Petranović ženidba ljutice

Vino pije Ljutica Bogdane U Zagorju, mestu pitomome U Rataju a na svojoj kuli. Služi mu ga sestrica Jelica. Bogdan svoga niše nikog nema, Osim Jelke, milosnice seke. Kad se Bogdan vina napojio U sebi se Bogdan promislio: „Mili Bože, čuda velikoga, Ja ostadoh al' se ne oženih I jemin ću Bogu učiniti, Da se junak ni oženit' neću Ni Turkinjom iz turske krajine, Ni Latinkom lica bijeloga, Ni Srpkinjom, roda gospodskoga, Već bijelom iz planine vilom Iz jezera više Kolašina, Što uzima brodarinu tešku, Od junaka oči obadvije, A od konja dvije noge prve.“ A što Bogdan u rakij' govori To trijezan na noge skočio, Jelisavku sestru dozivao: „O Jelice, sestro moja draga, Spremaj meni tanke brašnjenice, Seko moja, na put ti se spremam, Dok opremim sebe i ždralina.“ To rekao, na noge skočio, Spade junak ždralu u podrume, Sprema ždrala k'o je naučio. Dok bijesna opremi ždralina, Izvede ga na mermer avliju, Dizgen konju na jabuku baci, Sam se Ždralin po avliji voda. Ode Bogdan na visoku kulu Pa on skida bogate haljine, A oblači putničke haljine I pripasa sablju brijetkinju, Pa privati za drugo oružje, Desnom rukom od zlata strijelu A lijevom šestoperca zlatna; Kad na noge čizme navalio, Niz bijelu silazio kulu, A kad konju u avliju siđe, Al' mu seka konja opremila I svom bratu lake brašnjenike, Sira, hleba i pečena mesa. Natočila u čuturu vina, Znade seka šta bratu valjade. Bogdan seki i paripu siđe, Ruke širi, u lice je ljubi: „Zbogom seko i Bog budi s tobom, I prosti mi i halali, seko, Ja se kada viđet', ja ne viđet!“ Sestra grozne suze proljevaše, A s bratom se u lice ljubljaše: „Zbogom brate, Ljutica Bogdane!“ To rekoše, pak se rastadoše. Ode Bogdan brdim' pjevajući, A u dvoru seka kukajući. Kud god iđe, u jezera siđe, U jezera više Kolašina. Blizu Bogdan do jezera dođe I sve gleda je l' je onđe vila. Pri Bogdanu Bog i sreća bila, Kod jezera vile ne imade, Otišla je na igrište vila, Na igrište, đe igraju vile. Tudi Bogdan doćera ždralina, Na jezeru konja napojio, Umio se i rashladio se, Pa pobježe pod tanku jeliku, Sakri sebe i konja ždralina. Sa ždralina pljosku ukinuo, A u ruku uze majaliku, Sjede Bogdan hladno piti vino. Malo pio, malo počinuo, Vjetra nema a planina jeknu, Zelene se povijaju jele, Vrhovi im u tle udaraju, Dok evo ti vile brodarice. Vila pade kod tiha jezera, Ona stope od paripa nađe, Kud je parip doš'o na jezero I hladne se vode napojio A nije se dogodila vila, Da mu uzme brodarinu tešku. Žalosno se vila ražljutila, Ona gleda okolo jezera, Ne bi l' đegod koga ugledala, Al' nikoga ugledat' ne može. Sjede skidat' krila i okrilja, Pa se vila skide kod jezera A ostavi krila na obali, Ona mlada skoči u jezero, Pa se vila u jezeru kupa. A kad vide Ljutica Bogdane, On od sebe oturi čuturu, A u ruke prihvati strijelu, Pa se vuče od trna do trna, Te se Bogdan do jezera svuče, Ukrade joj krila i okrilje, Pak pobježe pod tanku jeliku. Ondaj Bogdan ispod jele viknu: „Zlo ti jutro, brodarice vilo, Što se jutros u jezeru kupaš! A kamo ti krila i okrilje?“ Kad to čula u jezeru vila, Na obalu vila iskočila, Đeno svoja krila ostavila, Al' tu krila ni okrilja nema. Pisnu jadna vila brodarica: „Neznan junak, što si u planini, Bratim tebe Bogom istinijem, Daj ti meni krila i okrilje, Hoćeš vilu steći posestrimu, Đe god tebi za nevolju bude, Vazda ću ti biti u pomoći!“ A Bogdan se ispod jele javlja: „Ne budali vilo brodarice, Ne dam tebi krila ni okrilje, Jesam jemin Bogu učinio, Da se drugom oženiti neću, Nego tobom, vilom brodaricom. Jali s tobom, jali s zemljom crnom! A ja s tobom pobratimstva neću, Već si oslen moja vjerna ljuba.