Pariska komuna i pojam države

Izvor: Викизворник
Mihail Bakunjin
Pariska komuna i pojam države

Ovo je delo, kao i ostali malobrojni spisi koje sam dosad objavio, nastalo iz samih događaja. Ono je prirodni nastavak Pisma jednom Francuzu, septembar 1870. godine, u kojem sam imao laku i tužnu čast proreći i predvideti strašnu nesreću koja je sad zadesila Francusku i s njom celi civilizovani svet, nesreću protiv koje je onda, kao i sada, ostao jedan jedini lek: socijalna revolucija.

Dokazati tu istinu, koja je sada neosporna, povesnim razvojem društva i činjenicama koje se u Evropi odvijaju pred našim vlastitim očima, tako da ona bude prihvaćena i od svih ljudi dobre volje, od svih iskrenih tragača za istinom, i onda otvoreno razložiti, bez zadržavanja i dvosmislenosti, filozofska načela i praktične ciljeve, koji su tako reći radna duša, temelj i cilj onoga što zovemo socijalnom revolucijom - to je predmet ovog rada.

Znam da zadatak koji sam preuzeo nije lagan, i mogli bi me optužiti da se precenjujem, kad bih u taj rad unosio ma i najmanje ličnih pretenzija. No, o tome nema govora, u šta mogu uveriti čitaoca. Ja nisam ni naučnik ni filozof, a ni pisac po pozivu. U svom sam životu vrlo malo napisao, i to sam činio uvek samo u samoobrani i samo onda kad me neko strašno uverenje prisililo na to da pobedim svoj instinktivni otpor protiv svakog javnog izlaganja vlastitog ja.

Ko sam ja onda i šta me goni da objavljujem ovaj rad? Ja sam strastveni tragač za istinom i ne manje ogorčeni neprijatelj štetnih fikcija koje još danas nameće Stranka reda, ta oficijelna, povlašćena i zainteresovana zastupnica svih religioznih, metafizičkih, političkih, pravnih, ekonomskih i socijalnih bestidnosti u sadašnjosti i prošlosti, da bi svet postao gluplji i da bi se porobio. Ja sam strastveni poklonik slobode, koju smatram jedinim okruženjem u kom se mogu razvijati i rasti inteligencija, dostojanstvo i sreća ljudi; - ne one sasvim formalne slobode koju nameće država, odmerava i propisuje, država večne laži, koja ustvari nikad ne zastupa drugo do prvenstvo pojedinaca, temeljeno na robovanju svih ostalih; - ne one individualističke, egoističke, sitničave i fiktivne slobode, koju uzdiže škola Žan Žak Rusoa i sve ostale škole buržujskog liberalizma i koja smatra takozvano pravo svih, koje zastupa država, granicom prava svakog pojedinog, što uvek nužno redukuje pravo pojedinca na ništicu. Ne, ja pod tim podrazumevam jedinu slobodu dostojnu toga imena, onu koja se sastoji u punom razvoju svih materijalnih, duhovnih i moralnih snaga, koje su u svakome prisutne u stanju uspavanih sposobnosti, slobodu koja ne poznaje druga ograničenja osim onih zakona što ih propisuje naša vlastita priroda, tako da to i nisu pravo uzev, nikakva ograničenja, jer nam ti zakoni nisu postavljeni od strane nekog vanjskog zakonodavca koji postoji pokraj ili iznad nas - oni su unutar nas i naša vlastitost, oni tvore temelj celog našeg bića, materijalnog, kao i intelektualnog i moralnog; umesto da u njima gledamo granicu moramo ih smatrati istinskim uslovima i stvarnim razlogom naše slobode.

Mislim na slobodu svakog pojedinca koju treba držati daleko ispred slobode drugih, kao pred graničnom međom, u kojoj se, naprotiv, nalazi ojačanje i beskonačno protezanje - slobodu svakog pojedinca, neograničenu slobodom svih, slobodu u solidarnosti, slobodu u jednakosti - slobodu iznad brutalne sile i načela autoriteta koji je uvek bio samo idealan izraz te sile, pobedničku slobodu - slobodu koja će nakon zbacivanja svih nebeskih i zemaljskih idola osnovati i organizovati novi svet, svet solidarnog čovečanstva na ruševinama svih crkava i svih država.

Osvjedočeni sam pristalica ekonomske i socijalne jednakosti, jer znam da će izvan te jednakosti sloboda, pravda, ljudsko dostojanstvo, moralnost i blagostanje pojedinaca i blagostanje naroda uvek biti same laži. No, kao pristalica slobode po svaku cenu te temeljne uslovljenosti čovečanstva, mislim da se jednakost mora potvrditi spontanom organizacijom rada i zajedničkog vlasništva proizvođačkih asocijacija, koje se slobodno organizuju u opštinama i povezuju jednako tako potpuno spontanim savezom opština, a ne vrhovnom i pomažućom delatnošću države.

