O srpskom jeziku/7

Izvor: Викизворник
O srpskom jeziku
Pisac: Bošković Jovan
7. Opšta nauka o jeziku, i pregled glavnih rezultata filologije i nauke o jeziku u nas.
Bošković, Jovan (1888). O srpskom jeziku. Beograd: Štamparija Kraljevine Srbije


Opšta nauka o jeziku, i pregled glavnih rezultata filologije i nauke o jeziku u nas. (po različnim piscima.)[uredi]

Meni je danas dopala čast, da mnogopoštovani zbor mogu pozdraviti sa ovoga mesta. Običaj je da se posle svršenoga svešteničkog čina reče nešto, koje bi odgovaralo svetkovini ovoga dana[1]. Meni filologu koje bi polje čovečjeg znanja bilo bliže, nego polje jezika (ljudskoga govora)? Dopustite mi dakle da iznesem na sredu nekoliko momenata iz razvitka nauke o jeziku, da iz bliza osvetlim zadatke koji se toj pauci zadaju, i da u kratko pregledam rezultate filologije i nauke o jeziku u nas[2].

strana 127 Nauka o jeziku, koja gleda jezik kao neku veliku celinu, kao jedan organizam, ali koji neje jednak svuda i u svako doba, postala je tek u novije vreme, kome je dano, da dostojno uvaži život čitavih naroda u punom značenju njegovu. Stari svet, koji u umetnosti i nauci ima da pokaže dela, koja će uvek biti ugledna, ne beše poznavao nauke o jeziku, jer u opšte neje razumevao života čitavih naroda. Stari svet zna samo za razliku između svoga roda i varvara. Grčki pesnici zovu sve druge narode bez razlike varvarima. Kako malovažno govore Irodot, Eshilo o Persima, o plemenu koje je s Grcima tako srodno. Grcima se činjaše da je persijski jezik ptičije cvrkutanje. Tako je isto i kod Rimljana. Indijanac zove sve tuđince mlečha’s. Iranac devajasnas. Jevrejin gojim. Svi ti izrazi svedoče, kako su stari svoj narod zamišljali zatvoren i nezavisan od drugih, i kako malo razvijen beše u njih smisao za sve, što je izvan njihova naroda. Najmanje se pazilo na ono, što je značajno u naroda, na jezik se običaje. Ne znamo ni o jednome starom piscu, da je učio kakav tuđ jezik ili da ga je naučno posmatrao. Kako strana 128 bismo sa svim drukčije narodopisno mogli pregledati stari svet, da imamo takih beležaka! Na pr. već bi se odavno znalo kakav narod behu Etrusci (u srednjoj Italiji pre Rimljana), da su nam Rimljani ostavili samo onoliko etruskih vrsta, koliko kartaginski rob, u Plautovom „Penulu“, govori punski (ili kartaginski). Najbolji opisi naroda u starih pisaca, kao Irodotovi i drugi, sa svim su spoljašnji; najviše ih zanimaju državne uredbe; to još najbolje razumeju (3). Glavna smetnja da čovečanstvo shvate kao neku celinu beše ropstvo.

Hrišćanstvo, koje propovedaše nauku o jednakosti sviju ljudi, beše u načelu slomilo ropstvo. Ali trebalo je duge borbe, dok se oborilo i ono lažno mudrovanje, koje šćaše ustanovu ropstva da podupre biblijom (pozivajući se na kletvu Nojevu). U Americi je ukinuto ropstvo tek pre nekoliko godina!

Hrišćanstvo se neje obraćalo učenim ljudima (književnicima), nego prostome narodu (siromašnima duhom). I ne našavši na svojoj postojbini (među Jevrejima) primljivog zemljišta, otide među narode. Ono se seli iz zemlje, kao i budizam, te postaje opštom verom. Za to strana 129 je hrišćanstvu jezik važan, kao sredstvo za saobraćaj i učenje. Među darovima svetoga duha, nalazimo i dar za govor tuđim jezicima.

Sa osnivanjem hrišćanske crkve postaše osobito važni ovi jezici: grčki, latinski i jevrejski, to jezici svetih pisama i učitelja Veliki crkveni učitelji znali su obično sva ta tri jezika.

