Povareta
Povareta
(SA DALMATINSKOG OSTRVA)
Između grada i ostrva stakli se more u odbljesku žarkog sunca na zapadu. Ka ostrvu mili čamac, u kojem su dvojica: jedan vesla, drugi sjedi na krmi. Iako je tek početak aprila, sunce silno peče, te su skrenuli glave ka dalekim brdima, od kojih su njeka još pokrivena snijegom. Čamac je glomazan; veslar je sredovječan, po izgledu više fakin nego pomorac; na krmi je mladić zbojit, prepun snage, u odijelu carskoga mrnara. Kad se otiskoše s obale gradske, čiča je pitao mladića: ko je i odakle je, koliko je služio, poznaje li ovog, onog od svojih drugova, pa ućutaše. Jer mladi ostrvljanin, Juraj Lukešić iz Krapna, ne bješe izuzetak među svojim zemljacima, nije bio brbljiv, ni naklonjen povjerljivosti. Sjedio je i pušio mirno, gledajući oko sebe stvari mirne: vodu i vazduh.
Malo po malo, ostrvu se otkri obličje; najprije ugledaše šumu i u njoj visoku zvonaru. To se nalazi na jednom kraju ostrva a na drugom je selo. Stoljetna borova šuma i manastir u njoj odlikuje ostrvo Krapan od sviju ostalijeh.
Odjednom pocrvene zrenik iza Krapna, pliskavice počeše pljeskati po površini, a krupnije ribe u većim gomilama juriti mimo čamac. Tada se Juraj trže iz svoga dotle nepomućena mira, te uze od staroga desno veslo.
U prvi suton brod zarinu kljunom u pješčinu pristaništa. U isti mah zabrujaše zvona na manastiru. Juraj iskoči i ostade na mjestu, gologlav, u molitvi. I stari veslar, prije no što će se otisnuti natrag, pozdravi kapom čuvenu "Gospu od anđela".
Brzim koracima uputi se Juraj ka ulici, koja se može nazvati glavnom zato što imaju još dvije, uporedne, mnogo kraće. Kuće su sve od kamena, mrke od starine, na jedan i dva boja, sa osrednjim prozorima i zelenim kapcima; malo koja da nema i pedalj dvorišta, gdje je staja za magare i skladište loze i trulog, iskopanog čokoća za ogrjev. Da mladić bješe iz kakva daleka kraja, pa da ga je slučaj nanio na ostrvo, morala bi ga jeza obuzeti što je selo potpuno nijemo, što nigdje ne vidi žive duše, ni od kud ljudskog glasa, kao da je sve kuga pomorila!
Ali je Juraj znao da su gotovo svi njegovi zemljaci na svojim baštinama, preko mora, u selima Rožine i Jadrtovac.
Njegova kuća bješe na kraju glavne ulice. On dođe k njoj s naličja; zaobiđe je lakim koracima, i sukobi se s djevojčicom od sedam-osam godina, koja stajaše da visokom naslagaju loze, povrh zida od dvorišta. Kad stade prema njoj, kao da je s neba pao; djevojčica htjede viknuti. Mrnar šapnu: "Joji", stavi prst na usta, pa raširi ruke govoreći:
- Hajd' Skoč! Hop!
Mala mu skoči u naručje. Prekidajući poljupce, Juraj pitaše "A šta radiš tu na lozju? A di je ma?"
- Ma je u kužini, - odgovori Joji, držeći ga za ruku i skakućući... - A ti si doša! A ja sam skakala ozgo, jer je Miš reka da ja ne smim skoknuti!
Juraj ju uvede u dvorište govoreći:
- Ne valja s visine skakati. To nije za divojčice! A Miš je magarac kad te na to nagovara!... Hajdemo sad, polako, polako, da se ma začudi!
- Da je pripanemo? - šapnu Joji.
Juraj stade na vratima prizemne sobe, koja zahvataše cijelu dužinu kutnju. Dva prozora naprema se bjehu širom otvorena, te još bješe dosta, vidjela. Njegove oči obuhvatiše sve; svaka stvar bješe na svom mjestu, kako ih je ostavio, bez malo, kako su ih i njegovi preci ostavili: police sa kujinskim posuđem, dva velika, orahova kovčega, dugački hrastov sto, nad njim veliki razapet Isukrst. Jurjev pogled zaustavi se na konturama žene, koja, tik ognjišta, bješe okrenuta licem ka vrati. Juraj se nakašlja, žena se okrete, zastade malko, pa se sretoše između prozora. I viknuše zajedno:
- E po bota, Jureta!
