Petar đeneral osvaja Zvornik (Gacko)

Vino pila do dva gospodina,
Jedno ti je Tekelija bane,
Drugo ti je Petar đenerale
U Janoku ćesarovom gradu.
Progovara Petar đenerale;
„Molim ti se Tekelija bane,
Daj nam išti izun od ćesara,
Da nam dade silovitu vojsku:
Sto i dvaest i sedam hiljada
Trijest hiljad’ kraljeve katane,
I od boja arkali topove:
Deli Musu i kara Margetu,
I Zelenka topa velikoga;
I granaša sa gradskijeh vrata,
Takog topa nema u ćesara, —
Da idemo zemljom ćesarevom,
Da primamo zemlju od Sultana.
Najprvo ću Nišu udariti
I u Nišu posjeći vezira,
Glavu Beču spremit i ćesaru;
Pa ondalen podignuti vojsku,
Do Vidina turskog udariti,
U Vidinu posjeći kadiju,
Što i caru u devletu sudi.
Pa ondalen krenut moju vojsku,
Karavlaškom i Karabogdanskom,
Uz Dunavo do Zemuna doći,
Na Biograd udarit’ veziru.
Tuj ću posjeć’ Hasan pašu gazi,
Glavu Beču spremit i ćesaru.
Pa ondalen do Gradačca sići,
U Gradačcu posjeći vezira,
Po imenu Osman pašu Ćosa,
Glavu poslat Beču i ćesaru;
Pa ondalen preko vode Drine,
Do Zvornika udarit Turcima —
Primit Janju i donju i gornju.
U Zvorniku do dva bega kažu.
Jedno ti je beže Derviš beže,
A na ime azgin Fidajiću,
A drugi je Atić Mehmed aga; —
Oba bega uhvatiti živa,
Svezat ruke, pa spremit ćesaru.
Zvornik ću im slomit’ iz topova,
Pa ću krenut’ Bosni zemlji ravnoj,
Pa ću šeher Sarajevu sići,
Tu je dosta čohe venedičke,
U magazam’ žutijeh dukata.
Tu će mi se preodjeti vojska.
Pa ću sići pitomu Travniku,
U Travniku posjeći vezira,
Onog starog hodžu Ćuprilića,
Tu ću dvije otvoriti džade:
Ić’ mi vino iz šeher Mostara,
A pšenica od Novog pazara.
A kad ljeto o Mitrovu dođe,
U Mostar ću izjaviti vojsku,
Tu će moja božićovat vojska.
Kada ljeto u proljeću dođe,
Na Gacko ću izjaviti vojsku,
Tu je hava dobra za vojaka,
A odviše polje sjenovito.
A Gačani hranitelji stari,
Počinuće konji i vojaci.”
Al mu veli Tekelija bane:
„Sjedi Petre, silan đenerale,
Osužnjićeš ćesarske topove,
Ja vojaka ne bih ni žalio,
Već topovi ostat’ u Turaka.”
Govorio Petre đenerale:
„Veće bane, da od Boga nađeš,
Jesi l’ čuo što u Turak’ bilo:
Na Turćiju pomor udario.
U staroga hodže Ćuprilića,
Gdje je bilo hiljadu kavaza,
Danas hodža nejma ni jednoga,
Svih mu ih je kuga pomorila;
Nigdje ništa u vezira nema,
Do u tavli gubava đogina,
I kod njega dvoje sejiščadi,
I to mu je dvoje cigančadi.”
Tadaj mu je bane vjerovao,
Pa se vjernoj kruni zamolio,
B’jelom Beču i bečkom ćesaru;
Dade njemu sto hiljada vojske,
Trijest i šest arkali topova,
Trijest hiljad’ kraljeve katane,
A uza njih kuvet i idaru.
Vidi Petra, mrka đenerala:
Kad do turskog Niša dolazio,
A navuče od boja topove,
A napušta kraljevu katanu:
Birdem Niša primi u Turaka.
On u Nišu posječe vezira,
Onog starog pašu Seidiju,
Glavu Beču spremi i ćesaru,
Zahvala mu dođe od ćesara.
Vidi Petra, udari Vidinu:
Birdem Vidin primi od Turaka,
U Vidinu posječe kadiju,
Što sultanu u devletu sudi,
Glavu spremi Beču i ćesaru,
Zahvalu mu učinio tešku.
