Pauci/II

Ivo Ćipiko

Pauci

II

◄   I

Pauci   ►

II

Nekoliko dana iza Ilijine smrti, gazda Jovo pošalje Radi pozov u kome ga opominjaše na isplatu duga. Te pozove razašiljao je gazda obično dužnicima kad je hteo da dug čim prije od njih utjera, a sadržinom, oblikom i samom hartijom sličili su ti pozovi sudbenima.
— Sinko, pozvao sam te — veli mu kad ga ugleda pred sobom, — da raščistimo račune... Mislio sam da ćeš sam k meni doći... Znaš, stari uzimao je kad gođ je htjeo, a ja davao... Ali treba i vraćati...
Gazda prevrće listove dužničke knjige, traži:
— Vidiš, nisu plaćene ni kamate za lanjsku godinu. Ono što mi je pokojnik dao o Svetoj Kati jedva je zaleglo za dućanski prekogodišnji dug, a poslije opet uzimao je sijeno ... Ti znaš čitati? —upita gazda.
— Znam nešto sricati, i to štampano ...
— A gdje si naučio?
— Učio sam; pokazao bi mi drug po koje slovo, pa bih ga urezivao, u planini, u koru od stabla, dok bih ga utuvio, pa tako udri danas, udri sutra, nešto naučio ...
— Drago mi je što znaš... Eto, vidi sam!... —i uzevši knjigu u ruke donese je Radi pred oči.
— Ne znam ja u tu knjigu ništa! — veli Rade sagnuvši se nada nju, pa, pogledavši gazdu, zastidi se.
— Gdje je to? Ne znam ja ništa, već kako ti uradiš...
— Treba, sinko, da se snađeš, da se brineš, ti si sada starješina u kući... Pa, ako se ti ne pobrineš za kuću, ko će drugi? A koliko ti je godina?
— Pasem dvadeset i četvrtu.
— Eto, punoljetan si!... Radi, budi pošten i štedi, mogao bi s vremenom i izvući se iz duga... A što ću ti ja? Stari je ostavio za sobom silu duga: kupio one zemlje; molio me i molio, pa, da mu budem pri ruci, popustih... Poslije mi, boga mi, bijaše žao, ali koja vajda: stvar svršena, pogovora nema! A baš neki dan sračunao sam sve: ima oko hiljadu i osam sto talijera duga i nešto sitneža; tu su uračunane: sijeno, kamata i dućanska roba sve do danas...
— Čudo! — izmače se Radi.
— Nije malo, ne .... Ali skupi se, sinko; a ti, ako ne budeš uzimao, nećeš mi ni dugovati. ... Eto, zato sam te zvao, da se znaš vladati.
Putem Rade razmišlja o dugu:
— Sila ga se božja nakupila, nećeš nigda kraju! Istina, primaklo se sa imanjem; zemljom najživlji je u selu; izašlo je na očevu ali koja vajda? Pa kako da obradi svu zemlju? Treba silu troškova, tuđi poslenici skupi, i sve poskupilo. Sijeno sa livada tek da zaleže za blago zimi; koze, što su najberićetnije i najizdašnije za seljaka, zabraniše, a duhan plaćaju kao ni sebi ni svome. Plati porez, šumske globe, poljske i druge, pa nikada kraju... „Ali ipak preturila bi se godina, i lijepo bi se živilo” pomisli. „Da, lijelo, da ne usrnu pokojni otac u dug”
Žena mu rađa mušku djecu: dvoje ih je, dva sokola. Vrijedna Božica i milokrvna, majka kao duša, a Cvijeta s Pavlom smirila se, i za nju veli čovjek:
— Nije no kao kruh što se jede ...
U tim mislima ide pored svojih zemalja i ne može da ih se sit nagleda; ponosit je njima, i, dok ih gleda, čisto zaboravlja i na dug i na svakidanje potrebe.
Još leži, otpočiva pusta, ali kad je božje sunce zagrije, a već je na domaku, bog će blagosloviti težačke trude, zemlja će se okititi, sjaraniće se sa suncem i kišom, oplodiće, i rodiće obilatim plodom.
— Biće kruha, — pomisli Rade i previše... pa kud ćeš dalje?
I, zanesen tom mišlju, prelazi, skačući s kamena na kamen, hitro preko gaza nabujale rijeke, što danas jače no obično huči.
Neosjetljivo nastupi proljeće, probudi opočinulu zemlju i oživi razgovorom planinu nad selom.
Radu prvo proljeće iza očeve smrti ponese nadom. Obilazeći svoja polja, premišlja i računa koliko će koristi imati, i što prodati i uštedeti, da gazdajovina čast dade.
Prodaće suvišak blaga za koje preko zime nedostaje sijena, a svoga sijena neće prodavati. I zimus, valjda ono isto što je jesenas otac prodao u bescijenje, morade od gazde za skupe novce kupovati.
A godina, po svemu izgleda, ponijeće dobro, i gledajući na svoja žita, ponosi se njima:
— Bog će dati, pa će sve dobro biti!
...Ali u mjesecu maju pobijelila jedne noći planina nad kućama, a drugu noć razvedri se: osu se mraz i smrznu i mahom uništi usjeve. Svarena, pognuše vrhove ka zemlji bijela žita, a kukuruzi kao da se boje sačekati sunca. A kad svijetlo proljetno sunce diže se, ukaza se nastradalo, pusto pocrnjelo polje kao jesenja strnjišta. I Radinu nadu, ponos i veselje odnese jedna vedra noć i proljetnim suncem obasjani dan.
Ali Rade ne klone; odmah nastajnih dana poče preoravati nanovo zemlju da je zasija. Bolilo ga u duši da zemlja cijele godine nerotkinjom ostane, kad božje sunce tako lijepo grije, pa moraće da je oplodi. I ore, iako nije zeman tome. I lemež zadire u zemlju i pada u brazde puno sjeme.
Jednoga jutra Maša ga nađe na oranici; odavna se nije s njime razgovarala, pa ga se zeželila i prolazeći ondje svrne k njemu. Nađe ga zamišljena i zabrinuta, ne razgovara ni sa suveznikom, i dok suveznik čvrsto plug drži, on obilatom, prostranom rukom naširoko sije i, sijući, Maši se čini da o nečemu premišlja.
Kad ugleda Mašu, začudi se, pa mu ostade sjeme u šaci.
— Svrnula sam s puta, — veli Maša zbunjena— da vidim što radiš...
— Evo, gubim vrijeme ... — veli Rade.
— Nije zeman radnji, nadoveza suveznik.
— Ali suvezniče, da pobranamo!
Privezaše branu, pa počeše s jednoga kraja. Rade potrbuške leže na branu, suveznik bocnu dešnjaka i volovi povukoše. Rade leži, ruke i noge ispružio, pa mu se po zemlji vuku, pritisnuo uzoranu zemlju da njome seme pokrije, a priljubio se uza nju kao da je hoće da obgrli i svojim životom zagrije; sunce mu uprlo u leđa — grije ga.
— Gledaj božjeg bika! — veli suveznik Maši, što s njime uporedo ide, pokazujući na Radu.
Maša se zbunila: učini joj se kao da suveznik pogađa joj misli: — Kako bi ona rado legla na branu uz Radu i s njime cijeli dan na suncu branala! — i nikako da sa Rade oka skine.
Kad priđoše kraju, Rade se diže sa brane; suveznik se zabavi oko volova.
— Maša priđe Radi.
— Gdje si mi ti? — veli mu.
— Zabavio se u poslu, — odgovori Rade i, uzevši grudu zemlje, mrvljaše je u ruci. — Suvotna je, bog zna šta će od sjemena biti? — i baci je nastranu.
— Niknuće, — veli Maša — iz tvoje dobre ruke, da tvrdi kamen siješ ....
— Ko veli? — nasmija se na nju Rade i, pogledavši je niz tijelo kaza: — Zar si što osjetila?
— Ništa... ali nije sigurno do tebe... junače moj!
Pretrže im razgovor suveznik, javivši se Radi, a u to bane i Božica, Radina žena, sa ručkom. Maša pogleda Radu i pozdravi.
— Ostani sa nama, veli joj suveznik.
— Ostani, nudi je i Božica pa ćemo zajedno...
Ali ona ne htjede, izvinjava se da ne može, da je čovjek kod kuće čeka.
Nastajne nedjelje pop Vrane preko velike mise drži propovjed, ljuti se na okupljene šugave ovce; a da se nije prevario u svome sudu, najbolji je svjedok prst božji, koji je u nevrijeme poslao snijeg i mraz da ih opomene i na pravi put privede. I propovjeda dalje...
Ali, najednom, opazivši na dnu crkve Radu uz Mašu, prekide i poleti ka njima.
— Živine! Jesam li naredio da muški stoje obaška od ženskih! — stade ga vika, i, ljutit, gurnu Radu ustranu.
— Ne guraj se! — veli Rade.
Ali pop Vrane, kao da je pobjesnio, nasrće na nj:
— Vole jedan, ja ću ti rogove stući! — ponavlja više puta.
Rade osjeti kako mu krv u glavu dolazi i magli mu se pred očima, ali izdrža; škripnuvši zubima, savlada se i mirnim korakom iziđe iz crkve.
Iza velike mise, razilazeći se, svijet šapori o Radi, ali niko ni cigle riječi ne reče popu Vrani; on je gospodar u crkvi, pa može kako hoće!
Pop Vrane, kad kući dođe, premišljajući o onome što se u crkvi dogodilo, zažali u sebi što nije mogao uzdržati se.
Jutros Maša mu čisto kazala da voli Radu mimo cijeli svijet, a kad njega ne bi tako volila, eh, tada se ne bi ni njemu otimala. I, gladeći mu debelu ruku, smijala se onim svodi razuzdanim smijehom koji popa Vrana jača i dava mu nade da će ga ipak Maša jednom zavoljeti. Znao je da je Rade njezin jaran; znao je to po šaporenju u selu, i naslućivao po njenoj ispovjedi pred njim.
Onoga dana, u crkvi, kinjio se boreći se sam sa sobom. U odblesku raznih boja od stakala na prozorima, u onoj tajanstvenoj prošarici, klečala je žena pred njim, ispovjedajući se. Gledajući je pred sobom, branio se od napasnih misli i silio se da podade ispovjedi sveti značaj, da je pred sobom gleda kao svaku drugu ženu, ali nije nikako mogao. Rasijano, bez reda, besvjesno nasrću na nj prosti, čovječji osjećaji i otiskuju one tuđe, naučene, što se silom nameću i radi kojih se toliko u životu kinjio...
Radoznao, pita je je li s drugim griješila, a kad žena priznade, navali upitima: — Je li taj čovjek jak, zdrav, mlad? Griješi li s njime često, na koji način, na kojemu mjestu? — I hiljadu drugih sitnica, na koje upite žena teško i mucajući odgovara.. .A on u tome traganju osjeti začas neiskazanu slast...
Ali kada stade da je svjetuje da već ne griješi da se od grijeha očisti i da obeća da neće već čak ni poželeti tuđega čovjeka, žena sagne glavu.
— Što misliš, biće ti teško?. Zar nećeš moći odoljeti?
— Da, teško je to... — odgovori žena.
— Znam da jest! ... Ali, zar misliš da je tebi samoj teško pregoreti se? ... Da znadeš kako drugi trpe! Pregori se, i u tome naći ćeš utjehe, otjeraj od sebe griješne misli... pokaj se! ... Kaješ li se?
— Kajem se! — reče žena i zajeca.
— Kaj se, kao što se i ja kajem! ... I pregaraj se, kao što se i ja pregaram!... Skruši se, jer „skru— šeni i ponizni doći će pred lice božje”!... A sve što na spas duše uradimo, nikakova je žrtva prama žrtvi našega otkupitelja ..... I ne griješi, ženo, ni mišlju, ni djelom!... — I što dalje govori, njegove riječi dolaze mekše i pitomije...— A oprosti i meni ako sam te gdjekad sablaznio, kao što i tebi bog, preko mene, ženo, oprašta... Oprosti mi!
— Bog da nam prosti! — reče u plaču Maša k krene niz crkvu.
Popa—Vrana, gledajući za njom, suze obliše prekrsti se i još dugo, klečeći i moleći se bogu, ostade u ispovjednici.
...Rade se lako odljutio: on je povratit, a i sjetit se, i drugi ga time tobože prekaraju, vele:
— Pop je pizmen na te, radi Maše.
„Ali, eto, kakovi su ti božji sveštenici” premišljaše, „radi svoga nevaljalstva navaljuju na dobre ljude. Budala! Kao da je meni Maša pamet odnijela kao njemu... Neka mu bude podatnija, neka se, ako, je volja, povede za njim: mogla bi, povodljiva je od naravi. Ali što ga ima s njime? Maša rijetko kada mu i treba”. Pogdjekad, istina, ponese ga um za njom, zanese se; ali, ako mu nije na dohvatu, prođe mu... Gdjekad, kad je zgoda, zagrije se i zamijeni je sa ženom; ono dođe nekako... pa je toga časa slađa od ičega na svijetu; gdjekad pak, čisto obe žene su mu u volji, te mu je teško lučiti jednu od druge.
I Rade bijaše po svemu zaboravio na uvredu nanesenu mu u crkvi. Ali jednoga dana, kad je u varoši bio, zovnu ga iz dućana gazda Jovo i, uvevši ga u dućansku pisarnicu, upita ga što ono bijaše sa popom Vranom. Rade ispriča, a on ga tada nagovara da popa sudu tuži, i veli mu:
— Ako ćeš da budemo prijatelji, tuži ga!
Rade šalabaza, zabacuje, ali mu ne pomaže. Gazda veli:
— Ti od poštena soja, pa da te ono bodulče popa sramoti pred ljudima!
Rade u neprilici sjeti se:
— Teško je, gospodaru, s njima parbiti se! ... Bojim se navaliće na me troškove... pa ko će i svjedočiti proti popu?
— To je moja briga! A i troškove ću platiti; dovešćeš advokata iz grada... I njega ću platiti ... Samo ti radi u svoje ime, čuješ, da se ne glasa o meni ..... niti da ja pred svijetom ulazim u što ...
Rade se čudi što se gazda Jovo oborio na popa Vranu: ono jest, ranije bili su dušmani radi toga što pop zavrgnu seosku blagajnu, ali otkada se govori o nekoj slozi između lacmana u varoši, za koju govorahu da će biti od velike koristi težaku, — pomiriše se. No ludi u to ne vjeruju, čini im se da se luk sa očima ne može složiti, a zna se da od gospode nikada seljaku koristi, pa se boje sada, kad se složiše, da ne bude i grđe no što je dosada bilo.
Ali ipak mora da ima nešto! Eto, u zdravlje sloge, u općini su dva prisjednika kršćanina; i viju se dvije zastave, oko kojih vodi se žestoka borba radi položaja: radi se o tome koja mora biti zasađena sa desne strane — ili ona hrišćanska ili pak ona kršćanska!... O tome premišlja Rade putem i dok mu jedan pisar iz čaršije slaže tužbu. Potpisa tužbu svojom rukom i ponese je na sud.
...Bijaše tužbu svrgao s pameti, kad mu uručiše pozov. Tek sada zbuni se; čisto mu žao... Što mu je pop učinio? Nije ga udario, nije ga ni u čemu ni oštetio, a šta mu se mari za besjede? Biće da mu je pritužilo kada se onako razljutio na nj! Ali kako će da ne ide na parbu? Gazda Jovo biće poručio po advokata, i priprijetio mu i prekjuče, kad ga je u varoši vidio, da nikako ne oprašta popu, ako će da su prijatelji; a on već znade kako je kad ti je gazda prijatnjlj, a kamoli kad ti je dušmanin!
Evo, natrag nekoliko dana, odsječe glavu Radivoju, sinu Vojkanovu, što mu pijan reče da mu uvijek po štogođ od nadnice zakida. Ne samo što ga je tužio sudu, već doveo advokata iz grada, onoga čija se besjeda u sudu najteže zarezuje, i bijaše Radivoj osuđen na zatvor. Pali i golemi troškovi na nj. Sreća, te neće imati odakle da ih plati!
Na raspravi advokat popa Vrane, doktor Pilić, čudi se što se ovo događa u novije doba; toga prije ni u snu nije bilo. U bolja vremena, kad bi mlađarija izdaleka tek nazrijela svoga pastira, dočekala bi ga stojećke, prihvatila se ruke i počitala ga, a evo sada što smo dočekali: da jedno golobrače usuđuje se tužiti svoga duhovnika, čelik—domoljuba i narodnoga dobrotvora.