Ova (poslednja) tačka deli uglavnom revolucionarnog socijalistu i kolektivistu od autoritarnog komuniste, koji je pristalica apsolutne inicijative države. Njihov cilj je isti; obe stranke žele na isti način stvaranje novog socijalnog poretka, koji je utemeljen jedino na organizaciji zajedničkog rada, koja je neizbežno postavljena svakom i svima silom samih činjenica pod svima jednakim ekonomskim uslovima i koja je zasnovana na zajedničkom posedu nad sredstvima rada.

Sad komunisti uobražavaju da taj cilj mogu postići razvojem i organizacijom političke moći radničkih klasa, a pogotovo gradskog proletarijata pomoću građanskog radikalizma, dok revolucionarni socijalisti, neprijatelji svih dvoznačnih stapanja i udruživanja, nasuprot tome misle da taj cilj mogu dostići samo razvojem i organizacijom ne političke nego društvene, i u skladu s tim antipolitičke, moći gradskih i ruralnih radničkih masa, uključivši sve ljude dobre volje iz viših klasa, koji se, raskidajući sa svojom prošlošću, njima otvoreno priključuju i žele potpuno prihvatiti njihov program.

Iz ovoga se pojavljuju dve različite metode. Komunisti misle da moraju organizovati radničke snage, da bi se one mogle domoći političke moći države. Revolucionarni socijalisti organiziraju se obzirom na razaranje ili, ako želimo pristojniju reč, na likvidaciju država. Komunisti su pristalice principa i prakse autoriteta, revolucionarni socijalisti imaju poverenja samo u slobodu. I jedni i drugi su na isti način pristalice nauke, koja treba ubiti praznoverje i nadomestiti veru; prvi je žele nametnuti, drugi će se potruditi da je propagiraju, da bi se grupe osvedočenih ljudi spontano i slobodno organizovale i povezivale, odozdo prema gore, vlastitim pokretom i u skladu s njihovim stvarnim interesima, a ne prema nekom unapred izrađenom planu, koji je neobrazovanim masama nametnut preko neke više inteligencije.

Revolucionarni socijalisti misle da u instinktivnim aspiracijama i stvarnim potrebama narodnim masa leži mnogo više praktičnog razuma i duha nego u dubokoj inteligenciji svih tih lekara i pomagača čovečanstva, koji pretenduju mnogim neuspešnim pokušajima da njime upravljaju, tvrdeći da izvor njegove nesreće ne leži u ovoj ili onoj formi vladavine, nego u načelu i činjenici vladanja samog, kakvo god ono bilo.

Na kraju postoji sad već povesno protivurečje između komunizma koji je naučno razvila nemačka škola, koju su američki i engleski socijalisti delimično preuzeli, i široko razvijenog i do njegovih krajnjih posledica provođenog proudonizma, koji je prihvatio proletarijat romanskih zemalja.

Revolucionarni socijalizam upravo je pokušao prvu udarnu i praktičnu objavu u Pariskoj komuni. Ja sam pristalica Pariske komune, koja je sasečena, u krvi ugušena od strane krvnika monarhističke i klerikalne reakcije, time samo postala življa i moćnija u predstavama i srcu evropskog proletarijata; njen sam pristalica pre svega jer je ona bila smelo, vrlo izrazito nekanje države.

Golema je povesna činjenica da se to nekanje države pokazalo upravo u Francuskoj, koja je do sada bila zemlja političkog centralizma par ekselans, i da je upravo Pariz, glava i povesni tvorac te velike francuske civilizacije, preuzeo u tome inicijativu. Pariz skida svoju krunu i proglašava s oduševljenjem svoje sopstveno smjenjivanje, da bi Francuskoj, Evropi i celom svetu dao slobodu i život; ponovno potvrđuje snagu svoje povesne inicijative pokazujući svim narodima koji robuju (a gde li su narodne mase koje ne bi robovale?) jedini put ka oslobođenju i spasu; Pariz izvodi smrtni trik protiv političkih tradicija građanskog radikalizma i daje revolucionarnom socijalizmu realnu osnovu!

Pariz zaslužuje ponovo kletvu čitave reakcionarne gomile Francuske i Evrope! Pariz sam sebe pokopava pod svojim ruševinama, da bi trijumfujućoj reakciji priredio svečani demanti, svojom nesrećom spašava čast i budućnost Francuske i dokazuje utešenom čovečanstvu da su se život, inteligencija i moralna snaga, povukavši se iz viših klasa, energično i s mnogo izgleda za budućnost održali u proletarijatu! Pariz inauguriše novo vreme, vreme konačnog i potpunog oslobođenja narodnih masa i njihove sad potpuno stvarne solidarnosti preko granica država i usprkos tih granica; Pariz ubija patriotizam i osniva na njegovim ruševinama religiju čovečanstva, Pariz se proklamuje na humanitarni i ateistički način i zamenjuje božanske fikcije velikim stvarnostima društvenog života i verom u nauku - laži i nepravde religioznog, političkog i sudskog morala zamenjuje principima slobode, pravde, jednakosti i bratstva, tim večnim temeljima svakog ljudskog morala! Pariz, herojski, racionalan i pun vere osnažuje svoju energičnu veru u misiju čovečanstva svojim slavnim padom, svojom smrću, i ostavlja tu veru energičnije i življe u zalog dolazećim generacijama! Pariz, utonuo u krv svoje najplemenitije dece - to je celo čovečanstvo pribijeno na krst od internacionalne i povezane reakcije Evrope pod neposrednom inspiracijom svih hrišćanskih crkava i velikog sveštenika nepravde - pape; no sledeća internacionalna i solidarna revolucija svih naroda biće vaskrsnuće iz Pariza.