“ Kad to reče, čuturu nateže, Pa čuturom o tle udario, Veza krila konju u terkiju, Prekrsti se, sjede na ždralina, U planinu poćera paripa. Za njim jadna zapristaje vila, A sve moli ljutita Bogdana, Da joj krila i okrilje dade. Bogdan za to haje i ne haje. Kud god iđe, na Zagorje siđe, Na Rataje i na svoju kulu. Kad se tankoj pomolio kuli, Ugleda ga sestrica Jelica, Pa pred svoga brata išetala: „Blago meni, evo brata moga!“ Ruke šire, u lice se ljube, Uzeše se za bijele ruke, I odoše na bijelu kulu. Seka brata metnu na šiljteta, Pa mu vina čašu donijela. Taman čašu Bogdan prihvatio, Dok zavika ispod kule vila: „Gospodare, Ljutica Bogdane! Ja sam vila, ja sam ženska glava, A ne imam ništa od haljina, Spremi meni štogod od haljina, Da pokrijem žensko t'jelo svoje, Jer sam došla da ti budem ljuba!“ Bogdan svoju sestru pogledao: „Jelo, seko, otvori sanduka, Izvadi joj svoje ruho zlatno, Nosi dolje, pa vilu obuci, Nemoj svoga ruha zažaliti, Bolje će ti bratac sakupiti.“ Jelka seka druge ne dočeka, Već otvori bojali sanduka, Te iz bošče izvadi haljine Pak saleti niz bijelu kulu. Nađe vilu u mermer avliji, Pa zaova snahu dočekuje, Sve joj svoju ćeisiju daje. Kad obuče vilu brodaricu, Natače joj dva zlatna prstena: Jedan prsten Lauša vojvode, Što će biti dever u Bogdana; Drugi prsten Relje od Pazara. Al tu njihe ni jednoga nema, Već ih Bogdan po sebi milova, I po sebi metnu đeverima. To mišljaše Ljutica Bogdane, Za to ne zna Relja od Pazara, A ni dijete, nejačak Laušu. Oba pobra jedan san usnili, Đe se njihov pobro oženio, Te obadva konje pojahali, Dolećeše Bogdanovu dvoru. Još mu vila u dvor došla nije, Dopadoše do dva pobratima, Dva đevera, oba Bogdanova, Na avliji vilu zastadoše. Od dobrijeh konja odjahaše, Sjaha Relja i prihvati vilu: „Hvala Bogu i Bogorodici, Kad oženih pobratima moga Sa bijelom brodaricom vilom!“ Pa je uze pod desno pazuho, Odnese je u bijelu kulu, Pa Bogdanu dobro jutro viče: „Hvala Bogu, mio pobratime, Kad ću tebe danas oženiti!“ Knjige piše Relja od Pazara, Na sve strane po Hercegovini, Da na svadbu iđu pobratimu, Pobratimu, Ljutici Bogdanu. Skoči Bogdan, s njime se poljubi, Za punu iz zasjede siniju: „Pijte vino, oba brata moja, Pijte vino, mezetite mesom, Dok veselje u dvoru opremim.“ Siđe Bogdan pred bijele dvore, Kolje ovce i male jaganjce I srijemske velike volove; Dok svadbarim' jemek zgotovio, Stadoše se sastajat svadbari, Mlogo, malo, tri hiljade duša, Svemu dosta piva i jediva. Tu vjenčaše vilu i Bogdana. Kumi kuma Momčila vojvodu, Od lijepa grada Perlitora, Starog svata Gogović hadžiju. Kad vjenčaše Ljuticu Bogdana, Svadbovaše za petnaest dana, Svadbari se mnogi raziđoše, Osta Bogdan, ljubeći djevojku. Malo bilo, vr'jeme postajalo, Malo vr'jeme, tri godine dana, Bogdanu se muško čedo nađe. On dovede i popa i kuma, Lijepo mu ime izabrađe, Na krštenju njemu nađenuše, Slavno ime: vojvoda Strailo. Tako stalo opet godinica, Te Bogdanu Bog i sreća dala, Pa mu bjela zatrudnjela vila, Opet mu se jedno čedo nađe, Ludo čedo, al je ženska glava. Krstio ga i ime nadio, Na izboru: lijepa Ružica. Tri godine i jedna godina, To se kažu četiri godine, Kolko Strail od ljeta četiri, Drugi nema od osam godina. Kolko Strail od osam godina, Drugi nema od šesn'est godina. Stade Bogdan tražiti đevojku, Za Straila, svog milosnog sina I on nađe sa sina đevojku. Kupi svata taman pet hiljada, Pa on ode po mladu đevojku, U koga je curu isprosio, Iz lijepe