
Da nas lakše smrve i poraze.

A Austrougarske armije,
Put Kosova i put Metohije.
Pro’ Sandžaka i pro Crne Gore,
Žure da nas u obruč zatvore.

I sve da nas na kraj ofanzive,
Pod oružjem pohvataju žive.
Al’ Švabama predamo li puške,
Bez gordosti ostaćemo muške.

Bez obraza, časti i poštenja,
Sva vojska je mojega mišljenja.
I rađi smo dočekat Germane,
Ko' junaci što slobodu brane!

No u njine krvave tamnice,
Da skapamo kano kukavice.
Od bolesti, od zime i gladi,
Da nas jedu vaške i gamadi.

I dok god smo na svijetu živi,
Da se svaki osjećamo krivi.
Što smo klekli ispred švapskih trupa,
Ta cijena za mene je skupa.

Jer u ovom vremenu propasti
Onaj koji od sopstvene časti,
Više drži do golog života,
Bit ne može srpski pariota.

IV

Kad završi stari starešina,
Muk nastade i gluva tišina.
Dok sa čela progovori stola,
Aleksandar naslednik prestola:

— Ja vojvodo, iz tvoga raporta,
Vidim da se sa čitavog fronta,
Naša vojska uz teške gubitke,
Potučena povlači iz bitke.

I odstupa kako mi se čini,
Ka Kosovu polju i Prištini.
Još mi kažeš da se kroz Srbiju,
Suze i krv potocima liju.

Od Dunava do Prištine grada,
Da svud tuga caruje i vlada.
Smrt, nesreća, patnja i bijede,
Da na mome prijestolu sjede.

A ja često u dubokoj noći,
Kad ostanem prepušten samoći,
Dok me me muče jad i nesanice,
Slušam odjek teških haubica.

Što pjevaju po veče cijelo,
Srpskoj zemlji zadnje opijelo.
Sa tom pjesmom što dobru ne sluti,
Čekajući kad će osvanuti.

Svakoga sam mrtvoga junaka,
Po sto puta u duši oplaka.
I rane mu ožalio klete,
Ko da mi je rođeno dijete.

Jer u ovoj nesreći vojvoda,
Ja sam otac srpskoga naroda.
A moja je kruna kolijevka,
Koja će ga njihat dovijeka.

Ja znam vojska da još ima nadu,
U srpskoga kralja i u vladu.
I u svoje da vjeruje vođe,
Zato braćo mi koji smo ođe,
Nać' moramo izlaz i rešenje
Za armiju i njeno spasenje.

Svi vi dobro vidite i znate,
Saveznike naše iz Atante.
Da je teška zahvatila kriza
Nijemci su došli do Pariza.

A Rusi se s' Galicijskog polja,
Posle strašne bitke i pokolja,
U teškome povlače neredu,
Bez ikakve nade u pobjedu.

A Englezi iz Male Azije,
S' Galipolja posle invazije,
Svoje trupe uz pomoć Francuza,
Prebaciše preko moreuza.

I u Grčkoj podigoše baze,
Da vidaju krvave poraze.
Ja sam zbog tog imao u vidu,
Da odstupim s vojskom ka Ohridu.

Egejskome moru i Epiru,
Da se trupe odmore na miru.
I kada se ukaže prilika,
Da uz pomoć naših saveznika,
Spremnu vojsku vratim na bojišta,
Al od toga neće biti ništa.

Jer tu nam je zatvorila vrata
Ruka našeg staroga dželata,
Za sudbinu srpsku što ne mari,
Bog vas vječno prokleo Bugari.

Pa izgleda braćo da nam sade,
Nema drugog izlaza i nade,
No da Švabi probamo uteći,
Pro Rugovske klisure i Peći.

I odatle što možemo prije,
Da pređemo s vojskom Prokletije.
Ja znam u sred visokih planina,
Da caruju snjegovi i zima.

Surom orlu teško je i ljeti
Prokletije divlje da preleti.
No mu krila zalede od mraza,
Al' nemamo drugoga izlaza.

A kad vojska sa komorom mine,
Pro sniježne i divlje planine,
Sići će mo u dugoj koloni
Prema Draču i prema Valoni.

Gdje će da nas, bude li talije,
Savezničke čekati galije.
Al’ sve bi nam moglo biti džabe,
Ako Švabe stignu da ugrabe.

Da na vrata Rugovske klisure,
Položaje topovske isture.
Tu bi odjek strašne kanonade,
Naše zadnje ugasio nade.
I čitavom svijetu pokaza’
Sliku srpske smrti i poraza.