To je istinski smisao, to su potpune i goleme posledice dvomesečnog postojanja Pariske komune, koja će uvek biti vredna sećanja.

Pariska komuna trajala je prekratko i bila u svom unutrašnjem razvoju previše ometena smrtnom borbom, koju je trebala izdržati protiv reakcije u Versaju, da bi svoj socijalistički program mogla, ne samo, primijeniti nego i samo teorijski razraditi. Mora se uostalom priznati, da većina članova Komune nisu zapravo bili socijalisti, a kad su se kao takvi pokazivali, onda su bili neodoljivo povučeni snagom činjenica koja nije dopuštala nikakav otpor, načinom njihove sredine, nužnošću njihovog položaja, a ne njihovim intimnim uverenjem. Socijalisti, na čelu kojih stoji naravno naš prijatelj Varlin, imali su u Komuni samo jednu malu manjinu, brojili su najviše četrnaest ili petnaest članova. Ostali su bili jakobinci. No, da se razumemo, ima jakobinaca i jakobinaca. Ima jakobinaca koji su advokati i doktrinari, kao gospodin Gambeta, pozitivistički republikanizam koji je drzak, despotski i formalistički, odbacujući staru revolucionarnu veru i očuvavši od jakobinizma samo kult jedinstva i autoriteta, koji je izručio francuski narod Prusima i kasnije domaćoj reakciji - a postoje i otvoreno revolucionarni jakobinci, junaci, poslednji iskreni zastupnici demokratske vere iz 1793, koji su sposobni žrtvovati svoje mnogo ljubljeno jedinstvo i autoritet nužnostima revolucije pre nego saviti svoju savest pred insolencijama revolucije. Ti velikodušni jakobinci, na čelu kojih se, naravno, postavio Deleskluze, jedna velika duša i velik karakter, žele pre svega trijumf revolucije, a kako nema revolucije bez narodnih masa i kako te mase danas imaju socijalistički instinkt u eminentnom stupnju, i ne mogu više dizati nikakvu drugačiju revoluciju nego ekonomsku i socijalnu, tako će pravoverni jakobinci, pustivši da ih vodi logika revolucionarnog pokreta, postati napokon socijalisti protiv svoje volje.

To je upravo bio položaj u kojem su se našli jakobinci Pariske komune. Deleskluze i mnogi drugi zajedno su s njim potpisivali programe i proklamacije čiji su opšti duh i obećanja bili pozitivno socijalistički. No, kako su oni usprkos svoj svojoj dobroj veri i dobroj volji samo bili socijalisti mnogo više izvana povučeni nego iznutra uvereni, kako nisu imali ni vremena ni sposobnosti da iz svoje unutrašnjosti odstrane mnoštvo građanskih predrasuda, koje su bile u protivurečju s njihovim novim socijalizmom, razumljivo je da oni nisu mogli, paralizovani tom unutrašnjom borbom, nikada napustiti krug generalizacija i doneti kakvu odlučnu meru koja bi zauvek raskinula njihovu solidarnost i sve njihove odnose s građanskim svetom.

To je bila velika nesreća i za Komunu i za njih same; bili su time zakočeni pa su zakočili i Komunu, no to im se ne može prebacivati kao krivica. Ljudi se ne preobražavaju iz dana u dan i ne menjaju prirodu i navike po volji. Oni su dokazali svoju iskrenost ginući za Komunu. Ko će se usuditi da od njih zahteva više od toga?

Njima tim pre treba praštati što je sam pariski narod, pod uticajem kog su oni mislili i radili, delovao socijalistički mnogo više sledeći svoje instinkte nego ideju ili uverenje koje počiva na promišljanju. Sve su njegove aspiracije u najvećem stupnju isključivo socijalističke, ali su njegove ideje, ili bolje rečeno njegove preuzete predstave, još daleko ispod te visine. Ima još mnogo jakobinskih predrasuda, mnogo diktatorskih i vladavinskih zamišljanja u proletarijatu velikih francuskih gradova, pa i u samom pariskom. Poštovanje autoriteta, sudbonosni proizvod religijskog odgoja, tog povesnog izvora sve nesreće, izopačenosti i slugovanja naroda, nije još u njemu potpuno iskorenjeno. To je u tolikoj meri tako da se čak i najinteligentnija deca naroda, najuvereniji socijalisti, od toga još uvek nisu mogli osloboditi. Istražite njegovu savest pa ćete naći jakobinca, čoveka režima, koji se sakrio u jako tamnom uglu i postao zaista skroman, ali još uvek nije mrtav.