Popu Vrani sigurno nije bilo na umu da u božjem hramu, u kojemu je on jedini gospodar, nikoga sramoti, već da posavjetuje zabludjelu ovcu, današnjega tužitelja... Poziva se najposlije na zakonske propise i moli da sud riješi tuženika... Za naknadu, dangube, dnevnica i putnoga troška traži sto kruna.
Radin advokat opominje svoga kolegu da se drži stvari. U ovome poslu nema posla pop Vrana kao pastir povjerenih mu ovaca, već smatra se od suda kao svaki drugi smrtnik. Je li ili nije on svojim postupkom uvrijedio tužitelja? Da, jest! To su nam maloprije svjedoci iskazali, i potpuno potvrdili navode u tužbi, dakle, prama tome, tuženik ima da se osudi na propisane kazne i isplatu parničkih troškova. Traži, kao i kolega, u ime naknade, dangube, dnevnica i putnoga troška, sto kruna.
Rade sluša svoga advokata i čisto se stidi: žao mu što se upleo bez svoje volje u gospodske posle i, ne sačekavši osude, ode iz suda.
Sudac proglasi osudu: Pop Vrane osuđuje se na dva dana zatvora, odnosno na globu koja toj svoti odgovara. Njegov advokat proti osudi položi utok na stariju vlast. I starija vlast uvaži utok i riješi tužbe popa Vranu i sve troškove svali na Radu. Pa kad popovi prijatelji iz grada brzonjaviše o uspjehu, popov sluga zaslavi u oba zvona na crkvi, taman kao ono neke godine kad se pomoliše na poslednjemu savijutku biskupske kočije što vožahu presvijetloga u pastirske pohode.
A i pop Vrane održa zadanu riječ datu prijateljima i znancima, da će učiniti dobar svečani ručak ako ostane prost od tužbe. I trebalo je to da učini, jer se prijatelji živo zauzeše da od kazne riješen bude.
Na ručak pozvati su svi okolni župnici i neki fratri iz manastira, dva kaluđera, načelnik, gazda Jovo i jedan općinski prisjednik. Mjesni učitelj nije pozvat što u politici nije sumišljenik popa Vrane, već pripada drugoj stranci, koja je antiklerikalna, a gazda Jovo i kaluđeri pozvati su, iako nisu sumišljenici, i čak su, po mišljenju popa Vrane, članovi drugoga naroda ili izrodi — radi blažene sloge, koja je po čitavoj zemlji odjeknula, pa i da amo doprla.
— Treba dokazati da ni klerikali nisu slozi protivni, ako je ta sloga na korist ovoga napaćenoga naroda, — mišljaše pop Vrane.
Zvanice se dogovoriše da se sjate na određenome mjestu, pa skupa da pojašu do popa Vrane.
Pred društvom jaši fra—Joso na bijesnome vrancu i drži trobojnu zastavu u ruci, a za njim poredaše se fratri i dva kaluđera; fratri su u crvenim narodnim kapama: hoće da iznenade popa Vranu, koji u svakoj narodnoj zgodi na taj način daje oduška svome , domoljublju.
Poljem vlada omara, a zategla suša, pa od proljetos nastradala od mraza žita ne pomogoše se: kukuruzi tek što se drže, a prazno klasje bijelih žita strši uvis, kao da tamo pomoći traži, kad izgladnjela zemlja u najljepše vrijeme iznevjeri. Cvrčci, takmičeći se, pomamiše se, kao za inat ljetnoj tišini, a zamoreni seljaci, neki s omotanim peškirom oko glave, odjeveni ljeti kao i zimi u sukno, izmiču se ispred bijesnih konja ustranu i, u znak pozdrava, kape se dohvataju. Čude se kud će ova sila fratara, jedan bješnji od drugoga. Ali jahači ne obaziru se na pješake, već na dogledu crkve razigraše konje, takmičeći se ko će prije stići. Dobri konji, ali bolja od svih bedevija mladoga kaluđera, oca Lavrentija: odvoji se od ostalih i zagrabi...
Pop—Vraninu sluzi zazor što bedevija k crkvi prva stiže, te odnese barjak, pa, kad stigoše, veli fratrima:
— Što je pustiste ispred sebe? Svugdje je muško štimanije!...
Razjahaše, a konje povađaju komšije, što se, radoznali, okupiše oko kuće čuvši zveku zvona i pucnjavu prangija.
Zvanice se ljube sa popom Vranom i čestitaju mu na pobjedi kršćanske ljubavi nad mržnjom, i prije ručka ispiše po čašicu rakije.
Uto dođe i načelnik, gazda Jovo, sa kočijom do ispod kuće; s njime je u kočiji došao općinski prisjednik, varoški krčmar koji je zbog sloge u općinsku upravu ušao i samo radi nje danas se žrtvovao da i gazda—Jovom dođe, jer drukčije ne bi došao, jer još njihovi stari nisu bili prijatelji.
Gazda Jovo zadihao se i zamorio idući Pješke do kuće, a da se ne zamjeri kleru ni jedne ni druge Vjere, nije sakupljene sveštenike pozdravio ni sa „Faljen Isus” ni sa „Pomozi bog”, već rekavši: „Dobar dan, gospodo!” odmah sjede. Pogleda po društvu: niko ni riječi! Neki od fratara ne poznaju lično gazdu; poznaju ga tek po imenu i glasu, ali neće da mu pođu u susret da ga pozdrave; misle, treba da on to prvi uradi: crkovna vlast je teža od svjetovne! Pop Vrane razbi led, pa ga predstavi i — rukovaše se novi znanci.
Gosti u kući osjetiše vrućinu; niza debele obraze gazda—Jova cijedi se znoj, mahom kupi ga rupcem, stoga domaćin povede društvo u odgojak do kuće, gdje je, na otvorenu, zračnije i ugodnije no u kući.
Trpeza, za koju posjedoše, udešena je naročito za današnji dan, između drveta, u prošarici.
U čelu stola posadi pop Vrane staroga fra—Jeru, goleme, kratke šije, ćelava, kome su i sami prsti na ruci pretili; o desnu mu sjedi gazda Jovo, do njega stari kaluđer otac Dionisije, oštra duguljasta lica i živih crnih očiju, pa mladi kaluđer; s lijeva, pako, fra Ante, primorac, doktor crkovnoga prava, a ostalih njih desetorica poredaše se po volji.
Maša, koju je pop Vrane pozvao da spremi ručak, donese čorbu. Od nekoga dječka uzela je novu crvenu kapu i stavila je nahero na glavu. Njoj to liči, pa se gosti veselo nasmijaše, a pop Vrane ne može oka da s nje skine; i, gledajući je, časom zaboravi na goste, i njegove stroge crte lica popuštaju mekšim crtama, čisto pitomijim.
Jedući, društvo pomalo razgovara, pretrgnuto, obično. :
Debeli fra Jere gleda kako doktor crkovnoga prava uze krišku pršuta vilicom i na tanjiru reže ga nožem; to on ne može da podnese: jedi se u sebi, i oči mu jednako tamo zamiču.
Najposlije, primorsko vino razveza jezike, a nakon pečene janjetine pije se bolje. Kod šampanjca fra Ante diže se da nazdravi svečaru. U prošarici, dok govori, pogdjekad odbljesnu se u suncu naočari. Dok se diže, fra Jere gurnu staroga kaluđera oca Dionisija što do njega sjedi i veli ozbiljno:
— Videćeš sada kakovih govornika ima u našemu svetomu redu!
Doktor pogleda po društvu i poče da govori:
— Misao — veli — došla mi je u pamet ovoga časa u ovome zelenome odgojku. Našega svečara mogu da prispodobim onome golemome hrastu, što ga svi u ovome odgojku vidimo, — i pokaza rukom na nj, — oko koga obavio se bršljan i okupili se zakržljali hrastići; duši ga bršljan, ispija mu sok, kao da bi htjeo da mu zapriječi rast i polet u svijetlije sfere, rekao bi, obrvaće ga; ali hrast se ne da: nadvlada sve zaprijeke, i, šireći se, osvaja sve više svjetlost i visine, a dušmani ostaju u tmici, da ispaštaju svoje grijehe. Taj hrast, braćo jednoga naroda dvaju plemena, nije niko drugi nego naš svečar, uzor—sveštenik i domoljub, pop Vrane, a bršljan i zakržljali hrastići, njegovi su dušmani... Dakle, neka ga bog poživi!
Društvo oduševljeno prihvati zdravicu, mladi kaluđer zapjeva „Na mnogaja ljeta”, ali pjevajući ostade sam, i ućuta, jer fratri nadvladaše svojom pjesmom: „Mnogo lita sritan bio!”
Kad pjevanje prestade, gazda Jovo veli, onako kao da mu je onaj čas na pamet palo:
— Koliko sam onoj budali Radi govorio da odustane od tužbe, ali što vlah uvrti u glavu, ne bi niko, ni bog! Gdje će svraka sokolu nahuditi?
Pop Vrane nogom ispod stola očepi fra—Josu i krišom se u hitnji pogledaše.
— Pokvari se narod! — javi se fra Dane, jak, prikladan čovjek, čije crne oči bludile su nekamo neodređeno, a bile bi vrlo lijepe da u njima sjaše iskra saznanja. On to reče onako iz običaja, i ne misleći na ono što je rekao.
Ali drugi prihvatiše njegove rječi kao jednu misao.
—Tako je! — potvrdi debeli fra Jere. Nije više naš narod ono što je negda bio, a bilo je to drukčije i dok sam ja po župama nastavo. Bio je tada naš narod, što no riječ, golubinje ćudi i djevičanske prirode. Kad bi vidio svoga župnika, dočekao bi stojećke, skinuo kapu i ljubio iz počitanja u ruku. Istina, bilo je i tada i lupeža i hajduka, ali što ćeš? Kralo jedno drugome, i klali se među sobom! Ali sa svojim župnikom, pastirom, bili su umiljati kao janjci. I u kući ne bi se izjelo boljega zalogaja da ne bi njime ponudio svoga fra—Jera... Ah, da, druga su ono vremena bila! ... A kako je sada, to vi mladi znate, de, recite! — i nasmija se fra Jere, a okruglo lice dođe okruglije i svjetlije. Pa, podvivši glavu, spusti mu se potiljak i — uzrignu mu se.
Izvadi iz širokoga fratarskoga rukava kutijicu, promućka čašom i usu u nju iz kutijice krcatu žlicu bikarbonata, promiješa i ispi nadušak.
— Ovo je sveta stvar! — veli ocu Dionisiju.
— Hoćeš ti jednu žlicu?
— Mani, boga ti, to je otrov! — okosi se otac Dionisije; ljutio se, jer ga je pomeo u zdravici koju je u pameti slagao da je izreče kao pravoslavni sveštenik svešteniku latinske crkve.
Doktor crkovnoga prava, ljušteći jabuku, potvrdi fra—Jerine nazore uglavnome, ali se njemu čini da iskvarenost u našem narodu još nije uhvatila maha, ali bojati se! — I poslijedi jačim glasom: — Lažni liberali šire se svugdje... Krivo shvaćena kultura naše inteligencije prodire u narod, upropastiće ga; zato mi, sveštenici jedne i druge vjere, imali bismo narodu prednjačiti dobrim primjerima... Dakako, hoće se dobrih djela, a ne samo riječi.
Mladi kaluđer ispitljivim, radoznalim pogledom pogleda na popa Vranu; i fratri zagledaše se, ali ipak pobegenaše doktoru.
Gazda Jovo opazi da naš narod nije baš rđav, nije izobražen, nema škola, još je divlji, — treba ga prosvijetliti!...
— K prosvjeti doprinijele bi i seoske blagajne svoj dar, a one će mu i onako pomoći, — opazi pop Vrane i krišom pogleda u fra—Josu.
— Dakako da hoće, — potvrdi gazda, dokučivši kud šiba pop—Vranina Besjeda, pa mu pade na pamet koliko škode mu je zimus nanio, kupivši sijeno za družinare blagajne, a radi li on to iz dobrote srca ili za koju drugu svrhu? .. .
Uto iznebuha diže se otac Dionisije. Društvo napito, probavljajući, upre poglede u nj; njegova progrušana brada drhti, a oči živo prodiru ondje gdje ih unese.
Nazdravlja popu Vrani kao poštenu čovjeku, darežljivu, prijatelju naroda; njegovo je mnijenje: ko nije pošten čovjek, nije ni dobar sveštenik; zato neka bog poživi poštenjačinu popa Vranu, današnjega svečara.
Ovoga puta uzvik „živio” jači je; mladi kaluđer u zanosu opet otpoče „Na mnogaja ljeta”, ali društvo prevrnu i ote „Mnogo lita sritan bio!” Otac Dioni sije očito se ljuti: eto, bar na njegovu zdravicu moglo se otpjevati srpski: „Na mnogaja ljeta”...
Kad se zanos sleže, diže se pop Vrane, uozbiljio se, griska donju usnicu, i podvojak mu se narozao. Zahvaljuje predgovornicima. Zna da izrečene zdravice u njegovu slavu ne idu njega kao čovjeka, nego kao sina zajedničke nam napaćene domovine, nad koju se nadvile crne oblačine da je uguše... Našu istrganu domovinu možemo uporediti crnoj kukavici—udovici, raščešljanih kosa, koju svako može da kinji... Ali ona ne boji se stranih dušmana, već je duša boli kad vidi svoje vlastite sinove koje je svojom krvlju odgojila i — izdržava ih, gde je izdaju i od nje se odmeću; ima naša otadžbina i čelik—domoljuba i pobornika, kojih trebalo bi da se danas iz zahvalnosti sjetim; ali to ovoga časa ispuštam radi naše sloge, jer sam i ja i moji sumišljenici „za slogu dobrih u dobru”, djeca jednoga naroda dvaju plemena i, u slavu naše krasne domovine, ispijmo naše čaše naiskap i zapjevajmo „Lipa naša domovino!”
Prvi fratri, a pred njima fra Joso, digoše se. Gazda Jovo, težak, oklijeva, a otac Dionisije pogleda u mladog kaluđera i — diže se.
— Kape dolje! — zagrmi fra Joso. I vi tamo! viknu seljacima što su mirno uokolo stali i buljili u društvo.
— Biće da će se pomoliti bogu, da mu zafale na obilatu ručku! — veli jedan od seljaka, skidajući kapu.
I zaori se pjesma iz sveg glasa, snažno, zanošljivo.
Gazda Jovo prati pjevanje u pameti, jer nikada ne pjeva. Rukama opro se o sto; blijedo, nabuhnulo lice produžilo se i uozbiljilo, kao kad neko preteže u jedan mah neopravdani, razuzdani smijeh. Kukast nos spustio se, a oči zvjeraju, ali u takvome stanju ostade samo za čas, pa, kako pjesma prestade, lice zadobi svoj prvašnji izgled.
— Ne izazivlju, — šapne ocu Dionisiju mladi kaluđer, otac Lavrentije, — nijesu još spomenuli hrvatskoga imena... Nemojte spomenuti ni vi našeg srpskoga, kad budete nazdravili narodu! Ljubav za ljubav!
— A ti im vjeruješ? — tiho odvrati otac Dionisije i pogleda svojim živim očima po društvu, pa vidjevši da veselo o nečem društvo razgovara, nastavi: — Ti im vjeruješ? Što oni nama žele, dao, brate, njima bog! Osobito fratri... A zašto podržavaju popa unijatskoga, što pazare sa dušama našega naroda kad su gladne godine!? Da, sa nekoliko varićaka kukuruza misle da će svi naši prevjeriti!...
— Vi uvijek jedno, — opazi mladi kaluđer, pobojavši se da, napit, otac Dionisije ne pomuti sloge...
— Pusti ti njih... Kad oni varaju, varaću i ja ...
— Tako je!
I opet se diže starac otac Dionisije i veli:
— Mi smo zaboravili u našem veselju da ispijemo čašu u zdravlje — znate koga? — onoga koji je krv naše krvi, u zdravlje našega naroda obiju vjera!
— Dobro je! — upada u riječ gazda Jovo.
— Poznato nam je — proslijedi starac — kako se naš narod borio proti nekrstu, vjeran vjeri svojih otaca... Sjetimo se da smo i mi iz naroda i zakunimo se da ćemo ga samo dobru učiti! Je li tako? Neka bog poživi dakle naš narod obiju Vjera i obiju plemena!.... Živio narod!
