Pauci/I
I
Na Badnji dan u dućanu gazda—Jova življe je no obično. Sa sela navrvljeli seljaci da i ovoga dana pokušaju sreću: jedni da od gospodara otkupe krupno blago što ga gospodar rubačinom istrže selu, a drugi, siromašniji, da opreme nastajne, svijetle božićne praznike.
Gazda sjedi za pisaćim stlom, u ograđenoj pisarnici golemoga dućana. Pred njim je velika, otvorena, trgovačka knjiga, u njoj nešto traži, a sigurno nekog od dužnika nije mogao da nađe, jer posegne za drugom, manjom, u kojoj su dužnici pobilježeni alfabetskim redom.
— Deset kruna i šest para Vojkanu Vujiću, — javi se jedan od dvojice dućanskih momaka, poredavši prodanu robu na dućanski banak.
—Vojkanu? Hm! — opazi gospodar, digavši glavu. —Čuj, Vojkane! — reče, pogledavši ravno u oči vremešna, suva čovjeka, duge plave kose, zakrvavljenih upalih očiju, što sada pred njim skrušeno stoji, — ti uzimaš kao iz kraljeve kase, a kada je za platiti, tada te nema. Nemoj tako, brate!
— A da što ćete vi od mene? Puna kuća nejačadi... ali, fala bogu, imate se od čega naplatiti, odgovori Vojkan umiljato.
— Znam da mogu, ali meni te žao! Evo vidiš, taman sam tebe tražio; nakupilo se preko sto šezdeset kruna, a to ti je preko četrdeset talijera što novaca što dućanske robe u ovoj godini.
—Fala bogu, kako vi znate.
—A što ćeš od ona dva porubana govečeta? — prevrne gazda govorom. — Hoćeš jš ih otkupiti?
—Nemam čime, gospodaru, do jeseni, a na jesen uzmi koliko znaš. — Pa, oslobodivši se, veli: — De, dobri gospodaru, povrati mi ih da ne skapavaju od gladi!
Gazda pogleda na svoga nadstojnika Vasu, omalena čovjeka izbočitih jabučica, po kojima se vide isprekrštane plave krvne žilice.
— Možete! — klimne glavom Vaso, gledajući jednako svojim sitnim, tamnim očima nekamo ustranu.
Gazda, sračunavši, dohvati sa stola štampanu „zadužnicu” i veli Vojkanu:
— Sve sam ti sakupio ujedno. Sa troškovima došlo ti je na tristo kruna i osamdeset para, a interes ti je na novac, po običaju, pletu na talijer.
Vaso krenu glavom na dva varošana, što se nađoše u dućanu, da potpišu „zadužnicu”. Jedan od dvojice pruži pero Vojkanu da „postavi križ” potpisaše.
— Daj mu robu, — zapovjedi gospodar onome dućanskom momku, a njih napoj rakijom! — i, kretom glave, pokaza na svjedoke varošane. —
Vojkan, dirnut, od srca zahvaljuje gospodaru i poskoči da mu poljubi ruku, veseo što će sobom kući povesti svoja dva vola. Priđe banku, puni torbu kupljenom dućanskom robom i prti se.
Uto bane u dućan Rade Smiljanić, sin Ilijin, naočito ustrojno momče iz okrajnih kuća pod planinom; ne gledajući na momke, priđe ravno gospodaru i ruči se s njime.
— Što ti dođe? — veli mu. Nije tebi nevolja na ovaj dan silaziti.
—Sišao... zaboravio kupiti baruta...
—Pa za to?
—A da, treba proslaviti Božić!
Njegove graoraste oči, ispod dugih trepavica, zasjaše i čisto učini se da je to momče sobom sa sela donijelo u tamni i prljavi dućan svjetlost i snagu.
— Kod vas snijega? — upita gazda, i goni od sebe seljake što ga dolaze moliti da im blago povrati. — Eno vam Vase, pa što on učini! — veli im i ne osvrćući se na njih.
—A da! — uzvrati Rade, počekavši odgovorom, — a kod vas blata! — i nasmija se veselo.
— A kod kuće?
— Zdrave sam ih ostavio.
— Opremi ga! — zapovjedi gazda momku i dohvati novine i unese oči u njih da čita.
—Lako je tebi, — nasmija se na nj dućanski momak, ali šta će ova sirota? — i pokaza na čovjeka sitne glave, s perčinom, mokra sa poderanim gunjcem, koji se još odjutros vrti oko banka i za sobom ostavlja trag blatnih popriječanih opanaka.
— Poznajem ja, bolan, Andriju Ružića, malo je podalje od mene: opremi ga.
— Ne da gazda...
A što?
— Već mu nema na što dati ...
Podne je blizu, pa svijet iz dućana ocilazi. Čovjek sa perčinom, drhteći i strepeći od nečega, približi se gazdi. Dugo ga gleda, čeka da gazda digne oči sa novina, i, dok sačeka, veli plačljivim glasom:
— Gospodaru, opremi i mene!
Gazda čita i dalje i čini se nevješt.
— Nemam čime utrnuti božićne svijeće, se isti plačljivi glas. — A što? Nemam čime ni kupiti je .... De, gazda, smiluj se!
Gazda, odloživši novine, s nategom ustade, uhvati čovjeka s leđa, a očito sili se da bude miran.
— 'Ajde, brate, — veli mu, — nemoj da griješim! Znaš da ti ne mogu već ništa dati... davao sam kao i drugima dok sam imao na što ... i pomalo izgura ga iz dućana na kišu.
— Ne puštaj ga u dućan! — veli momku.
Pa okrenuvši se k Radi, potapšavši ga po ramenu, nasmija se:
— Idi, bolan, u konobu, popij čašu vina ... Vaso odvedi ga!
— Čekajte, gospodaru! — i trepavice zatreptaše Vasi, i dućanskome momku pokaza na naočita čovjeka što je onoga časa iz dućana htjeo da iziđe. Momak požuri za onim čovjekom i dovede ga pred gospodara.
—Stidi se! — veli mu u naglosti. — Takav čovjek, pa ....
— Što je? — upade u riječ gospodar dosjetivši se o čemu se radi.
—Ništa! — veli Vaso. — Biće čovjek zaboravan, i, prišavši k njemu, izvadi mu iza pripašaja topljeni bakalar.
Čovjek mucajući progunđa nešto i ispričava se:
— Zaboravio, da, zaboravio... a ti, gospodaru, zapiši, a ja ću uzeti bakalar...
— Pa da, zaboravio! — odgovara gospodar i kori slugu što hoće da obuzroči s krađe poštena čovjeka. — 'Ajde ti kući! Ovaj moj momak još je zelen, — reče čovjeku, i nasmijavši se svojim namještenim, ledenim osmijehom, pogleda Vasu.
Čovjek ode i ponese bakalar.
—Jesi mi ti pametan! — obrati se gospodar momku. — Ne valja dobre mušterije odbacivati. Platiće on, zabilježi mu dvojstruko na račun, pa mirno.
Vaso provede Radu kroz podrum i, nuzgredno, pokazuje mu velike pune bačve, nad kojim o gredama vise sila isušenih pršuta. Iz jedne bačvice na toku nalije mu čašu, pa kad je Rade ispi, veli mu:
— Ne daje takova vina gospodar svakome; nije to na prodaju, — i povrati se u dućan.
Rade izbi u dvorište. Kiša sipi. Po dvorištu kokoši, patke i guske lepršaju se i lepeću krilima, sa prozora gospa Pava, žena gospodareva, baca im žito; ona se time preko dana često zabavlja.
Rade iziđe na ulicu, gazi po čaršinskom blatu, tražeći gdjegođ da kupi jabuka.
Podne je već mitilo, pa se svijet razilazi: neki svrću u krčmu, a neki se žure kući, uprćeni punom torbom iz koje viri božićna svijeća, privezana uz palicu, i bakalarev široki rep.
I Rade se žuri. Kupio dvije stvari koje mu na srcu ležahu: baruta, da pucnjavom proslavi Božić, i zdravih jabuka, da njima daruje koju lepu djevojku na kojoj mu u kolu oko zapne.
Odumio je ovoga Božića povesti iz kola prvu koja mu se svidi. A nekako dosada bio je teške sreće.
Prvi put, bilo mu je tada dvanaestak godina, dovede mu otac prćijašicu u kuću i leže ga s njome. Ali cura iza nekoliko dana odbjegne ga i pođe k svojima: mali Rade bijaše premlad za njezin curski bijes!
Otac ga karaše, što u šali što zazbilja, s nevaljaštva. Dijete se stidilo oca pogledati u oči, a kad cura pođe, malo zatim, drugome momku iz okrajnih kuća, čisto odahne što je već neće često u putu sretati.
Lani, ugrejan vinom i zabreklom momačkom snagom, upade mu u kolu u oko jedna hrišćanka, koju tada bijaše prvi put vidio, ali je po čuvenju poznavaše.
Djevojče se skanjivaše, a i njegov otac, Ilija, ne bijaše zadovoljan, pa se razvrgoše.
Ali ovoga puta nije ga rodila majka ko će mu na stopu stati; neće ni oca slušati, već će povesti onu koje se zaželi. A zaželio se više njih, zna on to, jer oseća u sebi mušku volju i neodoljivu čežnju za curama; čak mu u snu prilaze poneke, i s njima se miluje kao da je na javi... Ali još nije čisto odlučio koju će: odumiće zadnji čas, kad mu dogori.
I sada, gazeći blato, misleći na cure, jari se, strast ga zanosi.
—Neće druga pobjeći, — pomisli, — neće, boga mi!
Hitar je, pa u putu stiže seljake, dostiže i onoga siromaha u rastrganome gunjcu što ga jutros gospodar izjuri iz dućana. Pade mu oko na njegovu torbu: prazna je; iz nje ne viri ni božićna svijeća ni bakalarev široki rep. Preteče ga, a zanesen svojim snažnim mislima, ne osjeti prama njemu samilosti, već žuri, gledajući na planinu gdje ljeti sa stokom planduje, a gdje sada veselo snijeg lapta; vidi se kako silazi: eno već je popršano polje njime, dopire i do njega, ali još se topi ovdje, po kaljavu putu.
— Neka snijega! — pomisli Rade čisto veselo. — neka Božić iskezi bijele zube, ljepši je!
Božić bijel, čist, proslavio je Rade hicem iz hajdučke kubure, a komšinski pištolji i oni iz okrajnih kuća odgovoriše bistrom i jakom pucnjavom i na mahove ruše tajanstveni mir što ga prvi snijeg selu donese.
Brat i sestra sa komšijama, gazeći snježanikom, žure k crkvi. Iz čopora dere pištolj, stiže se, i najedanput odjeknu praska sa svih strana. Pa oduši i za neko vrijeme nastade tajac i zavlada snježana, velika tišina, ozbiljna, neoskvrnuta i bijela kao i svijetla pojava noćašnjega novorođenčeta. Ali ona ne može da savlada baštinjene Radine navade i nagone.
Rodio se ovdje, u ovome kraju zemlje, gdje tri riječi, u zgodan čas rečene, iscjeljuju blago i čeljad od ujeda ljute zmije; gdje čarka može da rastavi dvoje najmilijih, curu od momka, ženu od čovjeka; gdje tajanstveno složeni zapis bolje liječi od ljekareva savjeta; gdje plodna zemlja voli se više od rođene majke, a vo hranitelj i pobratim od srca jače od brata. Junačka pjesma zanosi, i starcima sjakte oči kad se priča o hajdukovanju. Osveta je jača i slađa od samilosti, inat i nagon vlada nad razumom. I to je podjareno u putu, gazeći preko golemih junačkih i živinskih stopa, utisnutih u živom kamenu, kojima se pokoljenja dive; kod grdnih planinskih provalija preko kojih na konjima preskakahu starodavni junaci; u dubokim planinskim pećinama, gdje hajduci sa ortacima plijen dijeljahu.
I leži to zapretano u duši, i kad se stakne, izbiva: i kod rođenja, i u strasti, i u smrti, i ispoljava se u tajanstvenom nagađanju i gatanju, u znakovima, počamši od nebeskih zvijezda do sitne, isprekrštane janjeće plećke; naslijeđeno od koljena do koljena, a izraženo u pjesmi.
Radi, vraćajući se iz crkve, učini se kao da se oslobodio jednoga nametnutoga tereta, veselo gazi snijeg, pali iz hajdučke kubure i prilazi curama gdje srebrni đerdan zvekće. Kad stigoše kući, brata i sestru roditelji rukom obilato zasiplju bjelicom pšenicom, u znaku berićeta, i ljube se s njima. Gaze po posutoj slami, na kojoj je žito raslo i koja se zimi blagu polaže, i prilaze k božićnoj vatri. Pali se božićna svijeća, zalaže se mrsom i — počima Božić.
Rade ga je dočekao u momačkoj snazi i skladu, zadovoljan što ga je junački opremio. Usjekao badnjake u visokoj planini, sanio ih i naložio ih na vatru, a uoči Badnjega dana dočekao oca u po puta. Bijaše pošao u primorje po vino, zalažući glavu, preko snježane planine, samo da ga, po običaju, na vrijeme sanese.
Otac gasi božićnu svijeću pšeničnim kruhom i kapljama toga primorskoga pitomoga vina, a Rada um nosi u božićno kolo gdje uza zveku srebrnog đerdana caruje curska ljepota; nosi ga među momčad gdje se u umetanju teškim kamenom ogleda momačka snaga, osobiti ponos i slava toga dana. Lani je odbacio svojim vršnjacima, a da vidiš ove godine! ...I čisto ruke same se pružaju da teški kamen dohvate.
Sviće, i svjetlost snježana dana uvlači se u kuću, ali ne može još da savlada na ognjištu rasplamtjeli plamen božićne vatre. Rade ne može dugo da sjedi uz vatru: najeo se, napio i zapalio. Diže se i otvori kućna vrata. Jednako snijeg pada; zahvatio je sa svih strana, kao da je nakastio cijeli dan padati. Žao mu je, boji se neće biti kola, ni umetanja, a paljenje iz kubure ne može da savlada njegove zabrekle momačke snage. Gdje će je utrošiti? Želi svim srcem da se razgali.
Oko podne dođe u pohode božićni polaznik, hrišćanin Vojkan Vujić, čestita i želi sreću i blagoslov kući, blagu, polju i ukućanima i, dotakavši se badnjaka, sjeda uz vatru. Zalažu se pečenicom, puše i piju iz pune bukare primorsko vino; na mahove razgovaraju, a ponajviše pušeći u vatru gledaju. I u tome spušta se suton i selo zakrili božićna noć.
Radi tek sada izbijaju pred oči meke i jezive uspomene iz djetinje dobi; i život i navade ispoljuju se jače i skladnije sa tajanstvenošću ove velike noći, dok ih san posvema ne savlada.
Dok svanu, kao da se dana zaželi, diže se i radoznao proviri na vrata: jednako je vazduh snježan. Stakne zapretanu vatru da je oživi, a s njome oživi i kuća, pokrivena debelim slojem nakijala snijega.
Drum dan Božića roditelji i sestra pođoše crkvi. Rade, posjedavši, založi se, položi blagu, i osjeti se sam — i ispustan. Kud će sada? Prestalo je kijati, pa, gonjen svojom glavnom mišlju, uputi se od kuće. Misli: biće nekog da zametne kolo, ali kod seoskoga bunara nema nikoga. Ljuti se na lijene momke i cure: boje se snijega! I jest zasuo; zajazio je puteve, jaruge i nogostupe, preodjenuo i pokrio bijelim čistim pokrivačem kuće i glavice, i nad selom planinu ojajio, i sve je uokolo pritisnuto olovastim nebom, krcatim snijega, a obasjano blijedom snježanom svjetlošću, — ali nije mogao da uguši vječiti šum rijeke, ni žamor slapa nad mlinovima, što se odozdo odjelito čuje i jednoliko u ušima bruji.
Rade čeka.
Na bunar dolaze žene, dolaze cure, i vraćaju se, ali nema Božice, a za nju se odlučio. Nju je ponajviše u snu milovao, a na javi u gonjanju, najjače mu se opirala. Istina, s nategom savladao bi je i rukom dohvatao do gola tijela , ali cura „ u najljepšu osjetivši na sebi njegov muški bijes, istrgla bi se iz ruku mu i poniknuvši — klonila ga se.
Ali, eto ide, opazi Rade Božicu sa jednom drugom u društvu i veselo pođe joj u susret.
— Drago mi je što te nađoh, — veli joj razdijelivši je od druge i povukavši je za sobom na stranu.
—A što?
—Odlučio sam se za te! ... Hoćeš li?
—Ko nam brani? — uzvrati cura.
Rade je snažno uhvati za obe ruke. Djevojka se ne otima, već ga gleda ravno u oči. I neko vrijeme gledaju se...
U snijegu pod natuštenim olovastim nebom, izgledaju im obrazi blijedi, prljavi, ali kad se jedno drugome nasmija, zabijeliše se jaki zubi jače od snijega, a oči što govore zaigraše sjajem u kojem kao da se sakupila sva toplota mladih života, pa ni olovasto nebo ni blijeda snježana boja nije mogla da savlada u njima mladićke vatre.
—Neće mene tvoji, — posumnja Devojka, — traže prćijašicu!...
— Ko će ih pitati? Ja se ženim... Sjutra, kad zahvati mrak, dođi ovdje, ponesi sobom ono tvoje, cursko... Ne govori nikome ništa, pa da vidiš... — govorio joj uvjerljivo, a reči mu zvuče jedro i odjelito.
—Pa?
—Povešću te sobom. Je li vjera?
—Vjera ti je. Doći ću!
Rade potegne kuburu iza zapašaja, trenom nategne i naloži. Pa, rekavši , tragom svojih stopa povrati se kući.
Sjutradan, kad je Rade povirio na kućna vrata, bilo je vedro, a kad je odanilo, pokaza se sunce, ali ne može da savlada debele smetove snijega, već nemoćno se odbljeskuje od njih, a prije nego će da zađe, kao za naknadu, razasu svoje zrake poljem, a visove planine, nad selom, pozlati; na njima neko vrijeme u sjaju oklijeva, ali ne mogavši ih zagrijati, — klone ... A dok se suton spustio, pokaza se mjesec u vedrini.
Rade, zaogrnut svojom novom kabanicom, što još mekom ispranom vunom miriše, nogostupom ide ka seoskome bunaru. Miran je. Božica će sigurno doći, a kad dođe, znaće šta da radi, — odlučio je danas.
I cura dolazi, kao i on zaogrnuta svojom novom, curskom kabanicom koju Radi u prćiju nosi.
— Božice! — javi se Rade i, uhvativši je za ruku, povede je za sobom. Ćutke s nogostupa zagaze u snijeg, dosada ničijom nogom neoskvrnut. Rade što više zalazi u nj, strasnije ga gazi, čisto uživa kad mu noga zapane u bijelu podatnu mekotu, — pritiska je sve jače, hoće da je zgazi, satre, uništi.
Tako živo, nemilosrdno gazeći, oboje se zagrijaše.
—Evo, ovdje nam je ložnica! — okrete se curi Rade i ustavi se kod torine, pa pokaza na kolibicu pokrivenu debelim snijegom, u kojoj se čovjek jedva može da ispruži.
—Uđi!
—A što? — učini se cura nevješta.
—Uđi, žena si mi! — i, obgrlivši je, privuče je za sobom pod svoju kabanicu.
—Vodi me kući! —šapnu djevojka ispod kabanice.
—Neću, noćas bi nas moji ometali; sjutra ću te povesti ...
—Hoćeš?
—Hoću, Prečiste mi djevice!
Časom ćute, osluškuju ispod kabanice svoj ispremješani, topli dah. A oko njih sve ćuti, samo vječita rijeka šumi ... Mjesec go oprezno straži, njegova svjetlost u blijedoj vedrini treperi, cijedi se vazduhom kao mlijeko, a iz tajanstvenih, raspruženih, nepomičnih sjena još mrak vreba... Nad sve, dokle oko dopire, pala je duboka, snježana, zimnja noć, čista, bijela, neoskvrnuta kao Prečista djevica! ... A njihovi obgrljeni životi gore i u vatri se troše...
Rade se najednom trže, veli joj: .
— Što drhtiš ispod ruke mi kao list na trepetljici? — a glas mu u tišini, u proređenom vazduhu, odzvanja jedro, odjelito.
— Milo mi je! — odgovori djevojka i bolje priljubi se uza nj, kao da se nečega prestrašila.
— A da, želja te, kao i mene!