Položaj malog broja uverenih socijalista koji su pripadali Komuni bio je uostalom izrazito težak. Oni nisu osećali dovoljnu podršku od velike mase pariskog stanovništva, a organizacija internacionalne asocijacije, za to još nepotpuna, brojila je jedva nekoliko hiljada članova; oni su tako morali voditi svakodnevnu borbu protiv jakobinske većine - i još k tome pod kojim uslovima! Morali su dati rad i hleb stotinama hiljada radnika, organizovati ih, naoružati i istovremeno nadgledati reakcionarna potkopavanja u velikom Parizu, koji je bio pod opsadom, u opasnosti od gladi i na milost i nemilost svim prljavim poduhvatima reakcije, koja se mogla smestiti i utvrđivati u Versaju s dopuštenjem i milošću Prusa. Morali su vladi i armiji u Versaju suprotstaviti revolucionarnu vladu i armiju, tj. da bi se borili protiv monarhističke i klerikalne reakcije morali su sami ispustiti iz vida osnovne uslove revolucionarnog socijalizma, napustiti ih i organizovati se kao jakobinska reakcija.

Nije li prirodno u takvim prilikama da su jakobinci, koji su jači jer tvore većinu Komune i koji osim toga u neusporedivo većem stupnju poseduju nasleđe i praksu organizacije vladanja, imali ogromnu prednost nad socijalistima? Čuditi se mora samo tome da iz toga nisu izvukli još veću korist, da ustanku u Parizu nisu dali isključivo jakobinski karakter, nego su se naprotiv dali uvući u socijalnu revoluciju.

Znam da su mnogi u svojim teorijama dosledni socijalisti predbacili našim pariskim prijateljima što se u svojoj revolucionarnoj praksi nisu iskazali dovoljno socijalistički, dok ih svi graktavci buržujske štampe naprotiv optužuju da su previše verno sledili socijalistički program. No, pustimo na trenutak jadne denuncijante te štampe po strani; strogim teoretičarima oslobođenja proletarijata uputio bih primedbu da čine krivo našoj pariskoj braći, jer između najispravnijih teorija i njihove praktične primene stoji veliko rastojanje, koje se ne može preći za nekoliko dana. Ko je npr. imao sreću upoznati Verlina, da spomenemo samo njega, čija je smrt sigurna, taj zna koliko su strastvena, promišljena i duboka bila njegova socijalistička uverenja kao i njegovih prijatelja. To su bili ljudi, u čiju užarenu revnost, predanost i dobru veru niko, ko bi stupio u njihovu blizinu, nije mogao sumnjati. No baš zato što su bili pravoverni ljudi, bili su s obzirom na golemo delo, kojem su posvetili svoje srce, svoju misao i svoj život, puni nepoverenja prema sebi samima; sebe su cijenili tako malo! Bili su uostalom uvereni da je u socijalnoj revoluciji, u ovom i svakom drugom pogledu upravo suprotno nego u političkoj revoluciji, delovanje pojedinca gotovo ravno nuli, a spontano delovanja masa mora biti sve. Pojedinci nisu mogli činiti ništa drugo nego izraditi, razjasniti i proširiti ideje koje odgovaraju instinktima naroda, i onda stalno nastojati da se prirodna moć ljudi revolucionarno organizuje - ali ne ići preko toga; sve ostalo treba i može učiniti samo sam narod. Inače se dospeva do političke diktature, tj. do obnavljanja države, povlastica, nejednakosti i ostalih načina pritiska od strane države, i zaobilaznim putem, ali logično, do ponovnog uvođenja političke, socijalne i ekonomske potlačenosti narodnih masa.

Varlin i svi njegovi prijatelji su, kao svi iskreni socijalisti i uopšte svi radnici u narodu rođeni i odgojeni, u najvećoj meri, uostalom potpuno opravdano, bili okrenuti protiv nastavljene inicijative istih osoba, protiv vladavine superiornih individualnosti, a kako su oni pre svega bili pravedni, tako su i tu svoju odbojnost, to nepoverenje okrenuli i protiv sebe samih, kao i protiv ostalih.

Nasuprot ideji autoritarnih komunista, koju smatram potpuno pogrešnom, da socijalnu revoluciju može dekretirati i organizovati diktatura ili ustavotvorna skupština izrasla iz političke revolucije, naši su prijatelji - socijalisti iz Pariza - smatrali da ona može biti provedena spontanom i trajnom akcijom masa, narodnih grupa i narodnih saveza i dovedena do svog punog razvoja.