- Ma! Draga ma!
Poslije zagrljaja, zagledaše se jedno drugome u oči, u modre, sitne, bistre oči, koje po našim ostrvima naraštaji jedan drugome predaju, kao god što predaju i oble glave, okruglaste obraze, radost živovanja, jako vjersko osjećanje, nejaku moć mišljenja i skučen broj riječi... Jurjeva mati, Luca, izgledaše kao njegova starija sestra, starija za desetak godina, ne više. Imađahu isti zatupast nos, kratku, zaobljenu bradicu, bijele i rumene obraze.
Nastadoše pitanja i odgovori, koja su počinjala sa "a", kao što to biva kad su ostrvljani uzbuđeni.
- A kako si, ma?
- A dobro, Jureta, kako si?
- A dobro. A ća?
- A dobro je i ća.
- A Miš?
- A dobro je i Miš.
Pa onda se žena nješto namrači, uze najveću tronožnu stolicu sa naslonom, pa je privuče ka ognjištu. Sin sjede i uze savijati cigaretu. Žena poče strugati ribice, koje bjehu u koritu.
Luca se mnogo nagnu, a kad ponovo progovori, glas joj posta nepouzdan, kao da je veoma umorna.
- A ti si pisa da ćeš doć'... tako... do deset dan?
- A jes! privario sam vas!...
- A bio si oko cilog svita?
- A ne oko cilog, ali daleko, u Omeriku.
- Vidio si puno paiza (zemalja)?
- Puno.
- I crnih ljudi?
- I žutih!... A je li jematva (berba) bila dobra?
- A nij! Krupa obila vinograde! Imali smo samo trideset baril vina i šes ulja...
Nakon kraćeg odmorka, Jureta spusti glas:
- A ke nova?
Mati ne odgovori, on dodade:
- A ke nova s Maricom?...
- A nij dobra nova! - odgovori žena šapatom.
Jureta ustade viknuvši:
- O, Gospe od anđela! Šta je?
- A dobro nij, nij, nij! - ponavljaše žena odričući glavom, pa se ispravi i duboko uzdahnu.
- Za muke Isukrstove, ma, šta je? Je bolesna?
- Bila!...
- Ah... Je... umrla?
- ... Je!
Jureta pade na stolicu. Zelen u licu, za njekoliko trenutaka blesasto gledaše mater, pa jedva izgovori:
- Je istina, ma?
- Je! - potvrdi ona i obrisa rukavom oko. Dugo je mladić jecao i uzvikivao: "Ma, ma!" Najposlije zapita:
- A šta je bilo, za rane Isusove?
- A zlić (prišt)! Na srid mišice izaša joj zlić! Stari Matija vodija je u grad, kod likara, a on je odmah reka: "Nij dobro". Posli zva je bajalicu, a i ona je odmah rekla: Nij dobro!" Posli Matija je činija zavit, iša je bos kod Gospe od anđela. Pa niš nije pomoglo. Sutra je osam dan kako njena lipa mladost trune u blagoslovenoj zemlji.
- Joj!... A ti, ma, jesi li, išla kod povarete (sirotice)?
- Bog s tobom, jadno dite! Osim mene, niko nij zna da si je izabra, pa ni ona, povareta, nij to slutila!
- Joj! - ciknu Jureta i zaklopi lice šakama... - Joj, povareta moja, nij znala da sam joj dušu da, a ja sam o njoj uvik mislija na Moru! Evo, ja sam joj juče u gradu kupija i veru, evo na!
I ustavši, izvadi iz špaga kutiju sa zlatnom burmom, te je predade materi.
Pa opet sjede jecajući:
- Joj, ma, ja ću umriti!
Luca stavi burmu u svoj duboki špag od suknje i reče: - ... Jesi li ti kršćanin, ili si Žudija posta? Hoćeš li protiv boga? ... Hajd', sad će naši doć'! Sramota bi bila da se dozna zašto tužiš, jer nisi povaretu isprosija, niti se zna da si to mislija, kad se iz vojske vratiš! Reci joj rozarije za dušu i hajd'!...
Ona uze sud s vodom, te ga poli a on opra malo ruke i oči, pa izađe pogružen i povede sestru istim putem kuda bješe došao.
Zateče pristanište zagušeno gajetama i proglušeno grajom i njakanjem magaraca. Jer svaka krapnjanska gajeta (barka koja hvata više od tone i kojoj je prednji dio pokriven) nosi na krovu po jednoga magarca natovarena drvima.
