Petljina cura
Petljina cura
Stari našljednji sudija primorskoga grada Travnja, plemić Pavao Trenk, umrije napriječac u kavani Kod orla. To se dogodilo pred veče, tri dana pred Miholj dan, u jeku berbe, kada su travanjski težaci danjivali po vinogradima. Sjutradan prvu vijest o tome donese iz grada Petljina cura, koju roditelji zorom bjehu poslali da nješto donese iz kuće. Njen otac, Petar Miljević, prozvani "Petlja", čuvši to, skide kapu, prekrsti se i samo reče: "Bog da ga prosti!" pa nastavi rad kao da ništa ne bješe ni čuo. Njegova žena, Planina, pogleda ga krotko, oči joj se napuniše suzama i šapnu: "Dobri čovječe, tebe mora i bog voljeti". To je čula samo njihova cura, lijepa Stojanka, pa, pogledavši podrugljivo mater, odleti u susjedni vinograd. Njihov sin, nedotupavni Ivica, dugo je sjedio zablenut.
Do podne Petljina cura obigra gotovo sve vinograde, pa, kad se vrati, stade pričati kako je ko primio strašnu novost. Bogati i preugojeni starac Mijat Barić, nadimkom Lojko, sav se, veli, uzdrhtao i dugo je ležao pod maslinom, dokle se povratio. Mitar Radojčić rekao je: "Tako! Dakle! tako otide na drugi svijet stari bezbožnik? A tvoj tata Petlja, sve igra od radosti, je li?..."
Planina, sva crvena, diže glavu:
- Zašto bi se tata radovao?
Petljina cura sleže ramenima i odgovori, očevidno podrugljivo:
- Ne znam, mamo, šta Mitar bulazni. A najljepše je bilo čuti Markišu Brkića. Obješenjak, smjesta je sročio tužbalicu i počeo naricati, te su se svi njegovi berači previjali od smijeha. I on tu nješto pominje tatu, - njekakav sukob između tate i Trenka, kad su bili mladi...
Petlja se odmače, žena se većma sagnu, a Stojanka nastavi pričati šta je rekao Ivan Trtak, šta Ilija Bumbar, šta Školjevići, šta Jovčići. Najposlije mati je prekide:
- Dosta, nesrećnice! - pa sjede na zemlju i podnimi se.
Ta mala porodica bješe skup velikih nejednakosti. Petlja bješe čovječuljak, smeđ, četkastih brčića i rumenih jagodica. Bio je spore pameti, duše skroz djetinje. Ali i Tjelesno i umno bio je bolji nego što se na prvi mah činilo, - bio je zdrav i izdržljiv u poslu, a imao je neodoljivu težnju ka umovanju o visokim stvarima.
Planina, svom glavom viša od muža, a doista dva puta teža, bješe bistra, vrijedna, krotka. Stojanka se, uglavnom, uvrže na mater tjelesno, a Ivan na oca; ali djevojka donese na Svijet drukčiju narav, te se, pored tjelesne snage i ljepote, u njoj razvijaše požuda za gospodovanjem kao i prevelika upornost. - Slabunjavi dječko prestade rasti već u šesnaestoj godini, i postade gotovo blesast. "Petljina cura" izraste stasita, lijepo srazmjerna, kosmata, krupnih, crnih očiju, bjelolika, kao kakva knjeginjica. Među travaljskim zagrađanima postade poslovica: "Lijepa kao Petljina cura." U doba kada se ovo dešavalo, Petlja imađaše četrdeset i pet godina, žena nješto manje, cura dvadeset i prvu, sin devetnaestu.
Planinu kao udavaču prosili su Petlja i Mitar Radojčić, ali se u nju zagleda i mladi vlastelin, istom nastali sudija Trenk koji je htjede za sluškinju. Nastade metež. U ono vrijeme, ljudima Trenkova položaja moglo se što se htjelo. Od straha, Radojčići, na vrat na nos, oženiše Mitra drugom, a sudija, videći da sa Petljom ne može na kraj izaći i da će, po svima prilikama, lepa djevojka poći za njega, stvori mu krivicu, vrže ga u tamnicu i osudi na batine. Nadao se da ga, tako osramoćena, djevojka neće više htjeti, ali baš, može biti, stoga najviše, ona se uda za Petlju, prozva se Marija Petljina, pa "Petljina Planina", kako je on, od milošte, krsti.