Naši su pariski prijatelji imali po stotinu puta pravo. Jer, zaista, koja je to genijalna glava, ili u slučaju kakve kolektivne diktature, čak i kad bi je sačinjavalo više stotina najnadarenijih ljudi, koji su to mozgovi tako veliki i moćni koji bi mogli obuhvatiti bezgraničnu mnogostrukost i raznovrsnost stvarnih interesa, aspiracija, želja i potreba, kojih je suma zajednička volja jednog naroda, i koji bi mogli iznaći takvu društevnu organizaciju koja bi bila u stanju zadovoljiti svakoga? Takva bi organizacija uvek bila samo Prokrustova postelja u koju bi nesrećno društvo bilo ugurano uz pomoć više ili manje istaknute državne sile. To je dosada uvek tako bilo, i upravo tom antičkom sistemu organizacije uz pomoć sile mora socijalna revolucija učiniti kraj, predavši masama, grupama, komunama, asocijacijama, pa i pojedinim osobama, njihovu punu slobodu, jednom za svagda razorivši povesni uzrok svake prisile, moć i samo postojanje države, koja mora u ovom slučaju sa sobom odvući sve nepravde sudskog prava i sve laži različitih kultova, jer su to pravo i ti kultovi uvek bili samo iznuđena idealna i stvarna pomazanja svih aspekata sile koje je država zastupala, jamčila i povlašćivala.

Jasno je da čovečanstvo može vratiti svoju slobodu i da stvarni interesi društva, svih grupa i lokalnih organizacija i pojedinaca, koje to društvo čine, mogu biti zadovoljeni tek onda kad više ne bude bilo država. Jasno je da svi takozvani opšti interesi društva, koje država navodno zastupa, a koji su u stvarnosti samo prolazna i stalna negacija pozitivnih interesa distrikta, opština, saveza i većine državi podređenih pojedinaca, da su ti interesi apstrakcija, fikcija, laž i da je država istovremeno jedna velika klanica i golemo groblje, gde u seni i pod opravdanjem te apstrakcije plemenito i blaženo propadaju sve stvarne težnje, sve žive snage zemlje, da bi bile žrtvovane i pokopane. A kako neka težnja nikada ne postoji po sebi i za sebe, kako ona nema nogu za kretanje ni ruku za delovanje, a ni trbuh, da bi tu masu njoj za proždiranje prinesene žrtve probavila, jasno je da baš kao što bog, religiozna ili nebeska apstrakcija, ustvari zastupa vrlo pozitivne, vrlo realne interese jedne povlašćene klase, sveštenstva – da isto tako njegova zemaljska dopuna, politička apstrakcija, država, zastupa ne manje pozitivne i realne interese današnje glavne, ako ne i isključive, izrabljivačke klase - buržoazije, koja uostalom nastoji sobom obuhvatiti sve druge klase. A kako se svetšenstvo uvek delilo, a danas više nego ikada, na jednu vrlo moćnu i vrlo bogatu manjinu i jednu vrlo podređenu i prilično zapuštenu većinu, tako i buržoazija: ona i njene različite društvene i političke organizacije u industriji, poljoprivredi, bankarstvu i trgovini, takođe se u svim upravnim, finansijskim, pravnim, univerzitetskim, policijskim i vojnim funkcijama države deli svakim danom sve više na oligarhiju koja ima stvarnu vlast i na bezbrojnu masu više ili manje taštih i propalih kreatura, koje žive u stalnoj iluziji i bivaju sve više gurane natrag u proletarijat po nekoj neodoljivoj sili, po sili savremenog ekonomskog razvoja; oni su ograničeni na to da svemoćnoj oligarhiji služe kao slepo sredstvo.

Uklanjanje crkve i države mora biti prvi i neizbežan uslov stvarnog oslobođenja društva; tek nakon toga društvo se može i mora organizovati na drugi način, ali ne odozgo prema dole i ne prema nekom idealnom zasnovanom planu nekolicine mudraca ili naučnika ili putem dekreta, koje izbacuje neka diktatorska sila, ne čak ni pomoću nacionalne skupštine izabrane na temelju opšteg prava glasa. Takav bi sistem, kao što sam već rekao, neizbežno vodio uspostavljanju neke nove države pa prema tome stvaranju vladajuće aristokratije, to jest cele klase ljudi koji nemaju ništa zajedničko s masom naroda, nego bi sasvim sigurno ponovno počeli izrabljivati narod i podređivati ga pod izgovorom opšteg blagostanja ili da bi se spasila država.

Buduća organizacija društva može se podizati samo odozdo prema gore slobodnim udruživanjem i povezivanjem radnika, prvo u asocijacije, onda u opštine, distrikte, narode i napokon u jedan veliki međunarodni i univerzalni federalni savez. Tek onda će se ostvariti istinski i životni poredak slobode i opšte sreće, poredak koji ne negira interese pojedinca i društva, nego ih štaviše potvrđuje i dovodi u sklad.