„Živio!” ori se u društvu, a prihvatiše da viču i seljaci, zdravicama privikli.
Među seljacima pop Vrane ugleda Marka, čovjeka Mašina, pozove ga i ponudi punom čašom vina.
I nasta vesela šala među gostima, pjevanje pjesama i zadirkivanje. Neko od mlađih shvati Mašu vavoljkom sredine od kruha u kapicu, ona se nasmija i pobježe u kuhinju. Za njom požuri čovjek joj Marko da u maramu pokupi što je iza ručka ostalo.
Iza crne kave društvo se diže od trpeze.
Fra Jere zaželi da spava, ali fra Joso ne da Veli:
— Niko ne smije ostaviti svoje braće.
Tako debeli fratar zadovolji se da se gega po odgojku, misleći neprestano na probavu. Ali kad ga društvo izgubi s vida, leže ispod drveta u hlad da bar opočine dok bar probava traje.
Doktor crkovnog prava izvadi iz rukava smotru „Lacivitacattolica”, (on je ionako došao da se provoza i razonodi u prostoj prirodi), pa našavši hlada sjede da čita.
Ostali fratri podvezaše konopcem od tri uzla fratarsku crnu haljinu, da im ne smeta, i zasukaše rukave od košulje, te se stadoše umetati kamenom.
Seljacima tek sada srce zaigra i oči dođoše. življe:
— Bože ko će odbaciti?
Jedno čobanče dugih ruku, spuštenih benevreka, neiščešljane zagasite kose, jarkih očiju, priđe popu Vrani i, drhteći od uzbuđenja, veli mu:
— I ja bi se, pope, bacio!
— De, ti, ali junački; odbaci kaluđeru!
— Neću moći ... — i pogleda mladoga kaluđera, koji držaše teški kamen u ruci. — Neću moći, — ponovi. — Snažan je, gledaj mu pleća, a bikuje li, bikuje! Pa i vino, pope, i hrana ... .
— Nije po tome .. .
— Jest, pope! Vidim ja kako on maloprije prihvatio se janjetine, taman kao da nju prvu na sto donesoše... E, da!
Pop Vrane naredi Maši da mu poda čašu vina. Čobanče ispi i, otrvši usta rukavom od košulje, prihvati kamen iz kaluđerovih ruku. Pokuša nekoliko puta da odbaci, zadihao se od zora i, pošto kamen baci, pada kao snop na zemlju. Ali uzaludu: ono, jeste, dobro baca, ali po kaluđerovu mjerenju vidi se da do biljege fali čitava podlanica. Bacajući za poslednji put kamen, čobanče se rasrdi i veli:
— Ne bi bog!
Pop—Vranin sluga ljuti se što opet kaluđer odnese barjak, a snažni fra Joso neće da se već umeće kad vidi da ne može prebaciti.
Ono čabanče veli sluzi, gledajući na kaluđera:
— Starovjerac je ono, junačina, brate! Ali ne budali ti, i hrana, i vino... Ih, još mi u nosu mimo svega ostaloga ostade miris pečene janjetine!...
Uto Maša iznebuha uze kamen i umetnu se njime i veli:
— Bolje bi od popa Vrane!
A kad htjede fra Dane da se baci, posrne i zatetura...
— Pijan je kao sjekira! — opazi otac Dionisije. A Maša kida se od veseloga smijeha.
— Vrijeme je da se odlazi! — opazi gazda Jovo, razdrijemavši se; bio se naslonio glavom na trpezu i zakunjao.
Sluga kupi sijeno ispod konja i meće im zobnice, da su bješnji; kaluđerovoj bedeviji tek pregršt sasu; misli: uteče joj fra—Josin vranac!
Jedan dječak, komšija, pocrnjeo, aljkav, kupi balegu ispod konja; zagleda se u jednu, još živu: puši se iz nje i osjeća oštri vonj.
— Vidi, — veli svome drugu, drugome dječaku, a oči mu sjevnuše, u njoj žito živo, mogao bi ga sijati!...
Uze balegu u ruku i, držeći je u ruci, oklijeva da je u vreću strpa, kao da mu je žao.
Gazda Jovo oprašta se sa svečarom; s njime će sa kočijom općinski prisjednik, kršćanin, varoški krčmar, a ostalo društvo povratiće se na svojim konjima.
I, opraštajući se, opet zabrujaše zvona i zatutnji nekoliko prangija, i trobojna zastava leprša u rukama fra—Josinim, i viče se, skupa sa seljacima, svečaru poslednje „živio”... i konji pohitaše.
Kad odoše gosti i zvona prestaše slaviti, veli pop Vrane okupljenim seljacima:
— Sada idite, dosta ste se veselja nagledali!.. . Hoće naš pop!... — reče Marko, Mašin čovjek.
— Uživa svoje pravo! — javiše se neki od komšija i razilaze se svojim kućama.
Sunce naginje ka zapadu i planini, uzmiče u dolima, dragama i ispod greda, ispred modričastih sjena koje neosjetljivo dižu se sve više i više.
Maša gologlava rasprema sto; sunce u prošarici prosiplje joj se po plavoj kosi, a pop Vrane nikako da s nje oka skine. Iza veselja u dušu mu useljava se laka tuga, dolazi polako ali osjetljivo; zahvata ga sve jače gledajući kako sunce uzmiče sjenama; a kad po odgojku zavlada hlad, zaželi se razgovora sa Mašom.
— Mašo! — javi se i ponudi je da sjedne.
Žena ga pogleda i već joj se smijeh pojavi u uglovima usana; još joj je smiješan u crvenoj kapi. Ali pogledavši ga u oči, učini joj se da je te oči mole, i sjede sučelice njemu.
— Što hoćete? — upita ga, gledajući u zlaćani prah što između njih u sunčevoj zraci igra.
— Ti me, Mašo, ne razumiješ i, valjda, ne možeš da razumiješ; ti si od naravi bezbrižna, snažna... Htjeo bih i ja takav biti, ali ne mogu... Vidiš, tek što su gosti pošli, savladala me tuga i niko ne može da me utješi, do tebe, Mašo... Draga si mi .... i ne tražim drugo, već da si kod mene... A jesam li ja tebi mio?.... — izgovori očito dirnut.
— Niste mi mrski... A i zašto bi bili?
I, otežući besjedama, odnese je iznebuha misao ka Radi. Pop Vrane, kao da je osjetio njenu misao, veli joj:
— Znam da ti nisam mio, ali jednako možeš biti sa mnom dobra, ako hoćeš, — i ispod stola uhvati je za ruku. — Dosta mi je da ti milujem ruku, i odmah mi je lakše ... Njoj se njegove riječi smiliše i pusti dulje no obično svoju ruku u njegovoj.
I, dok se drže za ruke, ćute, a dok ona istrže svoju iz njegove, diže se on.
— Idimo u šetnju!
— Bog s vama, što bi komšije o nama govorile?
— Brige me! — odgovori, i, pogledavši je živo u oči, pa uhvativši rukom popovski okovratnik, prodrma njime i veli ozbiljno, ljutito: — Vidiš, Mašo, ovo me guši! A da nije ovoga ... i prekide besjedom, te opet je zamoli da pođe s njime.
I, razgovarajući, pop Vrane zastajkuje; na mahove gleda nekamo neodređeno, na mahove zagleda se u nju i, najednom obgrlivši je, veli:
— Mašo, ja bih s tobom ovako do na kraj svijeta! Bi li ti pošla sa mnom? Da nekamo pobjegnemo... Hoćeš li?
— Što govorite? — začudi se Maša i htjede da se istrgne iz zagrljaja.
— Ostani, Mašo, još ostani! ... Ovako mi je lijelo ... Fala ti! Ovo ti neću nikada zaboraviti ... I sve strasnije je miluje...
Maša osjeti dodir i golicanje njegova lica na svome, osjeti njegovu mušku volju... I dok je on ljubi, misao besvjesno ponese je ka Radi... I želja za njegovim milovanjem izbi snažno, jako.
— Rade! — izmače joj se iz usta, i izreče ono što je u duši osjetila. — Rade! — ponovi u zanosu, trže se i, izvivši se iz popovih ruku, požuri nogostupom preko odgojka ...
— Mašo, Mašo! — zovnu on, gledajući za njom i, osjetivši se slab, ponižen, izgubljen, prisloni se uz deblo staroga drveta ... A suton već je pao; sjajan bistar suton puna mjeseca što s neba grije i sjaji se kao zimnje sunce... i sjene po odgojku postaše zagasitije i tajanstvenije.
Radi, između dva kruha, lanjskoga i ovogodišnjega, što još nije prispio, ponestade žita u kući. Stari Ilija pod zimu prodade gazda—Jovi žito i sijeno, kao i svake godine. Ostavio je samo toliko koliko mu se činjaše, onako po prilici, da će preko godine kući dostajati. Ali prevari se u računu, kao i ostalih godina. Mišljaše: za sijeno biće blaga zima, a ono okrene oštra i snežna, pa u najbolju ponestade sijena, a za žito nije računao na kokoši i krmad, kojima bi se stara Smiljana u ljutoj zimi smilovala i pregršt po pregršt bacala da ne skapavaju od gladi. Tako Ilija pod zimu jevtino prodavaše, a usred zime i ljeta za skup novac kupovaše i sijeno i žito.
Kad Rade dođe u varoš gospodaru i zatraži žita, gazda Jovo udari mu u obraz, veli:
— Ne mogu ti, sinko, već davati dok ne sklopimo zakonitu pogodbu za novi dug. Nakupilo se čudo, da ti kažem koliko: oko dvije hiljade talijera.
Rade se čisto uproštio od čuda, i, pribravši se, uvidi očito da gazda na računu hoće da zakine više no igda. Znao je da otac davaše na račun svake godine, iako mu ranije o tome nije nigda govorio, do ljetos, noću, u polju.
Bilo je to pošljednje ljeto pred njegovu smrt. Sjeća se jako dobro. Neko u polju svirajući u dvogrlu izvijaše iz nje pitome, tužne glasove; pođe prama svirci, misleći naći koga svoga druga, a začudi se kad mjesto druga nađe oca. Veli mu:
— Što to, oče, ti?.. .
Stari se prene kao iza sna.
— Evo, Rade, padoše mi na um dvogrle. Jutros potražio i nađoh ih u kovčegu, pa vidiš, sada podjetinjio, te sviram...
— De, još! — veli Rade.
Ali Ilija ne posluša. A i po polju čuje se svirka svirala i kavele, i na mahove, za čas, pojavi se svjetlost naložene suve balege na čijoj vatri čobančad prži klipove kukuruza; klepka zveči i neko dozivlje — dok nečiji pas prestane lajati.. .
— Rade, — iza premišljanja rekao mu tada otac, ti si naučio, veliš, nešto čitati, a utuvio si i brojeve; što ne bi na čemu zagario što dajem gospodaru na račun?... Nije već nikome vjerovati ... A čudo, — pošteni ljudi, pa se tuže na gazdu...
Od te noći otac mu kazivaše kad bi što na račun gazdi davao, a davao je u više navrataka.
— Gospodaru! — oslobodi se Rade iza premišljanja, dok je gazda gledao po dužničkoj knjizi, — davao ti je otac na račun u više navrataka... Jesi li zabilježio? .
Gazda, ne dižući očiju sa knjige, odgovori mirno:
— Što, zar misliš da kradem?
— Ne velim ja to, ali meni je krivo. ..
— Svi ste vi jednaci... I drugi tako vele kad treba vraćati.
— Jesi li zabilježio dvadeset i pet talijera, što je otac uhvatio za prodatu kravu i donio ti ih na račun?
— Sve je ubilježeno, — veli mirno gazda.
— Pa kako da može biti toliko koliko ti veliš?
— A parnički troškovi?... podignuvši glavu nasmija se gazda.
— Kakovi?
— Oni sa popom Vranom... Pali su na te... a ja ih podmirio ...
— Pa tako je i pravo... Ti si tako htjeo ...
— Pravo?! — začudi se gazda. A ko se parbio i ko je parbu izgubio?
Rade se iznenadio, zbunio. Gazda opazi njegovu zabunu:
— Dakle, vidiš da je bolje mirno da se rastanemo... Učinićemo novu pogodbu za sve, i nijesam ja, bolan, rđav čovjek... Dakle, hoćeš li?
Radu grđe uplašiše njegove slatke riječi. Ne zna što da reče, i došlo mu da bježi, osjeća to, pa veli:
— Čast vama, ali sada ne mogu... Vidiću, — i u hitnji iziđe iz dućana.
Rade u varoši nigdje se ne svrne, već, pognavši pred sobom prazna paripa, uputi se kući usred podne.
Preko polja sunce upire u čelo, u oči žeže, ali brige ga jače more, pa ne traži hlada da se od vrućine skloni. Po polju, u sunčevoj svjetlosti, prelijevaju se žita, niska, prazna klasa; strše u visinu, ranije nastradala od mraza, a sada zateglom sušom; srce mu puca prolazeći pored svojih oranica: ginu žita naočigled, pomisli, i trpi, i čezne za kišom, kao i raspucana zemlja željna vlage da je zasiti, natopi... I livada slabo je ponijela ove godine. Koliko se samo napatio, prokisao do kože, odvraćajući vodu i kopajući jarugu, koliko je zemlje preko sebe prebacio! I sve je to on veselo radio, kao za se i za svoju zemlju, i neka bi sav život dao kad ima zašta. „Ali ovako”, pomisli, gledajući pred sobom prazna konja, „radim za drugoga. Ko će onoliki dug podmiriti?” I prvi put u životu iz duše prekori pokojnoga oca sa nepameti. I sine mu lijepo pred očima za čim je gazda Jovo krenuo...
Eno komšiji Vojkanu uze sve. Bješe se s njime nagodio da na „rate“ plaća, jer mu sinovi pođoše u, svijet na rad. Dva sina, kao dva grada, donijeli jesenas lijepih para. Mišljahu onim platiti i kamatu i „ratu”, i godišnje dućanske potrkušice, a kad tamo — ne dostiže ni za kamate. Vojkan se vratio onoga dana pijaniji no igda, kao veli čovjek: badava je mučiti se, bezdanu jamu niko ne zatrpa, pa bar da se pije dok teče! ...
A dva sina mu pođoše opet u svijet: vele da su se ukrcali za Ameriku... Jesenas uze gazda sve sebi: i kuću, i zemlje. Vojkan ode u svijet da potraži djecu .... Bog zna kud, i žive li još? ....
Strica Petra čeka što i Vojkana. Za nj je sreća što mu sinovi zarađuju i nose novac iz svijeta, ali koja vajda kad od glavnoga duga nikad ne možeš pare otkinuti? Tako bar Petar veli. Davno bi gazda bio i njemu uzeo sve za dug, ali sinovi nose iz svijeta i daju gazdi na račun više dvostruko no bi zemlja mu davala, pa kao veli gazda: dok su sinovi snažni, mladi, pa mogu da zarade, eno mu zemlje... A već je jedan sin Petrov nastradao u svijetu, na radnji: dinamit odnese mu oko.
Kako se momče stidilo, pomisli Rade — kad ono kući dođe. Nikako da koga pusti da mu u oči zaviri, već glavom jednako kreće tamo i amo...
Rade, ima nekoliko vremena, i opaža, premišlja, ali kako da se opre zlu što ga sluti? Radi i štedi koliko gođ može; iz štednje ne kolje ni krmka za zimu, toliko da je purom sit. Ali, eto, sada ni nje nema kod tolike božje i njegove zemlje! A kada ga neko sretne ili stigne u putu, čisto ga stid kada mimo nj prođe; valjda će se onaj dosjetiti da je u varoš po žito pošao, a prazan kući se vraća.
— Teško je, — pomisli — dok u varoši davaju, a kad prestanu davati, da bog učuva!
Žene iščekuju žito, pa, dok čuše baktanje, iziđoše pred kuću.
— Zar nema ništa u gospodara? — upita stara svojim suhim glasom.
— Sigurno da nema, — odgovori mjesto Rade žena mu.
Rade ćuti i ne pomišlja, kao obično, na svoga starijega sinčića, što mu se veriga između nogu, misleći da mu je otac štogođ iz varoši donio; i, namirivši konja, kaza ženi da ulije u sklenicu litru cijele varenike, stavi je u torbu i pođe niz selo.