Srce mu se steže kad u prvom redu vidje oca Maričina, Matiju Tanfaru sa crnom kapicom, i dvije kćeri njegove, sa crnim povezačicama. Zabolje ga jače što ga jedna od njih poznade i reče: "Eno soldata! A, to je Jureta tete Luce!..."
To bješe Pava Tanfara, srednja sestra Maričina, mnogo nalik na nju.
Pošto su svi zabavljeni bili izvlačenjem magaraca, malo ko svrati pažnju na njega; ali on letimično prebroja sve Lukešiće, Jarane, Tanfare, Prebande i Jurage, i svu njihovu čeljad i sav njihov podmladak, te mu dođe da glasno zajaoka i nariče: "A di si, najlipši cvite krapljanski, Marice Tanfarice! A di je tebe iz bašćine, da čujem srebrn glasić tvoj, da vidim viti stas tvoj, i one crne oči, i ono bilo lice!"
Marko Lukešić vezivao je gajetu kad mu sin stade iza leđa. Stari suh, čvrst čovek od četrdeset i pet godina, vukao je za oglav njihova magarca. Rižana a Miš ga je gurao u sapi. Uzalud je Joji ponavljala: "Doša je Jureta, evo ga!", njih dvojica ne osvrnuše se, dokle Rižan pod bremenom ne iskoči na obalu. Tada Miš, živolazan mladićak od šesnaest godina, zagrli brata, a Marko samo se rukova s Juretom rekavši:
- Ej, po boga, iprovižada (iznenađenje). A kako si?
- A dobro sam, ća! - odgovori Jureta. - A Miš naresta?
- A ka zla trava!... - veli stari pa zapaljenom kresavicom najprije osvijetli lice Juretino, pa pripali lulicu. Pošto odbi njekoliko dimova, stavi ruku na rame Juretino:
- A kanda si puno patija?
- A zašto, ća?
- A zato šta si puno blid i oči su ti crljene. A meni je reka Juraga, koji je prij šest nedilja, prij tebe doša iz marine, da si zdrav.
- Pa, nisam puno zdrav od jučer.
Počeše prolaziti mimo njih seljani, te i kroz mrak njegovo mrnarsko odijelo privlačaše poglede. Začuše se uzvici i pitanja: "A je li to tvoj Jureta.?... A je li to naš Jureta? Ola Juri!"
Inače ne bješe običaj Markov da se tiska putanjom. To je znao i stari Rižan, te kad se gomila udalji, on pođe sam.
Joji i Miš uzeše brata za ruke a ća, grickajući kamišić, poče sinu pričati o letini, o radovima, o troškovima i o ovakoj sitnici te vrste, koja se desila za dvadeset i pet mjeseca njegova otsustva.
Luca ih dočeka pred kućom. Na klupi bješe zemljani umivaonik i ubrus. Djeca odvedoše Rižana da ga rastovare i smjeste. Marko brzo svuče gunj, grudnjak i košulju, te nakloni nad umivaonikom svoj crni trup, na kome se isticahu sva rebra i pršljeni u rtenjači. On opra sapunom u jednoj vodi ruke, u drugoj lice, u trećoj vrat. Kad mu žena još ispra i obrisa leđa, on utrča u kuću da presvuče čisto rublje. To isto uradi i Miš, koga je Joji trljala po plećima.
Na stolu bješe: zelja, pržene ribe, somun ječmena hljeba i vrč bevande (razvodnjena vina).
Luca uze s nogu Isusovih brojanice, te jedne dade domaćinu. Sve petoro navrstaše se pred likom. Domaćica izreče sama: "U ime oca i sina i duha svetoga. Amen," pa svi u jedan glas začatiše očenaš, pa zdravomarija, i ostale molitve, koje čine "razorije". To je trajalo otprilike četvrt časa.
Za večerom ćutahu. Luca gurkaše Juretu, koji je pokušavao da njekoliko zalogaja stavi u usta. Marko je dugo žvakao svaki zalogaj, naslanjajući umornu glavu na dlan. Tek kad se prvi put maši vrča, pogleda bistro Juretu pa onda ženu i reče:
- Ej, po boga, šta se procidija i profinija ovaj naš! Ka gospojica! A čekaj ti, dok ti uklopimo motiku u šake.
Svi se obrediše iz istoga vrča pa, na mig materin, djeca otidoše na spavanje.