Sve to izađe pred oči Planini kad sjeđaše pod čokotom. Još joj se u mislima nadovezaše potonje nesreće, - muško dijete kržljavo i nedotupavno, djevojka zle ćudi. I prvi put u životu zažali što je Petlja suviše bezazlen, što mu, od prvoga dana, morade biti ne samo žena, nego kao i mati!
Stojanku su već prosili, ali nije htjela poći za težaka ili zanatliju, jer se zanosila za "sitnom gospodom": trgovačkim momcima, manjim činovnicima i tako, a u potonju zavrti joj glavom njekakav kavanski i ulični svirač! To je znala mati i susjedi, samo dobričina otac o svemu tome ni slutio nije. On je često mogao čuti kako se mati i kći sporječkaju, često je gledao na licu svoje mile Planine duboke tragove brige, ali bi se brzo smirio. A Planina nemaše srca da otkrije nemilu istinu svome matorom djetetu, naviklu na savršeni domaći pokoj. Ali onoga jutra, sjedeći pod čokotom, odluči se da ga orazumi.
Ustade, i kako već bješe prošlo ručano doba, zovnu svoje da se založe. Oni se brzo okupiše. Učini im se da čuše tuđ, nepoznati glas. A kad videše dan mah kraj nje, Ali vazdašnju krotku, blagu Planinu, na jedan mah oštru, gotovo narogušenu, spustiše se sve troje u strahu. Planina riječi ne progovori.
Trećega dana poslije toga, na Miholj dan po podne, ćosasti Joza, krčmar Kod vola, očekivaše svoje praznične mušterije, - dvadeset i dva težačka domaćina iz zagrađa, što su se za jednim stolom gostili. Oni se iz šale prozvaše "volarima". Za dvadeset i njekoliko godina, otkad "volari" kao mladići zavedoše to društvo, ni jedan od njih ne umrije, rijetko se kad desilo da bi njeki izostao, a što je najčudnovatije, ni jednom se ne dogodi da se red dolaska pokvario! Prvi je, uvijek vavijek, dolazio Petlja, pa Lojko, pa Mitar Radojčić, pa Ivan Trtak, pa Ilija Bumbar. Ostali su dolazili kako kad, pojedince, ili u gomili, ali su svagda svi bili na okupu do tri časa.
Stojeći na vratima, krčmar mišljaše:
- Danas je Miholj dan, vinogradarski svetac, te će volari biti veseliji nego obično. Petlja je malo zakasnio.
Ali, mjesto sitnoga Petlje ukaza se krupni Lojko.
Ćoso razrogači oči i viknu:
- Šta je, ako boga znaš!? Šta se dogodilo Petlji!?
Gojazni, stari Lojko, koji dođe miran, ublijedi, povi se na dovratnik, te zapita:
- Ta, šta kažeš!?
- Eto šta! Nije došao!
- Nije došao! - ponovi čiča zaprepašćen.
- Bez nekoga čuda nije to! - veli krčmar.
- A... sačuvaj, bože, nije umro? Bogati Lojko, da je htio, mogao se provoditi u gazdinskom društvu Kod orla {što već. rade njegovi sinovi), ali ostade vjeran svojim "volarima", jer je volio Petlju i njegovo mudrovanje; volio je staroga Petljina suparnika Mitra Radojčića i njihovo bockanje, jer, i pored velikoga razmaka vremena, njihova čegrst radi lijepe Marije ne bješe prestala; volio je Ivana Trtka i njegove masne šale; Iliju Bumbara i njegovo vječito laskanje... Volio je sve, a nada sve, onu bekriju Sima Brkića, slavnoga pjevača i nedostižnoga spadala. Lojko, dakle, bješe dobričina, nimalo ponosit, ali, kao što su ljudi bogati, stari i ugojeni, obično sebični i puni predrasuda, bješe i on. Zato, pošto mu se pamet pribra, ne zapita se, kao što bi bilo u redu: "Bože, da li se, zbilja, Petlji što desilo?" - nego reče glasno: "Ako je Petlja, zbilja, načeo broj, boj se da je za njim na mene red, pošto sam danas, na Miholj dan, došao prvi!... Ovo bez njeke nije!"...