Bijaše mu palo na pamet da pozajmi nekoliko talijera u Mašina čovjeka Marka; nekima on daje na poštenje, ali uz teške kamate. A kamatar je Marko u svemu: nikada u varoši nisu ga vidjeli, kao druge ljude, popiti sa čovjekom čašu vina, a i sud bijaše ga osudio zbog kamatarstva na mjesec dana zatvora i na gubitak kamata od više godina.
— Sud mi odsječe glavu! — reče zažagrenim očima onoga dana kad iz suda iziđe u čaršiju i preko svoga običaja svrne u krčmu. — Odsječe mi glavu! A da bi zašto? — veli krčmaru, dok je sio za sto. — Dao komšiji Jovanu dvadeset talijera, u nevolji da mu pomožem, a on meni u zalog oranicu; ja uživao oranicu, a on talijere... A da ne bi mene, gazda Jovo odnese mu je za ono dvadeset talijera, kao je li bog na nebu... Eto, pa pomozi koga!
Govori i lijeva u se vino kao u praznu mješinu, i nudi ljude da piju; neki prihvaćaju, samo da troška ima, i ne mogu da se načude kako je on tako danas podatan i razgovoran, on, što bi iglu oglodao, i kome usta obično ćute, a samo oči govore.
— Mene su osudili, — udara pijan šakom u sto — i još sudac veli: za ugled drugima! .... Čine račun on i pisar, i, bajagi, prenemažu se od čuda... Velikoga li mi čuda! A što ne osude gazda—Jovu? Što ne osudiše pokojnoga gazda—Stjepana, što dođe odnekuda iz Bosne, u gorim benevrecima od mojih, pa u malo godina podiže mlinicu, pokupova kuće, i pusto polje ostade za njega. Raskući ih nekolicinu, a sada djeca mu nastavljaju i idu za njegovim stopama! ... Što ne osude gazda—Nikolu? Svi se oni obogatiše, a čime trgovahu? Kukuruzom, brate, za gladnih godina ponajviše i... nešto sa seljačkim potrkušicama . .. Pa oni mirni, počitani, sudac s njima kao sa braćom. E, nijesu stari bili budale, davna se veli: „bogat pošten, a debeo lijep”! Tako ti je, boga mi!
Marko ode iz varoši širok, prostran, i odluči toga dana da neće više novac na kamate davati, ali prvom prigodom popusti.
— Ne budali! — veljaše ženi Maši, kad ga od toga odvraćaše. — Što ću sa ovo para, a ako su nakastili odnijeti mi ih... fala bogu, neka nose!
Rade nađe Marka pred kućom gdje sjedi; on tako, ljeti, kad nije u varoši, sjedi po cijeli božji dan, gleda preda se i puši lulu; duhanom ga namire seljaci za cijelu godinu, pa ipak svugdje, i u putu, i u polju, i na prelu traži da mu drugi lulu napuni.
Rade izvadi sklenicu varenike i veli mu:
— Metni, Marko, u kuću, a drugom zgodom biće bolje... nijesmo sada u zemanu ....
Marko se diže, dohvati sklenicu i pita:
— A što si htjeo, Rade?
— Male stvari, malo para ....
Marko ga pogleda svojim svijetlim, zelenkastim očima i veli:
— Znaš, odredio sam više nikome ne davati. Sud mi, bolan, odsječe glavu, a da bi zašto? ..... Nema od toga već koristi!
— Zakratko, do svete Kate, samo nekoliko talijera da mi pozajmiš, pa kao da si mi ih darovao .... potreba mi je!
Pretrgne im razgovor Maša, sprti sa sebe breme drva i pita se s Radom.
— Pođi, Mašo, vidi kud je krava, da ne bi u štetu, — kaza joj Marko.
A kad žena ode, pogledavši krišom na Radu, nastavi Marko:
— Skup je sada novac, Rade brate. ljudi dvovjerni... Ali da, — kao prisjeti se, — ti si od poštena panja... A koliko bi ti trebalo?
— Desetak talijera .....
— Dobro, a veliš, vratiti ih o svetoj Kati?...
Daću ti ih, ma, da znaš, pleta ti je na talijer.
— Kako hoćeš... potreba mi je ... .
— Pričekaj.
Marko uđe u kuću i za sobom zatvori vrata. Razgleda se po kući, pa izvadi jedan kamen iz zida pri zemlji i uze iz rupice dobro uvezanu navlakaču, u kojoj novac držaše. Izvadi koliko je trebao u srebru i zlatu, jer banke nije držao otkada mu ih bijahu nekolike miševi nagrizli — i opet postavi kamen kako je prije bio.
— Evo para, Rade! — izašavši pred kuću veli mu, i, brojeći ih pomnjivo, polaže ih na Radinu ruku, a davši mu ih, pogleda ga svojim svijetlim očima čisto u oči:
— Eto ti ih...A bog ti i duša!
A kad Rade, primivši novac, ode, kao dosjeti se, pa povika za njim i kaza mu:
— Uzoraćeš mi, bolan, ono nekoliko brazda oranice ispod kuće: lako je to tebi!
Maša pazijaše na Radu, i dok ga viđe da ode, upopriječi i sačeka ga na putu. Prekide ga u mislima što ga salijetahu: bio je zamišljen, neveseo.
— Rade, bolan ... što je s tobom? Otkada se ne vidjesmo!
— Ta vidjeli smo se ovaj čas! — odgovori mirno Rade.
— Ne brojim ja onakova viđenja, već ovakova ..... i čisto dršćući od uzbuđenja prinese svoj obraz k njegovim usnama. — Rade, poljubi me! — moli ga...
— Nećeš, nije te briga za me, — odgovara žena za nj... A imaš i pravo... Ubij me, Rade! Bezmalo što ti se iznevjerih! — I navriješe joj suze na oči, i jecanje zakrči riječ u grlu.
— Što plačeš? — upita Rade, obzirući se oko sebe.
— Ubij me!
— Kaži što je?
— Stid me, a drukčije sve mi jedno... Ali kad sam kod tebe, peče me....
— Kaži!
— Bezmalo te me ne prevari pop Vrane... obvladao me besjedama... Malo što mu se ne pustih . .
— Pa? — reče Rade. — I on je čovjek!
Žena diže glavu i pogleda ga suznim očima što u suncu zasijaše:
— Zar je tebi svejedno, Rade? — jedva izgovori ... I, okrenuvši se od njega, gušeći se u suzama, pođe natrag. Učini nekoliko koračaja pa stavši, osvrne se i gleda.
Rade stoji na Čestu i, vidjevši da sna k njemu ne dolazi, nakani poći svojim putem.
Ali žena, spazivši gdje odlazi, zovnu ga:
— Rade!
Rade se osvrnu, skanjiva se, oklijeva... A ona pohita k njemu i, strastveno obgrlivši ga, ljubi ga, šapće mu:
— Što me ubijaš? ... Kud se djela našta ljubav i vjera, Rade, progovori!....
— Pusti me, Mašo! ... odgovori Rade. — Ubila me briga i potreba! Kod kuće djeca me gladna čekaju. Ne znaš ti, Mašo, što je to kad su djeca zdrava, a gladna... prođe te volja od svega. — Zbogom, Mašo! — i nasmijavši se na nju, ote joj se iz zagrljaja.
— Zbogom, Rade! — zajeca žena, i stoji kao prikovana na mjestu, gledajući za Radom kako se u suncu žuri, visok, vitak, rekao bi bezbrižan, — dok ga s vida ne izgubi.
Gazda Jovo, oko deset sati ujutro, sišao je iz kuće u dućansku pisarnicu. Oznojen, sjede za sto, otpuči okovratnik i dohvati novine.
Pomnjivo čitaše prevod jednoga sentimentalnoga romana što izlažaše u podlisku novina; u dokonici rado čita romantične i kriminalne stvari, i lijepi broj takovih knjiga leži u ormariću do „vrtajmovice”, redom poređanih.
Napolju je silno vruće, jer odbljesak sunca čak kroz zastrti prozor prodire i gazdi oči zasjenjuje. U čitanju prekide ga listonoša; u hitnji predade mu jutrošnju poštu: novine, trgovačka i privatna pisma i zamašitiji omot djetinjega „Zabavnika”, što ih gazda iz dobrote davaše svakoga mjeseca mjesnome učitelju da ih porazdijeli školskoj siromašnoj deci.
I prestade da čita, jer dođe općinski pisar sa službenim spisima da ih gospodin načelnik potpiše.
Tek što on iziđe, došunja se općinski lugar sa službenim biljegom na kapi. Veli:
— Poručili ste po me...
— A, da! — sjeti se gazda. — Čuj, Glišo, što je od onoga odgojka u planini što ga pokojni Ilija Smiljanić držaše? ...
— Ondje je, gospodaru... drži ga sin mu Rade ...
— Znam, ali neki dan reče mi jedan seljak da Rade potkresava i siječe šumu kao da je njegova ... ti o tome ni mukaet!
— I Ilija se služio šumom i branio od drugoga, taman kao da mu je djedovina... Ta, znate, kad je ono pokojni Ilija, da upali klačinu, posjekao silu drva, tužio sam ga na općini, baš trevili se i vi... A ne znam što bi od tužbe!
— Ne brini se ti za to, presječe mu riječ gazda, — već, slušaj, tuži Radu za prihvatu općinske šume... Jesi li razumio?
— Jesam, gospodaru!
Lugar ode, čudeći se što gospodar naređuje; zna da je s pokojnim Ilijom bio kao duša, zaludu ga bijaše tužio nekoliko puta za šumski prekršaj. Ilija nije nigda pred komesara došao, a bio je veliki šumski potrlac. Pogađao je Glišo rašta ga gospodar štedi, ali ko gospodaru što može? Ma, rekao bih, uvrnu se i Radina sreća! Sigurno pomisli — štetio mu Rade, gospodaru, hator, drugo ne može da bude! — A gazda premišlja da će i ovo pomoći da Radu primora na priznanje dućanskoga duga i onih parbenih troškova, a tražba po odvjetniku iz grada već je učinjena. I sve suče se onako, po njegovoj zamisli, u redu ... Petrovo ršanje doći će za koji dan na Dražbu; već je sudbeno ustanovljen i dan. Nije, otkada mu dva sina uzeše u vojnike, plaćao redovito tez i propio se čovjek, a ostala djeca nejaka ....
A u varoš došao Jovica— tako su gazdu tada zvali i mnogi se toga svaju u uskim gaćama na kaiš i s crvenom kapom na glavi, čije duge kite po ušima ga bile; primio ga u dućansku službu gazda Stjepan, bogat trgovac. Bio sitan, mršav, šiljaste glave, sa dugim ušesima; izgledaše, po kazivanju seljaka, kao umrli dan, samo što su mu oči bile neobično svijetle, sjale se. Držalo se da vijerno služi gospodaru, umiljat kao janje, a prvih godina nigdje ga po varoši nisi mogao videti; samo pogdjekad izlažaše pred dućan i šetaše pored kuće.
Služio staroga gospodara sedam—osam godina, a jednom iznebuha odluči ići kući; Veljaše da mu je otac na umoru; uze najam i ode. Povrati se nakon nekoliko mjeseci i po sebi namjesti trgovinu; ponajviše prodavaše sitnež i seljačke potrkušice, ali postepeno dućan napredovaše, takmičeći se sa najboljom gazdinskom trgovinom. Umiljat, pitome besjede, svraćahu k njemu seljaci rado; sa kršćanima govoraše ikavštinom, a sa hrišćanima ijekavštinom. — Tražiš li krumpira? — valjaše jednima, a drugima: — Tražiš li krumpijera? i ono „ije” rastezaše.
I seljaci novome gospodaru ne nalažahu mane. Ono jest, pogdjekad oči mu zapnu na kojoj ženi... A i pravo je, mlad je, bikuje... pa je i dobro da mu koja ženetina zakine poštogođ, drugdje i za drugo šta i onako ne troši. Upozna ubrzo narav seljaka, a i seđaci sjećahu ga se kad je bio dućanski momak. Kad im se činjaše kakova stvar preskupa, kretao bi Jovica glavom, obazirao se oko sebe i kazao: — Tako hoće gospodar, a da je na moju, bilo bi drukčije! — A i jesu stari trgovci bili carske besjede, dok ovaj mladi popušta u cijenama i neke potrkušice kod njega možeš čisto jevtinije kupiti; i čeka sa dugom, i ne traži da ga posvema podmiriš, već donesi samo štogođ na račun. Kad poče novac davati na kamate, seljaci nosijahu darove: dućan je cvao i skupljalo se blago; trebalo je okućiti se, da se blago ne strče, i namisli oženiti se.
Oko mu pade na gospu Pavu, debelu trgovčevu udovicu što je otrag dvije godine umro bez poroda. Gospa Pava vlasnica je lijepe, prostrane kuće, za trgovinu najzgodnije u mjestu, a živi od svoje rente i pozajmljuje namalo svoj novac, ponajviše varoškim trgovcima, obrtnicima i gdjekojemu seljaku.
Vjenčaše se, i sjutradan oboje osvanuše u dućanu, a za nekoliko dana pređoše sa trgovinom i useliše se u svoju kuću. I negdašnji Jovica postade gazda i gospodar; i pomalo uvuče se u društva i porodice, a otkad po objedu zaželi da pije crnu kavu, pretplati se na jedan domaći srpski list, i našavši u njemu imena darovatelja što priložiše koju krunu na korist tih novina, pošalje i on svoj doprinos.
Jedne godine, redovitom, tačnom predbrojbom i obilatim prilogom, jačim od svih varoških darovaselja, bijaše uredništvu upao u oko i, u otporukama, na ime Jova Kostića, čitaše se: „Vi ste jedan od naših najtačnijih pretplatnika i darovatelja, i kad bi svi domoljubi bili tako darežljive ruke za naše amanete, druge bi ptice pjevale našemu dobrome narodu ..... Hvala vam! i hiljadili se takovi...”
Snašao se i, kad se pooštriše razmirice između Srba i Hrvata radi zastupničkoga mjesta u pokrajinsksm saboru, pristade uz najljuće radikale i potajno pripravljaše se na borbu proti tadanjemu načelniku, trgovcu gazda—Stjepanu, čovjeku već staru, negdašnjem svome gospodaru. U varoši i okolici zametnu se borba između kršćana i hrišćana, a u pokrajinskim listovima odjeknu kao borba između Srba i Hrvata. Gazda Jovo sastavi dopis za jedne srpske novine, u kome navaljuje na braću—nebraću koji niječu srpsko ime, a u isto doba sramote srpske svetinje, za koje svaki patriota mora da se bori na život i smrt. Pristaše načelnika, gazda—Stjepana, proglase po novinama, za inat toga dopisa, općinu, u kojoj nastavaju većinom hrišćani, čisto hrvatskom, i naručiše za općinsku dvoranu golemu Starčevićevu sliku.
I po novinama nastaše prepirke o pitanju srpskome i hrvatskome, i nađoše odziva čak po slavenskim i tuđim novinama. A u varoši i po selima kod općinskih izbora, koji nastupiše posle svađe, razdijeliše se protivnici u dva tabora: s jedne strane hrišćani, a s druge kršćani, i nadjačaše brojem prvi, i izabraše za načelnika gazda—Jova Kostića, prokušanoga rodoljuba, darežljive ruke za sve što je Srbima milo, a u najboljoj snazi da svome narodu posluži.
Primio se načelničke časti s nategom, i nije postao ponositiji no što je bio. Kao načelnik nastojaše da ugodi i svojim političkim protivnicima. A kada je gazda Stjepan, svrgnuti načelnik, stavio na dražbu jedno veliko imanje nekoga seljaka, nije htjeo nad svoga negdašnjega gospodara nadmetati se, već pođe k njemu, kad se smrče, u dućan, uoči dražbe, i veli mu: .
— Ne mari što smo politički protivnici; baška je to, a baška su naši interesi... Neću doći sjutra na dražbu, radite kako znate... ali, ne zaboravite da ruka ruku pere...
I nasmija se smijehom koji se posvema razlikovaše od negdašnjega umiljatoga osmijeha dućanskoga momka. I gazda Stjepan opošteni se i odsele politički protivnici ne zakrčivaše puta u trgovačkim poslovima jedan drugome. .
U poslu, u gladnim i sitim godinama, prolažaše vrijeme novome načelniku neprimjetljivo, i novac se gomilaše s godine na godinu sve više i više, a i u životu napredovaše: postade razvijeniji, i naočitiji, i slobodniji na besjedi.
