Pesma prva

Izvor: Викизворник
Ovom članku ili jednom njegovom delu je potrebno prerađivanje.

To podrazumeva uklapanje potpunijeg i tačnijeg sadržaja, uklanjanje suvišnog i neodgovarajućeg teksta, dodavanje referenci i slična uređivanja, kako bi se dobio kvalitetan članak.


Članak je označen ovim šablonom od 20.8.2020. Ukoliko se članak ne sredi u roku od mesec dana biće obrisan.

Pesma prva


Božanska muzo moja, iz teških misli se preni,

I skini koprenu crnu i hodi vesela meni,

Jer sad sam šali oran. O, dosta bejaše zbilje,

I dosta časova gorkih, što mi ih život šilje,

Pa hajd', ma bilo štete za tvoju čestitost čednu,

Da smelo zapevamo nestašnu pesmu jednu,

Pesmu o Penelopi... Al' o toj primernoj ženi,

(Večita neka je slava spomenu i njenoj seni),

Nećemo pevati tako ko što je Omir strogi,

Sa muzom pevao svojom. Vekovi prođoše mnogi

Od toga srećnoga doba. I ko što dobro znamo,

Na svetu sve se menja (nestalnost stalna je samo),

I vreme, što sve ruši po svojoj mahnitoj ćudi,

Mnoge je stvorilo mene od neba, zemlje i ljudi.

Pa sad zamisli, muzo, sadašnju ženu koju

Namesto Penelope. U grdno velikom broju

Oko nje viju se muški i žarki pogledi streme,

A muž po svetu luta već prođe toliko vreme...

Nu hajde, muzo, počni, i nek ti iz srca pljusne

Veselost ko val s mora, i tvoje rumene usne

Ko zefir rumenu ružu nek osmeh dotakne krilom,

I nek se zahori pesma o dobu ovom i bilom.


I dok Odisije mudri već skoro dvadeset leta

Lutaše s kraja na kraj i adskog i zemnog sveta

Od Kirke do Kalipse, i zemlje obiđe mnoge

I silna prebrodi mora, i čvrste umori noge,

(A sve to činjaše opet ne radi rđavih dela,

Već što je Afrodita ovaku odmazdu htela,)

Dotle je Penelopa, njegova nesrećna žena,

Patila u samoći. Ah, bolja bejaše njena

Od smrtnih muka gora. Mlađana, zdrava i jedra,

Nabrekla vrelom krvi, a bujnih punačkih nedra

Bejaše ona tada. I neka razmisli svako:

Bez muža živeti tol'ko, da l' joj je bilo lako;

A ko drukčije misli, nek' tome i ovo doda:

Vrlina stvar je lepa, al' ni krv nije voda.


Najzad se dogodi nešto. Jednoga vrelog dana

U bistrom potoku gorskom, pod spletom smokovih

grana,

Kupala se je ona. Plavi je talas prska

I hladna struja hladi, a gusta obližnja trska

Tuđem je oku skriva. I ona ni mnila nije,

Da se tu kraj nje blizu nestašni Erot krije,

I šta joj otud preti. Jer se u zraku vrelom

Lepršo on nad njome i na nju gađo strelom.

I kada ona zatim na potok oči spusti,

I spazi lepo lice i kose kurjuk gusti,

Zaneta time zasta i slatke, strasne žudi

Stresoše srce njeno, i srce strese grudi.


„Ah, Krone, je li pravo“, promuca ona sada,

„Da venem neljubljena ovako lepa i mlada,

A moj Odisej verni da luta po svetu svuda,

Da gradi pustolove i razna ljubavna čuda,

O čemu sve već znadem. Ne, sa svog duha zloga

Uskoro on će zato poneti do dva roga.“


To ona izreče jetko. Zatim izađe iz vode.

Obuče hiton tanki i tako robinji ode,

Koja na straži beše. I pred njom otpoče da tepa:

„Melanto, dušo , reci: jesam li doista lepa?“

Melanta gleda, gleda, smeši se, glavom maše,

Htela bi reći nešto, al' te je reči plaše,

Al' najzad kaza smelo: „O gospo, moja mila,

Nikada ravna tebi još žena nije bila.

Ti si ko lotov cvetak, na peni što se ljuško,

I ja od srca žalim što sama nijam muško.“

Obasu plamen rujni obraze lepe žene,

„Melanto, čuj me“, reče , „ja znam, ti voliš mene

I za to nemam sumnju u zbilju tvoga suda,

I neću više biti ko do sad tako luda.

Hajd' trči odmah, kćeri, i svima redom kaži:

Da i ja cenim ljubav i njene slatke draži,

I svaki onaj muški, štp glase srca sluša,

Nel' odmah dođe meni, da svoju sreću kuša.“


Nikada laka strela u letu ne beše boljem

Od mome hitronoge. Ona je neravnim poljem

Ko vetar jurnula odmah... A sad baš kad ode ona,

Hestija, boginja čedna, sa svoga pusti se trona,

Da krepi Penelopu, jer strasti srcima gode,

A staze vrlini divnoj po trnju oštrome vode.

I ona pristupi s dikom dražesnoj ovoj ženi,

Ali se plašljivo trže od sjaja očiju njeni';

Pogledom, što sve vidi, po njenoj duši pređe,

I tužno obori glavu, i brižno sastavi veđe.

Da se o grehu radi uvide ona jasno,

I stade pitati sebe: da nije stigla kasno.


U tom se smeh zahori. Boginja diže glavu

I spazi Erota malog kraj sebe na nebu plavu.

Nestaško rukama tapše izraza drska i smela,

I čednoj boginji pruži jednu od svojih strela.

Boginja zaplamti gnevom: „Ah, pusto i ludo dete,

„Sad ću ti platiti skupo za tvoje šale klete“.

I onda prileti njemu, ote mu strele s lukom,

I jedan podobar šamar lupi mu božanskom rukom,

I za tim na Olimp ode... I skružen, nem od srama,

Za dugo stajaše Erot ko komad frigijskog kama.

Pogled mu ukočen zasto, niz bedra ručice pale,

Al' najzad biserne suze oči mu preliše male.

„O, čekaj, boginjo“, jeknu, „dok majka za ovo sazna

Ovu će prokletu ženu užasna stići kazna.

Bezbožnom čednošću svojom svemu je povod ona,

Al' sad je neće spasti ni ruka samoga Krona“...


I tad i Erot gnevni raširi lagana krila

I ode na Olimp majci. A Srca vedra i čila

Ostade Penelopa. I vatra potajna neka

U njenoj zaplamti krvi, i čustva razdraga meka.

I ona u senku ode, gde lišće miriše sveže,

I zefir prijatno pirka, i tamo na travu leže,

Sanjivo zabaci glavu i oči umorno sklopi,

I ovaj na javi sanak zanese nju i opi:

Ko mladić nekakav lepi njenom se uhu sago,

I slatke ljubavne reči šapće joj nežno i blago,

I ko što treptaše lišće od vetra što tu leće,

Tako je srce njeno od tajne drhtalo sreće.


[1]

  1. Milorad J. Mitrović: Pesme, SKZ, Beograd, 1910, str. 131-134