- Bez njeke nije! - ponovi krčmar Joza, unoseći šareni bokalić vina. Lojko se trže i namršti:
- Jes' čuo, ti, ćosasta tico zloguka, što uvijek na zlo slutiš? Što kobiš Petlju? Zar ga nije mogao posao zadržati?
- Dobro, de! Daj, bože, da ne pogodim!... A kakva je berba bila, gazda?
- Berba je bolja od lanjske. A što je novo u gradu?
- Eto to sa starim Trenkom.
- Čuo sam, ali nijesam za sve potanko razabrao. Ja sam noćivao u vinogradima sve do si-noć ... Je li baš umro napriječac?
Joza je bio uvjeren da Lojko zna sve i najmanje potankosti, pa iako mu bješe već dodijalo, valjda po stoti put pričati u krčmi jedno te isto, nije mogao to odbiti jednome Lojku! Poče s početka:
- Pričaju - veli Joza - da je Trenk toga dana bio veoma veseo. Kartao se u novac cijelo popodne, i bio je neobične sreće. Najposlije, pošljednje partije, pošljednju kartu diže visoko uvis, kako će njom tresnuti o sto, ali mu ruka klonu i on se sruši mrtav! Liječnici kažu: prsla mu je velika krvna žila. Pogreb mu je bio nješto nikada do sada neviđeno u Travnju. Ne budi ti krivo, Lojko, ali sam čuo gdje ti gospoda zamijeraju što ne dođe na ukop, - ti, kao najglavniji od težaka.
- Zar? - učini Lojko, sav naježen. - Nješto mi ne bješe dobro ova dva dana, a htio sam. E, bože moj, što ti je sudba!
- Sudba, dašto! - potvrdi Joza... - Bože naš, šta je s Petljom? Da imam koga, sad bih poslao da raspita. A vjeruj da ima čudnih stvari, vrlo čudnih. Eto se priča da je stara Trenkovica usnila šta će se desiti.
- Je li moguće?
- Sve na dlaku kako će biti, kako je digao kartu uvis i srušio se mrtav! To se uveliko priča i među gospodom. Da je naš Petlja ovdje sad, pa da nam to rastumači, jer on takve stvari razbira, iako se svi rugamo s njim.
- Šilji odmah po njega! - viknu Lojko, u jedan mah ljut... - Šta si mi se tu razbrbljao kao kakva baba! Pošalji smjesta ma koga!
Joza, iznenađen, izide.
U prednjem dijelu krčme, gdje bjehu vinski sudovi, tezga i stolovi za mladež, Joza zateče njekoliko mladića, zanatlija, koji istom što bjehu posjedali. Na njegovu molbu, nijedan od njih ne htjede da ide čak na kraj zagrađa, da raspita za Petlju. Njeki mesarski momak, nadimkom Arapin, poznati pijanica, reče:
- Idi do vraga ti i Petlja!
- Hajde da se tiče Petljine cure! - dodade neki od drugova.
- Petljina cura! Petljina cura! Hm! - reći će neki Škrgo, kovački pomoćnik, ćorav.
- Kako bi bilo da otidemo svi, tobože po Petlju, pa dovedemo Petljino lijepo dijete?
- Ti se šališ, - reče Ćoro - a ja ti kažem da bi došla, kad bi s nama bio Pijero muzikant.
To je bila novost ostalima, te navališe pitanjima i doznadoše da to već i vrapci pričaju kako se Stojanka gleda i sastaje sa skitačem.
Joza, kome još u početku bješe navrh jezika da im povjeri e će lijepi Pijero muzikant toga večera svirati Kod vola, slušaše sada te novosti s velikom pažnjom, reče:
- Ja to ne vjerujem.