I u blagu, što davaše na polovicu seljacima, bijaše sretne ruke: množila se telac naočigled, ali od njega ne bijaše poroda. Zalud se gospa Pava molila bogu i prilagala zavjete u crkvi, ostade zanavijek štirka, nerotkinja!
Ranije, tužila se gospa Pava na nj i krivila ga što nema poroda.
— Rasiplje svoju snagu na svakome gadu, — Veljaše svojim boljim prijateljicama i nabrajaše imena gazdinih jaranica sa sela koje se, iza podne, smucahu po dućanu.
U najboljoj snazi gazda Jovo razboli se teško, zaleže se dugo, pa gospa Pava, pod izlikom da dvori bolesnika, useli u kuću svoju nećakinju, curče od kakovih petnaest—šesnaest godina, neka je u kući bar kogođ od njezinih.
Djevojka nastojaše da bolesniku ugodi, a kad gazda izdravi, liječnik mu naredi da ostane poduže u kući da se bolest ne povrati, te i Zlata, tako se zvaše djevojka, u kući ostade.
Gazda Jovo cijelo proljeće ne izlažaše iz kuće, ne silažaše ni u dućan, već jedan dućanski momak naveče donosio bi pisma, dužničku knjigu i novac k njemu u sobu, — tako sređivaše trgovačke poslove. Prve dane iza bolesti po cijeli dan sjedio bi kod prozora i gledao napolje. A proljeće neprimjetljivo nastupa i nosi sa sobom i sunce, i zelenilo, i svježinu, i jednoga jutra čisto se začudi kad pogleda dalje kroz prozor i ugleda iza polja šumu već svijetlu, zelenim listom zaodjevenu. Zaželi Ljubica, i djevojka Zlata nosila bi mu svako jutro kiticu što bi od varoških dječaka kupovala.
Mirišući ljubice, razgovara sa Zlatom i poduže ne pušta je od sebe. A gospa Pava jedva kad zaviri u sobu; dvije su godine što su odijeljeni: žive svako svojim životom. Ona ima svoju zasebnu sobu i svoj krevet sa desetak mekih uzglavlja, nad kojima visi o zidu sijaset ikona i pred njima dan i noć gore dva žiška, i kadgod gazda prođe pored njene sobe, osjeti miris tamjana, kao u crkvi svetačnoga dana.
Neki dan po podne, dućanski momak, dok je gospa Pava izbivala iz kuće, pustio je jednu od gospodarevih jaranica k njemu u sobu; Veljaše ona: „Biće gospodaru milo videti me, a i ja sam ga se zaželila.” Ali gazdi čisto je bilo neugodno što dođe, jer, on neko doba iza bolesti nije mogao da podnese oštri vonj što izbivaše iz odijela negdašnje njegove prijateljice i, gledajući nju, pade mu na pamet Zlata, mirisava curica, i ne mogavši da izdrži dalje njenoga prisustva, prosto je od sebe otjera.
Sjutradan ujutru, meškoljeći se, ostade duže u postelji no obično. Nestrpljivo iščekuje Zlatu, i kad ona dođe, primirisavši donesenu kiticu ljubica, privuče je i posadi na postelju do sebe.
Primiriše njenu kosu, kao šumu gustu, i posmatra joj lice što se ispred njegova pogleda postupce žari, a oči bježe ustranu. Djevojka se stidi: čula je što o njemu po varoši govore i poniknu stidom saznanja.
...Zlata, jednoga popodneva, gladeći joj kosu i dirajući je u njedra, u sijasetu strastvenih poljubaca, osjeti njegovu požudu na sebi i, istrgnuvši mu se iz ruku, pobježe iz sobe. Drugi dan kad dođe, nije je dirnuo, već joj veli:
— Ludo, što juče pobježe?... Ja se s tobom šalim jer si mi mila, kao da si mi moje dijete... i ti si gospodarica u kući...
— A tetka Pava? — presječe mu riječ djevojčica.
— Ona je ostarjela, — odgovori mirno gazda i nastavi: — Vidiš, mi bi mogli provoditi našu šalu da niko u kući ne zna za ništa... Doći ću jedne noći k tebi — govori joj smijući se — prestrašiću te...Jesi li plašljiva u noći?
Djevojčica ne odgovori, kao da ne razumije.
Jedne od nastajnih noći gazda nije mogao da zaspi, meškolji se neko vrijeme u postelji, a kad mu dosadi, digne se i otvori prozor. Mjesečina usrlja u sobu i prostire se po njoj a noć je laka, svijetla, sa tamnomodruškastim dugim sjenama napolju, šapatljiva... Stoji prislonjen na prozoru, gleda, a ulomci svakojakih misli odvajaju se od njega i žure se nekamo daleko u tajanstvenu noć. I stoji tako, dok čaršiski sat ne otkuca dvije ure po ponoći. Gazda se odmakne sa prozora, otvori sobna vrata i, onako kako se našao, šuljajući se, pođe hodnikom. Svaka dva koraka zastajkuje, a ustavi se ispred prostranog traga mjesečeve svjetlosti što je ušla kroz prozor i pružila se po podu. Časom premišljaše, jer se u mjesečevu zraku vide gospa—Pavina sobna vrata pored kojih treba proći, ali čuvši njeno hrkanje odluči se i pođe dalje — Zlatinoj sobi...
... Zlata zatrudnje i, dok se o tome počelo šaporiti, gazda jednoga dana odvede je u kočiji u grad, k jednoj gradskoj babici; i, pošto ona, obašavši je, uvjeri gazdu da je djevojka u drugome stanju, ostavi je kod nje.
Zlata rodi žensko dijete i, prama odredbi gazdinoj, babica ga predade zavodu za nahočad. Djevojka ne htjede da se povrati kući ni na kakav način. Znala je da se u varoši saznalo i da se o njoj govori, pa ostade u gradu na gazdine troškove. Gazda zadovolji se njenom odlukom i ne zapusti je, kako su varošani mislili. Odele, s malim, svake subote odlazio je u grad i sa Zlatom zadržao bi se do ponedeljnika, i tek pod noć toga dana vraćao bi se kući.
Godine prolaze i Zlata se razvila u zdravu, vitku ženu, bujne kose kao šuma, sa zagasitim modrušastim kolobarima ispod očiju, što gazda mimo svega drugoga na njoj jako voljaše I prilagodila se posvema gradskome životu, i više puta morao je gazda zakratiti joj veće svote novaca što joj nijesu, po njegovome mišljenju, od potrebe bile...
Ali prošaste subote, kad je kod nje bio, sneveselila se Zlata iza večere, pa, kad je upita što joj je, milujući mu debelu ruku veli mu:
— Dosadilo mi u gradu .....
Gazda se začudi, ali mu bijahu mile njene besjede, jer godinama i njemu oteščao život i zanovetno mu i teško ovo putovanje u grad, a već bez Zlate ne može nikako, pa još ranije premišljaše kako da je dovede k sebi bliže.
— Dođi na selo, otvoriću ti dućan, pa da trguješ! — reče joj ozbiljno. ...
— Došla bih gdje god hoćete, odgovori ona, ali pod jednim uslovom.
— Da čujem, kaži! ...
— Povela bih sobom ono dvoje djece.
Gazda se nasmija, i na prvi mah mišljaše da se žena šali s njime.
— Što si pobudalila ..... Kakova djeca? Šališ li se? Pa što bi ti djeca?
— Neka ih, naša su... a vi i onako nemate drugoga poroda...
— A kud su djeca?
— Znam ja komu su data na selo.
Gazda ućuta. Zlata, osokoljena njegovim ćutanjem, nastavi:
— Tako bih se umirila, živila bih samo za vas i za djecu, i radila bih, a bilo bi i manje troškova, — bili bismo sretni... A da vidite maloga Stevana: već je ušao u šestu godinu, sliči vama; prekojuče bila sam ga naći ... — I gleda uzbuđena u gazdu.
— Dvoje ih je, veli gazda kao za se. Je li?
— Dvoje, znate: muško i žensko.
— Uzmi sobom ono muško, — premišljajući odluči se gazda.
— A malu Milicu? Ona je već curica, pazi ovce... zar da nju zapustimo?...
— Neka ostane gdje je! — odgovori gazda, i ne htjede dalje da o tome s njome govori.
Zvoni podne, odblesak sunca u očima gazda Jovo jače osjeća, ali neće da se sa stolice digne: navikao da sjedi do sata po padne, kad na ručak odilazi. Premišljajući o svačemu, pade mu na pamet da je sjutra subota, ne osjeća se lagodan u životu, pa neće ići u grad. Uze pero i hartiju i piše Zlati da ga ne iščekuje, a neka ne vodi brige o onome što su poslednji put ugovorili, i o čemu ona mu piše. Pobrinuo se već za nju: gradi se kuća na selu, — kuća sa dućanom, u koju će se, čim bude gotva, useliti ona i muško dijete, ali samo muško, — podvuče tu riječ. „Pa da vidimo kako će ti trgovina ići za rukom!” završi pismo gazda. Uto kroz podrum unije u dućan gospa Pava, razbarušene sijede kose, kratka vrata, zadihala se i oznojila. Zatraži kave i šećera od dućanskoga momka. Dok s njime govori, razroke oči bježe joj na sve strane, svugdje dopiru: rekao bi, pun je dućan tih očiju. Momak zatraženo stavi na vagu i kaza cijenu. Gospa Pava plati i pozdravi momka, a na gazdu i ne pogleda.
— Kuga! — progunđa gazda Jovo, kad je vidje kako gegajući se odilazi ka podrumu.
Usred poljskih radnja Radi stiže sudbeni pozov sa strane općine za priznanje prava vlasništva ograde „Brljača” u planini. Nakon nekoliko sudbenih pretresanja, sud odluči poći na „lice mjesta”; tamo svjedoke ispitaće u prisustvu obiju stranaka.
Rade pođe u grad da potraži odvjetnika; bio bi pošao onome najviđenijemu što mu oca zastupaše u parnici radi krave, ali taj zastupa općinu. Pođe k drugome, siguran, ide s novcem. Ponio je preko trideset talijera što je za prodata vola uhvatio. Ali drugi odvjetnik zatraži mnogo više — koliko tri vola vrijede, i ne htjede da počeka za ostalo, već hoće sav novac unaprijed da mu plati. Rade se povrati mrzovoljan kući, čisto satrven od puta i brige. Predao se sreći u ruke, u misli da je i onako njegov odgojak; to znadu svi ljudi, pa što bog dade!
Urečenoga dana uputi se u planinu sa svojim svjedocima; u putu stigoše sudbenu komisiju na konjima, ali sa nekoga dijela puta morali su sjahati i jješke poći, jer na mjestima sami je krš i litica.
Odvjetnik, ugledan doktor Pilić, jedva se micao, i veli već više puta:
— Da sam znao da je ovakav put, ne bih došao ni za hiljadu banaka!
Kad stigoše na „lice mjesta”, ljudi posjedali na ledinu ispod odgojka, a sudbena komisija potraži zgodno mjesto za držanje rasprave.
Svjedoci, dok sudac započe ispitivanje, raspodjeliše se na dvije strane. Svaka strana ima svoju mješinu punu vina i dvadesetak svjedoka, ponajviše staraca.
Svjedok sa strane općinske, stari Ždrale, odgovara na upite suca, pošto ga zakle:
— Ja sam još od djetinjstva ovdje pasao blago, gdje i moj otac, i služio se drvima, i niko mi ne branijaše. I ne bi ni mogli biti bez ove drage; kud bi sa blagom, kad je mećava zakrha i vrijeme ovlada? Kad bi se ova draga njemu dosudila, nije nego cijelo selo trebalo bi da iseli... a što drugo?....
— Nemoj tako, bolan, Ždrale! Ne vidiš uokolo goleti i krš, a gledaj ogradu! Što nije uokolo ovako? Ko je ovaj podmladak čuvao i odgojio?
— Mi, brate, veli Ždrale — mi što ne sjekosmo, a mogli smo ... . Pa eto sada, — i nasmija se; — i znate što, gospodine suče? — Ako je njegova, biće u „zemljišniku” upisana na pokojnog mu oca.
Svi ostali svjedoci općinske strane rekoše kao i stari Ždrale, i u govoru sprdaju se sa Radom kad im zgodno dođe.
A Radin najstariji svjedok veli:
— I ćorav vidi da je njegovo: otac mu branio i očuvao, i njemu ostavio, pa da je sada općinsko? Ja mu ne branim, alal mu, neću da duši hvatam grijeha ..... Jedanput sunce izlazi i jedanput se umire!...
Ostali svjedoci izjaviše jednako.
Zastupnik općine, doktor Pilić, drži govor kao da je na sudu. Veli da je načelnik, podigavši ovu parbu ne u korist sebi, već vama, — i obrnu se Radinim svjedocima, — učinio rodoljubno djelo. Kad bi sud dosudio ovaj odgojak protivnoj stranci, sankcionisao bi jednu očitu otimačinu; treba jednom stati na put izmacima u prihvatanju općinske šume, a i svjedoci potvrdiše pravo općine. Međutim, to se i po sebi vidi, ovaj odgojak sačinjava jednu česticu, koja je i u „zemljišniku” upisana kao općinsko vlasništvo.
— Ako je tako kako vi govorite, veli Rade odvjetniku, — onda bi trebalo da općina zametne parbu s malim sa svima seljacima. Sve je negda bilo općinska šuma, pa stari ljudi prihvaćali i branili, pa sad je njihovo! Vidiš, tako je uradio i moj pokojni otac i sačuvao meni, pa je li pravo da mi se sada odgojak otima?
Odvjetnik ne odgovori, te on osokolivši se, proslijedi:
— Zar vi mislite da bi ovakva šuma bila da je nije branio otac i ja i gledali je kao oči u glavi? Bi, bilo bi ovdje golo kao i na dlanu, kao i na ostaloj šumi .... Pa ja i ne branim da pošteni ljudi sklone svoje blago za mećave i zla vremena baš u mojoj ogradi. Neka reku ko im je to igda branio? I je li pravo, gospodine suče, da samo moje opština otme mimo sve druge ljude?
— Doći će i na ostale red, — veli odvjetnik.
— Ko veli? Hoće, ako se sa gospodinom načelnikom zavadi... Ne znate vi kako to ide, a čast vama, ako i jeste advokat...
— Ne ulazi ga ovdje gospodin načelnik ...
— Da ko? A što ne dođe on glavom ovdje, nego vas posla? .... — A da znate vi — uspali se Rade —koliko ova ograda dala je dobra gospodinu načelniku! Koliko je moj pokojni otac donio janjaca, pršuta, jarebica!... Ali da, pustimo to, već da ja vas pitam: — Što gospodin načelnik nije pokojnoga oca tražio... već mene traži — mene? ... Kao da ja mogu znati za njihove poslove. . Ali, da, mrtva usta ne govore ... .
— Molim vas, gospodine suče, obrati se doktor Pilić sucu — pozovite ga na red! ... Ovdje ga ne ulazi gospodin načelnik, tim više što je odsutan.. .
Sudac opomenu Radu i on ućuta, osjetivši se lakšim, pošto se bješe izgovorio. Svjedok Ždrale htjede da nešto primjeti, ali sudac ga prekide, jer se trebalo žuriti, a i — založiti se.
Pošto se rasprava dovrši, svjedoci opet se razdijeliše i posjedoše na ledinu. Prinesoše torbe k mješini i, zalažući se, toče vino iz mješine u bukaru i iz nje piju. A blagi jesenji dan ugodio. U odgojku, u prošarici, igra sunce i odbljeskuje se u pretežitoj bakarastoj boji, i odvaja se od puste okolne goleti. I nigda dosad ćutljiva planina ne osjeti toliki žagor, kikot i veselja napitih seljaka; vična bijaše tek šaporenju potresenih grana, šuštanju prožutjela lišća i Radinu usamljenu razgovoru sa blagom... Pa kad ljudi, vinom i bezbrigom razigrani, počeše derati se i balegati, veli im Rade zamišljen:
— Što vam je, ljudi, te bijesnite, kao da ste u krčmi? — i odijeli se od njih, te sam krene nizbrdicom kući.
Putem premišljajući o svome zlu, činjaše mu se da se nalazi nad provalijom koju ne može preskočiti, a gazda ga silom preko nje nagoni. Što da radi? Kroz četrnaest dana mora da plati — tako glasi osuda što je neki dan primio — oko sto talijera i parbene troškove za dućanske stvari. Na sudu gazda se zakleo, siguran da ga nema šta da izda za krivu kletvu, kad po običaju ne daje nigda potvrdu na primljen novac.
