PESME i SRCE

Izvor: Викизворник
PESME i SRCE
Pisac: Mita Popović





     PESME i SRCE
            
Srce moje, srce mlado,
     Da puno si ti pesama,
Kao nebo zlatnih zvezda,
     Kao more biser-kama!
Zaneseš se od divote;
A ja dršćem od milote,
     Od ljubavi plamene;
Pa k'o jato golubova
Ili miris od cvetova
     Lete pesme iz mene.

Prva se nad gustom šumom
     Draganine kose vije;
Druga joj se k'o golupče
     Pod mirisno grlo skrije;
Treća joj pa lice pane,
Četvrta joj mirio stane
     Na vatrenim očima;
Peta se na usta spusti,
Pa na rujni šećer-usti
Rajevinu otima.

Peta pesma na ustima
     Na izvoru medovine.
Ovako će da prošane
     Od beskrajne, od miline:
,,Oj sićane, oj pesmice
I sestre i drugarice
     Na čelu, na očima,
I na vlatu, i na vratu
I na licu — čistom zlatu,
     I na mekim grudima!

Šta čekate? šta mislite?
     Što se amo ne sletite?
Ili kratka, ili slatka
     Zašt' života vi gubite?
Nije čudo, što ste mlade,
Al' ni jedna još ne znade
     De je rajska slast i med!
Na ustašca amo od'te,
Stopite se od milote,
     Stopite na očigled!“

„Drugarice!“ odgovara
     Pesma, što j' na vlasi sela;
„Amo treba da se sletiš
     Uživanja kad bi htela!
Ta sa ove meke kose
Laorići miris nose
     Da ga dele proleću;
I anđeli s čista neba,
Kad tamjana u raj treba
     Na te vlasi doleću!“

Taman što je lake reči
     Čedna pesma dovršila,
A već ona s' vedra lica
     Ovako je besedida:
„Baš ste lude, sestre moje
Kad ne znate ni sad što je
     Okićeni sedmi raj;
Ta lepše je ovo lice
Od đurđevske, od zorice,
     Lepše, nego večni maj!

„Po moru od belog mleka
     Ružičino lisje pliva,
A osmejak lakokrilni
Ni treputak ne počiva,
Već u čunčić — listak mladi
Veselo se on posadi.
     Pa se vozi po moru;
A ja sam vam od milote,
Od radosti, od divote
     Svaki čas na umoru!“

Zadrhta se pesma laka,
     Što j' dragoj na oči pala,
Još bi onda, miloglasna,
     Zboriti ovako stala:
„Hoj, sestre, na belom vratu
I na, licu, i na zlatu
     Sestre moje milene!
Sa drugoga divna kraja,
S nedogledna svetla raja
     Saslušajte i mene!

Od šta joj je oko crno
     Ako svetlo nebo nije?
Adem-kamen — zeničica
     Kao sunce sjaji, grije;
Oko sunca zvezde male
Sitno kolo zaigrale
     No kićenom, no raju;
Još onda k'o munje žive
Munje žive i jedljive
     Sevom milja sevaju.

Il je prozor oko njeno
     Što s' u večnu svetlost sliva,
A kroz prozor zaljubljena
     Mlada duša provirkiva;
Pa od milja i radosti
I beskrajne nevinosti
     U suzu se pretvori...
Hoj, pa ova suza jedna,
Suza čista, suza čedna,
     Tako mnogo govori!

Ja se tada zalepršam
     Od mirisa pletem svilu,
Pa utarem sa očiju
     Izdajnika — suzu milu;
I opet se oko smije
I sunašce opet grije
     Iz očiju plameni...
„Hoj, sestre na belom vratu,
I na licu, i na vlatu,
     Da blago li tu meni!“

Slušajući srce moje,
     Tajne zbore od pesama,
Od tereta i od jada
     U lomni se grudi slama.
Kao lisje zadršće se
Zanese se, zaplače se
     Pa sumorno govori:
„Hoj, čeda, na belom vratu
I na licu, i na vlatu,
     Hoj slatki mi zlotvori!

Kanite se, smirite se,
     Rođena vas majka moli;
Ne vređajte više mene
     I tako me dosta boli:
Kad pomislim, ćeri mile.
Da ste negda moje bile,
     Pa ste sretne evo sad;
Ah, a mene, što vas stvori
Silimice da umori
     Nesretnoga milja jad!“




Javno vlasništvo
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Mita Popović, umro 1888, pre 136 godina.