Vidi Petra, gdje krenu vojake
Karavlaškom i Karabogdanskom,
Sve Dunavom dođe do Zemuna,
Pa ondalen na Biograd sađe,
Grada bio c’jelu heftu dana,
Tabije mu slomi iz topova,
Iz njega se predadoše Turci,
U Biograd posječe vezira,
A na ime Hasan pašu Tira.
Pa eto ga do Gradačca siđe,
Vas mu beden sruši iz topova,
U Gradačcu posječe vezira,
Obje glave spremi do ćesara,
Zahvalu mu ćesar učinio.
Vojsku zemljom Posavinom krenu,
Uze Janju i donju i gornju,
Na Zvornik je bezim’ udario,
Tu se jadni zatvorili Turci,
Posavljaci puškari vojaci,
S bedena se biju iz pušaka,
Sve se mrku đeneralu brane,
Po polju mu biju oficire;
Al zaludu, ćare ne imade,
Sve se Petar bliže primicaše,
A granašu gidu udaraše,
Te im turski beden razdiraše.
Tu se moli fakir i fukara,
A na ime gazi Derviš begu:
„Daj nam izun, da se otvoramo,
Da pod sablju Petru naljezemo,
Pa nek’ radi’ što je njemu drago?”
Bego Derviš njiha razgovara:
„Ne bojte se Petra đenerala
Moć’ nam ništa učiniti ne će,
Već kupite drvlje i kamenje,
Da krpimo beden na Zvorniku,
Da s’ branimo crnom đeneralu.”
Braniše se dvije hefte dana,
Sve se Petar bliže primicaše,
A granašu gidu udaraše,
Razvaljuje beden na Zvorniku.
Jedno jutro beže uranio,
Turski na se abdest udario,
A o grlu knjige objesio,
Ispeo se na tabiju gradu,
Pa on viče u ordiju kraljsku:
„Čujete l’ me kraljevi vojaci,
Kažite mi Petru đeneralu,
Ako hoće da se okladimo,
Ja u Zvornik il’ u mrtvu glavu,
On u kraljskog topa velikoga.
Tri put ću mu stati na bedenu,
Nek’ me tri put iz grenaša gađa.
Ako mene obori sa grada,
Džaba njemu bijela Zvornika,
Ak’ ostanem na beden na gradu,
Nek’ odmakne vojsku od Zvornika,
Jere meni sibjan izmahnit’o!”
Taku vjeru tvrdo uhvatiše.
Tri put njemu stade pred granaša.
Tako begu Bog pomože jaki,
Niti pade, niti se prepade;
Al zaludu, fajde ne imade,
Preko vjere Petar udaraše,
Sve topovim’ gidu primicaše,
Gotovo mu Zvornik prihvatiti.
Tad procvilje gazi Derviš beže:
„Moji Turci, nema l’ kogod ovdje,
Ko umije vodu plivat Drinu,
Da on skoči sa bedena grada,
U studenu na valove Drinu,
Da prenese mahzar u perčinu,
Ne će li nam uteći veziru,
Ne će l’ vezir vojsku pokupiti
Od Travnika butun Bosnu listom,
More ustat’ sto hiljad’ vojaka,
Ne će li nam Petru udariti.”
Kad to čuju Zvorničani Turci,
Na to niko ne okreće glave.
Već se jedno momče pridesilo,
U hizmetu bega Derviš bega,
Asli momak od Hercegovine
Iz široka polja Nevesinja,
Iz Bratača sela malenoga,
Mio sinak Grbovića kneza,
Pa se momak bio poturčio,
U hizmetu bega Ljubovića,
I on svoga bega ostavio,
Pa je sišo pitomu Zvorniku,
Te ovako begu govoraše:
„Dragi beže, daj mi mahzar piši,
Ja ću svojom rizikati glavom.”
Beg mu sitan mahzar učinio.
Kad pogleda momka Hercegovca,
Momak suze grozne proljevaše.
Ovako mu beže govoraše:
„Moj Hasane, moje d’jete drago,
Ali si se vode prepanuo,
Al’ od kraljskog Petra đenerala?”
Tadaj njemu momak govoraše:
„Dragi beže, mio gospodaru,
Ja se ništa prepanuo n’jesam,
Veće mi je majka ostanula
U široku polju Nevesinju,
I sad mi je hrišćan’ca majka.