Kaže se da se takav sklad i univerzalna solidarnost interesa pojedinca i društva ne može zapravo nikada ostvariti jer ti interesi, koji su u međusobnom protivurečju, nisu u stanju sami sebi održavati ravnotežu ili se na koji drugi način bilo kako sporazumeti. Na jedan takav prigovor odvraćam da je za to, što dosad ti interesi nikada i nigde nisu dosegli obostran sklad, kriva država koja je žrtvovala interese većine u korist jedne povlašćene manjine. To je razlog zbog kog ta slavna nespojivost i borba ličnih interesa i interesa društva nisu ništa drugo nego izrugivanje i politička laž, proizašla iz teološke laži, koja je izmislila učenje o prvobitnom grehu da bi obeščastila čoveka i razorila mu svest o sopstvenoj vrednosti. Ta ista kriva ideja o interesima u sukobu potiče takođe i iz snova metafizike koja je, kao što je poznato, bliska rođaka teologije. Zanemarivši društveni karakter čovekove prirode, metafizika je gledala na društvo kao na mehaničko i čisto umetno gomilanje ljudi, koji se odjednom udružuju u ime nekog formalnog ili tajnog ugovora koji je sklopljen slobodno ili pod uticajem neke više sile. Pre njihovog povezivanja u društvo ljudi su se nalazili u uživanju potpune slobode, ispunjeni nekom vrstom besmrtne duše. A kad metafizičari, naročito oni koji veruju u besmrtnost duše, tvrde da su svi ljudi izvan društva slobodna bića, dolazi se do neizbežnog zaključka da su se ljudi mogli ujediniti u društvo, samo pod uslovom da negiraju svoju slobodu, svoju prirodnu nezavisnost i žrtvuju svoje interese, prvo one lične, a onda lokalne. Takvo samoodricanje i takva lična žrtva nameću se tim više zapovednički, što je društvo brojnije i što je zapletenija njegova organizacija. U takvom je slučaju država izraz svih individualnih žrtava. Budući da ona postoji u tom apstraktnom i istovremeno nasilnom obliku, ona ometa, naravno, sve više ličnu slobodu u ime laži koja se naziva javno dobro, iako ona očigledno zastupa isključivo interese vladajuće klase. Država nam na taj način izgleda kao neizbežna negacija i poništenje svake slobode i svih interesa, ličnih kao i opštih.

Ovde se vidi da je u metafizičkim i teološkim sistemima sve međusobno povezano i samo po sebi objašnjivo. Zato mogu i moraju dapače logični branitelji tih sistema mirne savesti dalje izrabljivati narodne mase posredstvom crkve i države. Napunivši svoje džepove i robujući svim svojim prljavim strastima, mogu se istovremeno tešiti mišlju da se muče za slavu boga, za pobedu civilizacije i za večno blaženstvo proletarijata.

A mi ostali, koji ne vjerujemo ni u boga ni u besmrtnost duše, pa ni u sopstvenu slobodu volje, tvrdimo da sloboda mora biti shvaćena u svom najpotpunijem i najširem poimanju kao cilj povesnog napretka čovečanstva. Pomoću čudesnog, iako logičnog kontrasta, uzimaju naši protivnici, idealisti teologije i metafizike, princip slobode kao temelj svojih teorija, da bi posve mirno dospeli na kraju do neizbežnosti ljudskog robovanja. A mi, materijalisti po teoriji, nastojimo zasnovati u praksi razuman i plemenit idealizam i trajno ga očuvati. Naši neprijatelji, božanski i suptilni idealisti, tonu u krvožedni i ružni praktični materijalizam u ime logike po kojoj je svaki razvoj negacija temeljnog principa. Naše je uverenje da su celokupan bogati duhovni, moralni i materijalni razvoj čoveka i njegova prividna nezavisnost zapravo proizvodi života u društvu. Izvan društva čovek ne bi bio samo bez slobode nego ne bi ni postao čovek, to jest biće koje posjeduje vlastitu svest, oseća, misli i govori. Samo međusobno delovanje inteligencije i zajedničkog rada moglo je prisiliti čoveka da napusti stanje divljaka i divlje zveri, koje je bilo njegova prapriroda ili ishodišna tačka njegovog daljeg razvoja. Duboko smo prožeti tom istinom, da ceo čovekov život - interesi, stremljenja, potrebe, iluzije, takođe gluposti, nasilna dela, nepravednosti i sve prividno dobrovoljne akcije - pokazuje samo posledice neizbežnih sila života u društvu. Ideja o međusobnoj nezavisnosti ne bi mogla biti priznata, a da se ne negira uzajamni uticaj međusobnih odnosa u iskazivanjima spoljnje prirode.

U samoj prirodi taj se divni uzajamni odnos i povezivanje pojava takođe ne postiže bez borbe. Baš nasuprot tome, iskazuje se harmonija sila u prirodi tek kao istinski rezultat te borbe koja je najizvorniji uslov života i pokreta. U prirodi i u društvu red bez borbe znači smrt.