Novo vreme raširilo je obzorje. Što su nađeni morski veliki putovi, trgovačke vožnje pod upravom Vart. Dijasa (1486), Baska de Gama (1498) i dr., i što je nađena Amerika, tim je jako pokrenuto da se razvije saobraćaj među narodima. — Posle reformacije traži zapadna crkva, da misijama po daljnim delovima sveta nadoknadi ono, što reformacijom u Evropi beše izgubila. Nastaju misije po Americi, po Indiji. Poslovi učenih popova upoznaju nas sa Hinom, Japanom, sa starosedeocima američkim. U Italiji, Španjolskoj, Portugalskoj i Holandskoj javljaju se poslovi o jeziku, od učenih popova i svetovnih ljudi, koji su svoje vreme veoma znatni. Izučavanje jevrejskoga jezika i ostalih simovskih započe najpre u strana 130 službi bogoslovije. Na posletku koje misionarska radnja, a koje što se sve više utvrđivala engleska vlada u Indiji, beše povod da se gramatički obrađuju živi indijski jezici, pa i stari, dokle najposle Englez Kolbruk ne donese 1816 u Evropu bogat zbornik sanskrtskih rukopisa, jezika obilatog, gipkog, mnogostručnog i dobro uređenoga sklopa. Ali i ako mnogo vrsnoga bi učinjeno na polju jezika, ipak te težnje ne behu osobita nauka. One ne imahu još nikakva metoda (4). Njega je dobilo izučavanje jezika tek Bopom. On i drugi učeni ljudi, kao V. Humbolt, Grim, Pot, podigoše istraživanje jezika na nauku. Vršak Bopova nalaska beše razglob glagolskoga organizma u indo-evropskim jezicima (5). Tim behu pokrenuti svi ostali nalasci. —

Različne pravce onih, koji se bave jezikom, možemo u opšte ovako označiti: prosto znanje jezika, nauka o jeziku, filologija.

Znati govoriti kojim jezikom u glavnome je praktična stvar. Čovek obično uči jedan jezik, više njih ili mnoge jezike, da ga mogu razumeti oni ljudi, koji tim jezicima govore, dakle da može govoriti njihovim jezikom a i strana 131 razumeti kakvo književno delo. Ali ma koliko jezika da neko zna govoriti, da je njima vičan, on opet za to neje još jezičar ni filolog. Drugo je kakav jezik praktično razumevati i služiti se njim, a drugo je načiniti ga predmetom za naučno istraživanje. Ono je prvo umetnost, vičnost, veština, mehanična tečnost, ali neje nauka. Mnogi su u tome vešti bez velikog truda, živeći od malena u oblastima sa pomešanim narodnostima.

Kao što je praktično znanje jezika samo veština, tako se ona druga dva pravca, koji vode k jeziku, podižu na stupanj naučni. Ovde se javljaju dva različna gledišta, s kojih se jezik može shvatiti. To jest onaj deo nauke, kome je jezik predmet, ali koji smatra jezik više kao sredstvo, da bi njime došao do sadržine, ušao u književnost kakvoga naroda, te shvatio sav duhovni i prosvetni mu život, na išao ća do pojedinosti njegovih, taj deo nauke zovemo filologijom. A onu stranu naučnoga istraživanja, koja jezik smatra kao jezik, koju jezik zanima samo kao govor, ne pitajući ima li na tome jeziku kakve književnosti, da li narod koji njim govori ima mesta u istoriji strana 132 svetskoj ili ne, tu stranu zovemo opštom naukom i jeziku, o čovečjem govoru, ili pola latinski pola grčki lingvistikom, mesto čega Šlajher predlaže čisto grčku reč „glotika“ (6). Filologija se bavi celim duhovnim i prosvetnim životom kakvoga naroda, ili više njih, nauka o jeziku samo jezikom kao govorom. Filologije može biti samo onde, gde ima duhovnoga i prosvetnog života, za nauku je o jeziku to sporedna stvar, ona ima posla s jezikom gledajući gramatiku i rečnik. A što jezičarstvo služi za poznavanje književnosti, ako kakve ima, to je kod njega u drugom redu, prem da se tim, naravno, jako unapređuje; jer samo iz književnih dela kakvoga jezika može se potpuno izvesti njegova bitnost; samo se kod obilnih spomenika, u različnim pravcima duha, može jezik ispitati sa više strana, a osobito kad su spomenici iz različnih vremena, onda se može pokazati i razvitak jezika. Ali opet, za istraživanje jezika mogu biti vrlo zanimljivi narodi bez i kakve književnosti i u istoriji sa svim neznatni; njihovi jezici mogu dati istražiocu čitav niz vrlo znatnih pojava. Za to se govori o filologiji klasičnoj, o sanskrtskoj, strana 133 hineskoj, simovskoj, germanskoj, slovenskoj, romanskoj filologiji i t. d. a ne može biti govora o filologiji u Eskima, ili u ȍstrvljȃnȃ južnoga mora, i ako su jezici tih naroda za jezičara vrlo zanimljivi.(7)

