Pastireva frula
| Pastireva frula (1892) Pisac: Ljubomir N. Mirković |
Na brijegu gori u debelu hladu
Što su ga pravile stare lipe grane,
Sjedio bi mirno, nevesela lica
Kod svog stada c’jele bogovetne dane.
Još ko dječak mali tu je stado čuvo,
Al je onda i nju imao uza se;
Prohujali za njeg oni srećni dani
Ona sad od njega sasvim odbila se.
Sjećao se živo veselih igara
Što ih zametahu u djetinjoj šali,
Kada su s kikotom, sa slatkim smijehom
Za jaganjci mali br’jegom trčkarali.
Onda mu je bilo drago slušat romon
Srebrnastih dolje u potoku vala,
Gledat zahod sunca i čarobnu rumen,
Što bi iza njega po nebu ostala.
Mila mu je bila i pjesma slavulja,
Što se je po šumi glasno razl’jegala,
Pa tek kako su mu mila, draga bila
Nevina i mirna ta jaganjčad mala.
Al sad, — sad nje nema, pa ni milja nema
Već se neka tuga svela mu na lice,
Samo frula jošte što mu osta vjerna
Da ga sjeća mile, krasne drugarice.
Iz torbice male, što visi o vratu,
Rukom bi se istom frulice dodirno,
Prinio je usti, poređao prste,
Uzdisajem u nju, nehotice pirno.
A prstići laki počeli bi igrat
Sad gori, sad doli po šarenoj fruli
I zvuci bi pusti, ko da se natječu,
Sa brijega ozgor tužno odjeknuli.
A slavulj bi na to u šumi umuko,
Da s’ nasluša pjesme, što je pastir vije,
A pošlje bi kušo, da sam nako počne,
Al zaludu, vazda, — nako ne umije.
I jaganjci mali, što su oko njega
Po travici mekoj skakutali čili,
I oni bi stali mirno, zablenuto,
Pa pastirskoj pjesmi svagda se divili.
A on sviro, sviro, dok ne bi izređo
Sve u pjesmi svoje nevolje i bole,
I zvuci ječali, dok se ne izgube
U životu vala potočnijeh dole.
I tada bi skino frulu sa usana,
Pa je zagledao sa svakoje strane,
Gledao joj pisak, gledo rupe male,
I po njojzi šare divno išarane.
Gledo bi je dugo sa suzom u oku,
U zanosu svome tiho pitao je:
„Gdje su srećni dani, gdje vesele pjesme,
Oh, kaži mi, frulo, ciglo dobro moje?”
Al nijema frula kao i obično
Šutjela bi samo na njegove r’ječi,
I čekala opet uzdisaja tužnog,
Da se u nju vine, da tužno zaječi.
On bi dugo čeko odgovora njena,
A pošlje je opet primakao usti,
I pjesma se opet uzvinula tužna,
I zvuci se opet nadmetali pusti.
Bijeljina.
Izvor[uredi]
1892. Bosanska vila, list za zabavu, pouku i književnost. Godina sedma, broj 25, str. 391-392.
|