Pismo od majke (Jesenjin)

Izvor: Викизворник

Pismo od majke
Pisac: Sergej Jesenjin


Mogu li što
Sad pametno da sročim,
I kakav joj
Odgovor mogu dati?
Sumoran sto
Prikiva moje oči:
Pismo je tu
Što mi ga posla mati.

Ona mi piše:
„Imadneš li kada,
Dođi nam, sine,
Skoro će zavetina.
Meni šal kupi,
A ocu jedne gaće,
Jer ovde vlada
Golema nemaština.

Ne volim ništa
Što si pesnik post'o,
Što ti je do te
Mrske slave stalo.
Bolje bi bilo
Da si ovde ost'o,
Polje da oreš ralom.

Starost me muči,
Boljke ne prestaju.
No ti da si nam
Ost'o tu u kući,
I ja bih sad
Imala svoju snaju,
I sedela bih
Unuka cupkajući.

Ali ti decu
Rasu širom sveta,
Rođenu ženu
Lako drugom dade,
I, bez doma, bez prijateljstva,
Bez utočišta,
Iz zaleta,
U vrtlog krčme pade.

Majčina rano,
Sine mili, šta je?
Beše mi čedan,
Krotak, blago meni.
Ponavljali su svuda neprestano:
Kako je srećan
Leksandar Jesenjin!

Ti ne ostvari
Naše nade, sinko,
Na srcu mom
Još dublje rane stvara
Što ti se otac
Nadao, kao niko,
Da ćeš za pesme
Steći mnogo para.

Al' ma koliko i da
Primiš, sine,
Ti nećeš to da pošalješ svojoj kući.
Baš zato mi
Naviru gorke reči,
Jer znam, tvoj primer dobro poznajući,
Da pare pesnik nikad neće steći.

Ne volim ništa
Što si pesnik post'o,
Što ti je do te
Mrske slave stalo.
Bolje bi bilo
Da si ovde ost'o,
Polje da oreš ralom.

Ovako, svuda tuga,
U tami život stoji,
Nemamo više konja.
Al' ti da osta doma,
Svega bi bilo,
I, s bistrim umom tvojim -
Znam da bi predsednik bio
Oblasnog ispolkoma.

Tad bismo mirni bili,
Otresli bi se bede.
Ti ne bi trpeo
Prokleti taj umor.
Ja bih ti ženu
Terala
Da prede,
A ti, k'o sin bi,
Starost našu čuv'o.”

. . . . . . . . . . . . . .

Savijam majčino pismo.
U mučni sumor padam.
Zar nema izlaza
Na putu zavetnom mom?
Al' sve što mislim o tom
Neću da kažem sada,
Kazaću potom,
U odgovoru svom.

prev. Miodrag Sibinović