Ali pri izučavanju jezika ne može se lako ograničiti samo na jedan jezik; rezultati biće obilniji, istraživanje plodnije, što se više jezika uvedu u krug istraživanja, što se više jezika jedan o drugi mere, jedan s drugim porede; s toga se ova nauka i zove: poređena nauka o jeziku, poređeno izučavanje jezika, poređenje jȅzȋkȃ, poređena gramatika, istorijsko poređenje jezika. I ova je nauka od novog i najnovijeg vremena. Onaj pravac, koji nazvasmo filologijom, davnašnji je, on je za se izabrao već odavno oba klasična jezika (t. j. grčki i latinski), kao polje za svoju najširu radnju, pa je sa znanjem tih jezika skopčao istraživanje svega duhovnog, narodnog života, u Grka i Rimljana. Ali kako je veliko polje za rad otvoreno još i tu čovečjem duhu! Pa onda i drugi su narodi dostojni da na taj način postanu predmet većeg istraživanja, no strana 134 do jako; to je od česti i započeto, pa u tome i dosta znatnog učinjeno.

Da filologija i nauka o jeziku uzajmice jedna drugu dopunjavaju, razume se samo po sebi. Filolog ne može biti bez lingvistike, ako hoće da su mu istraživanja od uspeha, on upotrebljava materiju lingvističnu, a s druge strane opet jezičar koristovaće se rezultatima, koje je onaj drugi pravac zadobio. Jedan pravac od drugoga ne može se nigda sa svim razdvojiti. Ali kad se podjednako udruže i zajedno naporedo idu, onda mora izaći jedinstveni posledak, kao što nam pokazuju genijalna istraživanja Bekova na polju klasičnoga starog sveta, nenadmašeni poslovi braće Grimova na polju germanskom, Šafarikovi i Miklošićevi temeljni radovi na slovenskom, Renuarovi i Dičevi na romanskom polju.

Obe nauke u glavnome su ogranak istorijski. Ali nauka o jeziku, po metodu, liči na prirodne nauke. Kao što prirodnjak pri podeli uzima za osnovu neke istaknute znake, tano i jezičar poređenim metodom valja da pronađe: šta je slično, šta li različno u jeziku. Obojica pri nepoznatome traže značajna strana 135 obeležja, pa ako se ova podudaraju s onima kakve poznate vrste, onda se ono nepoznato pridodaje poznatoj vrsti. Gledajući na to, jasno se razlikuju dva pravca, t. j. nauka o jeziku ili obrađuje naučno pojedine strane jezika, ili razgleda organizme mnogih jȅzȋkȃ kao celo, kao množinu osobenih jezika. Na prvome putu smatra se jezik po fiziologijskim razlikama, t. j. po poslovima onih organa u čovečjem telu, kojima se jezik izvodi; to vodi gramatici, u kojoj se istražuju zakoni o glasovima, o tvorbi osnova, o tvorbi reči (o promenama ȍblȋkȃ reči), i o rečenicama kakvoga jezika. Na drugome putu gleda se na plemensko srodstvo; to vodi da se pronađe koji su jezici među sobom rod, pa da se uvrste u prirodnu sistemu, rečju ka narodopisu po jeziku. (8)

Prirodnjačka strana nauke o jeziku istaknuta je osobito u novije vreme, i toga radi upućuje se na Darvinovu teoriju. (9) Nu ma kako bilo s tom teorijom: nauka o jeziku valja pre svega da posmatra čoveka samo kao biće obdareno govorom, ona nema posla s čovekom kao iskopanom starinom iz dubine zemaljske; ali strana 136 osnove Darvinove teorije: o postanju vrsta, od kojih opet s vremenom postaju nove vrste; i o održanju razvijenijih organizama u borbi za život — opšta jestastvenička načela — mogu se primeniti i na jezike. (10) Nu to se, kako rekoh, tiče samo metoda. Jer po bitnosti svojoj, nauka o jeziku jest nauka o duhu, i osnova joj je psihologija. (11)