A već je davno minuo rok isplate prama pogodbi za kupljene dijelove zemlje pokojnoga bratučeda Nike. Pokojni otac htjede tada da učini pogodbu za više godina, ali gazda Veljaše tada:
— Učinimo za jednu godinu, pa kad ti meni budeš plaćao pošteno kamate, ko će ti glavno tražiti?
Otac pristade na to ne sluteći prevare. Sada gazda traži sve, i neki dan poručio mu po nadstojniku Vasi da kroz četrnaest dana podmiri ga posve, jer s njime već neće da ima posla; dogodiće mu se što i ostalim okorjelim dužnicima.
U tim mislima vraća se kući i, kad stiže, jesenji suton već se hvataše njegove planine.
Nastajnih dana hodaše po varoši od trgovca do trgovca da novaca pozajmi da gazdu plati. Sve svoje nudi u zalog, ali uzalud: trgovci neće da kvare posao jedan drugome, a i zašto da se sada mrze, kad su se iza tolikih ljutih borba složili?
Jednoga od tih dana u čaršiji predade mu sudbeni poslužnik službeni spis. Predajući ga, veli mu:
— Izgubio si parnicu za „Brljaču” u planini, moraš da platiš oko sto kruna parbenih troškova za odvjetnika, zastupnika općine.
Primivši spis, Rade toga časa povrati se kući, satrven, kao da ga je ko kladom po glavi smlatio.
Odvjetnik gazda—Jove, doktor Pilić, požuri te učini na sudu sve što bijaše potrebno u poslu gazde sa Radom. Zatraži procjenu zemljišta i zamoli da se odredi dan dražbe. Gazda pozove k sebi sudbene vještake, ljude sa sela, svoje dužnike, i uputi ih u posao. Sada treba biti oprezniji, jer po novom ovršnome zakonu ipak ne mogu se imanja, kao negda, što vrijedi hiljadu forinti za forint na dražbi uzeti; stoga ih pouči da Radino imanje ne precjene previše i da sudu predlože da se ne dijeli u komade po česticama, već cjelokupno da pođe na dražbu.
— Dok se posao obavi, — premišljaše gazda — biće i nova kuća za Zlatu sagrađena. Gradi se na bivšem zemljištu Vojkana Vujića, blizu mlinova: lijep položaj, na zgodnome svodniku, novi dućan praviće takmicu dućanu blagajne, koji bijaše otvorio pop Vrane za družinare, a već davno gazdi je trn u oku.
...Jednoga podzimnjega dana, kad se Rade opremaše u planinu, sudbenom odlukom bi mu javljen dan i sat dražbe. Iako se tome nadao, osjeti toga časa da mu srce prestade da kuca, i za neko vrijeme praznim pogledom, hodajući po kući, u nešto prazno gleda...
Kad se osvijesti, prva misao bijaše da zlu što ga snađe na put stane, pod koju mu drago cijenu, i namah odluči da sve rasproda što se može prodati, samo da zemlju spase: nju nikako iz ruke neće dati!
Redom poče prodavati sitno i krupno blago: ne poštedi ni svoga dorata, ni stare kobile s ždrijebetom, ni uhranjena krmka. Hodaše po sajmovima i, drijemovan, satrven, ne svrćući nigdje, drugoga, trećega dana vraćaše se kući sa dobivenim novcem što zateže za pripašajem, sjećajući ga i u putu njegove goleme nesreće. I svaku glavu svoga blaga oplakivaše, i zaboli ga u duši, kao kada bi morao da posiječe za ljute potrebe stari hrast u proređenome hrastiku povrh kuće: zna, iz staroga panja na proljeće neće mladica trgnuti.
Kad dođe red na krave, veli mu žena:
— Ne prodaj krave muzovne radi djece!
To bijaše prvi put u životu što od njega nešto tražijaše žena, koja, kad bi joj bio naredio da vatru zagrće golim rukama, ne bi se bila oprla njegovoj volji.
I — ote se, i raštrka se po sajmovima pusto Radino blago. I po livadama ne suču se krda ovaca i ne prelijeva se na njima meka, ruda vuna u suncu, i pred njima ne gizda se ovan predvodnik; po drvetima ne propivu se vitke koze da brste mladice, a goveda usred dana ne vraćaju se s paše k rijeci na pojište; i ne riču krave za teladima niti telad meče za majkama! I po kući ne hrpće ugojeno krmče što na mrs sjeća. I kad sve rasproda, broji novac na ognjištu pri plamenu, dijeli ga i odvaja na srebro, zlato i banke; i, uvezano, trpa u torbu, i naprćen ide u varoš da njime umiri gospodara.
Prolazi preko gaza rijeke, preskačući okretno s kamena na kamen, a mutna voda oko njegovih nogu huči, i ispod njega pjenuša se u padu; šapatljivi jablanovi poređani uz jaruge šapore, a gazeći po svojoj livadi, sada blatnoj i kaljavoj, pomisli kako je otrag malo dana bila cvjetna i živa, i kako je ispod kose jednako padao i cvijet i trava...
U varoši ne svrne nigdje, već ravno uđe u dućan. Ali gazde ne nađe: ima neko vrijeme što u dućan kasno silazi. Dućanski momci, ni nadstojnik Vaso, ne susreću ga kao negda i ne nude ga rakijom, a stric Petar, bacivši sa leđa vreću dućanske robe, već rakijom nakresan, veli mu: ,
— Došao je i na te red, Rade!
Rade se učinio nevješt, ne odgovori, ali ga stričeve riječi ujedoše. Petar je nedavno pao. Gazda na dražbi odnese mu sve izim kuće, u kojoj ostade žena mu sa nejakom djecom. Petar onih dana prijetijaše da će gazdu ubiti, i zbilja jedne večeri, pijan, nasrne na nj, ali mu, pijanu, momci oteše nož, i, udarivši ga nekoliko puta, izbaciše ga iz dućana. Poslije, pošto nekoliko dana ostade za to u zatvoru, pomiri se sa gazdom, i sada zarađuje kod njega i u čaršiji da — prežive.
Rade čekaše i bi mu teško. Ranije dolažaše on u dućan ispustan, bez brige, svome gospodaru. Otac uzimaše što mu bijaše potreba na vjeru, bez knjižice, bez ičega, kao i ostali pošteni seljaci, i plaćaše pod zimu onoliko koliko gospodar nalažaše da je pravo; i podmirivši dug, uzimalo se drugo sa pravom na to, tražeći, kad je bilo potrebno, a moleći po starome običaju. Pa kako se sve izvrnu, kako silom događaja poslednjih godina o svemu se razuvjerio! ... Teško mu je u duši...
Poslije očeve smrti premišljaše često o tome, i puče mu pogibija pred očima, ali kako da se najednom snađe — on, jedinac što ne vođaše o ničemu računa, podložan starim navikama u koje vjerovaše kao u samoga sebe! I on, što bi u planini nasrnuo na vuka golim rukama, osjeti se ovoga časa ispred dućanskih momaka bijedan, poništen, a za čitavu glavu nathvatio ih je svojim životom!
— Da, nu, — veli momku — da me javiš gospodaru!
Momak se nasmija, veli:
— Gle ti moga gospodina, ne može da čeka! ... Ko smije gospodara zvati?
I čekaše Rade do deset sati, jer u to doba, po navici, gospodar silazi. Jutros dođe namršten i, ne osvrćući se ni na šta, uđe u svoj trgovački biro. Rade okupi u stopu za njim.
— Pusti me da kaput snimim! — veli mu, ne obrnuvši se k njemu.
— De, imaj ti svoj komod! — odgovori Rade, i sa leđa sprti torbu, drži je u ruci i čeka da gospodar upita rašta je došao.
— Šta je, dakle? — sjevši upita gazda.
— Donio sam pare. .
— Sve?
— Što gođ mogah izbiti...
— Nije, brate, meni stalo što mogoh, što ne motoh; jesi li donio da vas dug podmiriš? — I, pogledavši ga, nasmija se na nj svojim ledenim, namještenim osmijehom. Ali kao sjeti se i uzmakne. — Da, brate, trebam pare!
Rade ne odgovori, već priđe k stolu, položi na nj torbu, i iz nje vadi odjelito uvezani novac:
— Evo, — veli dobrojivši, — a za ostalo ćeš pričekati... Nije ti za glavu... Gledaj pustih para!
Gazda rukom vraća novac:
— Zaludu, brate, zube tupiš. Po zakonu tražim što me ide ... Nikako , već po zakonu! A znaš , sve sam sračunao: treba da doneseš sa troškovima oko dvije hiljade talijera, — i posegne za trgovačkom knjigom. Ali predomisli se: — Čemu da ti tačno kažem kad para nemaš?
Rade zinuv, zbunio se, riječ mu u grlu zastane. Pa mu pade na pamet:
— Možda me gazda plaši da više istrgne?
I gleda u pare, i ćuti ...
Iz dućana do njih dopire žagor ljudskih glasova
Radi u ćutanju dolaze u pamet nekakvi ulomci sitnih misli i odvraćaju ga od glavnoga, radi čega je došao; i zaludu sili se da ih od sebe odagne i sve misli usredsredi u jednu.
Gledajući, opazi kako se gazda postarao: podočnice se smežurale, otpuštena mu donja usnica, kao da je bez krvi; lice nabuhnulo, blijedo kao vosak, i maloprije, kad se nasmija, bijaše opazio da mu fale dva zuba u gornjoj rilici... Ali što mu to sada pada na pamet? Baš sada kada je provalija pred njime!
— Pustih li teftera i vjeresije! Pustih li novaca! — pomisli kad mu oko pade na trgovačke knjige i na „vrtajmovicu” . — Šta će mu tolika sila novaca kad nema svoga poroda? Što će njemu, oronulu, staru, toliko blago? A koliko je zdravih, mladih, željnih života uništio on dosada! — I dođoše mu na pamet raskućeni komšije: — Kud su, dragi bože, sinovi Vojkanovi?...Gdje li je on?...— I zapeše mu oči na paučini što se uhvatila u uglu i pružila do trobojne izbljedjele zastave. Tu mu se pogled ustavi; i gledajući u paučini ulovljene, poređane, beskrvne muhe, pomisli:
— Mnogi li im je pauk krv ispio .... Odsječe mi glavu! — šapne za se, svrnuvši iznenada pogled na gospodarevu jaku, narozanu šiju... I mahne rukom, kao da se nečega brani.
— Dakle, što misliš? — dignuvši glavu, trže ga iz misli gospodar.
— Čudo tražiš!
— Svoje, brate.
— Neka je i tvoje... ali čudo!!
— Čudo — ne čudo... Tako ti je! — reče gazda i diže se.
— Ali otkuda ću izbiti toliko para u jedan mah?
— A što ću ti ja? Ako nemaš, zemlja će poći na dražbu...
— Ta nisi naumio i mene otjerati sa moga? Kud ću sa svojom čeljadi?
— Nije, bolan, ono već tvoje, kad je u rukama suda... — I nasmija se gazda, i crna praznina među zubima pokaza se čisto. Pa nastavi: — Ti, čovječe, već ništa nemaš... Ko zna hoće li imanje i zaleći za lug ... Već, čuj, da ti dadem dobar savjet, — umekša besjedu gazda — imaćeš još od šta u kući izbiti koju paru: skupi za trošak, pa seli u Ameriku...
— U Ame—ri—ku? — ponovi, rastežući tu riječ, Rade. —Sa onakih zemalja, srca zemlje, da iselim?... Da kamen proplače!... Šališ se, gospodaru?
Gazda ne odgovori, već okrete se i ostavi ga. Rade gleda kako se teško penje uza uske stube s lijeva, i, izgubivši ga s vida, stavi novac u torbu, uprti se i ode iz dućana ne rekavši nikome ni „zbogom”.
Putem tek je mogao da izdrži a da se ne rasplače. Ne može da shvati zašto gospodar odbi toliki novac; zar mu nije nosio sve što je imao? I, premišljajući, dolazi mu ista misao:
— Hoće i mene da raskući kao Ružiće, Vujiće i druge! Ali koja mu korist od toga? Zar nije mu bolje da mu nosim svake godine zemljin prihod i moj trud, kao i pokojni otac? Zar meni što drugo treba nego toliko da kukuruzovim brašnom prehranim sebe i svoju čeljad preko godine... I sve to nije dosta ... Odumio da odsječe glavu meni i mojima! Ali to bi bilo prerano! — reče za se, ustavivši se u hodu. — Prerano, da!.. Ta još pokojni otac u grobu nije se ni raspao !... — I zgrozi se, i trga ga velika neiskazana bol... — Drage volje podmetnuo bih gospodaru svoja leđa, — pomisli, prolazeći preko svojih zemalja, što leže u sumornome podzimnjenu danu puste, — da, podmetnuo bi ih, pa neka mi s njih slobodno zguli kožu. Ali on neće moje kože, što će mu? Zemlje hoće, koja se sada teško stiče... I jao onome ko je iz ruke pusti: ode li jednom, niko je već ne povrati!
Kod kuće Rade nađe Marka, Mašina čovjeka. Ovo zadnjih dana dolazi nekoliko puta i udara mu u oči, tražeći da mu povrati ono uzajmljenih deset talijera, premda mu je kamate o svetoj Kati pošteno podmirio i jesenas uzorao mu ono oranice ispod kuće.
Marko sjedi kod vatre, zamišljen, puši lulu Radina duhana što mu ga stara ponudi, jer reče da nema čime da napuni. Rade, kad ga spazi kod vatre, čisto se naljuti. Žena podmjetne sjedalicu da priđe k vatri. Sjede, gleda u vatru, i ćuti. Žene strepe, jeza ih hvata, znadu zašto je pošao u varoš, pa kad je mrzovoljan i oporo ćuti, slute na zlo; biće da je gospodar na nj još ljut! A prije odlaska u varoš, stara ga opominjaše da bude sa gospodarem pitome besjede: „Sine moj” .— veljaše svojim staračkim suvim glasom — „umiljato janje i dvije majke siše!” Stara nije ni slutiti mogla da je gospodar bacio oko na njihove zemlje: nije njena kuća još na to spala!
I Marko ćuti i premišlja kako će zgodnije da zapodjene razgovor, a kad Božica skide sa vatre bakru i umiješa puru, odloži lulu i prihvati sa kućnom čeljadi da ruča.
Otkada je čuo u varoši što gazda Jovo smišlja da uradi od Rade, boji se za svojih deset talijera. Nekoliko puta bio je na sudu da priupita, i ne stidi se što ga sa suda činovnici i poslužnici gone dok ga vide.
Kad odloži kašiku, zatraži duvana da zapali, i, zapalivši, gledajući u vatru, veli:
— Prošlo je podne!
— Prošlo ... — progunđa Rade, i od jarosti dođe mu da se sa Markom grkljani u svojoj kući.
— Pošao bih kući!
— Kako te volja! — uzdržavši se naoko miran, odgovori Rade.
— Ali, znaš, rado bih da mi povratiš ono para... Potreba mi je!
— Nije ti ponestalo, bolan, žita u kući, — opazi Rade. — A mene sada goni hiljadu potreba... Pusti me dok zlo preko glave pređe...
— Potreba mi, sreće mi! A i uglavljeni rok je minuo... Ne izmiči, brate, pošteno ti ih dadoh... Povrati mi ih...
— Marko! — bojiš se zar da ne izgubiš tvojih deset talijera?
— Nije baš to... ali .....
— Pusti! — presječe Rade... Božice, donesi tvoj đerdan!
Žena ćutke pođe do svoga kovčega, otvori ga i izvadi đerdan. Noseći ga, zvekne srebro. Rade ga primi iz ženinih ruku:
— Na, — veli Marku — uzmi ga u zalog, pa da je tvoj ako ti o svetoj Kati ne povratim novac... Uzmi brate, pa idi!
Markove oči zasjaše, i maši se đerdana.
— Eto, — veli — svejedno, bio kod mene ili kod tebe... a nemoj, brate, do svete Kate, dugo je već neka stoji do Ružarice .... Je li pravo?
— Kako gođ hoćeš! —mahne rukom Rade.
Marko smota đerdan i stavi ga za pripašaj. Maši se vatre da pripali lulu, a odlazeći s vrata veli:
— Bolan ne bio, Rade, svejedno je, bio đerdan kod mene ili kod tebe!...