Ali ja se, kano i svi borci,
Nadam da će gordi Crnogorci,
Radi srpstva i bratske ljubavi,
Sresti Švabu na megdan krvavi.

I da neće puštiti Germane,
Da nas sa te iznenade strane.
Kroz vjekove i duga stoljeća,
Kad god nas je trefila nesreća,
Kroz ratove i krave muke,
Jedni drugim pružali smo ruke.
I jedina bila nam je plaća,
To što smo voljeli ko braća.

Pa zbog toga u ovoj Golgoti,
Kada naši zavise životi,
Od vihora i od ratne sreće,
Ja mnim da nas ostaviti neće.

Jer ne leži u njinoj naravi,
Da se pred boj uplaše krvavi.
Ni u tešku nevolju i muku,
Da gledaju glave da izvuku.

Da se od njih stide pokoljenja,
Nego radi časti i poštenja,
Rad savjesti i ličnoga mira,
Kad čas strašni dođe da se bira.

Ja znam da će sve da nas zadive,
Birajući vječito da žive.
Pa sad braćo držite se plana,
Jer u ovih nekoliko dana,
Čast i obraz, život i sloboda
Srpske zemlje i srpskoga roda.

I njegova blagodet buduća
Od vašega zavise pregnuća.
I hitajte što možete prije
Da u srce klonule armije.

Od Vrhovne komande i Vlade
Zračak nove udahnete nade.
A od mene neka od vas svako,
Srpskoj vojsci poruči ovako.

V

Vojsko moja, srpsko ogledalo,
Malo vas je u stroju ostalo.
U vihoru krvavih megdana,
Mnogi od vas dopano je rana.

Pa sad gore u nebesa plava,
Kraj Miloša Obilića spava.
A vama se što ostaste živi,
Čitav Balkan i Evropa divi.

Jer u vašim rukama junaci,
Pobjednički viore barjaci.
S' Kolubare, s Cera i sa Drine,
Vi ste primjer vojničke vrline.

I vojničke časti i morala,
Zadovijek neka vam je hvala!
Vaša slava sokolovi moji,
Germanskim se leševima broji.

Njinom krvlju minulijeh ljeta,
Vrhovima oštrih bajoneta.
Na bojno smo ispisali polje,
Da smo narod slobodarske volje.

Narod koji nosi u genima,
Želju da svim Južnim Slovenima.
Posle mraka i vjekovne tmine,
Sunce grane i okove skine.

Al’ junaci od prošlog proljeća,
Ratna nas je ostavila sreća.
Pa smo ovih sudbonosnih dana,
Skoro sa svih opkoljeni strana.

Tmurni oblak smrti i nesreće,
Ka nama se prijeteći kreće.
A mi pred njim i njegovom snagom,
Odstupamo krvavijem tragom.

Ostavljeni u vihoru sami,
Izgubljeni u mraku i tami.
Al’ sa nadom da će mo se spasti,
Od sudbine teške i propasti.

Rekli su mi za vas braćo moja,
Da od ljutog umorni ste boja.
I da posle odbrane herojske,
Potučeni od germanske vojske.

Po snijegu i po ledu pješke,
Odstupate uz gubitke teške.
Smrt vas prati na svakom koraku,
Snaga vam je kažu na izmaku.

A oči vam ko po običaju,
Pobjedničkim sjajem ne sijaju.
Svakog dana u pohod vojnici,
Dolaze vam đavolji vjesnici.
Smrt, nesreća i prokleta tuga,
Tri najbolja đavolova druga.

I sumnju vam uvlače u grudi,
Jer odavno u dušama ljudi,
Vrag se crni s anđelima bori
Da vrlinu i dobro pokori.

Ja znam mnogom od vas da su kući,
Gladna djeca ostala plačući.
I da s čežnjom u hladne rovove,
Svake noći sanjate domove.

Glad trpite i svakakvu muku,
Germanske vas haubice tuku.
A njihove ne prezaju čete,
U rovove vaše da ulete.

I u ljutom da se okršaju
Na nož oštri sa vama kušaju.
U njinom je planu na bojište,
Da nas vatrom i ognjem unište.

I Srbiju u zadnjem jurišu,
Sa evropske karte da izbrišu.
I okuju u čelične lance,
Nas ponosne i gorde Balkance.

Jer zna dušman sokolovi moji,
Jedan od nas dok na noge stoji.
I boj ljuti dok sa njime bije,
Da Srbija pokorena nije.

Pa misleći na bitke buduće,
Danas braćo s praga naše kuće.
Teška srca ali s puno nade,
Ispred moćne germanske armade.