Od pomenutih naučnih načina posmatranja, na koji se jezici mogu gledati, rad sam ovde da iznesem na sredu naročito dva načina. Iz jednoga pravca uzeću razmatranje oblika, jer su po obliku jezici najočevidniji, a tome ću dodati rezultate, koji dolaze drugim putem, za narodopis po jeziku.

Kod toliko različnih jezika, koji se na prvi pogled javljaju, valja najpre utvrditi red kojim ćemo ih pregledati. Zadatak je jezičarev, da po sistemi podeli sve jezike na zemlji. Tu će nam, kao što rekoh, oblik (12) jȅzȋkȃ biti najočevidnija osnova za deobu. Svaki je jezik sastavljen od kȍrȇnȃ, a to su oni sastavni delovi, koji se ne mogu dalje rastvarati, i koji kazuju čist pojam. Reč je pak koren sa odnosom, koren shvaćen već u nekoj svezi. Glavni strana 137 znak za razlikovanje jȅzȋkȃ među sobom nalazi se u tome, kako stoji koren i reč jedno prema drugome, ili u načinu kako se na korenu označavaju sveze, u koje on može stupiti, ili drukčije rekavši, kako se kazuju gramatički odnosi.

Ima jȅzȋkȃ, koji za sve reči imaju samo jedan jedini oblik: jezik čine sve sami nepromenljivi elementi; između korena i rȇči nema razlike, oboje su jedno. Tako na pr. u hineskom pѝ znači: „jednak, jednačiti, jednačenje, jednačeći, jednako, većma“ i t. d. Tu nema dakle vrsta reči; prosti nepromenljivi koren ukazuje se kao reč svakoga oblika, kao imenica, pridev, glagol, prilog i t. d. Po tome u hineskom ne može biti gramatičkih tvorevina oblika, promena oblika imenskih, glagolskih, i dr. Kad se hoće taka sveza da označi, onda to može biti sašo tako, da se pored prve reči stavi druga, tako isto samostalna, pa i tim se sredstvom slabo služe. Samo mesto, na kom koja reč u rečenici stoji, a to je utvrđeno nepromenljivim pravilom, može ili kazati, i to vrlo pouzdano, kojom bi našom vrstom reči, u pojedinom slučaju, taku reč valjalo strana 138 prevesti na naše jezike. Taki jezici, koji ostaše na tom stupnju, koji ne izađoše iz korenog oblika, koji gramatičke sveze (odnose) obično ne označavaju osobenim glasovima (nastavcima), barem ne redovno (normalno), ili vrlo oskudno, to su jezici na prvome stupnju razvitka, prvoga razreda. Oni se zovu i jednosložni jezici, jer su im reči obično od jednoga sloga, i poredníci, što im reči jedna pored druge tako reći nepomično stoje, ili jezici sa osamom, što im koren i gramatički oblik ostaju razdvojeni. Ovamo idu jezici t. z. Stražnje Indije, anamitski, sijamski, birmanski; kasija jezik, malo više na severu; i jezik srednjega carstva, hineski, koji se malo uzvisio.

Drugi razred biva, kad se izrazi, koji služe da označe na korenu odnose njegovih veza, skopčaju sa korenom. Koreni ostaju istina ponajviše nepromenjeni, ali se upotrebljavaju osobiti glasovi (t. z. nastavci) da označe odnose, u kojima se koreni javljaju. Taki se glasovi korenima često samo labavo dodadu, šta više gdešto stoje oba sastavna dela još sa svim samostalno jedan pored drugog, ali obično strana 139 su dodaci ili nastavci. Nu kopča je svakako labava, upada u oči; sastavci, koji bi valjalo reč da ujedine, nesu kako valja zalepljeni, još se vide s polja: celo je gomila od više delova, a neje jednina. Ovi glasovi, što kazuju gramatičke odnose, behu iznajpre ponajviše reči za se, ali im se često pravo značenje s vremenom gubilo u razvijanju jezika, a i sami ti glasovi često su se tako jako menjali, da se ne mogu poznati da su oni. A često su taki glasovi samo domeci pred rečju ili za njom, ili umeci, koji nigda ne behu samostalni; ali savez im je uvek krt i labav, više je prilepak nego spojenje. Ovu tvorevinu jezika, koja je osnovama na slabom, tako reći duhovnom sastavljanju korena sa oblikom, koji ga određuje, nazvali su prilepkom (agglutinatio), gde koren i gramatički odnos, rekao bih, samo vise jedan o drugom, jedan je za drugi prilepljen. Na taj način na drugome stupnju razvitka imamo jezike lomljive, sa prilepkom.[3]

