Pijero Muzuvijer2/21
| ←Šena dvadeseta | Pijero Muzuvijer Pisac: Nepoznati autor Šena dvadest i jedna |
Šena dvadeset i druga→ |
KOLA: Siento gran comodo [vrlo mi je drago] što me Dživa poco fà [maloprije] avizalo da večeraeka ne dohodim da meja Luzia vestito da donna; ma non puosso immaginari che novità è chissà [mojoj L. obučen kao ženska; ma ne mogu da razumijem kakva je to novost], bivši mi reklo che nemeno mi faci a lo solito segniale Mitar sotto lo klsscione [da mi i Mitar ne dade obični znak uz klašun]. Ja se čudilo zaisto; ma s drugs strano non mi pari di pigliari lo suspeto |ne čini mi se da imam sumnjati], zašto svako početko streto [usko] je u ssbi. Ma ecco le sette ore già sonano [alc eto već odbija sedam
sati]; neću gubit bremeno, ma poću na vrato, kako mi je rsklo Dživa. — Ci, ci, ci!
FRANO: Ci, ci, ci!
KOLA: Ci, ci! Jesi li ti, animela meja, Luzia, o cuore mejo, quanto te voglio beni [dušice moja, L., srce moje, koliko te volim]!
FRANO: Ja sam, ja! ma se malahno s vrata ukloni, er je Frano doli na peći, da te ne bi oćutio.
KOLA: Aprimi, mio bene, che son già morto [otvori mi, dobro moje jer umrijeh veće].
FRANO: Počeka’ malo [s] strane dokle te ciknem opeta, er ću poć doli, jeda ga naturkam da leže.
KOLA: Presto vieni [brzo dođi] er te ja čekalo. O che tirannio [kakvo je to tirjanstvo] od ljubavi! non criedo [ne mislim] da jo goro tormento [muka] u paklo negli ovako jedno innamurato [zaljubljen] čekati svojo gospođo, da mu otvorilo, e stare cui cuore palpitanti [i trepećući čekati], strašeći se koje svrho imalo jedno sviscerato [neizmjerna] požudo per godiri lo suo bene [da uživam svoje dobro].
FRANO: Ca, ci! hodi na vrata i slušaj me.
KOLA: Reci, caro [draga], što htjelo, e non mi chiù mortifi cari [i nemoj me više mučiti] za vratijem; aprimi pure, animela mejo [otvori mi veće, dušice moja]!
FRANO: Slušaj me, Kola; Frano neće da leže sadar! zato neka ti pogodim koliko žudiš, ne mogu te nikako kroz vrata upustiti, er bi te on vidio; ma, ako ti je drago, uljezi tu kroz malu funjestrccu u kamarot gdje drva stoje; to ću se ja i privuć k tebi, da nas on i ne oćuti.
KOLA: Sve što je tebi drago, dušico mojo! ma facimi chissà grazia [ali učini mi ovu milost] — ospremilo gori ovo mačo i ovo intijernico.
FRANO: Nu da’ gori, ma polagahno, i polako se uvlači, er je uska funjestrica.
KOLA: Hoću? ne brinulo se ti ništo. (Ovdi se Kola uvlači, a Frano ga stavlja u vreću i izvlači ga nadvor.)
FRANO: O, o! ovo mi miša u stupici! becco futugho2, razza cornuta, chi ve mandatoghase qua [j . . . . i jarče, rogata pasmino, ko te je amo slao]?
KOLA: Oime, sonio tradito [jaoh, izdadoše me]!
FRANO: Sa[d] ću ti ja ukazat, infamator vigliacco [podli sramotniče], kako se u časne kuće ulazi.
KOLA: Cibo frate, non mi fari sto torto, che ve do bora trenta cechini [.... brate, ne čini mi te sramote, daću ti odmah 30 dukata].
FRANO: Svari ih na lardu! na tebi cekina! (Ovdi ga bije.) Hoć veće? je li ti dosta? uzmi to ko svinja.
KOLA: oime, son mnorto, son assassinata! basta, non pia [jaox, mrtav sam, ubiše me! dosta, nemoj više]!
FRANO: Ha vjeru, drugi put neće te volja bit za povratit se.
Reference[uredi]