I pustivši je iz zagrljaja, snimi s nje njenu cursku kabanicu, pa, saževši se pri ulazu u kolibicu, prostre je po zemlji.
— Taman se uza slamu priljubila, — pomisli i ispravivši se, veli joj:
— Sada je sve u redu, uđi!
Božica se sleže, srebreni đerdan s nje zvekće, a Rade, ulazeći za njom, veli joj:
— Pod mojom novom kabanicom biće nam, vala, noćas ljepše i prostranije nego u kući...
...U osvit mladenci pomoliše se iz kolibice; zimsko jutro sačeka ih i zaspe im obraze svojom sivom svjetlošću; sunce još oklijeva, premda visovi planine već se obojadisaše ružičastom bistrom bojom.
Oko njih leži satrven, pogažen snijeg, i lijepo se vidi trag njihovih noćašnjih stopa.
—Volila bih da nam je novi snijeg zameo trag — veli Božica, kao poplašeno gledajući oko seba pogaženi prljavi snijeg.
— Ne budali! — odgovori mirno Rade i, nasmijavši se, reče: — Ne zameće se noćašnji trag tako lako!... Već 'ajdemo, ženo moja!
I, uhvativši je za ruku povede je tragom noćašnjih stopa svojoj kući.
Studen je stegla, što odavno ne pamte ni stari, ljudi. Bijaše se već obiklo na meke zime, pa u selu ponestade piće blagu. Treba je nabaviti ili pustiti da stoka skapa od gladi. Ima nekoliko dana što Ilija razmišlja gdje da je namakne. U gazda—Jova pričaju, ljudi da je preskupa i za gotov novac, a na dug ne zna se kako će ispasti; ne kaže cijene, samo u knjigu bileži, pa počeše od toga neki da strepe kao od žive vatre.
A ljudi vele da je sijena dobavila i seoska blagajna što se tek zasnovala i da ga daje družinarima jevtino, čudo jevtinije nego što ga prodaje gazda Jovo.
...Ilija zateže dame u blagajnu upiše, žao mu; i boji se staroga gospodara. Ali koja vajda? Ko će od boljega bježati? I, odlučivši se, pođe župniku, popu Vrani, koji je njome upravljao, s namjerom da stupi među članove.
Ali pop Vrane neće da ga u blagajnu primi, već mu udari u obraz koreći ga što dopušta da sin Rade, na njegove oči, sa Božicom u suložništvu živi.
Ilija ode od popa Vrane zlovoljan. Što popu pada na um? Rade je uradio ono što i drugi rade od pamtivjeka; njegov otac i on ženili su se onako, i nije kriv Rade koliko pop misli. Baš da se svom duhovniku ne zamjeri, Ilija bijaše, odmah pošto je Božica u kuću došla, u varoši napravio molbu, vjenčanicu, i potrošio za nju preko sedam talijera, pa zar je on kriv što molbu nisu uvažili?
Ali se pop ne da razlogu. Ne bijaše mu dosta što prve nedjelje iza Radine ženidbe, po njegovoj naredbi, brecaše u mrtvačko zvono, u crkvi zavio priliku Majke božje u crno i ne otpjevao velike mise, već tihu, kao usred korizme. Time mišljaše da pred cijelim svijetom osramoti njega i Radu, ali promaši cilj, jer seljaci, kad iziđoše iz crkve, ljute se na nj; vele Iliji pred crkvom:
— Što si se, Ilija, sneveselio? Radi po svom ćeifu, ti si gospodar u kući ... Pusti popa neka goni svoj zakon! ... Ima izašto, a i dokon je!
...Ali nije vajde tajiti, korisna je blagajna, nije ni on u nju prije vjerovao, ali sada vidi kako je. Eto, blagajna nabavila sijeno, otkle ga nabaviše i gazde iz varoši, pa ga svojima u dug daje po pet novčića kilogram, a gazde hoće osam i deset, a na dug bog zna pošto, jer svaki od trgovaca preko računa zakine po štogođ. No nije druge, blagu treba dati njegovo, ili ga smaknuti!
Uveče, na prelu, poveo se o tome razgovor. Preldžije sjede uz vatru, pale lule i gledaju kako plamen bukti, pa ćute, kao da nečemu osluškuju. Rade prvi veli:
—Ima budala, pa još neće da se uvjere o koristi seoske blagajne; eto im oca, pa neka on kaže!
— Taman si, Rade, pogodio! — veli Vojkan. — Što ti se otac ne upisa?
—Neće me pop, otjerao me! — javi se Ilija.
—Eto kakovi su! — prihvati Vojkan. Taman kad ti ustreba... ne dadu. A ja, kad što trebam, pođem u gospodara.. . uzmem, on zapiše, pa mirno. Pa volim biti o sebi; neću da se sa svakom gubom miješam!
—Imaš u nečemu razlog, — uzvrati Ilija, ali, brate, zagrdiše trgovci u varoši. Drže kamatu po starinsku: pletu na talijer, i više, a blagajna daje, vele, svojima dvanaest novčića na talijer. Gdje je to?
Vojkanov sin, Radivoj, momče onisko, okoščasto; ali vragometno, oči mu nigda ne miruju, iznebuha, kao da je samo o tome premišljao, veli Božici, što nad Radom stoji:
— Grije li te kako Rade na ovoj zimi?
Božica se odmače, ali ostade stojećke, jer je takav običaj prve godine.
—Oženi se, pa ćeš znati! — odgovori mu Rade mirno.
—Teške sam sreće, neće me nijedna cura. Ja im poručujem, ali nema otporuke.
I pogleda na Cvijetu, koja se nadnijela nad plamen od vatre da joj se bolje vidi plesti čarapu.
Radivoj ne smije dalje da govori, jer ljudi ćute. Mislio je da će izazvati razgovor o ženama i curama. Biće sočne i debele šale, ali niko se ne odazva. Rade se čini nevješt, a ljudi su u brizi za pićom, pa večeras nisu za šalu. I ne stiču vatre, pa se stinjala. I ranije no obično razilaze se.
Rade, drijemovan, čisto osjeća slast u životu što će se u krevetu sa ženom razgrijati. Njihova je ložnica namrštena ispod tavana u štali krupnoga blaga. Rade ju je sam, sačekavši u planini zgodno drvo, priredio i čistom ječmenom slamom obložio. U njihovoj kući dotada nije se znalo za krevet, pa ipak otac im nije zamjerio: neka je Radi lepše!
...Sjutra Ilija i Vojkan gone svaki svoga pauša pred sobom put varoši. Nisu uzjahali, jer je studeno, saganak bure na mahove brije sa snijegom ojajenih planina, i smrzavica je.
Putem stižu ljude. Sigurno idu u varoš za istim poslom. Požure, kao da će sijena nestati. Vojkan ne može a da ne nabaci koju Iliji; veli mu:
— Vidiš kako ljudi ne mare za blagajnu: ovi svi idu trgovcu! Pa da, ono što je tebi uradio tvoj pop Vrane, uradio bi i drugome... A šta nama, hrišćanima, želi, dao, brate, njemu bog.. . Neki od naših htjeli se upisati, pa ne htjede ih primiti, — veli: „Ovo je samo za moje župljane!”
— Ne htjede ni mene, opazi Ilija, — a negda bio bi mi dao sve što ima. Đavo bi znao, takovi su s malim svi. Za najmanju, iskopali bi ti kuću. Neće nego na svoju! — Pa upita: A što je s vašom blagajnom?
Vele da bi ovaj kaluđer zasnovao je, brate, kao ništa. Što ne bi? Ali se boji ... gleda sebe. Gazda Jovo nije joj kael, a on je naše crkve tutor... Biće da je neko natrunio... Ali da ti pravo kažem, ne bije me briga za nju!
U dućan kad stigoše, nađoše silu ljudi. Nadstojnik Vaso određuje kome se ima dati sijeno, a dućanski momak bilježi u trgovačku knjigu.
Gazda Jovo pije kafu u pisarnici. Deset je sati. U to doba pije je svaki dan, jer je uveo red i za svoje svakidašnje potrebe, pa se toga reda na dlaku drži.
Ljudi ne pitaju za cijenu, tako su navikli; samo daj, kad je potreba, pa kao da si darovao! Platiće na jesen, pošto gazda zacijeni.
— 'Vala ti, gospodaru! — veli Vojkan. —Neka vas! Boga mi, u potrebi valjali ste svakome... A što bi sada od blaga, da nije vas?
Ilija priđe gospodaru, rukuje se s njime. Gospodar podsmjehiva se na nj svojim namještenim osmijehom koji nigda ne prelazi mjere, već se ustavlja u uglovima usana na određenom mjestu.
— Što ne uze od popa Vrane sijena? On se sada za vas brine, — veli mu.
—Što će meni pop kod tebe?. .
—Pitao si.
—Ko ti reče?
—Nije te briga znati, pitao si.
—Prevario si se!
—Ništa zato, bolan.
I javi se Vasi:
—Nemoj zaboraviti Ilije, daj mu koliko hoće!
—A što ćeš ti, Vojkane?
—Što i drugi ljudi, gospodaru.
—Eno ti Vase.
—Ali ja bih, — i počeša se po glavi, ja bih nešto i gotovih para, treba mi platiti porez, i za neke potrkušice.
— Otkud sada gotovih para, bog s tobom?! Dadoh sve za sijeno.
—Ima ih kod vas, a imate se od šta naplatiti.
—Čisto ti kažem: nemam. —Pa se smisli: —Dođi poslije, gledaću.
Ljudi sa Vasom pođoše da prime sijeno. Pošto je i Vojkan svoje dobio, svrne sa nadstojnikom u krčmu, časti ga da reče gospodaru za nj dobru riječ. A kad Vaso bijaše sit i vinom i mrsom, povratiše se ka gospodaru.
Nadstojnik uđe prvi u dućan, pa se kroz konobu, ne rekavši gospodaru ni riječi, izvuče u dvorište.
Vojkan, nakresan, premišljajući, pred dućanom oklijeva neko vrijeme: neka Vaso progovori gospodaru — i najposlije uđe.
Gazda Jovo sagnuo se nad sto, prebira nekakove stare biljege, čisti ih i s pomnjom polaže u jednu kutijicu.
— Došao si, — veli mu. I zaklopivši kutijicu stavi je na stranu. Ravno Vojkana pogleda u oči:
—Nemam gotovih para.
— Pomozi sada ili nikada, gospodaru! ... Porubalo me za porez.
—Nemam gotovih, a žao mi te: daću ti kukuruza.
—Imam, gospodaru, žita u kući.
—Čekaj, budalo! Uzmi kukuruz, pa ga u čaršiji prodaj , — eto para ..... A koliko trebaš?
—Tridesetak talijera... Podmirio bih sve: i travarinu i neke potrkušice, potrkušice što vi u vašem dućanu ne držite...
Gazda časom u glavi sračuna.
— Tada uzmi, brate, trideset kvarata kukuruza od mene, — veli mu, pa će ti taman onako po prilici zaleći. — Vaso, — javi se gazda nadstojniku koji se bijaše povratio u dućan, — daćeš iz magaze, kad ushtjedne, Vojkanu trideset kvarata kukuruza. — I uzevši dužničku knjigu, ubiljiži u nju svaku kvartu po šest kruna, u sve sto i osamdeset kruna.
Vojkan se povrati u čaršiju. Ide od trgovca do trgovca, nudi kukuruz, ali s reda odbiju ga, vele: imamo svoga. Kad ne mogaše s trgovcima se pomoći, ulazi iz krčme u krčmu, naruči po litre vina i piju— pazari. Neki od seljaka i uzeo bi kukuruz jevtinije, ali nema gotovih novaca, a Vojkan ne može čekati.
Pred sami suton pade mu na pamet da bi mogao kukuruz prodati istome svome gospodaru, a zašto ne? I, teturajući, uđe u dućan i dovuče se u pisarnicu.
—Evo nevolje, — veli gazdi, ne mogu kukuruza ni prodati ni darivati! ... De, živi bili, vi i svi vaši, uzmite ga vi! ..... Ali da, — dosjeti se, — nemate ni vi gotovih para.
Gazda se ljuti, veli:
— Uvijek si mi za napast .. . a žao mi te! 'Ajde—de, uzeću ga ja, kad si baš najašio.
—Dobar je, bolan, gospodar, — opazi Vaso.
—Kao duša, — progunđa Vojkan.
—Ostavimo razgovora, — veli gazda, već da ti platim! — I posegne za novcima sa stola — Vidiš, ovo i nije zapravo moj novac. Htjeo sam ga taman poslati... Evo, na! Svaku kvartu plaćam ti po talijer, skuplje, boga mi, no što ga danas mogu sa strane nabaviti... ali ne mari .... — I izbroji mu na ruku za trideset kvarata kukuruza sto i dvadeset kruna.
Vojkan gleda časom na novac u ruci, kao čudi se, i oklijeva spremiti ga; pa, pošavši, jednako o nečem premišlja.
Plativši porez i gdješto još u varoši, ne da mu se poći kući, već najposlije svrne u gospodarevu krčmu. Ponajviše u njoj pije i naročito u nju svrće, da se gospodaru ne zamjeri. Gospodar pazi na to i često pregleda krčmarevu knjigu dužnika. To on, kao što i drugi seljaci, vrlo dobro znade, a i čini mu se pravo što od gospodara uzajmljeni novac troši na njegovo vino. Naruči uz litru vina i komadić pršuta, da slađe napije, i ponudi njime nekog varošanina što je do njega naročito radi toga sio. Ovaj uze i, jedući, veli mu:
— Može biti da je ova porcija što je jedemo baš od tvoga pršuta, darovana gospodaru, — od tvoga ili od tvoga brata, to je svejedno! — I nadoda: —Gospodar što ne može u kući da potroši, dade svome krčmaru da proda.
— A da što će od njega? — opazi Vojkan i nuđa varošanina i vinom. I naručuje dalje, i pije preko mjere, upravo vino vinom gasi. A kad bijaše da plati, pokazuje krčmaru peticu, razmeće se po stolu s njome, a neće nipošto da plati. Krčmar se razljuti, ote mu je iz ruke i po volji naplati stari i novi dug.
Pa kad se Vojkan usprotivi i, pijan, sasu grdnjama, ščepa ga gospodarev krčmar za šiju i izbaci napolje. Vojkan, posrćući, svali se u jarugu. Neko vrijeme leži u njoj, da najposlije, grdeći jednako, s nategom izvuče se i, teturajući, uputi se iz varoši. Gledajući za njim, crkoše od smijeha krčmar i varoški klapci, a redari stoje na oprezu, da ga zatvore ako bude trebalo dok se ne rastrijezni.
Idući, sjeti se paripa i sijena, pa se povrati da natovari. Muči se na svaki način, gleda uokolo da mu ko pomože, ali niko sada na nj ne pazi, pa ne mogavši sam da natovari, ostavi sijeno, a paripa prazna prazna pred sobom.
Izašavši iz varoši, prestade da grdi i, mjesto, toga, poče sam sa sobom da govori. Zastajkujući, osluškuje zvukove telegrafskih žica, i razgovara s njima, a stupove obuhvata obima rukama i grli kao najmilijega pobratima. Ispod seoskih kuća pričeka ga Ilija. Pozna prazna paripa, pa iščekuje. Ne zna što bi od njega. A kad stiže, upita ga gdje mu sijeno.
— Poslaću sjutra sina po nj, — veli mucajući, a jedva se na nogama drži. — A da, vidiš, Ilija, — već nekoliko puta kaže, — što će ti pop? Imaj ti dobra gospodara, pa se ne boj nikoga, već boga!
U Ilijinoj kući logom leži sinovac mu Niko. Otkada mu roditelji pomriješe, živio je inokosan u svojoj kući. Jednom, vraćajući se iz planina, oznoji se i u putu okisne. Razboljevši se, od toga dana već se nije mladosti ni zdravlja nauživao. Seljaci govorahu da mu se krv sledila, a ljekar je našao bolest opasnom. Dok je gođ mogao stati na nogama, nije htjeo ostavljati svoje kuće, a i sada, kad mu već ne da ni disati, jedva se sklonio, na molbe Radine, da se preseli k njima. I stric Petar zvaše ga k sebi, ali privoli prići Radi, — manje ih je u kući no u strica Petra: biće mirniji.
Stric Petar znao je zašto ga zove. Sinovac, po svojoj prilici, nije duga vijeka, a posjeduje svoj dio imanja, kao on i brat, pa kad bi bio u njegovoj kući, što nagovorom što drugim kojim načinom, palo bi imanje u ruke njegove ili sinovlje. Rade sam, na svoju glavu, ima već dosta, a u njega su četiri sina kao četiri sokola. Računajući na to, sinovca je u posljednje vrijeme gledao dobrim okom i govorio da ne luči njega od svojih sinova i, pogdjekad, iz varoši nosio mu sklenicu vina da se u bolesti okrijepi.
Ali i brat Ilija imao je iste namjere i jače ih je od brata Petra u sebi osjećao. Njemu je koristilo što je Niko još iz mladosti volio Radi nego ostalima bratučedima, i znao je tu Nikinu ljubav da upotrebi u zadnjem času. Sada, kada je Niko u kući, bilo bi ludo pustiti ovako lijepu zgodu. Nagovara sina Radu da mu spomene kako bi od časa na čas mogao umrijeti, pa bi dobro bilo da se zna komu će svoje imanje oporučiti. Rade neće ni da čuje za to; misli: „Niko neće lako umrijeti, još se nije mladosti nauživao, nije ni žene obgrlio, pa da umre! I on glavom da ha smrću plaši! ... Gdje je to?”
Ali Iliju izbivša misao mori i ne da mu mira ni danju ni noću. Zna da je to što premišlja grijeh, ali ko je bez grijeha? I um ga nosi po oranicama i livadi i, gonjen tom mišlju, obilazi ih, lutajući po njima cio dan. Čisto ne može da shvati kako bi mogao da podijeli Nikine zemlje sa bratom Petrom, kad su kao klin uvukle se između njegovih oranica. Još bi to pregorio nekako, ali kako da se livada podijeli? Nikin dio s njegovim je u jednom komadu srce zemlje m zajednička im je uređena jaruga, pa kako da se otkrnji komad Petru? I kad to pomisli osjeti u sebi utisak kao da gleda da mu neko sinu Radi trga desnu ruku sa živa tijela.
A jedne noći premišlja: što bi od jedinca Rade bilo po njegovoj smrti? U brata četvoro je djece, ljuti kao vukovi, a razulareni. Što bi od Rade bilo? Varali bi ga na svaki način, a ko bi mogao oteti se štetama što bi ih činili u polju, na livadi i svugdje? I nikada ne bi mira bilo.
... Jednoga vedroga zimnjega dana, kad ni suncu led ne popušta, Nikina se bolest pogorša, rekao bi: sada će umrijeti. Ilija neće da zovne ljekara, strepi, mogao bi ga ozdraviti, a neće da zovne ni popa dok ne opremi svoj namišljeni posao.
Sjutradan, pred ručak, uniđoše u kuću, kabanicama zaogrnuti, dva čovjeka iz okolnih kuća. Ždrale i Krilo nadimak im je u selu.
Niko leži uz vatru, pod kabanicom. Nad njim stoji junac. Nešto je bolešljiv, žao ga Iliji, jer ga već hvata u plug, pa ga je priveo k vatri. Bolesnik ječi, a kad mu muka dotuži, s nategom nadigne se na ruke, i ispijenim očima, kao da nešto izgubljeno traži, luta mu pogled po kući, pa, iznemogao, opet nauznačice pada.
— Teško je mladu umrijeti! — veli Ždrale preko zalogaja.
A Ilija veli Radi:
— Idi, sine, popu: reci mu da dođe k bolesniku, da ga sa bogom pomiri
— I vrijeme je! — veli Krilo, i nazdravi Iliji.
Zalažu se i piju, i nude čašom vina Ilijinu ženu Smiljanu, no ona neće da čaše prihvati; nudili bi i curu i nevjestu, ali one su pošle za stokom u pašu. Najevši se i napivši se, Ilija, Ždrale i Krilo priđu k bolesniku. Ždrale nagne se nada nj i s glave mu odgrnu kabanicu. Bolesnik ga pogleda svojim ispijenim očima, zastenja, i, ne mogavši podnijeti jaki vonj mrsa što zaudaraše iz usta i izbivaše iz odijela i masnoga pripašaja, odvrati glavu od njega. Tada se primaknuše i nagnuše nad bolesnika i Ilija i Krilo.