Ako je u svemiru red prirodan i moguć, uzrok tome jedino je taj što se tim svemirom ne upravlja po nekom prethodno izmišljenom sistemu koji je nametnula neka najviša volja. Teološka hipoteza božanskog zakonodavstva dovodi do očiglednog apsurda i negacije ne samo svakog reda nego i same prirode. Prirodni zakoni samo su utoliko zbiljski što leže u biću same prirode, to jest nisu ustanovljeni nekim autoritetom. Ti su zakoni jednostavna iskazivanja ili stalni oblici razvoja stvari i grupa vrlo raznovrsnih, prolaznih, ali stvarnih činjenica. Njihova celokupnost stvara to što zovemo prirodom. Ljudska je inteligencija i nauka posmatrala te činjenice, proveravala ih eksperimentima, povezala ih zatim u sistem i nazvala ih zakonima. No sama priroda ne poznaje nikakve zakone. Ona deluje nesvesno, kroz samu sebe pokazujući beskrajnu raznovrsnost pojava koje izgledaju ljudske i ponavljaju se. Zbog toga, zahvaljujući toj neizbežnosti događanja, može postojati red u svemiru, i zaista i postoji.

Takav red postoji i u ljudskom društvu koje se naizgled razvija na tako reći protivprirodan način, ali se u stvarnosti pokorava prirodnom i neizbežnom toku stvari. Samo razmišljanje čoveka o drugim životinjama i njegova sposobnost da misli uneli su u njegov razvoj poseban element koji je, usput rečeno, sasvim prirodan u smislu da čovek, kao i sve što postoji, predstavlja materijalni proizvod povezivanja i delovanja sila. Taj je posebni element mišljenje ili ona sposobnost uopštavanja i apstrahovanja zahvaljujući kojoj čovek može sebe putem misli projektovati iz sebe samog i sam sebe istraživati i posmatrati kao neki strani spoljašnji predmet. Podigavši se tako u ideji iznad samog sebe i svoje okoline, dolazi do predstave potpune apstrakcije, apsolutnog ništa. Ta poslednja granica najviše apstrakcije misli, to apsolutno ništa, to je bog.

Takav je smisao i povesna podloga svake teološke nauke. Bez uvida u biće i materijalne uzroke svojih vlastitih misli, a takođe i bez polaganja računa sebi samima o svojstvenim uslovima ili prirodnim zakonima, nisu ti prvi ljudi živeći u društvu sigurno mogli naslućivati da su njihovi apsolutni pojmovi samo rezultat njihove sposobnosti da stvaraju apstraktne ideje. Zato su na te ideje, preuzete iz prirode, gledali kao na stvarne predmete, nasuprot kojima sama priroda više nije imala nikakvu ulogu. Onda su počeli nuditi svoje fikcije, svoje nemoguće pojmove apsoluta i njima upućivati sve časti. No bilo je potrebno na bilo koji način odenuti u oblik i učiniti primetnom apstraktnu ideju onoga ništa ili boga. U to ime učinili su da se pojam božanstva nadme i još ga podarili dobrim i lošim osobinama i moćima koje su samo u prirodi i u društvu mogli naći.

Ne nameravamo zalaziti u povest religioznih, teoloških i metafizičkih apsurdnosti, a još manje govoriti o sukcesivnom pojavljivanju svih božanskih utelovljenja i vizija, stvorenih kroz vekove varvarstva. Svako zna da je praznoverje uvek dovodilo do strašnog zla i izazivalo reke prolivene krvi i suza. Kažemo samo da su sve te užasne zablude jadnog čovečanstva bile neizbežne povesne činjenice pri normalnom rastu i razvoju društvenih organizama. Takve zablude izazivale su u društvu sudbonosnu ideju, koja je vladala uobraziljom ljudi, da svemirom upravlja neka nadprirodna sila i, da tako kažemo, neka nadprirodna volja. Vekovi su prolazili i društva su se toliko navikla na tu ideju da su na kraju u sebi uništila svako nastojanje prema nekom daljem napretku i svaku sposobnost da do njega stignu.

Častoljublje nekih osoba u početku, nekih socijalnih klasa nakon toga, podiglo je robovanje i osvajanje na nivo životnog principa i ukorenilo više nego bilo koja druga ideja ovu strašnu ideju božanstva. Otada nadalje nije bilo moguće društvo koje nije počivalo na temeljima tih dvaju uređenja: crkve i države. Ta dva socijalna bića branili su zastupnici svih doktrina.

Jedva su se rodila ta dva uređenja, a već su se odmah stvorile dve kaste: kasta svetšenstva i kasta plemstva, koje su se odmah pobrinule utuviti potlačenom narodu duboku neophodnost, korisnost i svetost crkve i države.

Sve je to imalo svrhu da brutalno ropstvo pretvori u legalno ropstvo koje je predvidelo najviše biće i svojom voljom ga blagoslovilo.

No jesu li sveštenici i plemići iskreno verovali u ta uređenja, koja su održavali svim snagama u svom vlastitom interesu? Jesu li oni bili samo lažljivci i prevaranti? Ne, verujem da su oni istovremeno bili i vernici i prevaranti.