Moramo se povući što prije,
Put Kosova i put Albanije.
Mnogi misle da je van pameti,
Da kroz divlje albanske vrleti,
U sred zime i ljutoga mraza,
Odstupamo pro ledenih staza.

Nego vele da bi bilo bolje,
Da ko nekad na Kosovo polje.
Ponešeni Miloševom snagom,
Sa crnim se sudarimo vragom.

I tu kano uspomene ratne,
Poberemo lovorike zlatne.
Il’ u strašnoj i krvavoj bici,
Izginemo hrabro ko vojnici.

Ali jednom na Kosovu polju,
Uzdajuć se u hrabrost i volju.
Mi smo braćo u bitku krvavu,
Izgubili carstvo i državu.

Pet vjekova živjeli u mraku,
Za to nedam da sudbinu takvu.
Ovaj narod kom se svijet divi,
Bez potrebe ponovo doživi.

Zbog toga sam donio odluku,
Da se trupe s bojišta povuku.
Jer u ova vremena krvava,
Crni đavo kad nas iskušava.
I sve kad je pošlo naopako,
Moramo se spasiti nekako.

Ja znam u sred albanskijeh čuka,
Da smrt vreba raširenih ruka.
Da prihvati u naručje svoje,
Iznemogle i gladne heroje.

Sve koji se u teškim mukama,
Uspavaju na njenim rukama.
I ljepotom njenom zavedeni,
Vječno u san potonu ledeni.

Prokletije kad mećava vije,
Niko do sad pregazio nije.
Mnogi od vas slomljen bez kuraži,
Tu će ostat na vječitoj straži.
I nikad se iz ove nesreće,
Svome domu, živ vratiti neće.

Ali braćo ko što sam vam kaza,
Nema drugog spasa i izlaza.
Još sam čuo da su se junaci,
Na oružje ustali Albanci.

I u svakom klancu i klisuri,
Da vrebaju ko orlovi suri.
Ne rad boja i bitke junačke,
Nego radi otmice i pljačke.
Pa izreke držite se stare,
I nemajte vjere u Šiptare.

VI

Eto braćo ni više ni manje,
Takve su vam prilike i stanje.
Pa kad ove primite vijesti,
Svak ne radi po svojoj savjesti.

A ja bih vam samo jedno kaza,
Nema ništa preče od obraza.
I da niko od nas nema pravo,
Da u ovo vrijeme krvavo.

Carstvo srpsko u mrak kada tone,
Ispred sile na koljena klone.
Jer u ovoj nesreći junaci,
Mi smo našoj otadžbini majci.

Što se slaba i nemoćna davi,
U germanski okean krvavi.
U vrtlogu strašnijeh talasa,
Zadnja slamka nadanja i spasa.

O nama će jednog dana ljudi
Istorija da piše i sudi.
I svakome da odredi mjesto
Nekoga će da digne na presto.

A nekoga da baci u blato,
Pa nemojte vitezovi zato.
Koji od vas da pred teškom mukom,
Viteškijem posustane duhom.

I u ovoj krvavoj golgoti,
Da samoga sebe osramoti.
Da se stidi pred Bogom i krstom,
Da ga narod pokazuje prstom.
Da vječito ispred sebe gleda,
Smrt junačka nekad je pobjeda.

A življenje ravno je porazu,
Kad postane cijena obrazu.
Da je prije dvadeset stoljeća,
Isus Hristos pobjego s' raspeća.

I da nije na krstu nastrada,
Zar bi danas sa svijetom vlada.
I učio odozgor s' nebesa,
Nas smrtnike od krvi i mesa,
Da bez žrtve, vjere i pregnuća,
Nema slave niti vaskrsnuća.

I da samo ko je srca čista,
I ko ljubi i poštuje Hrista,
I Božije sluša zapovjedi,
Može u raj nebeski da sjedi.

A mi Srbi i ako ratnici,
U srcu smo i duši vjernici.
Još na stare pisalo je freske,
Mi smo djeca Srbije nebeske.

I strah da nas umirati nije,
Iz nas mrtvih sunce će da grije.
I da svojim odaje zracima,
Vječni pomen palim junacima.

Pa naprijed vojnici u slavu,
Da za srpski narod i državu.
Za slobodu pravdu i istinu,
Uzdignemo sebe u visinu.

I u zadnjem pokažemo letu,
Svim silama tame na svijetu.
Što prkose zakonu i Bogu,
Da duh srpski slomiti ne mogu.