— Pitaj ga komu ostavlja, — veli Ilija Ždralu, pa ćeš čuti. — Radi, a da kome? — Meni tako reče sto puta u bolesti ... Voli ga, bolan ne bio, kao rođenoga brata! A i jesu braća ...
Ždrale i Krilo nagnuše se bolje nad bolesnika. Plamen im obasja smežurene, vremenom postarjele obraze, otpuštenih, čupavih, prosijeđelih brkova. Uozbiljiše se, u jedan glas upitaju bolesnika:
— Niko, ostavljaš li sve tvoje Radi?
Bolesnik, mjesto odgovora, zajeca i s nategom htjede da se okrene na drugu stranu, ali, vidi se, snaga ga izdaje
—Niko, brate, — ponoviše jače u jedan glas, ostavljaš li sve tvoje Radi, svome bratučedu, sinu Ilijinu?
Niko pogleda praznim pogledom, usne se makoše, i nešto nerazumljivo s teškom mukom istisnuše.
— Ha! Jesam li vam rekao? — veli Ilija. — Ostavlja sve mome Radi, a i kome bi nego njemu?
—Potvrdio je glavom, — veli Krilo.
—I čuo sam: „Radi” , — prihvati Ždrale.
Pokriše bolesnika po glavi i s pomnjom skupiše kabanicu oko njega, pa se nadniješe nad vatru.
— Još jednu čašu za dobra puta! — nudi ih Ilija i nalije. Popivši svaki svoju na iskap i, rukovavši se s Ilijom, zaogrnuti kabanicama, iziđu njih dvojica iz kuće.
Ilija sjede uz vatru, zapali i — gleda u plamen, a Smiljana, žena mu, vrti se po kući.
Pred sami suton dojaši pop Vrane, župnik, na svome bijesnom vrancu. Ilija, čuvši topot, iziđe i prihvati konja.
Sjahavši, veli Iliji:
— Provodaj ga, zamorio sam ga!
Konj se zapjenio i frče. Pop Vrane, dok je ušao u kuću, ugledavši junca kod vatre, naljuti se i tjera ga iz kuće. Junac kod kućnih vrata oklijeva; okrenuvši se naglo, pogleda prema vatri svojim velikim očima u kojima kao da se tuga sa prijekorom odbljeskuje.
Župnik priđe bolesniku i pruža mu posljednju utjehu pred smrt.
Uto stoka vraća se sa paše, ovce bleje, i pogdjekoja koza veči: i dolje, u štali, ispod bolesnika, gdje ih cura i nevjesta spraća, čuje se vreva i nasrtanje.
— Prave ste živine! — ljuti se pop Vrane na Smiljanu, dok očati samrtnu molitvu. Zovete me kad bolesnik već ne zna za se... Živine!
Naglo, ne rekavši ni „zbogom”, iziđe iz kuće, i, istrgnuvši iz Ilijinih ruku svoga vranca, zajaši i odjuri trkom.
Domalo prispije i Rade, sjede uz vatru i veli:
— Ne bi đavo popa Vrana stigao! Bijesan, pa razigrao vranca... nije već božji vjetar... Ih!
Prije nego se pokojni Niko u groblju ohladio, po selu se šaporilo kako je pokojnik na samrti oporučio svoje imanje svome bratučedu Radi, sinu Ilijinu. O tome poslu ponajviše su žagorile žene, pa njihov žagor stiže i do Petrovih ušiju, a na prelu, između ljudi, izbi kao bjelodana istina. Stric Petar već i ne dvoumijaše: biće sigurno da je Ilija tako udesio kad ne htjede pristati da po polovicu plate krčmaru trošak sedmine, već je sam krčmara podmirio. A jelo se i pilo do mile volje. Kod poslednjih čaša vina čisto se zaboravilo, pijući ih, ispiti ih za pokoj duše Nikine. A Ilija je kamatar: da nije imao svoga računa, ne bi se bio tako istrošio. Pa i komšije vele koga su onoga dana vidjeli u kuću unići i iz nje izići! Što su njih dva krišom kod Ilije radili?
I Petar premišljaše šta da učini. Odluči da pođe gazda—Jovu, da se s njime posavetuje, jer bez novaca ne može se ni u crkvu.
Gazda Jovo, kad mu Petar, našavši ga u dućanu, šapnu da ima nešto nasamo da mu kaže, — uvede ga u pisarnicu i za sobom zatvori vratašca. Petar mu potanko ispriča zašto je došao, i naglašuje:
— Meni je, onako mi djeca bila zdrava i živa, sto puta rekao pokojni Niko, dok je bolovao, kad bi mu natuknuo da su njemu moji sinovi što mu je i Rade, i mili mu taman kao i on; pa je li moguće da je na samrtnome času ostavio sve Radi?
—A koji su bili svjedoci? — upita gazda.
—Vele, Krilo i onaj čankoliz Ždrale.
—Svjedoci nisu sigurni, — opazi gazda. — Nego čuj! Stavimo da Niko, kao što po svoj prilici i nije, ostavio svoga imanja nikome. Komu bi po zakonu pripalo?
—Pripalo bi nama dvoma braći: meni i Iliji, udatoj nam sestri, djedu i babi po pokojnoj mu majci. Tako mi reče bilježnikov pisar. Čudo, a ono dvoje starih, mislim, o tome i ne sanja!
Gazda Jova se zamisli. Lice mu se uozbilji i sa uglova usana nestade traga namrštenom osmijehu; produžilo se i podvojak jače se otpustio. Gazda poznaje dobro braću Smiljaniće; čuo je i za oca im, pokojnoga Radu, koji se bio, ubivši radi preoranja zemlje nekoga komšiju, odmetnuo u hajduke i pobjegao u Tursku; tamo je i poginuo. Govorilo se da se za hajdukovanja sa najstarijim sinom, Ilijom, sastajao u planini, u pećinama. Sin mu donosio preobuku i što mu trebalo, i prihvatao hajdučki dijel, što ga otac kući po njemu slaše. Po njegovoj smrti, braća se ne slagahu zadugo i nabrzo razdijeliše imanje u tri dijela.
Poznaje i zemlje i livade: srce zemlje, sučeljuju se sa zemljama Ružića i Vujića, koje su sada s malim sve u njegovim rukama. Premišljajući o Nikinu djelu, misli: „Ne bi bilo dobro da cio zapane Iliju; Ilija bi s time ojačao, a Petar je zadužen do grla, sve imanje ne bi mu za dug zaleglo, a i podatniji je i poklonitiji od Ilije, — lako će s njime! A lako će i s oporukom. gdje ulaze kao svjedoci na samrtnome času Krilo i Ždrale. Sigurno pokojni Niko nije oporučio nikome ništa. Poznaje on seljake ušće, a poznaje i Iliju: pohlepan je za zemljom, poturčio bi se za nju.
Dok gazda razmišlja, Petru bježe oči na željeznu kasu „vertajmovaču”: kako je visoka, čvrsta! Koliko talijera moglo bi u nju stati? Pa mu pamet muti sila izmrčene hartije, rastrkane po golemome stolu, i debele, uvezane, trgovačke knjige. „Sigurno”, pomisli, „i moje je ime nekoliko puta u njima upisano; više vrijedi ova prljava hartija od cijeloga našega sela! Zašto smo mi živi? Čudo!” Pa mu pade pogled na izblijedelu srpsku trobojnu zastavu sa grbom, što je nad gazdinim stolom; gazda je bio, davno, visoko u zid pribio za žestokih borba Srba i Hrvata. Poviše nje, u uglu, pauk razapeo svoju paučinu...
— Slušaj me! — trže ga iz misli gazda. — Primakni se bliže da ti kažem što treba da radiš! Kupi sestrin dio, i onaj djeda mu i babe po majci.
—Nemam, gospodaru, novaca...
—Čekaj, budalo! Ne nagli! Kad pogodiš, a gledaj pogoditi za malo, ja ću ti dati novce, samo treba da radiš pametno, da se niko ne dosjeti.
Petar oklijeva i nešto progunđa kroz zube.
—Što si zabrinut? Što je?
—A što ću ja vama?
—Ništa! ... Kad kupiš oba dijela, prodaćeš ih meni za iste novce, a ja tebi muštuluk od dvadeset i pet talijera. Ti ništa ne riskiraš.
— Ali ja se nadam za malo kupiti ... Ono se ne razumije u posao...
—Toliko bolje!
—Gazda, čujte, — malen je muštuluk ! ... Primakni!
—Vidjećemo, bolan! Što ciganiš? Ako učiniš dobar posao, daću više, i do pedeset talijera... Je li pošteno?
Sjutradan pošao je Petar u drugo selo da pohodi starce: djeda i babu; istoga dana pošao je i sestri. Oprezno, tek je natuknuo zbog čega je došao i kazao im da nastajni četvrtak, nefaljeno, prije ručanih doba, dođu u varoš, — a doći će za svoju korist. Na prvi mah sestra je kojekako odbacivala: čovjek joj nije kod kuće, već na radnji, a bez njega teško joj se odlučiti. I starci su se kolebali, sumnjajući da im Petar ne bi postavio Stupicu: nije mu puno vjerovati! Ipak su se odlučili: biće na oprezu, i u četvrtak — došli su... Petar ih dočekao i uvede u dućan. Napoji ih rakijom. Pa ih povede kroz čaršiju, tobože u šetnju.
—Evo, — ljutito veli, — ja ću kupiti vaše dijelove; znam da bacam novac na put, — i ustavi se, taman kao da ga prosipam po ovome putu, po kojemu idemo... Ali volja me goniti se sa Ilijom; neće što je namislio! ... I kad očevinu dijelismo, varao je ... a sada, brate, otima ... Neće, boga mi! Ta za inat Kraljević se Marko poturčio!
Svrnuše u krčmu. Petar od krčmara naruči mesa i vina. O nečem preko zalogaja premišljajući, zalažu se polagano. Petar je jutros sve uredio. Uzeo novac kod gospodara.
—Treba da vide novac, — rekao je gazdi, biće lakši posao!
Ponio je sa sobom od kuće dvije obilate suve krmeće pečenice: darovaće jednu gazdi, a drugu bilježnikovu pisaru, „škrivanu”. Pomoći će njemu gospodin škrivan, nije šuplja glava: što on uradi, — onako je, neće njemu bilježnik u oči udariti. A domišljat je vrag! Dok je bio općinskim čaušom, bio je srećne ruke, osobito kod sastavljanja utoka na stariju vlast, u šumskim prekršajima. Ako je seljak bio osuđen na pet kruna globe, pridodao bi broju pet jednu ništicu.
— Što je to!? — čudio bi se seljak. — Pomozi, Vaso, ako boga znaš!
— Uložiću za te utok i ne plaćaj mi ni pare dok ne vidimo šta će starija vlast ..... Ima, bolan, i težih od naših! — rekao bi Vaso; osvrćući se da ga ko ne čuje.
Redovito, nakon nekoliko vremena, Vaso saopćuje čovjeku da je starija vlast uvažila utok i umanjila globu od pedeset kruna na pet kruna ... I tako bez ikakova truda dobio bi svoju nadnicu... Petar ga jutros, kad mu pečenicu donese, moli da mu bude pri ruci, neka ne oklijeva nimalo, već neka pođe na sud, da potraži čestice. Može on sam sastaviti pismo, pa, kad bude sve gotovo, dozvaće bilježnika da potvrdi.
— Tako misli — veli — i gospodar, gazda Jovo... i pozdravlja te.
Petar se prvi diže i pogleda na društvo.
— Vrijeme je da se pođe, — veli, i pomisli: „Ionako ih je vino dobro prihvatilo!” — Kupiću vaše dijelove, samo da mogu Iliju goniti ... Odnijeće me vrag ali neka, — parbaćemo se.
— Za parbu treba novaca, — opazi stari, motajući peškir oko glave.
— Ima novaca, djede! — povika Petar i, izvadivši kesu iz njedara, prosu novac po stolu i, prije no što su starci i sestra mogli ga sagledati, pokupi ga brže—bolje, turi u kesu i, držeći je u ruci, njome zvekće.
—'Ajdemo! Idite sa mnom!
Pođoše za njim. Preko varoši Petar ih drži na oku, i jednako riječima ih obasiplje. Uljegavši u bilježničku pisarnicu, Petar kaže pisaru rašta su došli, starac potraži stolicu, a žene prisloniše se uza zid.
— Dobro je, učiniću kako želite! — veli pisar uozbiljivši se.
I prebira bilješke po ostrišcima hartije. Pa, sjevši, držeći pero u ruci, gleda u Petra.
— Nemoj pisati, — opazi baba, — dok ne čujemo što daje.
— Ja odoh! Nema ovdje moga čovjeka, — sjeti se iznebuha sestra Petrova ugledavši pero u pisarevoj ruci.
—Gospodarica si da radiš što ti je volja, opazi pisar, — ali ....
— Evo para! — prekide Petar. — Evo ih vama! — i uruči kesu pisaru.
A pisar ozbiljno opomenuvši ih, veli:
— Kad su novci u mojim rukama, nema prevare ....
— I nasmija se. — A da! Da vam pravo kažem: Petar kupuje mačka u vreći. Ja ne bih, ali svako je gospodar svojih para!
Starci i sestra slušaju. Pomisliše: „Ako bi Petar i prevario, neće zakon, a oni se puštaju čovjeku od zakona u ruke!” .
— Dakle, što si odlučio dati im? — upita pisar.
— Koliko pitate? — obrati se Petar k njima.
— Koliko je pravo! — odgovoriše svi troje u jedan glas.
Petar sa stola uze kesu i izvadi iz nje nekoliko banaka, razmota ih i broji.
Evo deset desetica! — veli. — Evo ih, gledajte kako su modre... Ko će ih?
Staoac se diže sa stolice, a i žene se primakoše.
— Nove su, — opazi pisar.
Časom ćute.
— Daješ li to za moj dio? —prekide ćutanje stari.
— Jok !... Gdje je to? — prevrnu Petar. —Za sva tri dijela dajem ovoliko.
Starac pogleda u Petrovu sestru.
— Što ti uradiš, djede! — izreče ona, jednako u dvoumici.
— Malo je! — veli djed, i pretvara se kao da o nečem misli.
— To vam je kao da ste na putu našli! — opazi pisar... — Dakle, pogodili ste se, a?
— Čekaj! A prostite na kojoj ste, — presječe starac i zavika: — Neka dade svakome po dvadeset i pet talijera ravno... Neka smo jednaci!
— Nek bude kako hoćeš! — prihvati besjedu Petar, bojeći se da starca baba ne preokrene, i pruži djedu ruku u znak pogodbe.
— Treba učiniti dva pisma: jedno za starce, a drugo za sestru, — opazi pisar.
I, uozbiljivši se, diže se, pa im veli:
— Dakle, vi prodajete Petru Smiljaniću pokojnoga Rada vaše dijelove ostavštine pokojnoga Nika Smiljanića, i to svaki svoj dio za dvadeset i pet talijera. Je li tako? Dobro je! Idi, Petre, javi se bilježniku; naći ćeš ga u štionici, igra karata; neka dođe samo čas...
Petar ode, a pisar opet sjede i piše. Pismo već je bio po formularu sastavio, trebalo ga samo ispuniti. A popunivši ga, diže se i pođe k prozoru. Javi se dvojici svjedoka što, po savjetu gazda—Jova, čekahu da ih pisar zovne. Za njima stiže i bilježnik i Petar. Bilježnik ljuti se što partiju morade prekinuti: još mu se karte po glavi vrzaju. U hitnji sluša pisara i gleda kako novac dijeli starcu i ženama.
— Uhvati za pero! — veli prvo djedu pa babi. A kad sestra oklijevaše da prihvati za pero, naljuti se.
— Nemam vremena dangubiti! — povika na nju, i žena, u strahu, drhtećom rukom postavi križ.
Djed, baba i sestra pođoše. Sestra i na ulici još drži novac u ruci. Išli su čaršijom donekle zajedno, pa starci u svijetu izgubiše Petrovu sestru s očiju i ne pozdravivši se s njome.
Bilježnik, ostavši s Petrom, računa troškove dvaju pisama, i, sračunavši, veli:
— Pristojba, biljezi i drugo... za pismo sklopljeno sa starcima, ima da platiš četrdeset i osam kruna, a za pismo sa sestrom ti četrdeset i jednu krunu.
Petru se učini previše.
— Čudo je! — veli. — Da još jednom dođemo, ostade sva zemlja za vas!
— Tako je po tarifi, po zakonu! — sleže bilježnik ramenima.
— Znam ja, čast vama! ... Baš to je zlo što je po zakonu! Svugdje vele: po zakonu. A zakon nas, evo, guli doboga ! ... I eto, ne možeš zakonu pobjeći. — I, brojeći novac, veli bilježniku: — Čudo je ovo, da je i po vražjem zakonu!
Jednoga vedroga dana, ljeti, jutrom vraća se Rade, u planinu nad selom, da pregleda ostavljena goveda i kobilu. Veseo odmiče uzbrdicom da, prije nego sunce, odskoči, dohvati se planinskih visova. Gore, u planini, osjeća se lakšim i slobodnijim a i za nekoliko dana vraća se kući čiliji i gojniji.
Neki dan vratio se iz planine prije određena vremena, našao je za to koju mu drago izliku, a vratit se razdragan mišlju da će u kući naći muško čedo; predoseća da će biti sin. Mogao bi se naći svakoga dana: već davno, po opažanju komšinica, Božica je zatrudnjela.
Stiže do kolibe, uze ključ ispred stijene, gdje ga bješe ostavio, i uniđe u kuću. Razgleda se po njoj . . da vidi je li sve u redu što je ostavio, i odmah iziđe.
Sunce je odmaklo, grije, ali nema pripeke. Rade se ne osjeća zamoren: tek što mu se obrazi zarumeniše, a po čelu osuo se lakim znojem, jer uzbrdicom išao je mahom kao i ravnicom. Gleda na svoj šumski odgojak: oko kolibe, kako lijepo napreduje. Bujan je i zelen, a otac veli da se sjeća kad je tu golet bila. Sunce šumu obasjalo, pa vršci mladih bukvica, rekao bi, upalili se po njemu, u prošarici isprekrštale se plavetne sjene i mirno opočivaju na mekom bakarastom sušnju. Tu, u prošarici, za ljetnjih, popodnevnih omara, Rade sa stokom planduje. Uputi se planinom ravno k jami, gdje još snijeg leži, da se napije vode snježanice. Uđe u jamu i izvadi komad snijega, postavi ga na nagnutu ploču, kao što je i dosada radio. Na suncu snijeg se topi pa ispod snježanih kapalja podmetne gunjac, ostrmi ga i čeka dok se ne natoči. Čekajući misli na žedno blago, a osobito žao mu kobile.
Lokve, gdje se voda između stijena sakuplja, bezmalo presušiše svugdje, pa sada i blago moraće se pojiti vodom snježanicom. Uvjek leti, kad suša zategne, pane mu na pamet i čudi se što ni općina, ni vlada, ni niko ne posagradi lokava po planini, a tako je lijela i puna trave ova planina, čisto razgaljuje i živinu i čovjeka, pa je šteta što je bez vode. Žedan gleda u kaplje što nad gunjac padaju, i žao mu svake što sukno prije njega popije. Tako iščekujući nije ni opazio iza sebe Maše.
— Rade! — javi se žena. Dobre li sam sreće, žedna sam!
Rade se okrete i začudi. Dosada nigda je još nije viđao u planini, a rijetko je viđa i u selu, otkada je odbjegla i za drugog se udala. Iako je jak i gospodar od sebe, nenadani susret zbuni ga — i zastide se.
Ništa ne odgovorivši ženi, podiže gunjac, napi se, a ono što ostade pruži njoj. Žena ispi zaostalo nadušak.
— Fala ti, Rade, kao da si me i vinom napojio!
— Što ćeš ovdje? — upita je Rade, samo da nešto rekne.
— Sada sam, bolan, stopanjica; umrla mi svekrva!
Ćute, a vidi se, žena bi razgovarala. Ali kako započeti? Odbjegla ga dok je Rade ludo dijete bio. Bila je prćijašica, pa je njegov otac, Ilija, dogovorno sa njenim ocem, doveo svome Radi, kad mu je tek dvanaestak godina bilo, i legao ga s njome, bojeći se da je ne bi ko drugi prije njega odveo.
Maša je već tada bila jaka, bijesna cura od kakovih sedamnaest godina, željna momačkoga milovanja. Naoči bio bi rekao, Rade se već zamomčio; iako nema još pune snage, napredovaće: primiče svaki dan, a „ko se nada, nije gladan”, veli se.