Na Radi je još torba, nije je sprtio sa sebe dok je Marko u kući bio, jer u novac što je određen za gazdu neće da dira, a putem iz varoši odlučio je još iz čega poštogođ izbiti.
— Što bijaše, Rade, u varoši kod gospodara? —upita mati zabrinuta, dok je Marko iz kuće izišao.
— Zlo, majko, nije već ono naš gospodar, već najgrđi dušmanin!...
— Nemoj tako, sinko! Valjao nam je gdekad; ja uvijek mislim: dovešće do jame, ali neće u jamu ...
— Hoće, vala, taman u bezdan! — reče kao za se Rade. — Ali neće što je namislio— trže se. — Neće, boga mi! Ne dam zemlje iz ruku do velike nevolje... Ne dam je, pa makar je krvlju morao otkupiti! Nije ona moja... djetinja je! — i pokaza kretom glave na starijega. — Da, djetinja! Njima ostaje. Nije ona kao prljavi skitački novac što svugdje dopre!...
— Umiri se, sine! — miri ga stara. — A što veli gospodar?
— Što veli? Ne pitaj! ... Hoće sve u jedan mah ...
— A koliko je?
— Što je vajda da ti kažem! ... Ni ja tolike sile ne mogu da smislim... Valjalo bi novac mjeriti kao žito na varićake! No zlo sluti! ... Satjeraće nas sa topraga... — izgovori tiše i časom ućuta.
— Ne nagli, sine, biće da plaši, da što više izbije! ... Ne nagli!
— Da ne naglim?... Ali neće što je namislio, opet ti velim, makar ja zemlju svojom krvlju otkupio! E neće... I diže se i pođe po kući.
Žene poplašene gledaju za njim: mora da mu je dogorjelo kad je onako najaren. Jest naprasite naravi, ali zna izdržati: povratit je, a kad ljutina ne popušta — zlo je!
Božica stiče vatru; dvoje djece vade zapretane krumpijere iz žerave, kotrljaju ih po kući da se ohlade, a kad negdje zametnu se, našavši ih, slatko se smiju. Stara, gledajući u vatru, kašljuca, i premišljajući o Radinoj ljutini, pade joj na pamet njen svekar, djed njegov, stari Rade što ubi svoga komšiju, jer prebrazdi njegovu oranicu. Ubi ga na mjestu kad sud ne dosudi kako on mišljaše da je pravo. Iz misli trže se, jer unuk, mali Ilija, zatraži da mu baba oljušti krumpijer; stara uze dijete u krilo i nekoliko puta, milujući ga, poljubi ga u sjajne, ispitljive, djetinje oči.
...I spušta se zimnja duga noć, i uvlači se u kuću. Rade gleda kroz otvorena vrata napolje; osjeća noć i, kako ona jače pada i savlađuje sutonsku svjetmost, onako i njegrva duša čemernija je, i kao da se pomalo gasi u njemu ono što tolikom vatrom plamtijaše u snažnoj mladosti života mu — uvijek otkada je za se saznao... A kako je ranije takove noći sa slašću u životu dočekao kod rasplamtjele vatre! U bakri vari, a on se do Božice grije, i njihovi jaki životi diraju se, mirni, sigurni što im duga zimnja noć nosi... I sjeti se ljeta i planine, i bijesne i plašljive Maše... Ali sada najviše žao mu Božice, poslušne, beskarne i stare, pametne majke. A kad mu dođoše na pamet djeca, okrete se naglo da ih vidi, kao da se za njih od čega boji, i sjede uz vatru.
Dvoje djece ispred bake mirno jedu krumpijer. Rade pogladi starijega po glavi, a mlađega stavi preda se da se ogrije. A svaki put kad pogleda na Božicu, zaobljenu, sa kraćim skutima košulje sprijeda, — pomisli: „Treće je dijete na putu...“ I neiskazano teško mu je...
Diže se i pođe da položi kravi, neka bar ona ne gladuje — kravi hraniteljici djece, i, polažući sijeno, požali drugo svoje blago rasprodano: ko zna što je od njega?
— Majko, bojim se zla! — sažali Božica kad Rade izađe... — Bog se rasrdi na nas... i sam on zna što nas čeka..
— Ufajmo u Majku božju, Božice!... Neće nas ona zapustiti...
Kad se Rade povrati, stara Smiljana izvadi iz hambara plećku suve ovnovine, već na po oglodanu, i pruži je Radi da večera.
— Presmoči se kruhom, — veli mu.
Ali Rade neće da se ničega dohvati. Tada stara s pomnjom opipa meso s kosti i podijeli ga djeci, a Radi pruži očišćenu plećku.
— De, vidi, Rade, — zamoli — ima li zla u njoj?
Rade se nasmija preko volje:
— Odavno već ja ne vjerujem u gatke! — odgovori zamišljen.
— Ne valja tako, Rade, nisu to gatke, svjetuje stara. — U svakoj stvari, sine, bog je svoj znak ostavio! — I, to rekavši, očito se sneveseli što ie Rade ne posluša, i plećku spremi opet u hambar.
Te večeri ni Rade ni žene ničega ne okusiše: samo dva sokolića siti do svoje bake polegaše.
Rade svu noć nije oka stiskao: treba da se postara na svaki način da gazdu izmiri; sve će prodati iz kuće, i ono što mu je najnužnije, samo da zemlje spasi. Čvrsto odluči prodati: i žito, i sijeno, i suvu ovnovinu nad ognjištem — jedini mrs u kući; čak ne poštedi ni krave, djetinje hraniteljice. Računa u glavi koliko će po prilici para dobiti, ali nikako da se zadovolji sa sračunatom svotom.
— Malo je! — pomislio bi, i opet stao računati.
Žena tek što sklopi oči, iznebuha prene se i tada prisluškivaše da li Rade spava. Tako cijele sate otvorenih očiju gledaju oboje u tminu, a osjećaju da ih jedna briga bije.
Pred zoru Rade ne diže se, kao obično, da od stare uzme starijega sina k sebi u krevet, da s njime razgovara i šali se dok svane, već se javi ženi i kaza joj da ide k djeci; pomešće ih...
— Zar si drijemovna? — upita je.
— Nijesam, — odgovori žena. Diže se i pođe k ognjištu. Otpreta vatru i ugarcima ispiri je i naloži. Pa leže uz djecu, što su obgrljena pod kabanicom uz baku ležala.
Rade dalje premišljaše ... I tek što nazrije sivu, zimnju jutarnju svjetlost kroz pukotine vrata, diže se i priđe vatri.
Posjedavši neko vrijeme, odluči da pođe po selu da pazari žito i ostale noćas smišljene stvari.
Diže se i otvori vrata. Jutro osvanu kišno, a zavaljalo jugo, te ispod greda i litica planine tugaljivo huji i nabacuje škropcem. Rade, zaogrnut kabanicom, goneći pred sobom kravu, uputi se niza selo. Žena s vrata gleda za njim: žao joj krave, ali ne reče ni cigle riječi. Rade se ustavi kod kovača. Kovač je poznata pretrga, i kod njega se ljudi kupe, pa će s njime pogoditi stvari za prodaju, kako pravo bude. Neće mu se da zaviri u svaku kuću; iako nije pri nevolji sramote, ipak ga je stid skitati se uokolo, noseći svoju potrebu na pazar. A i poznaje svoje sumještane. Premda on nije ni kamatar, ni pravdač, a poštene je besjede, ipak biće ih koji će se u sebi naslađivati zlu što ga snađe.
Priveza kravu do kućnih vrata, pa uđe. U kući nađe nekoliko ljudi što dođoše poslom da im kovač alat kljene. Pomažu kovaču pri radnji, i dok on tuče po usijanom gvožđu, gledaju kako iskre vrcaju ispod jakog udarca, i gledajući razgovaraju.
I Rade neko vrijeme gleda, i ne reče zašto je došao, dok jedan od seljaka, što bijaše napolje izišao, ne upita ga kud će s kravom po ovome vremenu.
— Dognao sam je da je prodam! — odgovori Rade.
Kovač prestade tući i poviri na vrata da kravu vidi.
— Je li zbilja na prodaju? — upita.
— Dašto da j est! — reče jedan od seljaka. — Kud će s njome?
— A što pitaš za nju? — obrati se Radi.
Rade reče cijenu, ali kovač veli:
— Puno je! — i nanovo udara po gvožđu, kao da ne mari dalje pogađati.
— Imam i druge neke stvari da prodam, — veli Rade.
— Što drugo?
— Kazaću ti, samo ako imaš volju da kupiš.
— A što ti prodaješ, Rade, sada kad nije Zeman? — opazi stari Ždrale. — Tvoj otac nije bio takav!...
— Potreba mi...
— Da, da mu je potreba, potvrdi jedan drugi vremešan čovjek. I nadoda: — Prikuplja čovjek pare da zajazi onu bezdanu jamu u varoši...
— Ne zajazi ono niko! — sjeti se Ždrale. — A jeste li čuli? Sinoć u kočiji dođe neka žena sa djetetom: doveo ih nadstojnik Vaso i uveo ih u kuću. Za nima stigoše dvoja kola krcata robe. Veli da je ona žena, „šinjora” gazdina, a dijete njegovo kopile... Bog bi ga znao!
— A mi mišljasmo da se kuća gradi za školu, — opazi kovač.
— Kakova škola? Ima deset godina da traže kuću. Nijesu lacmani budale, bolan... Ne dadu oni nama da znamo što i oni... Propali bi... A imaju i pravo! Gdje je to? — razlaže Ždrale.
Kovač htjede da još nešto reče, ali mu Rade presječe besjedu.
— Hoćeš li pazariti? — upita ga.
— Hoću, ako mi ide u račun... ,
— Odmah pare, da znaš, potreba mi je...
I redom Rade kaziva što prodaje.
Kod svake stvari kovač cjenka se, a Rade popušta, samo da svrši što prije.
— Pravi si Ciganin! — veli kovaču Ždrale, kad vide da bi htjeo kravu od Rade u bescjenje kupiti, i nabaci talijer preko njega.
— Ali treba brojiti odmah pare, nasmija se kovač. — Je li, Rade?
Rade potvrdi.
— Kad je tako... eto vas... pa što uradite, meni je pravo! — pregori Ždrale dobar pazar.
Pogodiše se za sve, uglave da će kovač večeras novac donijeti, i dade Radi kaparu.
Rade iziđe, a na raskršću u dvoumici je gde da okrene. Pade mu na pamet:
— Dakle, došla je ta žena što će da zagospodari gazdinim imanjem na selu!
Govorilo se o tome dok se kuća gradila, ali nije se vjerovalo. Mnogi mišljahu da gazda kuću gradi za školu i učitelja, i, eto, prevariše se i ovoga puta.
Skrene ka mlinovima. U po puta upita se: „Što ću tamo? “ Ali ipak ide, gonjen besvjesno nekom neodoljivom radoznalošću.
Ustavi se povrh nove kuće pod ciglom; red dvostrukih stakala u pročelju zatvoren je, a kućna vrata otvorena. Pogledavši bolje, spazi Vasu u dvorištu u društvu dvaju seljaka. Nadstojnik stoji kod golemih kovčega, a ona dva seljaka iznose iz njih raznu robu i prenašaju u kuću. Uto pojavi se na vratima gospođa, omotana vunenom, toplom maramom; nešto s praga reče Vasi i njemu priđe. Za njom dotrča dječak, ogrnut kabanicom.
U šumu pada slapa nad mlinicama i u zavaljaloj južini gube se njihove riječi: ne može da ih razabere, a želeo bi znati o čemu govore. Žena, uhvativši dječaka za ruku, ode od Vase. Rade gleda kako hoda po dvorištu; vitka je i visoka, a prati je očima dok se u kuću ne povrati. Dakle, to je ta nova gospodarica! I već, eto, u kuću se useli, i šeta se po dvorištu što se sučeljuje sa njegovim najboljim zemljama.
Prislonjen uza zid, premišljajući, upoređuje svoju kuću, potleušicu i grijanicu, sa ovom novom, golemom i zgodnom kućom.
I ovakove — pomisli — raskućuju naše seljačke... I koliko naših treba da propadne da se podigne jedna od ovih golemih? Da, uz ovaku kuću treba gazda novih zemalja... i bacio oko na moje zemlje, da njima zagospodari ova njegova jaranica, „šinjora”, a njeno kopile, bjesneći da stijenama s njih goni moju djecu!... A neće, boga mi! — otkide se Radi iz duše. — Neće, dok je žive glave... Neće, čovještva mi! Neko mora da je krvlju otkupi!... — Ali odmah pade mu na pamet: „Što mogu da radim?” i sleže se u njemu jarost, i nastupi jeziva strepnja.
Još dok se ova kuća gradila, zametaše se u njemu sumnja što slutijaše na zlo. I nekoliko puta, kad je bila već pod krovom, dođe mu misao da je noću upali. Nema tomu dugo što je kod njih to u običaju bilo, i tada često čija pojata, kuća ili jara, zasvijetlila bi kao svijetnjak uoči Ivanjdana. Ali i tome zakon na put stade i, mjesto što se ljudi tada osvjećivahu po svome ćeifu, s nasladom gledajući u plamen što proždire dobro dušmaninovo, sada se osvećuju sa zakonom u ruci, parbeći se kao ženetine po sudovima, trošeći za to pošljednju paru... Pa, eto, ni to ne pomaže svakome! Njega sud osudi, a on s njime ne može da se sveti! A svetiti se treba, ako neće radi sebe, a ono mora radi svoje djece. I opet, vraćajući se kući, dođe mu u pamet da neko treba da zemlju, ako do toga dođe, krvlju otkupi, jer drukčije on je iz ruku ne da... I, pričvrstivši u sebi tu misao, bi mu lakše. Ali samo zamalo. Dok dođe kući, ugledavši žene i svoja dva sina gdje se igraju oko ognjišta, ostavlja ga jarost i zanos i uviđa da snaga popušta; i privukavši sebi sinove, stade ih milovati kao nikada dotada. Tek što okusi pure, iziđe iz kuće. Južina jednako zavalila preko polja i huči oko kuća i golih drveta. Ustavi se kod prazne štale... i, zabrinut, mahnuvši rukom u prazno, pođe dalje. Idući kroz stare hrastove, proređene narijetko, dođe mu na pamet da ih sasiječe: i iz njih mogla bi se koja para izbiti! I kod te pomisli učini mu se da je svaki hrast živo čeljade; kad padne pod sjekirom, već ga nema!
Uputi se uzbrdicom i, lutajući, put ga dovede jari, gdje je ljeti blago svraćao. Prazna je, vrata rasklimao vjetar, i nad njima visi salomljena grana drveta: vjetar njome zamahuje odmjereno, ujednačeno tamo—amo...
— Što ću ovdje? — pomisli, i vraća se istim putem.
Kad kući dođe, nasmija se turobno kad ga stariji sin upita:
— Gdje si, ćaća, bio?... Što od kuće bježiš?
Ostali dio dana prosjedio je kod vatre, pušeći lulu za lulom i razgovarajući isprekidano sa ženom i majkom pokoju riječ, koja bi se otisnula mimo glavne misli što mu se uvriježavaše postupce u moždane.
Pred veče iščekuje kovača da, prama pogodbi, novac donese, ali kovača ne bi. A već se podobro bijaše smrklo kad u kuću bane Maša. Tek što pozdravi, zovnu Božicu na stranu i iz njedara izvadi složeni đerdan, Radin zalog Marku. Veli joj:
— Evo ti ga, Božice, i jest tvoj!
— Ne smijem uzeti ga bez Rade...
Đerdan zvekće... Rade se diže i pođe ženama.
— Što dođe, Mašo? — upita.
— Donesoh Božici đerdan, našla ga u Markovoj robi; poznala sam da je njezši...
— U zalogi je...
— Znam.
— Ali ja ne mogu od tebe primiti ga dok ga parama ne otkupim...
— Ja ću ga otkupiti za te ili ću ti isporučiti... — nasmija se Maša. Pa, dajući ga Božici, veli: — Uzmi ga, tvoj je!
Ali Božica neće da pruži ruke, već u Radu gleda.
— Ponesi ga natrag, Mašo! Tebi isto fala! — smislivši reče Rade odlučno. — Ponesi ga natrag, molim te!
— Zar sam ti teška, Rade? — izgovori žena, problijedivši i sneveselivši se.
