Paša zove na seir djevojke,
preko mora na čardake svoje,
a pred njima bajraktar Maricu.
Kad su bili nasred mora sinja,
poče tonut’ lađa od merđana 5
i u njojzi trides’t djevojaka.
Glas do glasa, haber do habera,
glas dopade čelebiji Jovi:
— Zlo si sio, čelebija Jovo,
potonu ti bajraktar Marica! 10
Kad je Jovo haber razumio,
poljem ide, pojas otpasiva,
moru dođe, mor-dolamu baca
i u more Jovo zaplovio
te bajraktar Maru izvadio. 15
Spušta Maru na zelenu travu,
a on sjede rujno piti vino.
Kad se Mara vode oprostila
i žarkoga sunca ogrijala,
tad je ona Jovi govorila: 20
— Pogled’, Jovo, nebu u oblake,
kako soko prepelicu gonja
ko mlad junak lijepu djevojku!
Prevari se beže Jovan-beže,
prevari se, žalosna mu majka, 25
te pogleda nebu u oblake
i očima on traži sokola!
Koliko se u nebo zagled’o,
on ne vidje da uteče Mara.
A kad vidje da mu Mare nema, 30
udari se rukom po koljenu
i ovako junak govorio:
— Bog ubio svakoga jinaka
koji vjeru drži u djevojke!
Sait Orahovac: Sevdalinke, balade i romanse Bosne i Hercegovine. Sarajevo: "Svjetlost", 1968. (Biblioteka Kulturno naslijeđe Bosne i Hercegovine), str. 823-824.