Pive potomljive, A od soja, od Sokolovića, Od sokola, Mate Harambaše. Ode Bogdan, dovede đevojku. Taman Bogdan svome dvoru dođe, Dva veselja njem' se dogodila, Sina ženi, drugi mu se nađe. To se Bogdan ni nadao nije, Vjenča sina a drugoga krsti, Lijepo mu ime izabraše, Po imenu: dijete Nenade. Kad s' Bogdanu sastaše svadbari, Svi u dvoru kolo zaigraše, A đevojke kolo uhvatiše, Različite pjesme zapjevaše, Vila sedi u bijeloj kuli, Bogdanu se po kriocu vija, A sve moli ljutita Bogdana: „O Bogdane, dragi gospodare, Koliko je vakta i zemana, Kako si me jadan zadobio? A moja su krila zatvorena; Rodih tebi tvog rođenog sina, A Straila i Ružu đevojku, Ti za sina dovede nevjestu, A drugoga u bešici nađe, A Nenada, tek rođenog sina; Već sam s tobom porod izrodila. Daj ti meni dragi gospodare, Da obučem krila i okrilje, Da ja kolu i đevojkam' siđem, Da poigram na veselju tvome, Da razigram kolo i đevojke!“ Prevari se, ujede ga guja, Pa joj dade krila i okrilje. Kad se vila krila dohvatila, Pa obuče krila i okrilje, Sađe vila na mermer avliju, Pa dopade kolu i đevojkam'. Kad pogleda kolo i đevojke – Kolovođa njezina Ružica. Kod nje vila kolo raskinula, Tri puta je kolom okrenula, Četvrti se nebu podignula, Pa se vila iznad kola vija. Aber pade ljutitu Bogdanu, Pa izađe pred bijelu kulu, Te on vilu plemenitu viče: „Moja vilo, moja vjerna ljubo, Je l' ti žao ostaviti sina, Tvog Nenada, od četiri dana? Ko će tvoga zabaviti sina? Ko li će ga sisom zadojiti? Ko l' u meku svilu povijati? Kakav ti je zulum dotužio, Te pobježe od mog b'jelog dvora?“ Vila mu se ispod neba javlja: „O Bogdane, dragi gospodare, A moreš li guju uhvatiti, Moreš li je u dvor pripitomit' Da ti guja po dvoru rukuje? Nikad guje pripitomit' nećeš, Dok ne mili po zelenoj travi, A ni vila bit' ne more ljuba, Dok joj ne daš ići u planinu, Niti jesti travu breberinu, Ni plesti se sa bršljanovijem'; Ako haješ za Nenada sina, Đe si mene, jadan, uhvatio, Svako ćeš ga jutro donijeti, Ja ću svoga zadojiti sina, Previti ga i okupati ga, Dok othranim tvog Nenada sina. A ja ti se povratiti neću, Za nikakvo blago na svijetu.“ Pa se vila diže u oblake, Više mu se povratiti neće. Osta Bogdan jadan kukajući. Probudi se nejačak Nenade, Stade cvrka dijete u b'ješici, Niko njega utješit ne može. Uze sina Ljutica Bogdane, Na ždralina uze ga preda se, Ide Bogdan od brda do brda, Doklen dođe do tiha jezera. Kad se Bogdan pomoli jezeru, Al' se vila u jezeru kupa. Pa Nenada on donese sina, Te ga metnu u kraj od jezera, Pa pobeže Bogdan pod jeliku. Dok iskoči vila iz jezera, Ona uze svog Nenada sina, Razvila ga i okupala ga, U meke ga povila pelene, Pa ga onda u krioca uze, Svom Nenadu sinu besjedila: „Doji sisu, moj Nenade sine, Doji sisu i rasti mi brže, Da mi uzmeš zemlju Principovu I nesretnog cara Otmanovog. Rasti bolje, moj Nenade sine! Bolji si mi junak od Bogdana.“ Ljutit Bogdan, sam ga Bog ubio! Zape strelu za zlatnu tetivu, Da pogađa vilu plemenitu, Od strele je šipke oborio. Ne pogodi vilu plemenitu, Već Nenada, svog nejakog sina. Četiri ga šipke udariše, Dvije njemu srce iznesoše, A dvije mu u drobu ostaše. Pisnu jadna vila plemenita: „Oj, Bogdane, crn ti obraz bio! Jer pogubi onakvog junaka! Održ'o bi kralju kraljevinu A srpskome caru carevinu!“ To izusti vila plemenita, To izusti a dušu ispusti I umrije vila uz Nenada. Viđe Bogdan da gore uradi, Nadžakom im raku iskopao I oboje u nju ukopao, Pa on ode na Zagorje ravno, Pak prodade na Zagorju kulu, A on ode u ravno primorje. Ne znam više, rodile mi višnje!