Ali se cura prevari. Prve noći Rade je se nije dodirnuo; stidljiv, odmicaše se od nje. Poslije, oslobodivši se očevom šalom, u kojoj je bilo i zbilje, za dugih zimnjih noći, kupio se oko nje, milovao je, ali nije imao snage da je savlada, i curi se činjaše da tetoši Rade oko nje kao dijete oko svoje majke. I dijete, zamorivši se tek naslućenom strašću, podmetnulo bi svoju ruku ispod njene masne, plave kose, čiji vonj sjećate na miris meke, isprane vune i — tvrdo bi zaspalo. Zaludu se cura svake noći trudila da svojim gurskim bijesom usplamti u njemu momačku vatru, topao dah... da, sa zabreklim zajedničkim snagama, kad se dvoje najare, kako je ona to u gonjanju sa jakim momcima osjećala, kosti pucaju. Ali joj bijaše sve utaman! I cura dizaše se svakog jutra iz kreveta nezasićena, zamorena i zlovoljna. I jednoga dana, ne rekavši nikome ni riječi, odbjegne ga.
Ilija toga jutra opazi da je nestade i pohita za njom. Stigavši je u polju, veli joj:
— Vrati se, Mašo! Udaraš u obraz meni i Radi .... Kud si nakastila?
— Svojoj kući... Ne mogu dalje izdržati... Što će mi ludo dijete.
— Ne budali, ženo! ... Rade primiče svakoga dana... Ono je moje dijete! — htjede Ilija da Mašu navede na šalu. Ali Maša ne mari, već ode svojim putem, a iza nekoliko dana povede je drugi, jači momak svojoj kući i vjenča se s njome.
— Oženio se i ti, Rade? ..... —pretrgne ćutanje žena.
— Znaš da jesam...
— A imaš li djece?
— Na putu je, — nasmija se Rade. — A ti mišljaše da neću biti vrijedan.
— Ne velim ja ...
Oko njih je tišina, čuje se samo zujanje leptira i boja što ih sunce budi; ono je već osvojilo i dolove u planini i zaviruje čak pod litice. Osjeća se rasijano čuvstvo samote i prostora. I njih dvoje, što u selu ne javljaše se jedno drugome, osjetiše se u mislima blizu, kao da među njima dosada nije ništa drugo bilo do sklada i ljubavi. Rade pogleda u sunce.
— Idem, Mašo!
— Zbogom, Rad! — pozdravi žena i nadoda: —Napojićeš me još gdjekad, kad me put nanese...
— A što ne bih?
Rade uputi se poprijeko planinom, da potraži blago; gazi cvijetnu gustu travu, i za njim ne ostaje trag, kao da je se ne dotiče.
Zamišljen je, nešto ga kopka, osjeća; otima se, ali nije vajde kriti: Maša mu se vrze po pameti... I osjeća vonj njene glave i čini mu se da vidi ono njene kovrčaste, plave kose na zatiljku, kad se bijaše sagnula da pije sa njegova gunjca. Dođe mu odjednom da se čudi što je ne ščepa za vrat, kad mu bijaše na dohvatu; valjala bi mu, — osjeća se čio kao igda. A ne može k svojoj trudnoj ženi kad bi on htjeo... Pa, premišljajući, kao da se kaje što se ne koristi ovom lijepom zgodom! Sada ga mori želja za njom, taman kao neko vrijeme što ga morijaše kad bi se, ojačao, u noći sjetio nje — nemirne, najarene, kakova bijaše dok je s njim nejakim ležala. Poslije, sjećajući je se, kinjio se kao i ona negda, i tada nije ni on, kao ni ona, znao kud će sa svojom zabreklom momačkom snagom... Pa gle čuda! Kod svoje žene bijaše je kao zaboravio, a sada opet probudila se snažna želja za njom i, kao negda, mori ga...
I žao mu što je dosada osjećao njenu silu nad sobom; curio se pred njom kao pred popom Vranom. A vele ljudi, dođe mu sada na pamet: da je pop Vrane drži za se. I žesteći se, čini mu se da je ljutit na nju, a sretne li je drugi put, neće voditi šale s njome... Da, negda je nije smio u oči pogledati!
...Našavši goveda i kobilu, sagna ih Rade bliže kolibe i, ispustan, luta planinom. Sjutradan probudi se željan za ženom i kućom, ali ipak traži izliku da još u planini ostane. Dug je dan, stići će i kući.
Sjeti se kobile: biće žedna. A sada mu je kobila draga kao oči u glavi: ždrijebna je. Nada se, ždrijebe će se u oca umetnuti, a otac je carski hat, najljući i najkršniji što može biti! Potraži kobilu i, našavši je, zaulari je i povede za sobom.
Iznese iz jame, kao i juče, saleđena snijega i postavi ga na nagnutu ploču, nad pištet, i čeka da se voda sakupi. Nemirno pogleda na sve strane, a kad opazi Mašu gdje prema njemu ide, čisto se strese i nešto zaigra u njemu.
— Mašo!
— Rade!
— Opet se sastasmo .. .
— Pa da, kad se tražimo! — osiječe žena.
— Biće da je tako... Žedna si ...
— Piću iz tvoje ruke, da i nijesam.
— Dražiš me? — reče on živo i čisto je pogleda.
Ona sagleda u njegovim uzigranim očima vatru i volju kao nikada dosada. pomisli, „čovjek je!” i primače se k njemu.
— Što će ti kobiletina? — pita ga.
— Napojiću je.
— Drugdje ima vode za nju.
— Nije mi radi nje, već radi ždrijebeta... Ne vidiš da je ždrijebna? Tri puta sam je vodio... A hat, kao bog ga salio! ... Hrane ga dobro, bijesan ti je, te i čio, ne mori ga trud. Nadam se, biće ždrijebe dobro. Ne pojim ja nju radi nje; radi ždrijebeta, velim ti...
Govori živo, sa zanosom, s uzigranim očima, što pogdjekad kao bljesak zasjakte, a zvuči mu glas bistro i jedro, dok drugdje naoko miran je kao zemlja.
Maša se čudi što je danas povodljiv i razgovoran, i unosi svoje plave oči, oivičene tamnim obrvama, u njegove graoraste, dugih trepavica, što drhte gledajući u nju.
— Napijmo se, — veli Rade, — pa da napojim kobilu.
Jedno do drugoga polegoše na zemlju i prilegom napiše se do volje.
Rade, napojivši kobilu, satjera je uzbrdicom; gleda časom za njom, pa, okrenuvši se Maši, veli joj da sjedne. Maša posluša, a i on do nje sjedne na cvijetnu travu. Časom ćute, kao da sabiru svoje misli, i krišom, u dvoumici, zagledaju se. Rade osjeća se jačim i slobodnijim nego igda.
Još od juče sjećanje na Mašu iz detinjeg doba sazrijevaše, — i zametak što ga u sebi nosijaše, razvi se najednom i bukti plamenom strasti, i nadjača stid i strepnju. Maša, gledajući ga u oči, osjeća na sebi njegovu snagu i mušku silu, i dođe je volja da se toj sili podvrgne.
Rade leže potrbuške na zemlju, do njenih nogu, nalakti se i gleda u nju.
— Mašo — veli joj, — što me ono osramoti?... Sagriješila si se što odbježe ludo dijete ... Čuješ, bi li sada bježala?
— Ne bih! — odgovori žena i nasmija se jako, razuzdano.... — Ne bih! — ponovi. — Željna sam znati što bi sad uradilo ono ludo dijete: bih li se oko njega kinjila kao negda? . . I, govoreći, guši se od smijeha.
— A ja te, pored Božice, bijah odbacio s uma, ali, čuj! Juče čisto kao da si me čarkom opčinila,ušla si mi u volju, pa nikako da odolim... da se otmem ... Jednako um me k tebi nosi!... Htjedoh ići kući, ženi, znaš... Ali, eto, što bih tajio, potražih tebe... I nađoh te.
—Bilo sa srećom! ... A što ću ti ja?
— Što i žena, — odgovori Rade i, ispruživši se, dohvati se njena života: — Da se milujemo! — veli joj. — Da ti se osvetim, za inat, da! Ih, slatka li je tuđa žena! ... Da se milujemo, Mašo!
— Ko nam brani? — šapnu žena savladana, unesavši svoje pomućene oči u njegove i tražeći drhtavim usnama njegove bijele, čiste zube.
I, podavši se slasti, upilji svoj pomućeni pogled u njegove oči...
Rade je ipak toga dana po podne pošao kući i vratio se drugog dana ujutro.
Po dogovoru sa njome, nađe Mašu kod kolibe. Oznojio se, jer je mahom išao, u hitanju nije ni gunjca, optočena skerletom, sa sebe snimio.
— Proslavićemo danas svadbu! — veli Maši, dok je do nje stigao i, uhvativši je za ruku, povede je za sobom u kolibu. — Uveo sam te da znaš gdje ćeš doći:. ti si ovdje moja domaćica, inoča, druga žena!... —A kud ti je čovjek? — upita je.
— Pošao je u varoš.
— Mora da je budala.
— Nije, već gleda svoga posla.
— Iziđimo, nešto ću te pitati! — I za sobom povuče vrata od kolibe.
Uporedo upute se planinom. Rade nije sprtio torbe, pa ga Maša pita što će s njom.
— Neka je na meni — odgovori on zamišljen. — Pa se okrete prama njoj: — Boga ti, kaži mi, je li istina što vele da pop Vrane pristaje za tobom?
— Je i — nije.
— Kaži čisto!
— Pohotan je na žene, iako je sveštenik, a drukčije mu nije mane ... A kad me pitaš, pravo ću ti kazati. Onoga časa kad nas vjenča, zovnu mene gori da će mi dati gospinu medaljicu na uspomenu... Predaje mi je u hitnji i — poljubi me tri puta, veli: kao sestru... A sjećam se, izgledao je kao da će zaplakati... Poslije, kad se sastasmo kod crkve ili u putu, čisto vidim da mu na odmet ne bih bila; vidim, zamiču mu oči za mnom... Ali pusti kraju, ne pitaj! Nije mi ni u volji, visi mu podvojak kao u vola... a kuljav... Ha! — I naduši se smijati... Ma zbilja — opazi, — što će ono meso na njemu što ne treba?
Rade umuče i ide naprijed, poprijeko planinom; Maša ide za njim i, gledajući u njegove stope, čudi se što cvijetna trava za njegovim stopama ne ostaje pogažena. Rade lagano korača, okretno preskače preko stijena, a pogdjekad okrene se prama njoj i pita je da li se zamorila. Stigoše u bukovu, staru šumu. Rade nadviri nad jedno suvo, šuplje drvo, što izgledaše kao kakova starinska, porušena kula.
— Ovdje sam se — veli — jedanput, u ovu bukvu, sakrio. Jesenas nečija dvizica izgubila se u mome stadu... Vidim ja: čobani gledaju zgodu da je maknu... „E, nećeš”, mislim... Dva dana stajala je u bukvi sakrivena i, dok se pružila zgoda meni i jednome mome drugu, pojedosmo je, s malim, svu u jedan dan!
Prešavši dragu, stupiše u krševiti proplanak. Maša ne pita kud će, već besvjesno ide za njim; preskaču s kuka na kuk, a ustaviše se pod glavicom od samih visokih stijena i litica između kojih raste visoka trava.
— Ti ne znaš gdje si? — veli Rade smijući se.
— Zagrijala se, a? Čekaj, sada ćeš se ohladiti. Idi samo za mnom!
Obima rukama odgrne grane jednoga drveta na dohvatu.
— Sagni se! — veli joj i, uhvativši je za ruke, povuče je za sobom u pećinu.
Unutra je tmica; na prvi mah ne vidi jedno drugo. Maša se priljubi bolje uz Radu.
— Vidiš, — veli joj on ovdje se može sakriti sto ljudi; ovdje sam pekao na ražnju onu dvizicu: gledaj tragove vatre... U pećini se kupe čobani, jedu ukradeno meso... A pogdjekad i cure gonjaju, ako koja do ruke dođe... Što ne bi čobanče uradilo?
— Ohladno je, — opazi žena.
— Izić' ćemo odmah, ali da ti kažem: ovdje je moje carstvo! ... Gledaj, išarane stijene, gledaj, zaleđene komade: izgledaju kao glava cure, djeteta, živine... čuješ li kako voda dolje otiče? Čudo! Niko ne može da nje... Do saleđena snijega može se. Hoćeš da ti donesem komad?
— I ja ću s tobom!
— Zamorićeš se!
Uhvati je za ruku i povede za sobom. Zađoše u tjesnac, pa se veru između stijena.
— Vidiš, zimi su ove kamenice pune vode, priča joj. — Pričekaj! — I, pustivši je, potraži šibica i o benevreke upali dvije najedanput. Posvijetli. — Gledaj ovaj kamen, bi li rekao: vuk je iz planine! Ima toga sila po pećini, ali ko bi sve opazio? Trebalo bi breme luča.
— Mašo! — viknu iznebuha, iz svega glasa, a jeka iz pećine odvrati bistro i glasno: „Mašo” — Zovni i ti!
— Rade! — povika Maša, a jeka odgovori.
— Vidiš, kad je čovjek sam, može sa sobom da razgovara... Razgovorna je ova pećina! Slušaj dalje kao da nešto jeca... Duboko je to dolje. Ti se strašiš? Ne budali: sa mnom si!... Voda je to: protiče .... A bog zna gdje navire!
Rade dohvati komad saleđena snijega i, jednako držeći se za ruku, iziđoše iz špilje.
— Da ručamo! — ponudi Rade i rasprti se. Pa stavi gunjac pod nagnutu ploču, ostrmi ga i gleda kako se snijeg topi. Zatim izvadi iz torbe i nekoliko gruda sira i sklenicu rakije.
Redom napiše se vode sa ostrmljena gunjca i, posjedavši, zalažu se. Rade je razdragan, veseo:
— Vidiš, — veli preko zalogaja — ovdje u selu nešto mi nije po volji: petljanija sa popom Vranom, parnica radi dijela pokojnoga Nike... — i kao sneveseli se. — Ali ma'nimo to! De, ti, prihvati bolje!
— Pusti, razgovaraj! ... Slatke si besjede.
— Nema među nama duga razgovora... Čisto kod tebe osjećam nekakovu slast u životu... Čudo božje, kako je ovo iznenada nadošlo; potegla nas krv, e, nije drukčije! ... Vidiš, stid me je reći: jače me um nosi k tebi nego k ženi... Ma neka i žene, rodiće mi sina! A da, zapravo, žena i nije za drugo!...— Pa, napivši se rakije, prevrnu: — Je li ti žao što nemaš djece? Nerotkinja si, štirka, a vele da su štirke ljuće... Može bit' da je i do čovjeka; i jest čovjek ti nekakova rđa...
Maša, dok Rade govori, misli: „Kako je zanošljive, otvorene besjede! Ko bi to negda bio rekao?”
— Mašo što si se zamislila? — i obujmi je oko pasa.
— De, ti!
— Vidiš, ja gdjekad sam o svačemu mislim... pa mi čisto pamet stane. Ne znam radi čega brani nam zakon i pop ono što nam je najmilije? Doveo ja Božicu; zanovoljan ja; zadovoljni moji, zadovoljna ona, — pa utaman sve: pop izvrnuo se na me, kao da sam mu oca ubio!
— Vele da će te tužiti sudu.
— Nije već na sudu kao prije, ne zarezuje im se svaka... i sud je sada za nas bolji od njih! — opazi Rade s uvjerenjem. — Pij, Mašo, rakije! — sjeti se i nazdravi joj.
Pa, otrvši rukom usta, i pogladivši mrke na usnice, poljubi je:
— Je li ti milo?... Ljubi li te ovako nestrpljivo tvoj Marko? — I, govoreći plaho, rasijano, nasrće na nju. — Je li nam lijepo?... Što veliš?
Maša ne odgovara, otupila je velika, neiskazana slast... Nasmijana, gleda mu pravo u oči, i rukom ga pridržaje, da ne izgubi s vida tih očiju... I spojiše se pogledi i u slasti izgubiše se...
— Što veliš, Mašo, za popa? — primirivši se pita je, a i ne čeka odgovora. — A što veliš za moga gospodara, gazda—Jovu? Ne mogu ni oni da žive bez tuđih žena, a nama brane... Pa neka bi i to, ali danas drukčije miluju! ... Meni se sve čini da su nam oni dušmani. Puče mi od neko doba pred očima; čini mi se, k'o misle: — Radi, štedi, muči se, ali ne za se, već za nas... Pravo hrišćani u crkvi pjevaju: „gospodi podaj!” — slatko se tome nasmija. Pa pogleda na sunce: —'Ajdemo, Mašo!
Digoše se. Rade sruči sve u torbu i, uprtivši se, obujmi je oko pasa i veli joj:
— Ovako ćemo planinom!
I obgrljeni gaze cvijetnu travu. A sunce je već osvojilo i dolove, i drage, i litice, i njih dvoje zagrija i znojem osu, pa žure prama starim bukvama s raširenim suvim granama, što izgledaju, u suncu, kao čaporci grdnih ptičurina. Pod njima, zamoreni, traže hlada, ljube se ispod tih suvih grana, kojima je suđeno da uginu ondje gdje su i odrasle — u lijepoj, cvijetnoj planini...
Na sudu Ilijini svedoci, Krilo i Ždrale, na vratima, prije nego će unići, šapore i dogovaraju se; i ne iskazaše pred sucem onako kako je Ilija htjeo. Vrljaju u besjedama, a vješti su; boje se da ih sud ne ulovi u laži. Pa po srijedi je i gazda Jovo; nije za ništa njegov nastojnik Vaso oko njih oblijetao i plaćao vino, a i Petar ih je častio, pa neće da se nikome zamjere. Sud najposlije poništi oporuku kao nezakonitu. Kad stvar bijaše izvedena na čistac, gazda Jovo pozva Petra, i, prama pogodbi, sklopiše novu pogodbu, po kojoj gazda kupuje sve dijelove od Petra, kupuje i njegov dijel, i daje, preko uglavljene cijene, pride ravnih pedeset talijera. Ovu će svotu ubilježiti na Petrovu računu, na njegovu korist, a za drugo pričekati će ga do bolje zgode.
Iliji se duša kidala kad doznade za prodaju. Nekoliko noći, iza prvog sna, već ne spava; misli šta ima da radi da se zemlja ne dijeli. Danju obilazi polje i livadu osobito zamišljen, na livadi zastajkuje... Pokošena je, a nada se obilatoj otavi i, čini mu se da čuje ciku kosa i gleda mjesečinom obasjane svoje kosače, kako ispred njih cvijetni otkos pada. A on ih vinom poji da požure... I sa drugih livada u toploj noći čuje se cika i dolazi ljudski žagor kao iz jata ždralova, dok uzmakla rijeka mirno teče i ne treba izuvati se da se preko gaza pređe. Još na livadi izbija trava, još nije sve dala, a daće. I opočinuće zimi, kao i on, da opet na ljeto poda se koscima!
Ali ako ga zakon primora da je na komade dijeli, da je kida? ... I kod te pomisli opet mu se predstavi živa slika: čini mu se i teško mu je, kao da ko trga Radinu desnu ruku sa živoga tijela.
Poslije nekoliko dana posla gazda svoga nadstojnika Vasu neka selom pronese glas da bi gazda kupljeni dio pokojnoga Nike prodao, da ispita što će ljudi na to, koju bi cijenu udarili. Vaso ide od kuće do kuće, hvali zemlje i izmišlja cijene. Veli, i kune se: „Nudio je gospodaru taj i taj toliko, ali neki drugi, — neće da mu imena kaže, nabacio preko toga još četrdeset talijera!”
Ljudi se zagrijali, i nekoliko dana samo se u selu o tome govorilo. Ilija je na živoj muci. Odmah nakon Petrove prodaje vrzla mu se misao da prekupi od gospodara prodanu zemlju. Kolebaše se neko vrijeme, dok misao sazre, ali ne može dugo da čeka. Boji se preteče ga neko, pa onda — gdje je pristao? A veli se: „Iza boja kopljem o ledinu!” I, zanesen tom mišlju, sa zažagrenim očima jednoga jutra uniđe u pisarnicu gospodarevu. Dok ugleda gospodara, javi se:
— Gospodaru!
— Zdravo, Ilija!
— Kupio ti sve dijelove od Petra?
— Hoćeš prodati i tvoj? .
— Nijesam radi toga došao.
— Već?
— Bi li preprod'o, gospodaru?