- Što ne? Pijero je zavrtio mozgom ne samo svima švaljama i sobaricama po gradu, nego, bez malo, svemu ženskinju. A i lijep je i svira, da ga se ne možeš naslušati! Otkad je u Travnju, kavana Kod orla radi dvostruko više. Gospoda sad onamo ostaju do ponoći. Pokojni Trenk osobito ga je volio. Kažu, govorio je da taj Pijero nije običan svirač skitač, nego baš izučen. Neki opet govore da on ne svira po zanatu, nego da je od njeke velike porodice, pa, ko ti ga zna, zašto se skita.
Joza, na jedan mah oduševljen, viknu:
- E, znajte, da će Pijero večeras ovdje svirati.
Ispriča im da je govorio s njim. Veli: predomišljao se, pa je najposlije pristao. Dao je riječ da će doći. I od silnoga zadovoljstva što će se onaj Kod orla ljutiti, što će se o tome po Travnju govoriti, stade trljati ruke, pa, pljesnuv dlanima, završi:
- Veselo, momci! Pravo bi bilo da se o tome raščuje, pa da dođe dosta mladeži!... Ali već ja ću se za to postarati.
Lojko, koga bješe žagor privukao, neopažen stade na vratima volarske sobe, nakašlja se hotimično, na što se svi obazriješe.
- Je li ti, mladiću? - zovnu Lojko kovača... - Je li to istina što si pričao?
- Šta to, gazda? - pita Ćoro.
- To za Petljinu curu, da se sastaje s onom skitnicom?
- Ja se, gazda, ne bih zakleo, ali svijet priča. A i sam znam da je vioglava, da voli gizdavce.
U taj mah dođe Mitar Radojčić, jedan od onijeh ljudi što su uvijek mrgodni, što, kako se veli, "do podne sebi žele zla, a od podne cijelom svijetu".
Kad on i Lojko uđoše u volarsku sobu, Lojko će:
- Za ime božje, šta je s Petljom!? Vidiš li da ga nema?
I Mitar se malko usplahiri, jer istom tada opazi da onoga nema.
- Ne znam, - nastavi Lojko. - Nijesam ništa čuo, a ne mogu da se iščudim što ga nema... Ti znaš da je ovo dvadeset četvrta godina otkad se ovdje sastajemo, a znaš da nikad, ama nikad, Petlja nije izostao a da ne dođe prvi! Zato pomišljam da ovo nije bez neke krupne. Da nije bolestan?
- Baš ako je i odapeo, neka ga đavo nosi! - progovori najposlije Mitar... - Da nije otišao za Trenkom? Kakav je bezjak, moglo bi i to biti.
- Nemoj, tako bolan, Mitre. Nijesi ti baš takoga srca.
- A nemoj ni ti, bolan, Lojko, da mi se tu pretvaraš. Tebi je stalo za Petljom kao i meni, samo te hvata stravuljica od pomisli da svak može odjednom otegnuti! Znam ja tebe!
- Znam i ja tebe, Mlito! - viknu Lojko, razjaren što onaj pogađa njegovu skrovitu zebnju. Tu se malo dohvatiše, ali ne za dugo, pa počeše razgovor o berbi.
Dođoše Trtak i Bumbar, koji se odmah veoma začudiše, ne našav Petlju.
Ostali volari dođoše u dvije gomile. Prva, veća, zadugo je nagađala i dugo pretresala o čudnom slučaju, a u drugoj, kad stiže Brkić, Petljin susjed, obavijesti družinu:
- Petlja je ostao zdrav i veseo. Ležao je u dvorištu, na krilu svojoj Planini.
- Pi! - učini Mitar Radojčić.
- A je li s njima bila i njihova cura? - zapita Lojko.
