Povila se Sodomina jablanom,
Ravno polje cmiljem i bosiljem
A rudina pitomom ružicom;
Tud' nalaze kićeni svatovi.
Svi svatovi ružu berijahu 5
I po stručak cmilja i bosilja,
A ne bere od Novoga Jovo;
Trkom goni konja debeloga,
Dok doćera konja do đevojke.
Đevojci je riječ bešjedio: 10
„Čuješ mene, lijepa đevojko!
Devet sam se ja ženio puta,
I desetom tobom, ako Bog da;
Kad' primamo mome b’jelu dvoru,
Sresti će nas moja mila majka, 15
Iznijeće zlatan pehar vina,
Daće ti ga u bijele ruke —
Nemoj piti zlatan pehar vina,
Nega prolij vrancu niz grivicu!“
Pa otalen pođoše svatovi, 20
Pjevajući i šemluk čineći.
Kad’ primaše Jovanovu dvoru,
Išetala Jovanova majka,
U rukam joj zlatan pehar vina —
Dodade ga lijepoj đevojci: 25
„Na’ ti čašu, moja snaho mila,
Čašu primi i dobro mi došla!
Ruku ljubi lijepa đevojka,
Ruku ljubi, pa joj čašu primi;
Ne šće piti zlatan pehar vina, 30
No ga proli vrancu niz grivicu
Dobar konjic crče pod đevojkom.
Kod đevojke dva đevera mlada —
„Vid' krvnice Jovanove majke,
Šćaše smaknut desetu đevojku, 35
Da joj popi zlatan pehar vina.“
A govori od Novoga Jovo:
„Šta ću majci, kićeni svatovi?
Za kl’o bih je da smijem od Boga!?“
Stari svate progovara Jovu: 40
„Ne kolji je, da je Bog ubije,
Ne kolji je, ne griješi duše,
Na tebi će grije’ ostanuti
I oni ćeš svijet izgubiti;
A neka je, nek’ je nose vrazi, 45
Prokleto joj i t’jelo i duša!“[1]