Gazda ga pogleda, osmjehnu se i mirno odgovori:
— Nijesam pretrga... ali za dobre pare sve se može .. . Ali, samo za dobe pare! ... One oranice ne stide se Misira, a livada?
— Dobra zemlja! — veli Ilija kao za se. —A što pitaš za nju, gospodaru?
— Polako, bolan, što srljaš? Ima ih dosta što se nameću, ali pošteno, pa uru... Najbliži si ti i Petar... Polako!
Otvori škrabiju od stola, posegne za hartijama, i izvaci grdan omot. Prebirući nađe nacrt.
— Vidi, — veli mu, i pokazuje svojim nabuhlim prstom čestice. Ovo su oranice, ovo crno ograda, a ono livada plodno, berićetno, srce zemlje, govori gazda Jova kao za se.
— A što pitaš? — ponovi Ilija, zagledavši se nemirnim, zažagrenim očima u šarenilo nacrta.
— Polako ćemo — veli naoko zamišljen gazda.
— Mogao bih se i predomisliti; nijesam baš voljan prodati cijelo... Mogla bi se prodati na dijelove, po česticama... raskomadati...
Ilija protrne, pomisli: „Raskomadati?”
— Ne, gospodaru!
— Vidiš, — nastavi gospodar uozbiljvši se, od ovih zemalja pokojnoga Nike meni sada pripadaju tri dijela, a tebi tek četvrti; kad bi se dijelilo, ko zna koji bi te dio zapao; mogao bi taj dio biti o sebi. Tako bi se livada, dubrava, oranice morale raskomadati kao bravče... — i opet se nasmija svojim umjerenim osmjehom.
— Kaži cijenu, gospodaru, — pita Ilija, i ne može nikako da se sabere, da se bezbrižnim pričini.
— Da ti kažem cijenu, — navlaš rasteže besjedom gazda, — a nijesam voljan prodati.. .
I diže se, priđe k prozoru i gleda na ulicu. Ilija nešto u sebi progunđa, htjede da ne da oduške svojoj misli riječima, ali one navale same:
— Prodaj, gospodaru! Sreće ti, prodaj!
— Pusti, bolan, — okrete se gazda, — što si najašio?... Biće i za to vremena.. . — pa, k'o smisli se:
— 'Ajde—de, stavimo da bih prodao: koliko bi dao?
— A što pitaš?
— Dvije hiljade talijera... i to je darovano . .
— Čudo! — reče Ilija i sneveseli se.
I pade mu u isti čas na pamet da je gazda sva tri dizela kupio za trista talijera, a valjada i za manje.
— Čudo je! — povika kao za se.
— Da je i čudo, malo mi se mari, meni nude toliko, nameću se... — pa pođe k vratima, htjevši da zovne nadstojnika Vasu.
— Ne zovi ga, vjerujem ti, gospodaru! —prekide ga Ilija.
— Skupa je sada zemlja, Ilija; svijet se narodio a zemlja ne primiče; a vidićeš domalo što će biti .....
— Popusti, gospodaru!
—Ne mogu... već ako ti nisi voljan da kupiš, ne mari, prijatelji kao i bili... Zasada nema hitnje, a ako htjedem prodati, poslaću Vasu da selom protelali, pa da vidiš: eto tvojih seljaka k meni, taman kao ovce na so...
— Nemoj, gospodaru, živ bio! Ja bih dao hiljadu talijera.
Gazda se nasmeja:
— Toliko valja livada! — i zovnu nadstojnika Vasu.
Nadstojnik dođe iz dućana s običnim svojim licem, s kojega, rekao bi, ovoga časa nestade veseloga detinjega, podušenoga smijeha, a ostao mu je trag oko uglova usana.
— Poći ćeš u selo, — naređuje gospodar rastežući besjede, — pa ćeš protelaliti da se prodaju tri dijela zemalja pokojnoga Nike Smiljanića... Možda i neću prodati, samo da vidim na čemu sam ...
Pa se okrete ravno k Iliji i veli mu:
— Vidićeš kupaca, kao mravi navrvjeće ...
— Pravedno je da meni, gospodaru, prodaš...
— Reci pošljednju... De!
Ilija smisli se, pa, kao da se pregorio, izreče naglo:
— Trinaest stotina talijera daću...
— Malo je... Daj šesnaest stotina .....
— Čudo je! Popusti!
— Ne mogu ... Vaso, poći ćeš ....
— Evo četrnaest stotina.. .
— Daj petnaest stotina talijera...Uhvati me u besjede, jer, nećeš li — nema već govora...
— Pa dobro, petnaest stotina, — odluči se Ilija i osjeti kako mu toga časa kao da prestade srce kucati . .. A začas zakuca naglije nego obično. Evo kapare! — reče Ilija, odušivši od uzbuđenja.
Izvadi kesu iz njedara i broji novac, polažući ga na sto. Nabroji tri stotine forinti.
— Pošteno! — veli gazda i zove dućanskoga momka da čuje o čemu se radi.
Ilija iziđe iz gazdina dućana veseo: zemlja se neće dijeliti, njegova je i, vođen tom mišlju, lako korača svojoj kući. Ali u putu, sjećajući se grdnih novaca, zanos malaksava: kad će iz duga izići?
I sjeti se Rade. Pisao mu je neki dan da bude na oprezu sa gazdom. Do nekoliko dana vratiće se iz vojništva gdje ga je za dva mjeseca uzelo. Što će on reći, hoće li mu biti žao što je zemlje kupio za skupi novac? Ali kad stiže do svoje zemlje, gledajući je suncem obasjanu i okupivši je pogledom, umiri se. „Bih, vala, — kad ne bi moglo biti drukčije, — svojim je životom otkupio!” pomisli. I sve bi osim Rade za nju pregorio, da samo ne upadne u tuđe ruke.
Došavši kući, ne kazuje ženama što je uradio, i ne spominje ni o čemu ni riječi: kazaće Radi kad se kući povrati. Međutim, selom se odmah o kupovini pronio glas. Žene se zamislile, ali žacaju se pitati ga; nadaju se sam će kazati, pa, dok zine, misle: no sad će!
Dok Rade stiže, još one iste večeri, na guvnu pušeći lulu i gledajući preda se, veli mu Ilija:
— Otkupio sam Nikine zemlje od gospodara.
— Za koliko si pogodio?
— Petnaest stotina talijera .
— Biće...ali i vrijedi...
— Vrijedi, po našu seljačku..... Mi ne računamo naš trud što u zemlju uložimo, opazi Rade. I, sjetivši se nečega, živo nastavi:
— Vidiš, oče, ja se baš sada u vojništvu namjerio na jednoga primorca, pa čuj kako on procjenjuje vrijednost zemlje: veli, treba računati i svoje nadnice što se u zemlju ulože, i trud... i drugo on nabrajaše.. . A ne samo koliko ti ploda dade!...A mi računamo: daće mi, stavimo, oranica pedeset kvarata kukuruza; eto, to je, mislimo, čisto, kao da nam je iz neba palo, a ni brige nas za naš trud.
— Što veliš, Rade! — začuli se Ilija kakve nadnice, kakav trud? Gdje je to? Bog s tobom! Neka je zemlji blagosloven i trud, i napor, i znoj naš!... Ne budali, nema seljaku nad njom boljega hranitelja.
Rade ućuta.Ali pod utiskom goleme svote, osjeti se upropašteno kad, u strahu, gleda ljetne sive oblake što nad usjevima krupom prijete.
Napokon, jednoga jesenjega dana našlo se u kući Ilijinoj Radino muško dijete. Iako nije bilo velike studeni, cijeloga dana u kući gori vatra, da zagrije majku i čedo. Rade je pošao u šumu, nasjekao drva i sanio ih; očevidno nije se bojao lugara kod ovake prigode, iako su stroge i nesmiljene odredbe zbog šumskih prekršaja, i nekolicina njih, poradi globa i otšteta, postradaše.
Sa jačanjem djeteta u Radinu dušu uvlačila se postepeno briga za svakidašnje potrebe života — zabrinuo se i življe se doima kućnih i poljskih poslova. Kad se otac ne bi bio zadužio, činjaše mu se da se ne bi ni sa kim u selu mijenjao. Pomalo bi radio, i štedio, i sticao. Što mu se mari za drugo! Dosta je da kraj s krajem može da zaveže. „Ali ovako, nećeš nikada kraju; gdje je to? Otac se silno zadužio” mišljaše gledajući u koljevku do vatre, u kojoj je, pod debelim vunenim pokrivačem, mali Ilija spavao...
Osle često priupitivao oca o kućnim poslovima i čisto htjede da zna o uvjetima sklopljene pogodbe. Doznao je da treba na petnaest stotina talijera plaćati kamate dvadeset i četiri novčića na talijer svake godine. Prije se plaćalo pletu na talijer; sada je gazda snizio kamate, jer hoće da se Ilija uvjeri da mu želi pomoći.
— Ali, osim toga ima i dućanskoga duga, i potrebe su svaki dan veće, pa hoće li se moći pošteno izići, da nam gospodar u oči ne udara? — veli ocu i, gledajući u vatru, prpa ožegom žeravu.
— Čudo je, viđu i ja sada, — zamisli se otac. Ali nije se moglo drukčije... Zar pustiti zemlju u tuđe ruke? Ne znaš ti, sine, u kojoj sam vatri bio onih dana!
Rade posmatra oca. Oči mu se ustaviše na smežuranoj koži oko slijepih očiju i na otpuštenim brcima: učini mu se da se najednom postarao. Ilija Radin pogled osjetio na sebi, pa da sina osokoli, veli:
— Ni brige te, Rade! Ako ima duga, ima i zemlje, a ona je naša hraniteljica! .. . Vadićemo pare iz blaga i iz zemlje ... Sadićemo više duvana ..... ugojićemo dvoje—troje krmadi...
— Nećemo biti ni krmeta za kuću, —prekide Rade.
— I ne treba nam... — omrsićemo se ovnovinom! — zaveza stari.
Ali Rade, videvši ga razgovorna, prihvati ovu lijepu zgodu i napomene mu za sestrin đerdan. Sestra i majka toliko su ga puta za to zamolile.
— Da smirimo i nju, pa što bog dade ... . — veli ocu.
Cvijetu je zamjerio Vojkanov sin Radivoj.
Sastaju se ponajviše na paši. Kad su lijepa vremena, prama suncu, pazeći blago, sjedi jedno do drugoga na kamenu. Nad njima je planina, isprekrštana potočinama, dragama i pećinama; oko njih go pašnjak, posut golemim kucima, sa kojih čobani blago paze da ne omakne u branjevine, a dolje, rijeka i polje posuto pošumljenim glavicama. Najviše, dokoni, razgovaraju, i, pogdjekad, kad mu bijes dođe, Radivoj je pogna i — gonja je. Cvijeta se nije umetnula na oca, a ne sliči ni bratu Radi: maloga je rasta i poplašenih očiju, pa nasrtljvi i letičasti Radivoj lako je savlada. Ščepa je i grize je po vratu, i položi gdje mu je drago na zemlju, miluje je i ruke joj meće u njedra; i cura pušta, i tek se trgne kad mu zagleda divlji plamen u očima i kad osjeti njegovu ruku na svome golu tijelu. On tada, oznojen, bijesni... i zaboravi momački stid, a ona jedva diše. U najzadnju napre svu svoju snagu da ga sa sebe zbaci i, strahom ovladana, moli ga i preklinje da je pusti — i, pustivši je, odmakne se cura od njega i opet stojećki razgovaraju.
Otac joj je kupio đerdan i platio gazda—Jovu šuplje plete za zdrave, a ravno ih je dvije stotine!
Radivoj kaza jednom Cvijeti da će je curske nedjelje u varoši iz kola sa sobom povesti. Već vrijeme je, jer, otkada mu je majka umrla, u kući žive kao živine: nema ko da ih drži u redu, ni da ih ispere; i svome ocu govorio je — zadovoljan je.
Curika je nedjelja blizu, a Cvijeta još nije nikome u kući rekla što Radivoj namjerava, a najposlije, premišljajući, odluči Radi se povjeriti: s njime je slobodnija, jer je on najrazgovorljiviji i za nju najbolji u kući. Čeka ga na putu: zna da će toga dana ondje proći da drva sanese. Dok ga spazi, izađe mu na put.
Rade, brate, — veli mu, a nad poplašenim očima zatreptaše trepavice i poniknu, — neće ti žao ako me u nedjelju Radivoj iz kola svojoj kući povede?
— Pa i zeman je, — odgovori Rade. — Da sa srećom bude!
— Ali ja ne smijem reći ocu, a ni majci. Ocu, vele mi, bilo bi žao grđe pop—Vrani hator išteti... tobože prevjeriću; a i majci kao da je žao...
— Ta i ona je od hrišćanskoga soja, — opazi Rade, — pa što joj bijaše? — nasmija se Rade. — Sada se po našu krsti...
— A ja ću po njihovu, — prekide sestra. — Jedan je bog! Ali ti im, Rade, reci dobru riječ, tvoje će bolje upaliti!
Curske nedjelje Radivoj u čaršiji bijesno igra u kolu; uneke istrže se iz kola sa Cvijetom i odjelito, posebice zaigra s njome. Veseo je i, na mahove, ljutit, ne da nikome preda se, već vija s njome kao za opkladu.
A čaršijom stoji zveka zatresenih srebrnih đerdana i baktanje teških zakovanih postola; znoje se mrka lica, a u suncu odbljeskuju se išarane đečerme. I veliko kolo razvrglo se, a Radivoj još ne prestaje. Cvijeta već je sustala, zamorila se, pa u dobar čas i Radivoj se smiri. Obgrli je. A toga časa priđoše k njemu dva druga i staviše ih u srijedu i, držeći se čvrsto, uputiše se niz čaršiju. Ali odnekud usred čaršije obri se Petar, Cvijetin stric, pa im presječe put.
— Kud ćeš s curom? — pita, nakreman vinom.
— Pusti ljude da mirno čaršijom idu! — odgovori jedan od Radivojevih drugova, a Radivoj ne reče ni riječi, već laktom gurne Petra ustranu.
Petar plane:
— Nećeš, momče, što si namislio! — i bezrazložno stade ga vika da pusti curu. Časom nasta trka i svjetina skupi se oko njih.
Radivoj ne pušta cure i, onako obgrljen, hoće da mimo svijet prođe. Petar mu priječi, a pomažu mu neke komšije, radi cure pizmeni na Radivoja. Ali prijatelji Radivojevi nađoše mu se u nevolji, opkoliše ga i, skupljeni, u gomili, prodiru naprijed. Petar ih ustavlja, a komšija Pavao, pijan, kome se već davno zamiču oči za Cvijetom, ljutit što ga Radivoj preteče, hvata je rukom, da je istrgne iz Radivojeva zagrljaja.
— Ja ću te sobom povesti! Što će ti Radivoj? — i ne pušta je.
— Odlazi, odlazi, velim ti! Biće krvi! — trže se Radivoj, i priteže curu k sebi.
Cvijeta, našavši se između dvaju bijesnih momaka u gomili svijeta, čisto obezumi, njene oči, trepavice, trepte, a poplašeni pogled luta uokolo, kao pogled uhvaćene ptice u dječačkim rukama. Radivoj drži je čvrsto jednom rukom, a drugom se noža maša.
— Evo joj brata! — zavika neko iz gomile.
— Rade, brate! — jedva izgovori cura.
— Što vam je, ljudi?. .. Što najašiste? .....
— Čuješ, sinovče! — snađe se Petar. — Vodi je bez očeva znanja ... Nije pošteno! .... A evo komšije Pavla! Što ona, pored ovakoga momka, Radivoju voli?
— Ma'ni ti to, striče, — veli Rade mirno, već neka ona reče kome voli.
I upita sestru:
— Cvijeto, kome voliš? Voliš li Radivoju?
Curin poplašen pogled pade na Radivoja.
— Hoćeš li poći s njime? — priupita Rade.
— Hoću! — prihvati sestra i privine se bolje Radivoju.
— Dobro je! — zakliktaše Radivojevi druzi, i časom pištolje nategavši nalože, i cika pištolja razliježe se čaršijom... A gomila, s mladencima, krene niz čaršiju.
Rade sjedi na kamenu, pazi na goveda da ne ulete u šumsku branjevinu. Tako je sada, a negda si ih mogao pustopašice zagnati. Prisiliše vlasti na red, jer drukčije — umetoše puste šumske globe; njegov otac jedne godine platio preko pedeset talijera, kako on veli, što globa, što nekakovih odšteta, tobože za počinjenu štetu koju oni što sude na svoju računaju, a na koji način to rade, niko u selu ne razumije.
Prošla su popasna doba, sunce još oklijeva na bakarastome lišću Radine ograde, a na mahove snježani hladni saganak sjeverca zatrese granama i sanese odnekle iz planine udarce sjekire...
Rade se nečemu sjeti, pa ustade sa kamena i pođe ka svojoj jari. Nožem poče gladiti neizrađenu držalicu od sjekire, pa nije Mašu opazio, već kada je nada nj došla. Začudio se, jer je neko vrijeme što je ne viđa. Uprćena je punom torbom, pognuta, smije se i veli mu:
— Bila sam u mlinu, pa sam svrnula k ženi ti, poznajemo se odavna... a pogodi—de, reče zašto sam u kuću ušla?
— Ušla onako ...
— Pogodi!
— Što znam ja ze ženske poslove...
— Čula sam, — veli Maša razvlačeći — gdje dijete plače, pa nijesam mogla želji odoljeti da ga ne vidim ... Pravi soko! I svrnuh s puta da ti to kažem ...
— Što neće od ovakvoga oca! — nasmija se Rade i digavši se, stavi držalicu na stranu.
— Dogodine biće drugo, hoće boga mi!
— A ja od njega ni biljega! — reče žena zabrinuvši se naočigled. — A poslije onih ljetošnjih dana u planini... znaš... nadala sam se ...
— Nije do mene, — prekide je Rade živo. — Što nije bilo, moglo bi biti... Ali de, makni torbu, odmori se!
Maša posluša i prisloni se uz jaru, i stade da pripovjeda o popu Vrani. Veli:
— Ne da mi mira; a ja ga jednako varam ..... Juče me čekao na urečenom mjestu, u ogradi iza crkve. Čeka on tamo... a ja virim kroz odškrinuta kućna vrata... Ha, ha! Ma čuj, Rade, — prevrne — stid me reći...
— Zašto? Reci!
— Putem mislila sam na popa Vranu: može biti da bi on... —i ustavi se na po riječi.
— Što?
—...Bio bolje za me. Bih, da se majkom nazovem, sve učinila!
Rade je začuđen pogleda.
— Oprosti, Rade, — pokaja se Maša — oprosti! Bog sa mnom! Što mi pade na um!... Gdje je to? Zaludu, ne volim mu...
Razgovaraju, a suton se spušta lagano, i ne opažaju da je najprije zahvatio dolove i drage i uzlazi, ka visovima planine, čija krševita golet već je posurila. Maša i Rade kao da osjetiše podzimnu noć i časom zaćutaše. A i goveda, vikla jari, vraćaju se s paše. Rade ih prikuplja i goni ka ulazu. Volovi sliježu se da uđu na niska vrata, a jedan, ponajviši, lijepo se prignu, zakrene glavom i provuče se, ne dotakavši se rogovima kućnoga praga.
Za blagom uđoše njih dvoje. Rade prikupi suva raka i naloži vatru.
— Čuješ, Mašo, — veli Rade — ne bih ja za tobom pristao kao pop Vrane, kad me ne bi htjela; i još se rugaš s njime! ... Kako se na te ne ljuti?
— Naljuti se, ali je sa mnom povratit: dosta da ga ja pogladim po onoj debeloj ruci, odmah umekša podobri se ...
— A vidi li tvoj čovjek?
— Brige njega, on kupi pare... Prisluškuje na sudu tuđe poslove.. . Ali, Rade, ne spominji mi ga! ....
— A što?
— Ne mogu da ga već vidim živa! ... A prije, kako—tako, nekako se bila na nj navadila... Ali otkada ono u planini sjaranismo se nas dvoje, ne marim ga na oči! Ne znaš ti kako je to teško ! ... Čini mi se tuđ ..... prljav... Ma'ni... i zakrene rukom kao da se od nečega brani.
Rade je gleda obasjanu plamenom, odskaču joj obrazi rumenilom, a uzvraćena gornja usnica učini mu se crvena kao krv, drhti. I, ustavivši svoje oči na njoj, opazi u njenim plavim očima nešto teška, olovasta, mutna i duboka, kao kad s gaza gleda u zamućenu rijeku.
— Mašo, — trže se — junak si!