strana 140 Očevidno je, da se ovde oba sastavna dela mogu labavije ili tvrđe sastaviti; po tome ova vrsta jȅzȋkȃ mogla bi imati više razdela. Ali svakako su napredniji od onih u prvom razredu, gde nema nikakvih glasova da označe spoljašnje odnose; samo što je tvorački nagon u jeziku kod prilepka stao na pȏ puta. Ovde imaju vrste reči, kojih ne nalazimo u prvom razredu; ali glasovi, koji od korena grade te vrste reči, sa korenima u skupu ne čine još organske celine. Ovaj drugi razred, lomljivih jezika sa prilepkom, najmnogobrojniji je na našoj zemlji. Ovamo ide najveći deo jȅzȋkȃ sviju starosedelaca američkih, afričkih i australskih, ȍstrvljȃnȃ okeanskih, veliki deo Azije, članovi finsko-tatarskog ili uralsko-altajskog plemena, koji se iz Azije u Evropu pružiše, i baskinski. Valja imati na umu, naravno, da su svi ti po golemoj prostoriji rašireni jezici, pribrojeni u ovaj razred samo po zajedničkom načelu tvorbe, s toga ih ne treba uzimati, kao da su svi među sobom i rod. strana 141 Razume se po sebi, da se pojedini iz te množine odvajaju kao plemena, sa svojim lozama, na pr. finsko-tatarsko ili uralsko-altajsko pleme, u kome su Samojedi, Tunguzi, Mongoli, Turci, Fini i Mađari; dekansko ili dravidsko pleme, na južnome kraju poluostrva Prednje Indije, u kom su Tuluva, Malajalam, Tamil, Telugu, Kanareski; veliko malajsko pleme, gospodar nebrojenih ostrva u južnome okeanu; u severnoj Americi algontinska plemena mena, irokeski jezici, grenlandski sa mnogim raskrajcima; pleme bantu u južnoj Africi i t. d. S druge strane opet ima toliko isto odvojenih posebnih jezika po svima delovima sveta, koji ovamo pripadaju. Znatan podrazdeo ove vrste čine t. z. jezici sa utelovljavanjem, gde se ono, što bi moglo biti osobita rečenica, prikupi i stegne u jednu reč; gde glagolski oblik uzme u se cele imenice, prideve i zamenice. Ovamo idu mnogi t. z. „indijski“ jezici u sev. Americi, mehički i drugi, a u Evropi usamljeni baskinski.