Oni su i sami verovali, jer su prirodno i neizbežno delili zablude mase, a tek kasnije, u vreme propasti antičkog sveta, postali su skeptici i besramni lažljivci. Drugi jedan razlog dopušta da se na utemeljivače države gleda kao na iskrene ljude. Čovek uvek lako veruje onome što želi i što se ne suprotstavlja njegovim interesima. Svejedno koliko on inteligentan i obrazovan bio, njegova ljubav prema samom sebi i želja da živi sa svojim susedima i uživa njihovo poštovanje uvek će delovati tako da veruje ono što mu je ugodno i korisno. Uveren sam, na primer, da su Tijer i vlada u Versaju po svaku cenu sebe nastojali uveriti da oni spašavaju Francusku ubijajući u Parizu nekoliko hiljada muškaraca, žena i dece.

No ako su sveštenici, aguri, aristokrati i buržoazija prošlih i modernih vremena i mogli posedovati iskrenu veru, ipak su ostali komedijaši. Zapravo se ne bi moglo prihvatiti da su baš verovali u svaku apsurdnost, koju su stvarali vera i politika. Ja čak i ne govorim o onom vremenu kad se, prema Ciceronovoj primedbi, “dva agura nisu mogla pogledati u oči, a da se ne smeju”. Čak i u doba neznanja i opšteg praznoverja teško je prihvatiti da su pronalazači dnevnih čuda mogli biti uvereni u zbiljnost takvih čuda. Isto se može reći i o politici, koja se može sažeti u ovom pravilu: “Narod treba držati u jarmu na taj način, i opljačkati ga, da on glasno ne jadikuje o svom usudu, da ne zaboravi slušati i da nema vremena misliti na otpor i pobunu.”

Kako se onda može misliti da ljudi koji su od politike načinili obrt i koji znaju svoj cilj - naime nepravdu, silu, laž, prevaru, masovna pojedinačna umorstva - da ti ljudi mogu iskreno verovati u umetnost politike i mudrost države, stvoritelja društvenog blaženstva? Oni nisu usprkos svojoj strahoti mogli dosegnuti taj stupanj gluposti. Crkva i država bile su u sva vremena velika škola opačine. Povest svedoči o njihovim prestupima, svuda i uvek sveštenici i državnici su bili svesni, sistematski nepomirljivi i krvožedni neprijatelji i krvnici naroda.

Kako se mogu ipak dve tako prividno nespojive stvari pomiriti: prevareni i varalice, lažljivci i vernici? Po logici to izgleda teško, prema činjenicama, tj. u praktičnom životu, obe ove osobine vrlo su često ujedinjene.

Velika većina ljudi živi u suprotnosti sa samima sobom i u stalnom nesporazumu; oni to najčešće i ne primećuju, dok ih neki izvanredan događaj ne otkine iz njihove uobičajene opuštenosti i prisili ih da posmatraju sami sebe i svoju okolinu.

U politici kao i u religiji ljudi su samo mašine u rukama izrabljivača. No lopovi i pokradeni, tlačitelji i potlačeni žive jedni pokraj drugih, vođeni šakom ljudi, koje treba smatrati pravim izrabljivačima. To su ljudi, bez ikakvih političkih i religioznih predrasuda, koji svesno zloupotrebljavaju i podjarmljuju. U sedamnaestom i osamnaestom veku do izbijanja velike revolucije, a takođe i u našim danima zapovedali su u Evropi i delovali gotovo po svojoj volji. Može se smatrati da njihovo vladanje neće još dugo potrajati. Dok glavne vođe varaju narod i u punoj svesti ih guraju u propast, njihove sluge ili crkvene i državne kreature nastoje predano održati svetost i integritet tih omraženih ustanova. Kad je crkva, kao što sveštenici i većina državnika govore, nužna za spas duše, onda je i država sa svoje strane takođe nužna za održanje mira, reda i pravde, a doktrinari svih škola glasno uzvikuju: “Bez crkve i bez vlade nema civilizacije i nema napretka.”

Ne trebamo objašnjavati problem večnog spasa jer ne verujemo u besmrtnost duše. Uvereni smo da je crkva najštetnija stvar za čovečanstvo, za istinu i za napredak. A može li biti drugačije? Ne preuzima li crkva brigu da pokvari mladu generaciju, posebno žene? Nije li ona ta koja nastoji svojim dogmama, svojim lažima, svojom glupošću i sramotnošću ubiti logično mišljenje i nauku. Ne ogrešuje li se ona o dostojanstvo čoveka nastojeći u čoveku obrnuti pojmove o pravu i pravednosti? Ne čini li ona od živoga truplo, ne donosi li slobodi propast, ne propoveda li večno robovanje masa u korist tirana i izrabljivača? Ne traži li ta nepomirljiva crkva da bude ovekovječeno carstvo mraka, neznanja, bede i zločina? Ako napredak našeg veka nije nekakav licemerni san, on mora crkvi učiniti kraj.

Spoljašnje veze[uredi]