— Nijesi, Mašo, kao ni ona, — i pokaza rukom na Božicu... — Ali nije zeman razgovoru; idi i ponesi natrag đerdan!
Pa, pogledavši u Božicu, kao sjeti se nečemu i, predomislivši se, veli:
— Čekaj, Mašo!
Pa pođe svome kovčegu, otvori ga, iznese torbu prema plamenu od vatre i pozvavši Mašu da bliže priđe, izvadi iz nje zavežljaj kruna i izbroji Maši na ruku deset talijera para.
— Evo, daj Marku novac, i fala ti! Uzmi!
Pa, uzevši iz Mašinih ruku đerdan, dade ga Božici:
— Na, tvoj je! Bud' što moje propada, neka je tvoje na mjestu!
— Zbogom, Mašo, zbogom! Opet ti fala!
— Zbogom, Rade!
...Te noći prvim snom zaspi tvrdo, samo za kratko vrijeme, a kad se prenu, protegnu se i zijevnu, ali istoga časa predstavi mu se u pameti nesreća i zlo što ga snađe, očito, odjelito... I neiskazana bol ovlada njime i ubi u njemu razbor i nadu, i premišljaše. A dok se pomolio kroz pukotine dan, diže se, uze kabanicu i pođe ka vratima.
— Kud ćeš, sine, ranije? — upita stara suvim glasom, kašljucajući.
— Imam posla u selu, — odgovori Rade i iziđe.
Zimnji dan rađa se bistar, čist i leden. Prekonoć dune sjeverac i ispod litica i greda planine huji i goni pred sobom još podjekoji odijeliti sivi oblak.
Rade pođe ka mlinicama da obiđe svoje oranice što se sučeljuju sa dvorištem i baštom nove gazdine kuće. Gleda u brazde što leže spokojno iščekujući proljetno sunce. Ali se dugo ne zadrža, već okretno, s kamena na kamen preskačući, pređe preko gaza. Dođe na svoju livadu i gleda kako niz jarugu teče voda. Mlinar ga vidje kako je dvaput oko nje prošao, ustavio se i nekamo uporno gledao. Rade se zagledao u odbljesak visova planine u rijeci. Poznaje tačno neka mjesta, i sinu mu pred očima Maša, pećina, odgojak i — zamisli se... Na ivici livade stajaše dugo, kao da ga je šum slapa uspavao i osluškujući i gledajući u vodu, glavna misao potajala se, i mimo nju sijaset drugih misli iz djetinje dobe rađaju se... Ali, zapravo, nisu to misli, već ulomci rasejanih misli, kao ulomci neba, oblaka, i vedrine, i drveta što se u rijeci odrazuju.
— Tu sam, kad sam dijete bio, lovio rake! — misli gledajući ogoljene, prozeble vrbe, što na vjetru nad rijekom drhte... — I odatle, ispod vrba, odnio dvjema curicama košulje, dok se u rijeci kupahu, i ne htjedoh ih povratiti dok nijesu gole k meni došle .
— Ali, što je to— trže se— mene ovladalo? Čisto podjetinjio, kao da sam pameću smetnuo!
I odmjerenim korakom povrati se preko gaza k mlinicama. Uniđe u mlin i veli mlinaru:
— Zaboravio sam duhan kod kuće, de tvoju kesu, da napunim!
Mašicama prihvati žeravu i zapali, i pušeći zagleda se u vitlove...
Htjede da iziđe, ali ugledavši mlinarev brus sjetise: trže nož iz korica za pripašajem i naoštri ga, pa uzevši sa tleha komad drveta, okuša je li oštar i, stavivši ga u korice, iziđe iz mlina, ne odgovorivši ni riječi mlinaru koji ga zovnu da se ogrije.
Kod ručka, tek je okusio pure, odmah zapalio, i cijeloga dana, gledajući u vatru, pušio lulu za lulom.
Pred noć nestrpljivo iščekivaše kovača, a kada ga vidje, čisto se trže kao iza polusna.
— Evo para, Rade! — veli pijani kovač .. . I broji ih... — Eto ti ih... Ali neka ti ne bude žao, mala ti vajda od njih... Gazda nakastio da te raskući... Pa ne bi bog!...
— Ko veli? — presječe ga Rade i diže se.
— Vele varošani...
— Videćemo! — plane Rade, i oči mu sinuše. — Ne dam zemlje dok mi je glava živa!... Ne dam je do boga !
— Pusti, Rade, sinko! Što slušaš tuđe ljude?— umiješa se stara.
Ali Radu kovačeve riječi razjariše i u srdžbi odluči da dalje ne čeka. Već sjutra još poći će ka gazdi, pa nek prevali kud je nakrenulo!
Kod večere stara moli ga da se s čime založi: svarila mu nekoliko jaja. Ali ni majčine molbe ne skloniše ga. Tek okusivši, brani se:
— Ne mogu, majko! Svaki zalogaj pada mi teško, kao da neko u me olovo trpa .. .
Bacio se na krevet ranije no obično. Nije ni izuo mokre obuće. U krevetu sili se da misli svede na sjutrašnji dan, da premišlja, da razloži... da zaviri: do kraja u ono što ga sutra čeka, i čini mu se da ga to traganje po samomu sebi krijepi, snaži, ali zaludu sili se... Sada dolaze mu u pamet sitne, neznatne stvari života; što će mu one? Čudi se sam sebi, pa ne sredivši prama želji svojih misli, uhvati ga polusan i zaspi.
U snu našao se najednom u nekakvoj žućkastoj bari, usred polja. Gazeći preko nje, malo po malo upada u blato i teško vuče noge za sobom, ali sili se i ide naprijed, a sve više i više zapada. I već jedva isteže noge i dalje propada, ali ipak, rekao bi, snaga ga ne izdaje: blizu je kraja, izići će... Kad iznenada upade duboko u prljavu, kaljavu vodu... Šaš i nekakova sagnjila trava, što vlagom zaudara, ispreplela mu se između nogu i ruku, a već mu je voda do grla... Guši se... Nateže se svom snagom da se izvuče na livadu, na suvo... A blizu je kraja. Pruža ruke da se čega dohvati... Znoj ga od muke probio, vikao bi, ali ne može usta da otvori... Kad odnekle, u toj muci, na ivici bare, na suvu, obrte se gazda Jovo. Raspružio ruke iznad sebe, a u svakoj ruci drži po nekoliko jaja... U smrtnome strahu napreže se Rade da ga zamoli da mu pomogne, ali riječi ne može da izgovori ... Očima upiljio u nj i pruža mu ruke da ga iz bare izvuče. Gazda prilazi bliže, onako težak, uzvrtio se, htjeo bi da mu pomogne, ali jednako drži ruke iznad sebe i u rukama su mu jaja... Obazire se uokolo da ih negdje položi na sigurno, ali nikako da ih iz ruke ispusti. A Radi došlo do grla i guši se... Napreže svu snagu da mu kaže da baci jaja iz ruku, da mu pomogne, jer sada će glavu izgubiti... No zaludu...
I uto, teško dišući, oznojen, probudi se... i u polusnu grčevito uhvati za ruku ženu što do njega spavaše.
— Rade, zar si budan? — upita ga žena.
— Budan... e, budan... što? ...
Cijele noći već nije zaspao. A razdrijemavši se posvema od ružnoga sna i premišljajući, malo pomalo misli dolaze mu razabranije, jasnije:
— Odsječe mi glavu! — pomisli i strese se od boli. Ali, dok bol popusti, misli: — Ići ću, dok svane gazdi; moliću ga da pare primi na račun i da obustavi dražbu; nije moguće da neće biti mekši kad vidi onoliki novac... — I s tom mišlju tješi se... Ali začas pojavi se sumnja : — A ako ne htjedne? Ubiću ga — pomisli. — Da, ubiću ga! — ponovi odlučno... i osjeti da mu je lakše. — I pravo je da pogine od tuđe ruke, — opravdava izbivšu misao. — Koliko je zdravih snažnih ljudi uništio, raskućio, a zašto? Bar da mu od njihovih zemalja bijaše potreba, da ih uživa, ali što? Nikada nije ni bio na njivama, livadama, odgojcima ... Zar on zna što je zemlja? Pa po čemu da bude zemlja njegova: je li mu djedovina, je li je svojim znojem igda nakvasio: — Ni svoga poroda nema ... Kome će ostaviti svoje grdno blago, kome podijeliti zemlje?... Zar da sve ostane onome kopiletu... A ko zna i je li njegovo?
I dugo učini mu se kao da gleda pred sobom ono dijete, zaogrnuto djetinjom kabanicom, kako skače po njegovoj oranici... I dođu mu na pamet njegova djeca...
— Ali — trže se, — o čemu ja sada premišljam? I pade mu na um: Da ga ubijem, što bi tada bilo? — I na to pitanje koleba u mislima. — Da ga ubijem, ne bi zemlja pala u njegove ruke... Pa? — Predaću se sudu, i sud me neće osuditi. Je li moguće da me osude kad ne ubijem radi sebe, već da sačuvam djedovinu svojoj djeci? Mogao bih i pobjeći preko granice? — Ali se odmah predomisli: — Ne, to nije moguće danas, otkad je mudri Švabo i tamo zasjeo... — Ih, blažena ona vremena dok je odmah preko planine tursko bilo! .... Ubij kriva, pa se pohajduči... i sveti se!... — Ali gdje je to danas? Danas te tuku, kinje na svaki način, gule te sa zakonom u ruci... i ne dadu ti da plačeš... Zar nije tako? I premišljajući o tome, opet srdžba izbiva i osveta javlja se; osjeća je i tada mu je lakše. Zar nije gazda pokojnoga oca varao? Vele: „Ko umije njemu dvije” ... Dobro! Ali što radi zakon da odbrani one koji ne umiju? Što radi da zaštiti siročad? — i pomisli na svoju djecu. — Gleda i mirno pušta da rade od nas oni što mogu i umiju što ih je volja!.. Tako je!... A zar smo mi krivi što ne umijemo? U njihovim rukama je i znanje i zakon!... To dvoje i u gazdinim je rukama. Goni me s moga praga sa zakonom u ruci... Da, u njega je znanje i zakon ... . A u mene?... Nož! — pomisli. — E, neće, boga mi, što je namislio ili, ako baš hoće, mora da je krvlju plati! Zar ne vrijede više moje zemlje, oranice, livade, odgojci, od njegova uvela života? Zar da me zemlja prokune što je ne osvetih?... Ta djed moj ubi svoga komšiju za samu jednu brazdu... a ja da je pustim... nju... radi koje djed mi bijaše glavu založio?... Neću je pustiti bez krvi, neću, boga mi! — izreče glasno.
— Zar klapiš, Rade? — javi se stara. — Spavaj sinko!
Ali Rade, uzbuđen mislima, i ne misli na spavanje, već se diže i priđe ognjištu. Žena ćutke diže se za njim i uspiri vatru.
Rade, gledajući u plamen, mekša... i najednom učini mu se da se bezrazložno srdi: gazda će biti bolji, primiće novac na račun, a poslije što bog da!
I, premišljajući o tome, pođe ka svome kovčegu, otvori ga i uzme iz njega torbu.
Pri svjetlosti plamena broji novac, razdijeli ga prama vrijednosti, i opet u torbu slaže.
Ustade, a stara Smiljana pođe svome kovčegu i vrativši se veli Radi:
— Evo ti ponesi i ovih pet talijera i tri zdrave plete gospodaru, kaži da ga stara pozdravlja i da će se moliti za dušu mu, — i uruči stara novac u sinovljeve ruke. I sjetuje ga: — Ne ljuti ga, sinko; mirno s njime, umekšaće se... nije zvijer!... A da, — sjeti se, — nemaš ništa da mu dara poneseš... suvotni smo ostali, Rade, kao nigda!
Rade se uprti i prije no će iz kuće izići, pogleda na djecu što obgrljena pod kabanicom spavaju; mlađe je odgrnuto. Rade sagne se i jednim krajem kabanice pokri maloga Ivu, i iziđe.
— Zbogom! — zaželiše žene na odlasku.
Rade, gonjen nestrpljivošću kojoj se i sam čudio, nije ni obazirao se na novu kuću, ni svratio u mlin, već u hitnji prešao gaz i žurio se preko polja ka varoši.
Nije sa ničim načistu, nema sređenih misli u glavi, i, kao što je polje jutarnjom maglom obavito, onako su i njegove misli maglovite, nejasne.
Kad iziđe na cestu, još je uzbuđeniji: jednako dvoumi o onome što misli da će se dogoditi ... i treba da se dogodi! ... Ali što? — I nikako da sebi dade čista odgovora ...
Pred varoši stiže komšijska kola pretovarena golemim starim fijestom; kola cvile, lome se, a volovi jedva vuku; balvan predug, težak, ljudi ne mogu njime vladati nizbrdicom, i kola zapaše u jarugu. Ljudi smišljaju što da se uradi, muče se i natežu da kola iz jaruge na cestu privuku, ali nikako ne mogu.
— De, Rade, pomozi! — veli mu komšija Ante.
Rade pogleda ljude kao u čudu, baci sa sebe kabanicu i ugazivši jednom nogom u jarugu odupre leđima; ljudi pomogoše i s nategom kola povukoše.
— Fala ti, Rade! — veli mu Ante. — Da ne bi tebe, nikada kraju!
Rade pođe naprijed. Prolazeći mimo ikonu svetoga Nikole hrišćanskoga, prekrsti se po navadi.
U dućanu čeka gospodara, i, čekajući, razgleda dućanske stvari, sluša što ljudi govore, i u razgovor ubacuje po koju svoju riječ.
Dugo je čekao, a kad vidje da gazda silazi, uđe u pisarnicu i za sobom povuče vratašca.
— Donesoh sve što imam, — veli dok gospodar sjeda za sto. — I majka te pozdravlja i šalje ti od svoje strane pet talijera i tri plete... Evo svih para! — veli, sprtivši se. I držeći torbu u ruci upita: —U što ćeš da ih preručim?
— Je li sve? — upita gazda, naoko bezbrižan.
Rade ne odgovori, već mjesto odgovora unese svoj pogled gazdi u oči.
Gazda ne izdrža dugo pogleda Radina, i sjeti se da su ovako, kao u Rade, užagrene oči bile u pokojnoga Ilije, kad ono k njemu dođe da prekupi baštinu pokojnoga sinovca Nike. Ali, — pomisli, — Radine jače se fakte... A Radi se učini da sada ne gleda svoga gospodara pred sobom, već nekakva debela čovjeka, blijeda u obrazu, otpuštena podvojka, i bi mu odvratno, gadno, i, okrenuvši glavu, pljune nastranu.
— Je li sve? — ponovi gazda.
Rade ne odgovori ni po drugi put, već vadi novac iz torbe i polaže ga na sto, i izvadivši iz torbe pošljednji zavežljaj veli gazdi:
— Broj! Ima ga dosta!
— 'Ajde, de da vidimo! — govori gazda, driješi zavežljaje i broji.
Dok broji, Rade ga gleda, a u ušima zvekće mu srebrni novac, i gledajući u novac i u gazdine nabuhnule prste, opet mu je odvratno... gadno ... i, vidivši da je gazda dobrojio, upita ga:
— Je li dosta?
— Nije ovdje, brate, št peti dio! — uzvrati gazda.
— To je sve što imam! — govori Rade. — Molim te za ostalo pričekaj. Primi! Ne goni me!... Nije ti za glavu!... sasu sve najednom, jezivo, isprekidano... Govori, a osjeća u sebi da je već prekasno, i osjeća da se potajna misao pojavljuje... i plameno čelo i slijepe oči obuhvata i dok dopire — sažiže . I ne zgraža se, i lakše mu je...
— Je li dosta?
— Nije, brate, ni pet puta ovoliko.
— Baš nije?
— Ne!
— Tebi nije nigda dosta! — trže se Rade i trenom istrže nož iz korica za pripašajem i poodmaknuvši se zamahne svom snagom i rine ga gazdi u prsa.
— Na! Je li ti sada dosta? — povika, i osjeti kako ledeno gvožđe utisnu se duboko u meso, i zakrenuvši nožem škrgutnu...
Gazda u odbranu diže ruke prama njemu i iz nutrine pusti jezivi krik... A Rade, držeći go nož u ruci, otvori vratašca i zvijerajući očima uokolo iziđe iz dućana...

Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Ivo Ćipiko, umro 1923, pre 101 godina.