U prvom razredu nađosmo koren sam za se, gde ne napominje sveza, u koje može stupiti, ili su sveze označene tim, što se pored korena strana 142 stavlja opet drugi, tako isto samostalni koren; u drugom razredu videsmo istina gramatičke odnose, gde su izraženi na korenu, ali je žrtvovano jedinstvo reči; elemenat koji označava oblik sastavlja se istina s korenom, ali tako slabo i labavo, da hoće gotovo sam od sebe da se rasklama, ili se i ne skopča s korenom, nego se sa svim odelito pored njega piše. Ostaje samo još treće, a to je da se obiđe taj prud, stopivši oba sastavna dela u nerazlučnu jedninu. Tu je gramatička sveza tako tesno ujedinjena sa korenom, da se jedno od drugoga ne mogu razdvojiti, a razdvojeni ne mogu opstati; građa, koja čini savez, ne da nam se videti, i tako reći postaje duhovnom; celo izgleda kao organsko skladno telo. Sve je jedno, kao ono različni delovi kakvoga cveta što pupi, gde sve izbija iz iste cvetne osnove (13). Ovamo idu jezici fleksivni t. j. sa pregibom (ili gležnjem t. j. malim zglavkom ili zglobom), koji čine treći razdeo. Oni stoje na najvišem i najlepšem stupnju, na koji se razvitak jezika može popeti. Pregib ili fleksija čini reč jednostavnom ili samòtvorom; ona je pravilna promena strana 143 samoga korena, da bi se iskazala sveza, u kojoj stoje reči (a po njima i stvari) među sobom. Fino, vetrne, tano reći duhovne rečce, koje čine taj savez, ponajviše su zamenične osnove. To su završni nastavci, koji se na pregibu zglobljavaju, te tim reči menjaju svoj oblik. Ovde tek imamo organizam, od različnih članova spojenu, sraslu jednu reč. Fleksivni jezici dele se na dva velika plemena — prema sredstvima, koja se poglavito upotrebljavaju da se postigne to jedinstvo — na indo-evropsko i simovsko, a to su upravo jezici glavnih naroda u svetskoj istoriji. Prvo i najvažnije obeležje svih indo-evropskih jezika to je, što su im znaci za fleksiju najstarije lične zamenice. To je i u simovskih tako, ali mimo to simovski imaju još tu osobinu, da za svaku osnovu rȇči ištu po tri suglasna, a značenje im ne pokazuju suglasno i samoglasno zajedno, nego u njih suglasno pokazuje samo značenje a samoglasno samo svezu. Samoglasna u simovskom ne pripadaju korenu, nego svezi. Indo-evropsko pleme kazuje svezu više tim, što će reč narasti s polja (nastavcima), simovsko više unutrašnjom promenom. (14)

strana 144 I zaista može se reći, da je pravo izučavanje jezika započelo tek sa poznavanjem indo-evropskoga plemena. Tek što se na daljnome istoku našao nov deo sveta po jeziku, bi prvom pokrenuta naša mlada, razumna nauka o jeziku; stari časni sanskrt, prevashodno klasični jezik, oplodi izučavanje jezika tako, kako se pređe neje ni slutilo, i zadahnu ga novim životom. Tek od sanskrta započelo je polàgȃno tako reći osvajanje našega plemena. Naravno da se zemljište samo polako moglo promatrati i zadobivati; samo se postupno mogaše napredovati, i tek jedan po jedan narod kao beočug sastavljati u verižicu srodstva. Što više beše pouzdanih rezultata, tim je rasla i sȑčanȏst. Trebalo je duže vremena, dok se bez i kake sumnje moglo saznati, da su gotovo svi narodi evropski bili jedan jedini zajednički narod u prastaro doba, koji se iz Azije rasprostrьo različnim putovima. Za Inde i Perse (oba ta naroda zovu se i loza arijska) nađoše na skoro da su srodni; njima pridružiše Grke i Rimljane; tek sa raširenim pogledom i ojačanim snagama malo po malo privukoše Germane i Slovene; s njima jedne strana 145 dȍbi, šta više nekako i stariji javljaju se Litavci; najpoznije uvedoše u krug srodstva, kao poslednjega člana, Kelte. Tako smo mi, najpre što se tiče našega dela sveta, Evrope, s malim izuzetkom, samo jedna jedina narodna loza ili porodica. Ali pòstȏjbina nam je Azija; tamo su nam srodnici Persi i Indi. Naše pleme pružilo se po golemoj prostoriji od obala reke Gange preko prednje Indije, Afganistana, Persije, Kavkaza — u Evropu do primorja atlantijskoga okeana, pa i preko njega na ostrva do Izlanda, ne brojeći naselja, koja su Evropljani osnovali po drugim delovima sveta, čim je na pr. i veliki deo Amerike pridružen našoj oblasti po jeziku. Indi, Persi, Grci, Rimljani s Romanima, Sloveni, Litavci, Germani, Kelti, to su narodi koji predstavljaju naše pleme, koje se različno naziva. Najobičnije se zove indo-evropskim i indo-germanskim, prem da je i jedno i drugo ime u nečem neprilično. Imenom indo-evropske pleme htelo se da pomene zemljopisno prostiranje plemena od Indije do Evrope, ali i u samoj Indiji, kao i u Evropi ima plemena, koji ne idu ovamo. Imenom indo-germansko pleme strana 146 htelo se da se obuhvate istočni i zapadni krajevi; ali tim se čini nepravda Keltima, kojih srodstvo istina ne beše dokazano tada, kad je ovaj naziv postao, a osim toga, i Romani se prostiru do zapadnoga kraja evropskog. Tim se imenom najviše služe Nemci. Nazivi kao kao što su arijsko i sanskrtsko pleme još manje pokazuju stvar. Po tome je indo-evropsko (ili ario-evropsko) pleme još najudesniji izraz.