Luca donese manji vrč i čašu. Kad natoči, vidjelo se da je čisto vino, crno i gusto. Marko nazdravi sinu sa "dobro doša" pa iskapi. Luca ponovi dobrodošlicu i ispi pola čaše, pa vrč i čašu stavi pred sina. U isti mah i otac metnu preda nj lulicu da mu je napuni. I reče:
- Ti si noćija u Zadru i cilu noć pija. To se vidi! Pa si se danas dobro najija i u gradu. To se vidi! Je?
- Što je, je! - reče mladić, osmjejkujući se na silu.
- A koga ste vraga išli u Omeriku?
Pa hajd'. Tako je prij nas išla koracada (oklopnjača) "Marija Terezija" u Ustraliju.
- I vidija je crnih i žutih ljudi, - dodade mati, šarajući prstom po stolu.
- A zar ti viruješ soldatima? - reče Marko izvrativši glavu ka tavanici i zijehajući... - Puno lažu, bona!... A, a, a reci ti meni koliko si zaštedija?
- Petnaes talira, ća - odgovori Jureta.
- A nij puno. Roko Tanfara donio je dvadeset!... A po boga, daj još jednu, pa da se spi!... A sjutra, poslije male mise, otiđi najprije kod strica Jose, pa kod strine Marije.
- To se razumi, - doda mati.
Ća ustade i lenjivo pođe. Luca pripali malu uljanu lampicu i otide za mužem.
Jureta se nalakti. Ozgo iz kamare poče dopirati snažno ritmično rkanje roditeljskog para, što je dopunjavalo sliku dnevnog domaćeg života. Jureta, prazne glave, obuzet jedinim užasnim osjećanjem, stade pažljivo slušati rkanje; dođe mu ta obična pojava kao nješto tajanstveno, učini mu se da ono odmjerava tok noći, tok života, tok sveta što odlazi u ništa... Njeka lupnjava i njeki krještavi glas trgoše ga iz zanosa. Njihov pijetao prvi se usudi da naruši duboki pokoj ostrva. Ostali po selu kao da se počeše nadmetati. Kad opet sve zanijemi, Juretu podiđe jeza, sjeti se svih priča iz djetinjstva. Eno se otvaraju bijele grobnice oko Gospe od anđela i izlaze mrtvi, najprije oni skorašnji, koji se nijesu još navikli samovanju! Eno povarete Marice, koja nije znala za njegovu ljubav, koja je tek početkom te noći sve doznala, pa sad hita k njemu da uzme prsten... Plamičak na stolu zaigra, nješto škrgnu vratnicama i Jureta užasnut, ustade. Ali to je trajalo trenutak. Prava njegova narav, težačka i mrnarska, nadvlada trenutnu slabost i on, oboriv glavu, izgovori rozarije za pokoj povareti.
Pa onda sjede i spusti glavu na prekrštene ruke. Zaspa...
Luca, kao uvijek, prva na nogama, zateče ga tako. Ona naloži vatru i skuva kavu, pa je stavi pred njega i gurnu ga. Mladić se ispravi i zagleda se u mater sanjivo, nesvjesno. Najposlije izvadi svoju novu, metalnu duvanjaru, savi malo duvana u hartijicu i poče srkutati i pušiti.
Mati sjeđaše prema njemu oborenih očiju.
On prvi progovori:
- Ma, ja danas neću izlaziti!
- Ni u crikvu? Znaš li da je danas nedilja?
- Nikud! Ja ću leći u kamaricu a ti ćeš reći da sam bolestan.
- To je grih!... Ja sam ništo sanjala, malo prij nego što sam ustala, u zoru, kad je san od boga.
Doista je Luca čekala da je sin zapita šta joj se to nagovijestilo, pa kad ne ču njegova glasa, ona nastavi.
- Sanjala. sam nju - povaretu! Došla je, povareta, blida i plačna, sa oteknutom i uvijenom rukom. I odvela me na fonjistru (prozor) i zdravom rukom pokazala mi more i na njemu velik brod, i na brodu bija si samo ti. I ona, povareta, plačući reče: "Eno ga! Dolazi! Ali ja ne mogu, mene priteže ova žalosna ruka, priteže me u dunbinu... A Jureta neka vazme Pavu..."
Luca obrisa oči rukavom.
Za dugo su ćutali, pa mati podiže oči i ustavi ih na sinovljem licu, na kome se postupno vraćala radost živovanja.
Najzad on zapita skrušeno:
- Je to istina, ma?
- Je, sinko, neka je svidok blažena Gospa od anđela!
- He, pa neka bude volja božja!... Povareta!