- Nije, - odgovori Brkić... - Ja sam ranije otišao od kuće. U polasku, javio sam se Petlji, a on se kezaše od miline, a Planina se odazva. Reče mi: "Sad će, brajo, ne brini se. Ni da ga vežemo, ne bismo ga mogli zadržati da ne ode u školu, kako on zove tu vašu krčmetinu!" Ja njoj rekoh: "A što, snaho, maziš tu matoru magarčinu?" A ona će meni: "Nije moj Perun to, nego ljepota i dika moja! Pogledaj mu visoko, pametno čelo, i bistre oči i rumene jagodice, pa mi reci koji je od vas volara ljepši od njega? A koji je pametniji? Ko govori mudre riječi kao on?...
- O-ho-ho-ho! - prihvati Radojčić. - Mojih mladunaca! Maze se i tepaju jedno drugom! Pi!... Šta si joj na to rekao?
- Ništa. Učinila mi se više žalostiva, nego vesela kad je to govorila. Zapravo, ne bješe dosada njen običaj da tako govori. Mitar povrnu:
- Ja bih joj ovako odgovorio: "Mudre su riječi tvoga Petlje, baš kao i magareće njakanje. Mi smo, ženo, odavno siti tvoga lijepoga Peruna."
- A što da si ga sit, kad ga i ne slušaš, - opazi Trtak.
Bumbar dobaci:
- A meni je, pravo da ti kažem, iako ga ne zarezujem, neobično bez njega. E, evo sad, nješto mi fali. E, volim da gledam kako pućka iz lulice, da slušam kako govori one popovske riječi.
Svi to potvrdiše.
Lojko zamišljen, upredaše brkove, pa kad ugrabi trenutak tišine, zapita Brkića:
- Ti reče da je Petlja bio veseo?
- Cerio se na ženinu krilu, kao maženo dijete - odazva se Brkić.
- To nije dobar znak, - reče Lojko.
- Šta? Kako? Zašto? Šta hoćeš da rekneš? - zaokupiše pitanjima staroga gazdu.
On se zbuni, jer to bješe rekao nehotice, - mislio je na Trenka, koji je bio neobično veseo pošljednjega dana života.
U taj mah uđe Petlja.
Diže se graja, ču se u jedan mah dvadeset pi-tanja, prigovora, šala:
- Gle! Evo ga! Petlja! Petljica! Petljurina! A kamo te? Gdje si Petljancijo? Kud se odmetnu? Kakav je to red? Nije te htjela pustiti gospođa Planina? Češkala te po glavi, pa si zaspao?...
Petlja sjede na svoje mjesto, između Trtka i Bumbara, srknu iz ponuđena mu Lojkova suda, pa ih gledaše užagrenim očima, rumeniji nego obično.
- Na moju dušu, već je dobro nakresan! Gdje li se to dočepao muktiša? - šapnu Radojčić drugu do sebe.
Kad se povrati tišina, započe Lojko:
- Šta bi s tobom?
Petlja zažmuri desnim okom i odgovori:
- A, eto, brate, dugo sam razmišljao i na kraju sam smislio da... Lojko ga prekide:
- Nemoj tako, popovski, nego kaži prosto: gdje si bio dosad?
Petlja pogleda bojažljivo oko sebe i reče:
- Kod Trenkovice!
Lojko zinu. Gotovo svi se namrštiše. Neki se prekrstiše.
- Ti bio kod Trenkovice? - zapiti stari, udarajući glasom na svaku riječ... - Zašto?
- Zato što je bezjak! - reče Radojčić. Brkić veli:
- Zato da se, za vruće rane, osveti za nekadašnje!
Petlji se nabra čelo, ali dodade mirno.
- Bio sam da požalujem staru gospođu!
- Dobro si učinio! - viknu Brkić... - Ja sam ga prvi ožalio. Evo čujte.
I utanjiv glas, da bi nalikovao na ženski, započe njekakvu svoju tužbalicu, koja izaziva smijeh.
Bumbar, Trtak i Radojčić okretoše se ka Petlji. On zapali lulicu i kroz pućkanje, nešto slobodniji, započe:
- Staroj sam gospođi rekao: "Eto, stari gospodin otide bogu na istinu, bog da ga prosti! ali sveti Jovan, recimo...
- Šta ti je rekla Trenkovica, kad si ušao? - prekide ga Bumbar.