Drugo pleme fleksivnih jezika obuhvata t. z. simovske narode: Haldejce, Sirce, Samarjane, Finičane (Punce), Jevreje, Arape, i Etiope (crne Arape).

Narodi tih dvaju plemena — ostavljajući na stranu Hineze i Misirce — jesu prosvetnici u dojakošnjoj istoriji čovečanstva. Indo-evropsko pleme traži gotovo po svima stranama zemlje da pusti svoj koren, i gde se ono pojavi, tamo zavlada nad stanovnicima zemaljskim. K tome još je važnije, što na tom plemenu poglavito stoji prosveta i napredak, čovečanstva u umetnosti, nauci, radinosti i trgovini. I simovska plemena mogu se pohvaliti da su vrlo raširena, od jugozapada Azije do Iraklijevih strana 147 stubova, šta više naseliše se i niže po jugoistoku Afrike. Ali su u umetnosti i nauci, u sklapanju država i u industriji daleko zaostali iza Indoevropljana. Nu oni su u drugom nečem znatniji. Indo-evropski narodi vezani su za Simovce najvažnijim od sviju prosvetnih momenata. Vera je, čim su Simovci pribavili sebi silni uticaj na sav prosvetni svet: hrišćanstvo je kao god i jevrejstvo i islam simovska porekla. Simovski uticaj raste vrlo na zapadu, od kako se raširilo hrišćanstvo, a ne manje i na istoku i jugu, pa i u Africi preko islama, koji izađe također iz simovskoga pogleda na svet.(15)

Tako dakle imamo tri razreda jȅzȋkȃ: jednosložne, lomljive s prilepkom, i jednostavne sa pregibom. Ne može se misliti, da još kako koren i gramatički oblik mogu stajati jedan prema drugome. Svi se dakle jezici, što ih god ima, poznati i još do sad nepoznati, dele na ova tri razreda. Srednjem stupnju, sa prilepkom, pripadaju svi oni jezici, koji nesu jednosložni, a ne idu u treći razred.

To su razredi jȅzȋkȃ.

strana 148 A da bi se doznalo srodstvo jezika među sobom, t. j. kako se prikupljaju u rod po jeziku, tu prvo presuđuje unutrašnja materija, glas, od kojega je jezik stvoren. Kad se u dva ili više jezika glasovi podudaraju, onda se može suditi da su ti jezici srodni, da dolaze od jednoga zajedničkog prajezika. Naročito je pouzdan znak sredstva, kad se zajednička glasovna materija jednoga i drugog jezika, u svakom od tih jezika, na osobit način menja, čim se odvaja od onoga drugog kao osobeni jezik. Takim je promenama s vremenom svaki jezik podložan. Te promene zovu se zakoni o glasovima u jeziku. Svi zakoni, koji upućuju na zajednički prajezik, čine jedno pleme po jeziku. Pleme se deli posle na loze (porodice), loze na pojedine jezike, a ovi na dijalekte, govore i t. d.

To traženje kako su jezici jedan s drugim rod, vodi nas ka napred pomenutom narodopisu po jeziku.