— Što je korist kad nemam poroda? — odgovori ona, očito tom mišlju zaokupljena. — Ah, nazvati se majkom tvoga djeteta, Rade! — I, iznebuha, uhvati ga za glavu i prisloni je na svoja njedra... i ljubi ga gdje dohvati ... — Rade, oprosti! Ali ne mogu bez tebe... — drhti, i kloca zubima, i privija se uza nj...
A vatra se gasi i goveda mrtvo polegla: čuje se kako preživlju, a s vrata jare vreba mjesečeva svjetlost... Rade se uneke trže, veli Maši:
— Kasno je!
Žena uprti torbu i iziđe. Rade je isprati do puta.
— Ne zamjeri, oprosti, Rade, nije do mene! — ljubeći ga, veli mu na odlasku.
One noći kad je Cvijeta odbjegla Radivoja i, poplašena, dotrčala svojoj kući, pljuštila je kiša. Mokra, drhteći od uzbuđenja, sjede uz zapretano ognjište. Roditelji bili već polegli, a Rade se taman vraćaše iz pojate, gdje je bio da položi volovima. Nosio je u rukama komad upaljena luča i, poznavši sestru, začudi se što može da bude te je po ovakome vremenu k njima došla. Uto majka se diže da vidi što je, a i otac javi se sa svoga ležaja. Pitaju je što joj bješe, a Cvijeta, mjesto da odgovori, zajeca i najposlije udari u ljuti plač. I nikako neće da reče uzrok zašto je došla, a kad Rade učesta besjedama, veli grcajući:
— Ne pitaj me, već ako si mi brat, ne tjeraj me k njima! ...
— A što? — pita Rade.
— Ne pitaj, molim te .. .
— Pusti je, — javi se majka, kazaće sama... A ti dijete, umiri se, lezi!
— Pusti me, majko, ovako ...
Sjutradan u kući je kao da se nije ništa dogodilo. Cvijeta prihvatila se posla kao kad je cura bila, i da joj nije na glavi, mjesto curske kape, kovrljaka, ne bi niko posumnjao da je Radivojeva žena.
Ali pred noć toga dana dođe stric Petar i, u ime Radivojevo, pozdravlja i veli Cvijeti pred svima ukućanima:
— Poručio ti je Radivoj po meni da se povratiš.
I javivši poruku otide.
Cvijeta ne posluša, i tako prođoše dva dana. Treći dan bane u kuću Radivoj. Našao ih je gdje ručaju puru; odmakoše se i dadoše mu stočić da sjedne do Cvijete. Smiljana pruži mu kašiku i veli:
— Maši se!
I već ni riječi ne progovoriše dok ne doručaše.
Zatim pristupiše k vatri. Muški zapališe lule, a majka, kći i nevjesta stoje nad njima.
— Što je tebi, Cvijeto, te me sramotiš? — prekide ćutanje Radivoj.
Cvijeta se trže i zadrhta, ali ni riječi ne odgovori. A Rade jedva dočeka, pa odvrati za sestru:
— Ne sramoti ona tebe, već se ti sam sramotiš... Kakav si ti čovjek kad žena od tebe bježi? Evo, — i pokaza na Božicu — ja da moju gonim toljagama, ne bi me odbjegla.. . Bi li, Božice?
— A što ću ja? ... Evo mene, a evo nje, pa neka kaže zašto pobježe. Ja čisto ne znam. A metnimo da je i bilo što među nama, a gdje toga nema među ženom i čovjekom?... Pa žao mi je .... i, eto, dođoh po nju, da se povrati ...
— Pođi, Cvijeto!v veli Ilija.
Cvijeta se priljubi majci i, obgrlivši je, veli:
Ne daj me, rođena... izgubićeš me!... — i zajeca.
— Čuj, Radivoje, — poče Smiljana tihim glasom, ovo je moje umiljato janje: vidiš kako je poplašeno? Dobra je ona kao kruh što se jede, radišna kao pčelica... Do tebe je, sine, ili do tvojih u kući, što janje pobježe svojoj majci...
— Pa što ne reče što joj krivo? — opet će Radivoj.
— Još je ona kao cura, stidi se, bolan. .. Ja karah što neće da svojoj majci kaže ... i pitam je nasami u četiri oka, a ona jednako odgovara: „Ne mogu da kažem, — stid me, majko!”
Radivoj diže glavu i veli odlučno:
— Cvijeto, pusti kraju, dođi sa mnom, sreće mi, biće ti lijepo!
— Pođi! — veli otac.
— Pođi, dijete moje, kad svi tako hoće! — nagovara je i majka. — Sramota je odbjegnuti ovoga čovjeka.
— Reci joj i ti, Rade! — moli Radivoj, a osjeća se u zvuku glasa da je dirnut.
— Ja joj ne branim. — Pa se smisli i veli: — Idi, Cvijeto, idi, sestro! ... a ako ti bude krivo, znaš gdje si se rodila.
Cvijeta poplašeno gleda uokolo i ni na kome od kuće ne ustavi očiju. Svi je nagovaraju da se povrati: i Rade, i majka, i otac, pa kako da svima odoli?
— Idem, — veli u suzama.
Majka je isprati do na ulicu i gleda za njom. Radivoj ide prvi, a njeno dijete uzastopce za njim.
...Te noći preldžije u Petrovoj kući nagađaju radi čega Cvijeta odbjegnu od Radivoja.
Stric joj Petar veli:
— Čisto da sam znao što sad znam, biva što svijet govori, — ali svijetu nije svaku ni vjerovati, — ne bih bio odnio im poruku Radivojevu.. . ne bih, pa eto...
— A što to svijet veli? — upita Pavle, ono odugo momče dugih kosa što htjede Cvijetu curske nedjelje Radivoju oteti, učinivši se nevješt.
— Vele, — prihvati Petar — a ni lijepo o tome pri ljudima ni govoriti. Ali, eto, ja govorim što sam čuo ...
— Što vele? — prekide ga nekolicina njih.
— Eto kad ste najašili da kažem, vala kazaću, iako... Da, vele da Radivoj Cvijetu u noći, taman u času kad je žena najmilija — bije, biva: u isti čas miluje i kinji na svaki način...
— A j a čuo, — prihvati Pavle, — da je Vojkan, otac Radivojev, svekar joj, napastuje kad je pijan.... Ali, ko bi znao? Ipak, kažu da se jedne noći vratio iz varoši pijan kao sjekira, i, ne našavši u kući Radivoja, kradimice prilegao uz Cvijetu... Vele da je Cvijeta one noći osvanula u pojati i ostala cio dan u njoj, čekajući da se Radivoj iz planine povrati... i nije nikome od stida kazivala što joj se dogodi sa svekrom.
— Ko će to vjerovati? — veli jedan od komšija.
— Što ne bi vjerovao? — javi se jedan vremešan čovjek. — Nađe se svega kod ljudi: i dobra i zla!
Pa bilo je i dosada, ako i rijetko, toga kod nas... A Vojkan, udovčina, nakresan, pa... bi što mu drago! ..... Udovčina, sreće mi! Ha, ha!
— A može biti da se otac sveti sinu, — uozbiljivši se, veli Pavle.
— Čuj i ovu! — začudi se Petar.
— Znam ja za nju, — nasmija se oni vremešni čovjek. — Na tvojoj sam, Pavle!
— Pa kad znaš, pričaj da te slušam! —žuri Pavao.
— De ti, prvi si počeo ... .
— Ta znamo na kojoj ste, — veli jedan od komšija, radoznao da čuje još jednom. —Biće ono sa maćuhom?
— Ha, ha, sa maćuhom, a dakako! — jedva dočeka Pavle. — Ma vele da nije bio kriv Radivoj.
— To sa svojom maćuhom, drugom očevom ženom? —priupita onaj vremešan, da društvo bolje razumije.
— A da, sa svojom maćuhom, — nastavi Pavle. — Ali kako rekoh, vele da nije on kriv. Jedne noći ona ga namamila, kad Vojkan ostade pijan u varoši. Bilo te noći vrijeme, grmljavina, kiša, a đavo žena veli Radivoju: „Lezi uza me, strah me od vremena”.
— Ih! — zaklikta jedno momče. Bila je tučna!...
— Pričaj što bi! —navali njih nekoliko.
— Što bi? .... Što i uvjek kad je slama kod vatre... A, boga mi, ona je bila vatra... A njega znate, čobanče željno ...
— A što će otac Vojkan?
— Ne budali! ... Zar treba da on za to zna?
Preldžije ustadoše, vatra gasne. Ispod kabanice majka Petrova, starica, leže uz vatru, zastenje i moli sina da bolje naloži. — Pomete me, — veli.
S druge strane vatre trže se krmača i zagrokta. Do njih odmah preživlju goveda, a spolja udar vjetra bije preldžije u leđa i drma rasklimanim vratima.
Baciše još nešto suvaraka na vatru; diže se plamen.
— Pavle, znaš što? — otpoče onaj vremešni čovjek, a sigurno je na to mislio, — preotmi Cvijetu... sada ti je zgoda...
— Čovječe dobar, odvede je opet Radivoj...
— Ko veli?
— A da, pošla je, nagovorili je...
— Neće zadugo, vjera ti je; kad se ono nauči bjeakati, niko već ne ustavi... A vi to znate... Tvoja je Cvijeta, Pavle, vjeruj ti ovome brku, — i uhvati se za nj.
— A bi li je, Pavle, uzeo, kad se već počela po hrišćansku krstiti? — našali se Petar.
— Bih, čisto ti kažem: volim joj! Vratila bi se ona na staro... kao duša... A da, žena...
— Izgubili bi jednu hrišćanku, obrati se u šali Petar jednom hrišćaninu, Vojkanovu komšiji.
— I jest preko broja dosta! — odgovori Vojkanov komšija ne vadeći lule iz usta.
Ilija odavna premišlja da vjenča Radu sa Božicom. Već je vrijeme, jer Rade , eto, ima i sina i sada mu ne brane vjenčanja. A popu Vrani treba ugoditi, bojati ga se je; doduše, na sudu nije postigao što je htjeo: sud je oprostio Radu od njegove tužbe radi suložništva, ali on se neće sigurno na tome ustaviti: osvetiće se i naći će za to koju mu drago izliku; nisu utaman stari ljudi govorili: „ čuvaj se turske globe i popovske zlobe”.
A dok Rade ne odvede Božice, kako se lijepo slagao sa popom Vranom: bio je i crkovinar, i čak, radi njega, pozdravljao je i hrišćane, gdjekad sa „faljen Isus”, što nije prije u običaju bilo. Drukčije pop ne bi bio rđav čovjek da se razlogu dade: ko će cio svijet staviti pod jednu kapu! Gdje je to!
Jedne večeri, kad preldžije odoše, veli sinu:
— Čuj, Rade, poslušaj me!
— Hoću.
— Vjenčaj se .... pokori se popu... nije vajde dalje zavlačiti...
— Ne branim ja, — nasmija se Rade, pa, uozbiljivši se, nastavi: — Ne znaš ti , oče ,.., kako je sada treba da odijeliš od mene Božicu za kakovih četrdeset dana i više... pa ko će je zamjeniti?
— Eno stare, hoće vrijednica ....
— Hoću, za potrebu je, — javi se stara. —Poslušaj, sine!
— De, Rade, sreće ti! — zamoli i Božica.
— Pa dobro je; neću da vam hatora štetim…
Pa se okrene ženi:
— Čuješ, Božica, zamjenićeš kovrljak s curskom kapom, hoćeš vala, jer popa—Vrani još ti nisi moja žena!.. . Hoćeš li, a?
— Neću li... — nasmija se na nj žena mu.
Ilija pođe popu Vrani sjutradan i veli mu da je došao radi sinovljega vjenčanja.
Pop, namrgođen, potraži knjigu, pa našavši je skide naočare, protare ih i opet natakne.
— Što, pope, tako mlad obnevidi?
— A ko ti veli da ja ne vidim? — ljutit će pop.
— Ne ljuti se... k'o velim tako ....
— Evo, — govori pop Vrane i piše u knjigu, bilježim dan rastave od sutra do treće napovjedi. — Pa diže glavu i ozbiljno nastavi: — Božica neka pođe svojoj kući, neka sobom ponese i dijete u grijehu začeto, nezakonito.
— Ponijeće ga... — sluša pažljivo stari.
— A zadnjih dana neka Rade dođe k meni, poslaću ga biskupu na ispovjed; samome presvijetlome dano je da ga može s bogom pomiriti... Što misliš, a? A vi radite uvijek na vašu, po tursku ... A što ti je sa onom nesretnicom, Cvijetom? Kažu mi da ide kaluđeru da nauči njihovo „Vjeruju”... A što su mene ovdje slali? ... Prokletstvo!
— Zašto, pope, prokletstvo? — veli Ilija. Ta otkada ljudi pamte, uvijek je tako bilo .... Bolan, pope, svaka je Vjera od boga... Vidiš, moja majka bila hrišćanka, a ja sam kršćanin... kako ko hoće... nema sile.. . Cvijeta treba da prevjeri, drukčije ne može da bude, treba da je od muževlje vjere! ... Tako je od pamtivjeka ....
— Glavu treba dati za svoju lipu viru.
— Da, glavu! — potvrdi Ilija, — kad je potreba ili inat po srijedi... — Ali Cvijeta, razumije se, odabra sama Radivoja... pa ko joj što može?...
— Ne razumiješ, — ljuti se pop Vrane kao za se i ućuta.
...Pred noć toga istoga dana, Ilija isprati nevjestu s unučićem k njenoj kući u okrajni komšiluk, a kad se povrati, veli mu Rade naoko veseo:
— U zdravlje popa—Vrane, čini mi se da sam se danas tek zamomčio!
Nastajnih dana Rade radi u kući i na polju za se i za ženu; žao mu da se roditelji preveć trude, a i osjeća gdjekad potrebu da se zamori, jer, zamorivši se radom preko dana, lakše mu prolaze duge noći. Pođe pogdjekad u okrajni komšiluk da vidi sina i ženu, ali sa ženom ne razgovara nasami. Božica ga se kloni: odlučila je tvrdo prije vjenčanja ne upasti u grijeh... A čisto žao joj je Rade, poznaje ga, i u očima vidi plamen želje za njenim životom; teško joj je, ali pop—Vraninu nalogu treba se pokoriti. A jednoga popodneva, kad je Rade zateče kod seoskoga bunara, taman na onome mjestu otkuda je one noći povede u kolibicu, s malim te se ne podvrže njegovoj volji: bijaše nasrnuo na nju kao da mu nije žena. Ali Božica sa suznim očima zadnjega časa zamoli ga da je pusti:
— Sve ćeš pokvariti—, veli mu, — a poslije biće nam slađe! — i nasmija se na nj lakim osmijejkom, i pogleda ga pitomim, umiljatim pogledom, što učini te muška volja klonu, i, pustivši je na miru, povrati se kući. Ali, putem premišljajući, dođe mu da ovaj isposnički posao i sitan je i neprirodan, nešto što nema druge svrhe već da udovolji volji popa Vrane. A pop Vrane sveštenik je, pa traži tuđih žena, a njemu se brani njegova i ničija već njegova, i on je njezin jedini gospodar...
Jedne noći u snu sni Mašu i čisto otupi od slasti, pa, kad se diže, uputi se ravno ka njenoj kući. Traži je uokolo i neće da uđe u kuću, zaprta su vrata, pa ne zna što bi odgovorio ako nađe u njoj čovjeka joj Marka, te ga zapita rašta je došao. Zastajkujući, hoda neko vrijeme putem pored kuća i vraća se. Pa stade, u dvoumici bi li ušao. Ali odnekud nadođe župnikov sluga i veli mu:
— Što ti, Rade, tu čekaš? — i nasmija se na nj.
Rade se trže, i, stideći se, povrati se kući.
A sluga odmah javi popu Vrani, da je, taman kod kućnih vrata Markovih, vidio Radu i upitao ga što ondje radi; on ne odgovori, već, zastidivši se, podvi rep i ode.
— Biće, vrza se oko Maše! — opazi pop Vrane.
— Ne treba da se on vrza oko nje... Ona za njim pristaje gdje hoćeš, — uvjerava sluga.
— Ne budali, svijet više govori nego je... i mene potvaraju s njome, a pravedna je.. .
— Čudo božje, što ona vas neće ...
— Jesi li joj govorio?
— I prekjuče, kad je Marko pošao u varoš, velim ja njoj, taman kako ste me vi učili. — Gospodar voli te — rekoh — kao dušu, čisto crče za tobom. I kanio se jedne žene radi tebe..
— A ona?
— Smije se.
— Biće štogođ rekla...
— Jest, ali neću da vam kažem, biće vam žao ....
— Reci!
— Ja joj napomenuh Radu... a ona se izdade i veli: „Volim mu kao očima u glavi... pa može što hoće”... — A mome gospodaru? — „Ne volim mu”, veli, „nije on za me”. — Što? — „Kuljav je”, — odgovori. — Pa što ga varaš? — „Dokona”, veli i puče od smijeha.
Pop Vrane, otkada čobani proniješe glas da su Radu vidjeli sa Mašom u jari noću, strasnije čezne za njom. Sili se da je iz sebe istisne; čak drugu ženu traži da je njome zamijeni, ali sve zaludu: ona mu se uvriježila u moždane, zakačila ga i nikako da joj se otme ... Već i klapci iz komšiluka znadu da za Mašom luduje, vrebaju na nj skriveni iza drveta, a sumnjajući da bi ona mogla k njemu noću ići, penju se na visoki brijest, što je prama župnikovoj kući, i kao mačke preže ... A Maša, đavo, jednako ga draži. Po slugi poručuje mu da je čeka u ogradi iza crkve: doći će na uročeno mjesto oko dvije—tri ure noći. Pop Vrane zguri se do zida, čuči... iščekuje... a komšijski klanci osobitim dogovornim zviždukom razgovaraju. Pop Vrane, u strastvenom zanosu, ne mari za zvižduke, već čeka... A kad god čuje čiji bat putem, ili nešto što bakti, dršće od uzbuđenja... A mjesec izlazi i tri ure već minuše...
Sjutradan pop Vrane, ljutit, neće da odgovori Maši kad mu u putu nazove „faljen Isus”, a naročito toga dana sreta je više puta. Ali drugi dan, pred podne, smijući se, bane Maša u kuću k njemu i veli mu:
— Što ste se na mene ljutili? — pa ga pogleda umiljatim, plavim očima.
Pop Vrane navlaš mrgodi se, ali, kad ga ona uhvati za debelu ruku i pogladi je, jednako ga gledajući u oči, pod utiskom njena pogleda dolazi mekši i, očito dirnut najednom ispod naočara nabuhle mutne oči oživu i njegova ruka diže se i klone na njeno rame. A sluga, podučen, izlazi iz kuće. Ali Maša pođe za njim i, na polasku, glasno pozdravlja popa i umiljato se smije...
Tpehe nedjelje napovjedi, iza velike mise, Rade se navrati popu Vrani po cedulju da pođe u grad presvijetlome biskupu na ispovjed. Pop—Vrani žuri se, ogladnio je; i sluga Ivo već na sto nosi.
— Došao si, — veli mu i ublijedi od uzbuđenja. —Živine! Mogao si čekati, pa po kršćanski uraditi...
— Nisam imao kada, prekida Rade i nasmija se— a vala, pope, nijesam živina!... — besvjesno isprsivši se nadhvati ga cijelom glavom i, ne trenuvši kapcima, oštro u oči pogleda ga. Pop Vrane zbunio se i traži pero po stolu, čisto preneražen, jer nije vičan takovim odgovorima; sjede i napisa cedulju; pišući snađe se i, pružajući mu cedulju, ljutit, htjede da Radu oštro u oči pogleda, ali Rade, još uvrijeđen prvom besjedom, ne mareći za nj i odlazeći veli mirno:
— Imaš pravo, pope, i jesmo živine... Ali da je na moju, vjera ti i bog, ne bi ti ovako jašio na nama!
Jutrom rano Rade se oprema u grad; majka mu stavlja u torbu pšeničnu pogaču i nekoliko komada planinskoga sira, da prismoči u putu, pregršt oraha i komad blagoslovene svijeće, da ga od zla brani i na pravi put privede.
Puneći torbu, stara ga svjetuje, a otac Ilija samo puši i sluša ...
— Pusti kraju, majko... ne brini se... Znam ja šta je grad... bio sam dva mjeseca soldat.. .