Vidi beže, dragi gospodare,
Što god stečem u hizmetu tvome,
Ne udaram odijelo na se,
Ni kupujem konja za jahanja,
Već sve spremam roditelju svome;
Pa ako me suđen danak nađe,
Ako bi me utopila Drina,
Ja kraljevi uhvatili ljudi,
Majka će mi samrijet od gladi.”
Kune mu se beže Derviš beže:
„Moj Hasane, d’jete moje drago,
Ak’ ostane Zvornik u Turaka,
Ja ću tvoju dobaviti majku,
Gradiću joj slavna manastira,
U Papratnju, u dno Posavine,
Zvaće joj se zadužbina crkva,
Moj Hasane, dok je ovog sv’jeta,
Sve će tebe spominjati vojska.”
Onda momak mahzar prihvatio,
Pa eto ga na bedem na grada
Kad na gradu jedan cigan hoda,
U rukam’ mu tokmakli šešana,
Bije Petru poljem oficire.
Koliko se Petar domislio,
Sve po vodi mreže udario,
Jer se Ijuto boji od plivača.
Vid’ Hasana, vidi Hercegovca:
Ciganina niz beden turio,
Onda cigan u vodu panuo,
U mrežu ga Petar pokupio,
Onda Hasan u vodu skočio,
Pa ne plije Drini niz valove,
Već studenoj vodi uz bukove.
Daleko je Drinu isplivao,
Čak daleko na Kosijerovo,
Ima više od pola sahata,
Pa pobježe u Bosnu veziru.
Kada kršli u Travniku dođe,
Tu ne bješe starog Ćuprilića,
Već otišo stojnu Carigradu,
Ostavio dva svoja većila,
Sa Zagorja Avdi pašu Ćosa,
S Nevesinja bega Ljubovića.
Kada momak mahzar unosio,
Onda mu je beže govorio:
„Toma, rajo, s Nevesinja ravna,
U mene se jesi poturčio,
Čuvajući krave i teoce.
Otklen ti je mahzar zapanuo?”
Onda mu je momak govorio:
„Šuti beže, murtatine carski,
Jesi l’ čuo šta j’ u carstvu bilo?
Udrio je Petre đenerale,
Sedam, osam, primio gradova,
A toliko posjeko vezira,
Vi sjedite, a to ne čujete:
Evo ima cijel mjesec dana,
K’o je sišo Posavini stojnoj
Biograd je uzo u Turaka,
Posavinu svu primio listom,
Sveo vojsku u polje zvorničko,
Razorio Zvornik iz topova,
Eto vid’te što vi mahzar piše.”
Kad je beže mahzar prihvatio,
Pregledao, Avdi paši daje.
Obojica suze proljevahu,
I ovako beže govoraše:
„Dragi paša, fajde plakat nema,
Već da našu Bosnu pokupimo,
Da idemo da na nj’ udarimo,
Ne bi li nam Bog pomogo jaki,
Da vratimo Petra đenerala,
Osužnjimo kraljeve topove.”
Birden skrlet bujruntije pišu,
Oni dižu i staro i mlado,
A na vojsku u carske vojnike
Sedamdeset i sedam hiljada,
I sarašćer Avdi paša Ćoso,
Spored njega beže Ljuboviću,
Pa eto ih zemljom Bosnom ravnom,
Primiše se na Glasinac stojan,
Pa otalen pitomu Zvorniku.
Avdi paša begu govoraše:
„Kako ćemo beže udariti ?
Nije šala, kraljevi vojaci,
I kraljeva sila i katana,
Sve zvorničko polje prekopato,
U zemlju se potrapila vojska,
Namješćeni kraljevi topovi,
Izginuće nesretni Bošnjaci.”
Tadaj njemu beže govoraše:
„Aja paša, od tog fajde nema!
Da na dvoje razdvojimo vojsku,
S dvije strane Petru udarimo;
Ja ćem’ i ti pravo na topove
Ja topove sabljom uzaptiti,
Ja na topu oba poginuti:
Ćare nema, tako biti mora,”
Kako beže paši govoraše,
S dvije strane Petru udariše,
S dvije strane po trijest hiljada,
Iz zemlje ih vatra dočekala,
S toprakala kraljevi topovi.
Tri hiljade dadoše šehita.
Tu su Petra uhvatili živa,
Polu su mu oteli topova,
I granaša topa velikoga,
Što su niz njeg pletenice zlatne,
Što je bio Beču više vrata.