I dok ima na svijetu Srba,
Da orao sa germanskog grba,
Što vas krvav nebesima leti,
I slobodi i miru prijeti,
I čije se snage mnogi plaše,
Neće nebo pokoriti naše.

VII

Te nesrećne i teške godine,
Kroz planinske staze i prtine.
Put Jadrana i obale morske,
Progonjeni od germanske vojske.

Kretahu se u dugoj koloni,
Izgladnjeli srpski bataljoni.
Od Sitnice i Crnoga Drima,
Hirovita i surova zima.
Sipala je na gladne regrute
Vjetar, snijeg i mrazeve ljute.

I u divlje vrleti i čuke,
Na teške ih udarala muke.
Bog sa neba, nemoćan je gleda,
Kroz kraljevstvo snijega i leda.
Kroz mećavu i sjeverac hladni,
Gdje kosturi teturaju gladni.

I bez sjaja i nade u oku,
Uz planinu penju se visoku.
Jer tih dana zaogrnut tminom,
Crni đavo vladaše planinom.
I svoijem jezivijem dahom,
Ljudska srca opijaše strahom.

Magla gusta i šuma bukova,
Skrivale su čopore vukova.
A kroz studen, snijeg i namete,
Šiptarske su krstarile čete.

Ko mirisom krvi opijene,
Kad iz jama izađu hijene.
Da udare na ranjenog lava,
Gdje je u tom viteštvo i slava.

To su mnogi daleko od kuća,
U albanska nestali bespuća.
Ispijenih oči i obraza,
Iscrpljenih od gladi i mraza.

I umorne od dugoga puta,
Zima ih je pokosila ljuta.
Tamo gore u divlje vrleti,
Još se njini bijele skeleti.

A u mračne šume i gudure,
Gladni vuci glođu im kosture.
Mnogoj majci tu je dragog sina,
Progutala visoka planina.

Smrzlih nogu i smrzlijeh ruka,
Isusovih namučeni muka.
Ostali su da leže po putu,
U njenome ledenome skutu.

Od Jadanskog mora do Preševa,
Crnjela se zemlja od leševa.
A dah smrti i ljudskoga mesa,
Mamio je odozgor s' nebesa.

Gavranove i orlove sure,
Da se goste na srpske kosture.
A umorne kad su jedinice,
Niz sniježne gore i litice.

Put sinjega spuštile se mora,
Željne hljeba i željne odmora.
Ne znavahu u tom strašnom času,
Svojom žrtvom podignulida su.

Prkoseći snijegu i mrazu,
Vječni spomen častii obrazu.
Te zime su gazeći po ledu,
Srbi ušli u mit i legendu.

I digli se iz snježnih nameta,
Međ’ najveće narode svijeta.
I postali u taj zeman davni,
Staroj Sparti po viteštvu ravni.

Staroj Sparti, Atini i Troji,
Vječna slava nek vam je heroji!
I nek vam je crna zemlja laka,
Počivajte u carstvu junaka!

Gdje već ima šest stotina ljeta,
Vlada kruna Lazareva sveta.
Tu pod barjak Orlovića Pavla,
Zvuk neka vas miluje gusala!
I nek sunce vječito vas grije,
VITEZOVI NEBESKE SRBIJE!

VIII

A u moru ima mjesto,
Grobnica se zove Plava,
Puk srpskijeh vitezova,
U dubine njene spava.

Pomrli su, srpskoj vojsci,
Gdje jedini bjehu puti.
Tamo negdje u tuđini,
Gdje limuni cvatu žuti.

Gdje masline zrijevaju,
I gdje vjetri topli pušu.
Ali ništa ne mogaše,
Izliječit njinu dušu.

No tužnijeh bjehu lica,
Nemahu im oči sjaja.
Željni svojih porodica,
Željni svoga zavičaja.

Pred čas smrtni maštali su
O svom domu i o kući.
Miris dunja i šljivika
Sanjali su umirući.

A da niko nije znao
Iz tog jada i nesreće,
Ni prah da im nikad više
U Srbiju doći neće.

No je mjesto rodne grude
I njedara tvojih majko,
Tjela njina progutalo
More hladno i opako.

A duše im vjetri nose,
I ledene morske bure.
Dok iz tvojih tužnih oči,
Još za njima suze cure.

Plači majko, imaš za kim,
Nek ti gorke suze liju...
Suze tvoje, njih će mrtve,
Da u hladnom moru griju.

Nek tvoj jecaj, zadovijek,
Nad grobnicom lebdi plavom.
Da je nikad zub vremena
Ne pokrije zaboravom!

Zbirka pjesama: „Epske pjesme — Tragom struna kroz oganj plotuna” 2017.