— Ne mari, sine, majčin savjet nije nigda na odmet... —govori Smiljana svojim suvim, tihim glasom. Rade, uprtivši torbu, poljubi se s njima i veli im:
— Navratiću se k ženi da vidim sina prije nego pođem... I čuješ, najo, pazi i ti na nj, dok se povratim! — i ode.
Roditelji ostadoše zamišljeni, kao da o nečemu premšpljaju. Stara najednom iznebuha upita Iliju:
— Što misliš, kad će se povratiti?
— Tek je pošao, — odvrati mirno Ilija.
A žao mu kućnih i poljskih poslova: eto, osječene su mu obe ruke dok se od kuće otrže snaga: Rade i nevjesta. Ali koja vajda, kad drukčije ne može biti?
U gradu Rade se lako snašao. Upitao za biskupovu palaču, a kad mu pokazaše, sjeti se da on ponešto biskupa i poznaje, ako je to onaj isti što je otrag pet—šest godina, dok je on još klapcem bio, obilazio crkve radi krizme.
Sjeća se, kao da je danas bilo, kako se selo, a ponajviše onaj čoporak oko crkve, uzvrpoljio da biskupa lijepo pričeka. Izišao je preda nj načelnik, gazda Jovo, iako je tada sa popom Vranom bio kao luk i oči, kako je on slušao od ljudi na prelu. A sjeća se dobro: bio neko pronio selom glas da biskup nosi selu jedan zamašit dar od velike koristi. Istoga dana, seoski kapetan, s novim peškirom oko glave i dugim čibukom u ruci, obilazeći kuće potvrđivaše tu vijest, ali ni on nije znao, ili ne htjede da kaže, u čemu je baš taj dar. A bila je ona godina rđava, dvovjerna; ranije mislilo se biće plodna, te poslije izdade.
Između dva kruha, kad jednoga nestajaše, a drutome ne bijaše se nadati, ljudi se zabrinuše; bilo je muških što, da odole gladi, stavljahu ispod pasa ploču, a ženskinje ispod pregače, i, čvrsto utegnuti, putem hodahu. I željahu neki prosena sjerčana kruha kao mane božje...
Sve se selo skupilo da biskupa pričeka i na dogledu gradskih kola stade praska prangija i pušaka. Harambaša predvodi rondare okićene zastavama, a kapetan kućne starješine. Biskup se ukaza i blagosilja. Sa ceste pješači do crkve i vrcem u nju ulazi, za njim nagrne i muško i žensko.
Sjede na „poltronu”, što je pop Vrane posudio u varoši naročito za nj (donesoše je dva seljaka pa, zeći na nju putem sa poštovanjem i strahom da se ne pokvari, i smjestiše na određeno mjesto).
Biskup sa pop—Vranom očata nekoliko prigodnih molitava, i zatim nastupi propovjed. Rade se sjeća kako čeljad u crkvi uprije pogled u biskupovu priliku na velikome otaru; u odbljesku voštanica, u išaranom, zlaćanom svetačnom odijelu, sa mitrom na glavi, — biskupova prilika čisto zadivi Radu, i prije no će biskup progovoriti, hvata ga jeza, kao da od nečega strahuje ... Ali, dok progovori, Radu prođe i divljenje i jeza; glas ne odgovara ugojenoj prilici: tanak je i nerazgovjetan i na mahove ga izdaje; u popa Vrana ljepši je i snažniji nego u starješine mu.
Biskup propovjeda i svjetuje, i najposlije veli:
— Zafalan sam vam od srca, poljubljeni kršćani, jer znam da su i vaše molitve pomogle kod svemogućega boga te izdravih od teške bolesti; pa osobito mi je milo što sam uhvatio zgodu te mogu da vam uzvratim „milo za drago”... Nosim vam, djeco moja poljublena, jedan golemi bescjeni dar — dar koji će obveseliti i bogata i siromaha, i staro i mlado... — I prestade časom, da oduši. Rade i čeljad u crkvi pretvorili se u uvo. .. Biskup nastavi: — Bio sam u Rimu i sveti otac papa udostojio se po meni poslati vam svoj očinski blagoslov.
— Kleknite! — povika pop Vrane.
Čeljad mahom posluša i skrušeno primi papinski, očinski blagoslov ...
Kad narod iziđe iz crkve, sjeća se Rade, stric Petar, podruguša, veli kapetanu pred crkvom:
— Eto, kapetane, to ti je taj golemi muštuluk!...
— Ne budali, Petre, — odgovori kapetan, — nisu ljudi vrči... Daće presvijetli na odlasku, vidićeš.
— Primi i moj dijel! — ruga se stric Petar.
Ali Rade ne vidje biskupa. Uvedoše ga u trijemgoleme biskupove palače...
Divi se prostranosti i visini, a od sijaset vrata čisto se smeo, ne zna kud da krene... Čeka... I premišlja o koječemu, dođe mu misao te mu se učini da su biskupovi dvorovi tako veliki da bi u njih sve selo stati moglo: i čeljad, i blago, i pića... i još bi ostalo dokona mjesta.
— Što mu služi tolika kućetina? A sve udešeno, išarano .... nagrđeno, lijepo, brate! — divi se, čudi, i — čeka.
Otvaraju se i zatvaraju poneka vrata: popovi i lacmani izlaze i ulaze i mimo nj prolaze, kao da im se nekamo žuri ... A s ulice čuje se ljudski žagor, kao žagor ždralova za mutna vremena ... Iznebuha priđe k njemu neki sveštenik, okošćast, mutnih, nabuhlih očiju, sa naočarima kao i pop—Vrane. Ništa ne govori, kao da je nijem, već mu istrže iz ruku cedunju, prođe očima preko nje, pa, saževši se, na koljenu napisa nešto na njoj s druge strane, povrati mu je i htjede da pođe.
— Što ću s njome? — upita Rade.
— Znaš za crikvu „švete Marije” — odgovori. sveštenik u hitnji, i toga časa nekamo odmagli.
„Šveta Marija” ostade u ušima Radi, i putem ono „šveta” zuji mu u ušima.
Lutajući po gradu, napokon nađe crkvu u jednoj tijesnoj, zagušenoj ulici, i — uđe. Razgleda se po crkvi i zastajkuje. Na velikome oltaru služi neki sveštenik: po bancima kleče starice i žene, zvonce kuca i pogdjekad začesta; zapaljene svijeće prosiplju blijedu svjetlost po crkvi, no ne mogu da osvoje tamu po uglovima, a na visokim prozorima tek se nazire jutarnja svjetlost dana, kao da oklijeva da uđe... Rade drži cedulju u ruci i pokaza je jednome svešteniku što htjede da iz crkve iziđe. Sveštenik je uze, pročita i povede Radu ka ispovjednici. Trenom ispovjedi ga i ogari cedulju. „Biće da je na njoj posvjedočio” pomisli Rade kad mu je povratio.
Izišavši iz crkve, hodajući po gradu, čudio se što ga pop Vrana čini da dangubi i baca ga u nerazložiti trošak i brigu, kad ovaj pop, što ga ispovjedi, plahovitiji je od njega: činjaše mu se da se ljuti što ga buni, i jedva čekaše da iz crkve iziđe. „Besposlice!” pomisli i svrne u krčmu da se založi. Poslije, napivši se zdrava, primorskoga vina, skita se po gradu, jer je prerano poći na željezničku staciju. Naumio je tako da prekrati jedan dio puta prije no što će kući, a i zamoren je tolikim hodanjem i nesanom.
Zakreta iz ulice u ulicu, sjećajući se mjesta gdje je zastajkavao i hodao dok je dva mjeseca vojnikom bio. Hodajući nađe se najednom u jednoj tijesnoj, prljavoj ulici; sjeti se da tu nastavaju „grješnice”, kako ih varošani zovu. Htjede da se povrati, ali radomilost da ih po danu vidi prevlada, i krene dalje.
Bio je kroz ono dva mjeseca, u društvu, tri puta ovdje, u ovoj ulici. Između društva bilo ih je te se prevariše, sve seoski momci, težačke ruke, čak oženjeni: potrošiše u ništa krunu, i ljute se i vele: „Pusti, bolan, lacmanska posla!” I jedan od njih pljunu preda se. A Rade bijaše te večeri čisto veseo što je mogao da izdrži, i šalio se sa društvom kao nigda dotada. Te večeri bilo je čudo svijeta u ulici; ponajviše nekakva prljava, aljkava čeljad čekaše pred vratima, pogađajući se s ženskinjama; cjenkaju se kao na sajmu... Odjeveniji ulaze mahom, a redari ponekoga od njih, bolje odjevena — često je to vidio na svoje oči — pozdravljaju po vojnički, s počitanjem, kao on svoje starješine, i između gomile čine im puta sve do u kuću.
Taman kao podvodnice što rade s našim ženama u varoši, opazi tada Rade, i sa društvom slatko se smijao. I zaudara ovdje kao među prazovima! — nadoda neko iz društva, i, zapravši, požuriše iz ulice.
Sada je ulica, s malim, prazna, i već se u nju suton uvlači. Rade besvjesno pogleda nada se da vidi gdje je sunce, ali ko da ga odavde ugleda, između ovih visokih kuća? Uto iza njega neko zapjeva; okrene se i zapazi jedno ženskinje razbarušenih kosa, nadlakćeno na prozoru.
— Momče, bi li se oženio? — upita ga hrapavim glasom.
— Tanak joj glas kao u svrake! — pomisli Rade, ne osvrćući se već na nju.
Požuri da iz prljavih, tamnih ulica iziđe, kao da se sunca zaželio.
— Kako je to drukčije kod kuće, — idući ka staciji razmišlja putem. U pameti sine mu i kuća i dijete i Božica ... Umoran, besanan, nje se zaželio i slatkoga sna. A ispavan, čio, svoje planine i strastvene Maše.
— Lijepo ti je zamorenu opočinuti, ogladnjelu najesti se, ozeblu ogrejati se... a željnu ljubiti... premišljaše, osjećajući slast u životu, zadovoljan i veseo Rade, gledajući kroz prozor na zamičuće, u hitnji, vinograde, polja i drveta... A željeznica s tutnjavom juri ka njegovome kraju...
Ilija poće popu Vrani i plati za vjenčanje Radino talijer i tri forinta globe; ravna tri forinta, ostade mu u glavi: jedan petokrunaš i suviše krunu. Ilija se primiri nakon toga. Ali malo vremena iza Radina vjenčanja zakonitim putem, jednoga ljetnjega popodneva odbježe Cvijeta po drugi put od Radivoja, ponese sobom svoj curski kovčeg, pokupivši u nj sve svoje što je Radivoju u prćiju donijela.
Ilija htjede da kćer vrne Radivoju, ali se ona priljubi uz Radu i ne miče se stope od njega; s njime i u polje ide. Rade je pita rašta opet odbjegnu svoga čovjeka.
— Ne pitaj, braco, — odgovara Cvijeta. — Otkad sam s njime i u kući mu, i na sunce sam zamrzila...
Radivoj dolazio nekoliko puta po nju, moli i prijeti, i, opao u licu, pristaje uza nju, ali Cvijeta ćuti kao da je nijema, i neće da ga pogleda.
Radivoju dotuži pa pođe u svijet, na radnju. On iz sela, a Pavle u kuću sa prijateljima po Cvijetu. Ali neće je odmah voditi svojoj kući: vikla je bježati, pa bi mogla i njega odbjegnuti: teža je i življa Ilijina kuća, a on potanko živi. Čekaće crkvene napovjedi i lijepo se po zakonu vjenčati.
— Eto, hvala bogu, sve se lijepo svršilo, — misli Ilija, — a godina nagrđeno ponijela, ne treba već ovako; prigni šiju, pa mirno zimu čekaj!
I srce mu uvijek zaigra kad jutrom pogleda svoja dozrijela žita, što se u suncu prelijevaju u modričasto zelenim bojama, od pšenične jarke do tamnije ražene; i polje prostrlo se kao more, po njemu razbacane okićene glavice, a po dnu njega cvijetne livade, nad kojima straže poređani jablanovi; pored njih rijeka leti ne huče, već žamori, kao da s nekim šapori. I miriše polje, prevlačeno modričastom jutarnjom izmaglicom, dozrijelim plodom što se zemlji sa giba, a nad njim ćuti još sjenom obastrijeta litičasta planina.
...Jednoga od tih dana zavadi se Vojkan Vujić sa Ilijinim bratom, Petrom, radi štete u polju, i Vojkan tuži Petra općini u varoši, a općina ga osudi na naknadu štete i na dvije krune u ime globe.
To silno Petra rasrdi, i on zaprijeti Vojkanu da će se osvetiti. Odmah sjutradan pođe u grad odvjetniku da zapravda Vojkana za dvije kvarte kukuruza, koje mu je od zimus Vojkan ostao dužan za izor na njegova vola — i ostavi punomoć odvjetniku.
Usred poljskih radnja dođoše pozovi, i oba, Vojkan i Petar, uputiše se zajedno u varoš. Putem razgovaraju o dobroj godini; već žanje se i Petar Vojkanu nudi, kad svoje ovrše, za vršidbu svoga konja.
Putem sunce žeže. Po polju žeteoci i žetelice žanjući popjevaju, i dalje, negdje na poljskome putu, škripaju seoska kola.
— Danas bih bio i ja žeo, — veli Vojkan, —— vrijeme je... — I, iznebuha, kao da mu je toga časa na pamet došlo, veli: — Da se nagodimo, Petre! Što ćemo na sudu? Dao sam ti dvije kvarte, a davao sam ti i one druge dvije, ali ne htjede ih ti primiti, veliš: nije se osušio kukuruz kako valja... Dobro, brate, daću ti dvije kvarte sada najboljega, kad je najskuplji... Dođi po nj, kad hoćeš!...
— Neću ja tamo, — odgovori Petar. — Ko veli da si davao dvije kvarte? Pusti, bolan, — milo za drago! Drukčije što hoćeš, ali ovaj put valja da ide po zakonu; i ti si tražio štetu po zakonu, je li pošteno?
— Ali biće troškova!
— Pašće na onoga koji izgubi... A da bih i htjeo da pustim, ne mogu, dao sam u ruke advokata.
— Što? Ta neće, sreće ti, advokat radi toga doći?
— Ne znam... vidjećeš, — i nasmija se, pa požuri da prvi u sud uđe.
Na raspravu došao odvjetnik iz grada. Pođe u čitaonicu da popije kavu i pozdravi koga znanca. Ali, ne našavši nikoga, pogleda na sat i pođe u sud. Pozdravi se sa sucem i sjede.
— Mali posao, — veli, — svršićemo brzo.
Poslužnik prizovnu stranke. Vojkan, ugledavši odvjetnika, zbuni se, pomisli: — „Zaludu je svaka odbrana; kad je odvjetnik tu, ne vrijede najbolji razlozi. Zar će radi mene sudac njemu ištetiti hatora? A, da, vrana vrani ne kopa očiju!” Ipak veli sucu:
— Dao sam mu dvije kvarte, a poslije davao sam mu ostalo, ali ne htjede doći po njih: imam svjedoka koji će posvjedočiti.
— Je li tako? — upita sudac Petra.
— Jest po njegovu računu, ali nije po mojemu ...
— Dao je dvije, a kud će ono ostalo? —— nasmija se Petar.
— Dao bih ti bio i one dvije...
— Vidite: sam veli, dao bih ti bio... Da si dao, ne bih te tužio!....
Odvjetnik, kao šaleći se, govori sa sucem, a uneke prevrnu, pa mu kaza nekoliko besjeda na italijanskom jeziku.
Vojkan protrne. Mora da sudac rđavo nešto piše, žuri mu se, pero mu leti po hartiji...
Sudac izreče osudu: Vojkan se osuđuje da ima da isplati Petru dvanaest kruna za kukuruz i na isplatu parničkih troškova — ravnih četrdeset i osam kruna. Odvjetničke pristojbe sudac je prepolovio, uzevši u obzir da nije došao samo za ovaj posao.
Izlazeći iz suda, veli Petar Vojkanu:
— Jesam li te namjestio, a? To ti je za onu štetu u polju!
— Ne mari, bolan... Gonićemo se još, — odgovori Vojkan.
Petar pričeka odvjetnika dok iz suda iziđe, pa, dočekavši ga, veli mu:
— Činite molbu za rubačinu...
— Čekaj, čovječe, — odgovori odvjetnik platiće...
— Znam ja njega, s prvom čašom vina zaboraviće... Činite vi, nećete se prevariti!
Vojkan se vrati iz varoši kući po navadi pijan. Te večeri grdi djecu i psuje Petra, a sjutradan kad se rastrijeznio nije pošao da žanje, već ćutke pođe u varoš. Moli novaca od gazda—Jova, ali gazda veli:
— Davao sam ti dok sam imao na što...
I na lijepi način otpravi ga iz dućana.
A Petar, dok minu rok, požuri u grad k odvjetniku.
— Činite molbu za rubačinu, veli mu, ali ne zaboravite — preporuči — da u molbi navedete da rubač porubano odmah sobom povede, jer drukčije s njime nigda kraju...
Odvjetnik izvrši svoju prema Petrovoj želji, pa usred poljskih poslova dođe u selo rubač, s navaljenom na glavi carskom kapom do ušiju, i uze sobom jednoga rondara. Ljudi po guvnima vrhu, pa i Vojkana nađe gdje vrše. Rubač mu kaza rašta je došao i kolika je svota.
— Ne mari, — progunđa Vojkan, — piši kako znaš ...
— Porubano povešću sobom ...
— Taman! ... I pravo je .... Po zakonu!
—'Ajde da vidim što imaš!
Vojkan ga povede u kuću. Rubač se razgleda, zaviri gdjegdje.
— Ovdje nema ništa, — veli. Kud ti je blago?
— Krupno?
— A da!
— Krupno nije moje, a ti radi što hoćeš...
— Da vidim.
Vojkan iziđe iz kuće i povede rubača iza guvna u ogradu. Pod golemim hrastom, gdje stoka planduje, pokaza na vola i kravu.
— Porubaću ti kravu, — veli rubač i povešću je sobom.
— Goni ti .... ali, velju ti, nije moja. Krava je Ilije Smiljanića, dao mi je na po.
— A čiji je vo?
— Petrov, dao mi ga na izor... i radi njega, vuk ga zaklao, odsječe mi glavu, a za ništa!
Rubač naredi rondaru da povede kravu.
— Ilijina je, velju ti.
— Ne mari...
Uto bane Ilija i Petar; neki klapac kaza im da je rubač u Vojkana.
— Moja je krava, — veli Ilija, — zna sve selo... Imaš li kartu od suda?...
Pa, razgledavši kravu, veli:
— Nema na njoj nikakve biljege...
— Nema, ali ima svjedoka...
— Ne valja ti, — odsječe rubač uozbiljivši se— ja je gonim po zakonu, a ti me tuži gdje hoćeš! Možeš, ako je tvoja... Traži putem zakona.. .
— Ima on svojih ovaca, — opazi Ilija, — pravo je da njih odagnaš...
— Ovce su na paši, — javi se Petar. — Goni ti kravu!
— Ne mogu ja čekati dok ovce s paše dođu, — zaključi rubač i pogna kravu.
Ilija, preriječivši se radi krave s bratom Petrom, povrati se kući. U suton, na guvnu, posavjetova se sa najboljim svojim komšijom. Komšija veli:
— Prodaće ti je, ako advokata ne nađeš.
Iliji žao krave, njegova je, dao je lani steonu Vojkanu, na po, dobra je; ako je izgubi, izgubiće s njome i njen porod za napredak. „Nije druge, treba naći advokata da odbraniš svoje!” pomisli i pođe u grad da ga potraži, kad ga u varoši nema.
Nakon malo vremena bi urečena rasprava i pozvani Ilijini svjedoci. Uoči toga dana, pred noć, iz grada stigoše u varoš oba odvjetnika. Pođoše u štionicu, gdje nađoše obično društvo koje se tu svake večeri sastajalo. U dvorani silno je vruće, lampe gore, a prozori zatvoreni kao usred zime.
Nevikao teško da podnese takovu vrućinu, kad se napolju može da uživa blaga, vedra, zagorska ljetnja noć. — Skuhaćemo se! veli Petrov odvjetnik Pilić starome znancu gazda—Jovu, koji čitaše novine, i pozdravi se s njime.
— Ima neko vrijeme te vas češće vidimo ... Milo mi je! — otpozdravi gazda ... — Ali jeste li čitali? — upita ga pod utiskom novinarskoga članka što ga je toga časa čitao. — Ali, dakako da ste ga vi čitali, vi koji pratite politiku, jedan od boljih naših domoljuba i prvaka najmoćnije stranke. — Dakle, čitali ste? Za boga miloga, jeste vidjeli što Mađari rade od naše braće, jadnih Slovaka?... I to vam je viteški narod!
