Pakao/1

Izvor: Викизворник

Prva pojava
◄   Naslovna Prva pojava Druga pojava   ►

     Lepo nameštena soba u smederevskom dvoru. Levo i desno vrata, na sredini prozori. U zidu ispod prozorskih zavesa udubljenje koje se vidi kad se prozorska zavesa digne.
     Dan je. Kroz okna prozorska vide se gradska platna i jedan deo tvrñave.
 
 
 
Prava pojva
 
 
GRGUR i STEFAN
(Kad se zavesa podigne, obojica sede i razgovaraju. Na njima je obično. mrko, jednostavno odelo, zelen pojas, o pojasu mač. Gologlavi su, kosa im je dugačka. Preko očiju zavoj.)
 
GRGUR
Oh, što si, sudbo, gorka izlila otrova čašu?
Otrov se lije, teče, natapa zemlju našu,
A kapi mu se gorke po suhoj zemlji pene,
Na lovor slete, kapnu, i on se suši, vene,
Nema junaka srpskih, sloboda naša tone,
Prestolu negda sjajnom posmrtna zvona zvone.
Ne vide boljari naši, mi slepi vidimo više,
Sve moći tela naša u jednu sad se sliše,
A to se osećaj zove. Ne smatram nikad krivim
Tog što me liši vida, jer sada dobro živim
Ne gledajući raspru, gloženje poglavara,
Niko ne trpi više nad sobom gospodara —
Pa ne gledaju gde su nedela turska stravna
Srušila dela srpska, junačka dela slavna;
Te narod ječi, stenje, po pustoj gori luta,
Ne krivi sudbu više, od zala već zaćuta.
STEFAN
Pa čemu si se boljem nadao od tog tata,
Kojemu treba roblja, zemlje, srebra, zlata?
Ta on u sreći tone, kada u gustom hladu
Ležeći na uzglavlju robinju ljubi mladu,
A oko njega roblje, uz zveket okova stara,
U hlad mu nosi piće, postelju meku stvara.
Divljaci samo ludi za robljem tako žude,
Duša sve više želi, oči po dalji blude.
Krvi. To žele oni i svud je mirom traže,
Krvlju nevina čeda očaje svoje blaže.
No pravo reče da su glavari naši krivi,
Što naši jadni ljudi u ponor lete živi.
Ni sada bar da stanu, kad turska sila plaha
Kao rijeka buja uz užas groze, straha,
Smrt i ubistvo nosi, Srbijin presto nija,
Jer bedemi su slabi i val se ne razbija.
Ratna se sreća srpska s krvlju Nemanje druži,
Jer kada zadnjoj kapi prestade dan da služi,
Surva se presto srpski, nestade srpskih lava;
Razvale samo stoje, vreme ih razorava.
Ta zar naš otac jadni učini male žrtve
Te da o njima priče u grobu kreću mrtve?
Dobi li nešto time? Ništa. To samo znači
Da se spas srpske zemlje u ponor smrti svlači.
GRGUR
U samom domu našem nesloga nañe stana
I jezovito kreči: »Sreća je zakopana!« 
Uz smeh se strašni vide samrti oštri zubi,
Koja kosirom glave kao u boju rubi.
Jedna po jedna duša Bogu se gore seli,
K njemu se kreću bedni, oholi, smerni, smeli.
I ðurañ k nebu ode. Ne prežalismo njega,
Što smrću načini svojom padanje srpskog stega,
A već se duša druga iz našeg doma krete,
Da ide Božjem domu, anñeli kome lete.
STEFAN
Zaista pravo reče, mogila jošte jedna.
Roñaku našu staru ugrabi samrt ledna.
Sirota majka naša, jedina njena druga
Tešiti što je znala kada je muči tuga,
I blažiti joj snove koje u noći sneva,
I tišati joj pakost što zavist razgoreva,
Sada je mrtva, hladna, crvima biće hrana,
L to je krajnja meta zlehudih naših dana.