- Je li te čim počastila? - pita Trtak. Petlja, kao da ne ču, te nastavi:
- Sveti Pavao i svi glavniji sveci rekoše: "Čovječe, uvijek budi spreman na smrt".
Odjednom Petlja se zanese i stade vikati:
- Ja ne zavidim ni onima koji mnogo znaju, te varaju svijet. Ni onima koji mnogo imaju, te se ponose. Svi će oni doći pred sud vječni! Je li tako, brate Lojko?
Lojko izađe napolje.
- Čelovjek jako trava dnije jego! - nastavi veselnik. - Jesi li kad pomišljao, Ivane, kako mora biti težak rastanak duše s tijelom? Taj rastanak to su vrata od pakla! A kako će biti unutra?...
Trtak će ustajući:
- Čuo sam ja stotinu puta od tebe te riječi, koje si ti zapamtio od popova. Ali, eto vidiš, tvoj Trenk nije se borio s dušom, ni osjetio nije kad je ušao kroz ta vrata.
Bumbar promijeni mjesto.
Radojčić reče oporo Petlji:
- Što, Petljanijo, ne ostaviš ljude da na miru uživaju, nego eto bježe!? Mogao si danas nješto izmijeniti, - mogao si nam pričati šta ti je rekla Trenkovica? Šta je rekla, de? Je li spominjala tvoju Planinu?
Petlja je zbilja bio čašćen kod stare gospođe, a uz to se pridalo i neobično uzbuđenje. Nije čudo, dakle, što pomisli da ga to Bumbar pita, a njemu se uvijek najviše povjeravao.
- Šta mi je rekla, veliš?
- Da!
- Ej, ženska mudrost i vještina, moj Ilija. Mazila me, češkala me, pa veli: "Dragi moj Perune, nijesam htjela juče, ni prekjuče, da te uznemirujem, kad je najveći rad! Neću ni danas, jer je blag dan, i pravo je da se odmoriš i proveseliš u svome društvu. Ali sjutra imaćemo veliki, veliki razgovor. Tiče se sreće našeg djeteta! Krupna je stvar, moj Perune, vrlo krupna.
- Ma, ko to veli, - zapita Radojčić.
- Ma, ona, Planina. Moja Planina!
- Idi dođavola i s njom, bezjače! - promrmlja Radojčić, pa i on promijeni mjesto.
Petlja nastavi, gledajući u tavanicu:
- Ja se kao pomalo i domišljam što hoće Planina. Njeko doista prosi našu Stojanku. To je. A ja se činim kao da ne razumijem i molim je da mi odmah kaže. Velim ja njoj: "Slatka moja Planino, nemoj me mučiti." Aja! Neće, pa neće! Sjutra, sjutra je veliki dan za nas! I tako odem.
- Idući od kuće, bio sam tako veseo da bih zapjevao i poigrao na ulici, da me ne bješe stid od svijeta. U tome se sjetim stare Trenkovice. Moji su neprijatelji, i ko je mene osramotio dovijeka, i ko je meni htio najveće zlo učiniti, nego pokojni! Hajde, rekoh, da bogu blagodarim, radi moga djeteta, na ovaj način: da utješim staru! Vjeruj mi da mi je to odjednom na um palo, kad sam išao ovamo. I vjeruj da je to bilo po anđelu, - da je to meni došapnuo moj anđeo hranitelj... Ti, kanda, ne vjeruješ da ima. anđela hranitelja?...
Odjedared planuše lampe, zabruji harmonika, diže se urnebes u prednjoj sobi. I Petlja se trže. Gotovo ovi "volari" potekoše onamo, te nastade guranje, čepanje, ciliktanje.
Koliko je to "grajalo u krčmi Kod vola? I šta je sve bilo te noći u krčmi Kod vola nije umio niko tačno i jasno ispričati od onih što su onamo bili...
Sjutradan, kada se Petlja probudi, ugleda Planinu, grozno preobraženu, a ugleda je čelo glave Stojankine. Djevojka ležaše nauznak, raširenih ruku, žuta, raskolačenih očiju, a silne joj se grudi silno nadimahu i slijegahu. Petlja jedva imade snage da ustane; noge mu klecahu, dah mu se prekide, te nije mogao da pusti glas. Žena mu dade znak da izađe u dvorište, la izađe i ona za njim. U prikrajku plakaše Ivica.