— Čitao sam: hoće da ih silom pomađare... To oni rade i sa Srbima i s drugim narodnostima, a, kad bi mogli, i s nama bi...
— Pa je li to pravo? Sramota! — ljuti se gazda.
— Sramota, razumije se... Potpisali smo neki dan protest u ime cijeloga naroda, — priča odvjetnik.
— Poslaćemo ga svim općinama. Doći će i na vas.
— Kakova sramota? — umiješa se u razgovor Ilijv odvjetnik. — Oni idu za svojim ciljem, a taj je očit: hoće da pomađare sve što nije mađarsko, pa da tako stvore jednu veliku mađarsku državu.
— Pa zar je to pošteno? Dakle, na račun drugih da postaneš velikim! — čudi se gazda.
— To je druga stvar... Naravno da oni ne biraju sredstva. A ko ih u životu bira, kad mu je do toga da postigne ono za čim teži?
— Oprosti, dragi kolego, ali ipak, za postići pošteni cilj trebaju poštena sredstva... Moral treba da caruje nada svim i svugdje...
— Moral? — prekida ga Ilijin odvjetnik. — Jedna lijepa riječ!
— Moral, dakako, moj dragi doktore, — potvrdi sazda Jovo i posegne za novinama.
— Čujte, molim vas .... — i stade da čita kako iza tolikih progona ima još žrtava. — Najposlije, od mađarskih sudova bila su osuđena dva učitelja na nekoliko mjeseci zatvora radi svoga domoljublja — očito radi svoga domoljublja, — naglasi uzrujan gazda pa ne mogu da shvatim kako se to može braniti?... Pomislite: dva siromašna učitelja! Pomislite, doktore, na njihovu jadnu porodicu, djecu... kosa se diže... a vi kao da ih izvinjavate?
— Ja? — čudi se doktor. — Oprostite, ja ih samo razumijem — i, nakrenuvši glavu i prekliještivši jezik između zuba, nasmija se na društvo, pogledavši krišom na gazda—Jovu. I nastavi: — Pa ono što Mađari rade sa Slovacima, rade i drugi, kad im samo treba... Eno vam Hrvatske! Što tamo ne rade takozvani mađaroni!
— I to je veliko zlo! — prekide ga gazda. — A ko veli da nije? I u svoj Hrvatskoj niko se ne nađe od Hrvata i Srba da usred bijeloga dana ubije onoga tirjanina i oslobodi svoj narod... Kukavice smo!
— Pustimo politiku, — prekide Petrov odvjetnik, učinimo partiju preferansa!
Bilo bi i vrijeme, — opazi jedan od igrača s drugoga stola, — ali prijatelj Jovo ima zašto da se uzrujava ... i ja sam pratio cijelu stvar.
— Pusti, boga ti! — prekide ga drug u igri. — Pazi na karte, eto i sada si pogriješio. Pusti besposlice!...
... Sjutradan u devet sati raspravlja se u Ilijinoj parbi pred sudom. Odvjetnik Petrov pristade, pošto su ispitani Ilijini svjedoci, da je krava Ilijina, te je sud njemu i dosudi, a troškove svali na Petra. Troškovi golemi, jer odvjetnici, da se već jednom parbenici opamete, — tako rekoše na sudu, — zatražiše potpunu naknadu za dangubu, dnevnice i za prevaljeni put oko četrdeset kilometara, svega skupa sto i šezdeset kruna.
— Ravnih četrdeset talijera! — računaše Vojkan i, kad izađoše iz suda, premišljajući o golemim troškovima, veli Petru:
— Opalilo i tebe, baš junački; umirio nas zakon!
— Platićeš ti sve ovo! — smije se Petar smijehom što šamar nosi, ali izdrža. Platićeš, Velju ti!...
— Porubaj me za prvo i za ovo! — jari ga Vojkan. — A mogao si glavne... već vrag ne dam.. Bolje dati advokatima... Operušaše nas do boga!... Porubaj me!
— Ne boj se, naći ću ja što da odvedem! A neću ti ostaviti luga na ognjištu. .. A čije su ovce, a?
— Ha, ovce! Fuk je meni za njih! ... Ovce prodao, brate; doći će još danas čovjek po njih; kao velim: bolje imati pare u ruci nego čekati rubača, pa opet, znaš, motao bi vuk doći... Ha, ha! Mogao bi uzeti mi tvoga vola, što si mi ga dao na izor, uzmi ga!
— A kuću, zemlje, livade? — ljuti se Petar.
— I to je meni fuk! — odgovara Vojkan. — Znaš čije je to? Gazda—Jove, bolan, kao i što je i tvoje njegovo... Jednaki smo, brate! ...
Ilija, zadovoljan, preko običaja svrne u krčmu i naruči po litra vina, ponudi punom čašom brata Petra, koji onoga časa uđe, ali Petar veli:
— Ne mogu! — i ne htjede uzeti.
— Ja bih iz tvoje ruke pio, pa da je otrov, — veli Ilija, — brat si mi!
Petar ulije za se litru i sjede dalje od brata.
— Što se srdiš? — opet će Ilija. Znao si da je moja krava, nisi mario goniti je... Mogli smo kao braća...
— Neka, bolan, znam ja što si ti i tvoja pitoma besjeda! Kakova braća? Gori si ti po mene od ikakva dušmanina ...
— Ostavimo to! Eto, neka bude kako ti hoćeš ..... Ima krivice i kod mene, da, ali pusti troškovi advokatima...
— Neka, bolan, pusti.. .. platiće ludi vlaho... A da, što bi oni bez nas? Pusti kraju, biće njima još posla...
— Radi kako znaš, ali moga ne puštam! — istrča se Ilija. — Ne puštam ni pare!
— Ha, razumijem, zato maloprije udari u pitome besjede... 'Vala ti, brate! Treba ti para, a? Hoćeš li? — i diže se iza stola.
— Tražiš moje, — veli Ilija i, plativši račun, iziđe iz krčme.
Petar za inat neće da plati dosuđene Iliji troškove, a Ilija ne popušta. Zaludu Rade traži zgodu da ih izmiri, čak predlaže da troškove prepolove, samo da je mir, ali otac neće, već po zakonu, a Petar odgovara:
— Kad ćeš po zakonu, gonićemo se! Znam da mi neće biti dobra, ali nisi ni ti na zakon sio... Pa neka jedu advokati, rodila je godina!
Jesen prođe u parbljenju među braćom i Vojkanom. Radi srce puca kad god otac pođe u varoš. Toga dana radi i za nj, ali koja korist, zna on kuda ovo vodi. Drukčije bi on radio da se njega pita, ali zar smije on da ocu u čemu prigovori? Dok je živ, gospodar je da radi što hoće.
Pod zimu dođe rubač u selo i otjera Petrova vola za Ilijine parbene troškove. Petar ne htjede da ga otkupi, dok nije vo imao da pođe na dražbu. Tada tek, na sudu,podmiri brata Iliju i primiriše se. Ali ljudi što mu dobro znaju za ćud vele: neće zadugo biti miran.
...I poljski su se poslovi posvršavali, letina opremila i u kuću sanijela, duhan predao na vagu, i s tim novcima podmiruju seljaci trgovce u varoši i plaćaju porez, zadovoljni što ova zima obećaje da će biti sitija od ostalih.
Na tri dana pred Badnji dan Ilija oprema se u primorje, po božićnje vino. Toga jutra Radi beše žao oca. Studeno je, a već ima nekoliko dana što se vrijeme muti i nepostojano je, sigurno promijeniće nagore, jer je zeman tome.
— Ne idi, oče! — veli mu Rade pred kućom, samareći konja. — Poći ću ja s društvom, mlađi sam...
— Ne budali, što ti na um pada? ... Gdje je to? Ti ćeš ići kad mene već ne bude; a da, dok ne budem mogao ići, već kao da me i nema!
— Mogli bi kupiti vina ovdje u varoši... i trošak je manji, — opazi Rade.
— Taman si pogodio!.. Gazdinsko, građeno vino za Božić, e, jesi mi ga ti! ... Ne budali! Hoće se da je božićnje vino ono negdašnje, naško, što samar njime po godine miriše, a čisto i bistro kao djetinja suza... A takova nema, već u pitomome primorju...
Ilija ode. Ponio je sobom punu torbu kojekakvih stvarčica: sklenicu masla, pregršt uštipaka, ugojenu pilicu, nekoliko pačica duhana i šest jaja, čime će darivati kuma Marina, djecu mu i ženu. Marin će odvratiti vijencem smokava, rakijom i kojom jabukom i narančom.
Dok se dohvatio planine čini mu se da je već u primorju, da razgovara sa Marinom. Dugo je što se s njime poznaje i što od njega božićnje vino kupuje, još od zemana kad mu se otac odmetnuo u hajduke. Otada dere svake godine planinu, gazi istim putem i bezmalo sreta u putu jedno društvo; i kad s vrha krajnih brda ugleda more, osjeća se nekako prostranijim i uvjek nizbrdicom zaojka bar u po glasa. Kum Marin ispržiće na tavi morskih ribica, što bi rekao stotinu pojeo bi ih u zalogaju, a kad tamo, prebirući jednu po jednu, sit se najedeš... i ostane ih za sutra, a kako se za njima slatko pije! ... Ujutro pako, prije rakije, čiste kako je loza dala, uzme se nekoliko smokava, slatkih kao med...
Ilija pred suton stoke u selo zakriljen litičastom, golom planinom koja na dogledu živoga, razgovorljivoga mora od pamtivjeka nepomično stoji i ćuti... Ispod planine, kao gnijezda ptičurina, poređale se kućice priljubljene uz stijene; ispod njih u strmom kršu oaze vinograda, po kojima se ističu zagasitozelena maslinova drveta, niska smokva i pogdjekoji mrki čempres... A dole morska pučina treperi u zimnjem suncu i postepeno, s umiranjem dana, zlati je... zatim posuri, a kad noć pane, šum mora osvoji ćutljivu okolinu.
...Ali Ilija ne nađe Marina u životu, već društvo primi u kuću udovica mu Antica, u crno zavita. Lijepo ih pričeka i, posjedavši društvo za sto, donese im pun vrč vina. Ali tek što ljudi ispiše prvu čašu za pokoj Marinove duše, udovica zažali i stade da nariče za pokojnikom:
— Marine, dušo, 'di si sada ti?.. Evo tvojih vlahov, evo ti kuma Ilije, donio je uštipkov, masla i šest jajov... Čuješ li, Marine, dušo? ...
Iliji bijaše žao Marina, koji ga je toliko godina prijateljski dočekivao u svojoj kući, i činjaše mu se onoga dana da ga vidi pred sobom, obrijanih brkova, okoščasta, u tijesnim gaćama, dugih, nažuljanih ruku.
...Na sam Badnji dan ujutro zarza Ilijin konj ispred kućnih vrata. Rade iziđe i, dok zapazi svoga dorata, neosamarena, gola, koji po drugi put zarza kad ugleda Radu, zamagli mu se ispred očiju i čisto toga časa krv mu navrije u glavu i, predosjećajući nesreću, zatvori za sobom vrata da konja makne s majčinih i ženinih očiju.
Ali Smiljana ču rzanje i pođe za Radom. Majka i sin se zgledaše.
— Nesreća, Rade! ... Noćas o njemu snivah, ne htjedoh govoriti.. .
— Daće bog te i nije! ... Prevalio negdje konj, pa dotrčao kući, dodijao mu trud, glad... što li?
— Žuri, sinko, pred oca, ne časi ni časa... Da bog te bio srećan susret! ... Ali... i Smiljana zajeca...
Radi žena doda kabanicu i sa stope pođe.
Gazi snijeg do glježanja, a povrh kuća upopriječi da što brže na planinski put izbije. Kad dođe na konjski put što poprijeko dere planinom i vodi ka šljemenu, požuri još bolje. Ali nigdje nikoga uokolo: svugdje snijeg i gola drveta što se na ledu grče, kao da ljutu studen osjećaju. Ugleda u snijegu konjske tragove. „To je doratova stopa” , pomisli, „rekao bih da mu se nije žurilo, sudeći po bacanju stopa u snijegu”.
Idući dalje, opazivši ljudske stope, ustavi se na savijutku, prama čoporku kuća što s lijeva leže u snijegu. Ne prodire iz njih dim, ne navija se nad krovovima, nejak je da kroz snijeg prodre, kao da je u tim kućicama utrnula se vatra i već nema u njima života.
Časom premišljaše, pa skrene i, tragom jednostupa u snijegu, pođe ka kućama. Došavši do njih, osluškuje i, čuvši u jednoj pred njim na oškrinuta vrata razgovor i pucketanje naloženih drva, uđe i nazove dobro jutro!
Čeljad u kući prihvati pozdrav; neko od ljudi poodmakne se da došljak k vatri priđe, a jedno žensko doda mu stolicu.
— Rade Ilijin! — reče jedan od ljudi najbliži vatri.
Glavom ja, odgovori Rade, — upoznavši u dimu po besjedi svoga plemeštaka, što s ocem bješe po vino pošao, i upita ga: — Što bje od Ilije?
— Što i od ostalih, odgovori plemeštak. — Kijamet! .
— Kazuj, bolan!
— Kazivao sam ovim dobrim ljudima što znadoh... Ali, evo nikako — prevrnu razgovor — da mi se ugriju ova dva prsta na ruci! — i primače ih bliže k plamenu.
— Odnio mu led dva prsta, — veli kućni starješina, — a bojim se izgubiće ih, zamrzla u njima krv kao srž u odsječenu drvetu!
— A zar Ilija nije došao kući? — upita Radin plemeštak jednako grijući svoja dva zaleđena prsta.
— Nije... pa pođoh mu na susret.
— Sa srećom! — zaželi starješina.
— A bijaste li zajedno? — upita Rade. — Kazuj, imena ti!
— A da, uputismo se iz primorja licem na Tucindan nas dvojica, a u putu stigosmo trojicu iz drugoga sela, te neki dio puta bijasmo zajedno. Razgovarali i šalili se... kao ugrijalo božje vino, bilo ga i suviše. Ilija je bio napit, ali nije bio pijan... A i vrijeme, brate, ugodilo, da bog pomože... I podrža tako, sve dok bijasmo na dogledu moru... Nego po podne prevrijemi na čas, ali, eto, nema još zla... još se može... Pada li, pada... i učesta snijeg. Ali podnoć najednom sasu pušavica, kao brašnom iz pune vreće .. . No sve ništa, da ne duhnu vjetar: studen bije u obraz kao ledom... I spustila se noć, ne vidiš pred očima drugo do bijela... Jeziva, brate, noć, mjesec zašao, a od zvijezda nema vajde. U oči bije snijeg, a nad glavama krše se grane. Ali, što da ti pričam: mećava u planini! — Pravi kijamet! ... Nije druge, već gini! ... U tome izgubismo se, ne čuješ svoga bakta, ništa, uši zapušio pusti vjetar!... Meni strgao vjetar kapu s glave, a spao mi opanak . .. „Ne smijem se sleći, ostaću u snijegu”, pomislim, i požurih bos... Kad iziđosmo, biće na vrh, đavo bi znao — ote bura posve; udar vjetra prevali tovar sa Ilijina konja, Ilija se ustavi. Ja ga stigoh. „Rđav sustig, brate!” veli mi. „Pomozi!” A vjetar nosi mu glas bog zna kamo... — Bog te ne ubio, — velim ja — vidiš da ginemo!... Trgoh nož i presjekoh .... Svali se tovar u snijeg, njegov konj potrča, moj, natovaren, nagnu za njim... Ja požurih i u tome izgubih Iliju... Srećom, nabasah na šipražje, a vidim: ne može se dalje, — ko će sili odoleti? pa se zaklonih tu, čučim ogrnut i tako dočekah zoru... I evo me sada ovdje... I ne bijaše zla, ljudi, da ne odnese led ova dva prsta... Evo, nikako ne motu da ih skupim...
— A otac mi?
— Ne znam... Biće se i on negdje sklonio... Nije daleko odavde, jer, onako, sudeći po hodu, mora da smo bili na pomolj, kućama . .
Rade se naglo diže.
— Kuda ćeš? — upita starješina.
— Idem .
— De ti...
Rade iziđe na konjski put i pođe dalje. Idući uzbrdicom, sam, u pustoši sluti u sebi zlo po oca. Steže ga u grudima, i na mahove, premišljajući, čisto pretrne; ustavi se i gleda uokolo. U dvoumici je. Što da radi? Već je popeo se s malim do na vrh brijega... Bi li dalje pošao? Ali, opazivši pod vrhom, nad sobom, da se nešto u snijegu crni, kao golem povaljeni panj, pođe naprijed. Sada je već blizu. Upire očima i raspoznaje: na ivici puta kleči, s prislonjenom glavom na punoj mješini, zgrbljen čovjek, kao da se pred oltarom moli; glava mu pokrivena kabanicom, a njeni skuti natrpani saleđenim snijegom.
Rade osjeti da mu srce za čas kao prestade kucati; Pa onda učestalo kucanje, kao da će da iskoči... Ali, pribravši u se snagu, razabra se i odgrne kabanicu sa čovjekove glave.
— Oče! — javi se i, uhvativši ga za ruku, htjede da ga pridigne, ali osjeti da je hladna, ukočena. Pretrnuvši od toga dodira: — Oče! — ponovi jače. — Pa obazrijevši se uokolo, skide sa sebe svoju kabanicu i pokri njome saleđeni očev život, i poleti natrag ka onome komšiluku kuća, otkud bijaše došao. Uđe u kuću naglo i veli: — Ljudi, pogibe mi otac .... pomozite!
— Pogibe zar? — priupita plemeštak.
Muški iz kuće pohitaše sa Radom. Za njima nagnuše i drugi iz komšiluka. Žure se i ćute. Rade je pred njima, vodi ih ka mjestu. I, došavši, poredaše se oko mrca i gledaju u njegov zamrzao život, pokriven toplom, vunenom kabanicom.
Neko se sjeti, pa skrši nekoliko suhih grana sa zamrzlih golih drveta pored puta i — naloži.
Čeljad se okupi oko vatre. Starješina, zaogrnut kabanicom i s omotanim peškirom oko glave, veli Radi:
— Uzmi, bolan, svoju kabanicu sa oca, ogrni se njome: njega već niko ne zagrija!....
Rade ne htjede, već, kao da je obezumio, gleda u čeljad i nekamo u prostor snježana dana. Ali starješina diže je sa mrtvaca, zaogrne ga njome i k vatri ga privede. Rade se zagleda u veseo plamen, i kao da se, tek toga časa, svega sjetio, oči mu zasuziše, i učestaše suze, i kotrljaju se niz obraze...
Ljudi kod vatre napuniše lule, pale i razgovaraju.
— Gledaj, — opazi jedan vrijemenit čovjek, gledajući na mješine pričvršćene uz samar, — mora da je konj prevalio usred puta, pa je pokojnik vukao tovar kraju... Gledajte trag u snijegu... I o tome , razgovaraju neko vrijeme.
Pa se najposlije sjetiše i dogovaraju se što treba da se uradi.
— Veli, — kaže starješina da zakon ne da u mrca dirati dok komisija ne dođe... Treba da neko u varoš pođe!...
Obećavši mu štogođ, poslaše jednoga od siromašnijih ljudi u varoš ka općini.
— Treba napraviti od sijenskoga kolja nosila. — sjeti se onaj vrijemeniti čovjek.
— A da, da, treba! — potvrdiše drugi. I trebaju priječnice i klinovi za učvrstiti nosila ... .
— Dakako da treba! ...
— Ali ima još jedna, — opazi starješina. —Trebaće naložiti veliku vatru oko mrtvaca, da omekša... Što misliš, ukočio se, a oko njega sve smrzlo ... Ne popušta ovo vrijeme tako lako: vidićeš muke dok ga ispružimo...
— Da, da, treba! — potvrđuju ostali.
Radu, slušajući razgovor, suze obliše. Pogled mu besvjesno zamiče na zgrbljena oca. Mrtav je i leden kao i ona golema litica povrh njega; nestade ga sa ovoga svijeta...
I toga časa osjeti oko sebe prazan, pust prostor, i u tome prostoru uokolo kao da nema ničega živa osim njega. Kao da se odijelio od svega svijeta, i, kao nikada dosada, u toplim suzama sazna i osjeti u sebi svoje bitstvo i moć života.
|
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Ivo Ćipiko, umro 1923, pre 101 godina.
|