- Šta je, ako boga znaš? - pita Petlja...
- Umire Stojanka?
- Samo vas dvojica ne čujte se živi, ne ulazite! - reče grozničavo Planina.
- Ama, šta je bilo? Od čega je to? Planina zavrte glavom:
- Bog sam zna od čega! Tako! Zlo dođe pa...
- Ali, umiri se... Ne odmiči se od kuće!... Može biti da će te zvati još do podne u sud!
- Mene u sud! Zašto? - pita Petlja.
- Kako zašto? Za čovjeka! Za krv!
- Za čovjeka! Za krv! Koga čovjeka? Kakvu krv?
- Pa onoga... svirača!
- Šta je bilo sviraču?
- Ništa drugo, nego ga ubiše! Zar još nijesi pri svijesti?
- Šta govoriš, ženo? Jesi li ti pri sebi? Ko je ubio svirača?
- Vi Kod vola!... Ostavi sprdnju!...
Planina se vrati u kuću. Petlja se uhvati za glavu, poteče za njom, ali se pred vratima predomisli i, onako pola odjeven, izađe na ulicu, gdje se sukobi sa Brkićem, njegovom ženom i snahom. Brkić, blijed kao smrt, nasloni se na suhomeđu i ispriča mu događaj, evo šta:
Pijera je probo nožem Arapin. Svađa je potekla zbog... zbog... ta, u piću! To se dogodilo pred zoru, pošto su se njih dvojica oteturali kućama.
Žene posmatrahu Petlju čudnim pogledom. On se prekrsti njekoliko puta, i suze mu potekoše, i reče:
- E, e, sačuvaj Gospode! Što ti je sudba i zli čas! Sačuvaj, Gospode, zle sudbe i zla časa!
- Mi nijesmo svjedoci! - reče Brkić ... - To toliko smo u dobitku.
- A pomislite, moja Stojanka zanemogla odjednom. Jedva što je živa! Snaha Brkićeva viknu:
- Šta kažeš brajo? Bog s tobom brajo! Šta je bilo? Da vidimo!
I htjedoše obje u dvorište, ali ih Brkić zadrža. Brkićka se obazrije i reče glasno da je Petlja mogao čuti:
- Grješni Petlja, da zna zašto je mladić poginuo, i šta je njegovoj curi!
Ali Petlja ne razabra te riječi. Snaha dodade:
- Bolje je što ne zna! Bolje je za čovjeka da je bezjak!
Brkić reče:
- Ko je mogao znati da je Arapin toliko zaljubljen u Petljinu curu! Ko je mogao slutiti to! Ah, Petljina cura! Petljina cura! Zadugo će se pričati o njoj!...
I zaista, dugo se o njoj pričalo u Travnju, ali ne u onome smislu kako je Brkić slutio. Stojanka brzo ozdravi. Pomože joj njena prirođena snaga i mladost, a strahoviti potres učini drugo, veće čudo, - Stojanka postade čedna, poslušna i naskoro se uda za Bumbareva sina, kršna mladića, koji je s njom bio srećan, kaogod i Petlja s Planinom.
Petlja zapamti dovijeka Miholj dan, ali ni-kada ne doznade istinu, jer i Joza i dvadeset i jedan volar i sav svijet, kao dogovorni, poštedješe dobrog čovjeka.
Kao kroz mutan san, Petlja se sjećao stasa i obličja sviračeva. Bio je - pričaše on - vitak, protegljastih obraza, crnih kao zift nausnica, kudraste kose. Imao je ruke kao kakva gospođica od plemenita roda. Kad njegovi tanani prsti igrahu po spravi, lijepe njegove oči sjaktahu kao munje, a glasovi se izvijahu, da su čovjeka žmarci podilazili.
I često bi završio, uzdahnuvši:
- Grijehota! Onako lijepa mladost otide u grob, nemilovana, neožaljena!