Bez narodopisa gotovo ne može biti istorije. Nauka o jeziku je osnova narodopisu. Najunutrašnjija bitnost kakvoga naroda otvora se samo u jeziku njegovu. Jezik i narod u glavnome strana 149 nome su isto, stojeći neprestano uzajmice vezani jedan za drugoga;[4] po jeziku se može uvek suditi o narodnome karakteru. Po tome, samo jezici mogu biti pravi preboji (pregrade) među narodima. Formacija lubanje, i drugo čim se razlikuju tako zvane rase (kožna boja, kosa i t. d.), po čemu su dugo delili čovečanstvo, vrlo je nepouzdano i promenljivo. Ta i sami članovi istoga plemena pokazuju različne t. z. osobine rasa! Stanoviti Osmanlija Turčin kavkaske je rase, a t. z. tatarska turska plemena, Kirgizi i Jakuti, imaju tip mongolske rase. S druge strane na pr. Mađar i Bask ne razlikuju se po svojoj telesnoj pojavi bitno od Indo-evropljanina, a po jeziku su Mađari i Basci daleko od Indo-evropljana.(16) Pa onda, kako se i prirodnjaci sami ne slažu u svojim deobama! Uporedimo samo deobu od Blumenbaha Recija, Pričarda i Velkera.(17) Jezik je pak kod čoveka osobito značajno i uvek sa svim postojano obeležje za to je mnogo pouzdanije izvesti iz njega osnovu za deobu strana 150 pri naučnoj, sistematskoj razredbi čovečanstva. A i da, ne spominjemo, kako je dostojnije za čoveka da se smatra narodopisno, t. j. kao član umnoga društva, koje je s njim skopčano istim običajima i jezikom; nego antropološki t. j. po nauci o čoveku, kao član jestastveničke vrste: „čovek“.

Jezik je jedini kadar, da nas verno i sa svim pouzdano izvesti o poreklu kakvoga naroda — izuzimajući naravno pojedine slučaje, u kojima čitava plemena primiše jezik na pr. pobedilački, ili došljaci jezik starosedelački. Za to je potrebno da se jezici i narodi podele i priberu po kolenima srodstva ili nesrodstva. Koliko je tisuća pogrešaka učinjeno zbog nepoznavanja srodstva! Koliko zabluda, rasprostiru i danas naročito oni, koji se bave gramatičkim studijama, a ne znaju ništa o poređenju i srodstvu jȅzȋkȃ! Kakve pogrešne i čudnovate misli čujemo često o tobože se svim različnim jezicima, koji u istini stoje kao braća jedan prema drugome! Samo je nauka o jeziku kadra da učini kraj takim zabludama.

I u drugome pravcu, ili koji je s ovim u tesnoj svezi, mogu se s pomoću jezika dokučiti strana 151 stvari, koje se nesu ni slutile. Formacija jezika ide dalje od svake istorije. Rukovođeni jezikom možemo ići za narodima u prastaro vreme, do takog perioda, odakle ne dopire do nas nikakav istorijski glas; kad sve žice popucaju, onda su jezici i geologija jedini, koji nas mogu obavestiti o vremenima i stanjima, o kojima knjiga od istorije ćuti. Do duše, nauka o jeziku ne može se meriti sa geologijom i paleontologijom (nauka o iskopanim, okamenjenim starinama). (18) Jezičarstvo ne može istina da razlikuje period kamena i bronze, pa ni stanovnike u zgradama na kolju: ali, ako ne može da dopre tako daleko u starinu, u njega je bar ono, što može da dozna, tim vernije i pouzdanije. Sa jezikom kakvoga naroda znamo i krug njegovih pogleda, predstava i pojmova; s pomoću jezika možemo narodu tako reći da zavirimo u srce. Tu su osobito važne sve one reči, koje označavaju verovne, mora ne i umne pojmove. Tim putem kadri smo da uđemo u prastaro vreme na pr. indo-evropskoga prvobitnog naroda.

Beše jedno vreme, mnogo pre i kakvo povesnice, kad su svi narodi, što danas govore strana 152 indo-evropskim jezicima, bili jedan jedini zajednički narod, koji je govorio jednim jezikom. U govornoj materiji toga prvobitnog naroda imaju svi narodi, koji od njega postaše, svaki svoj deo. Ovoga prvobitnog jezika nema više nigde u istini, nego se njegova bitnost može samo umom izvesti iz suštine sviju njegovih sadašnjih sinova zajedno. (19) Od vremena na vreme odvajao se jedan po jedan deo od zajedničkoga naroda, te življaše dalje osobenim životom za se, dok se najposle s vremenom taj prvi zajednički narod ne razdvoji u sadašnjih osam bratinskih naroda. Prvobitno praotačka baština dakle neje podjednako podeljena među te sinove. Od prvobitne govorne građe imaju veći deo oni narodi, koji duže behu u skupu, nego oni, što se pređe odvojiše; ovi poslednji imaju onoliko manje, koliko se od govornoga dobra još stvorilo kod zaostalih, po što se prvi odvojiše; pa opet tako u istoj meri pri svakom novom razdvajanju. A tako se isto pod odvojenih načinila nova govorna građa, za koju zaostali ne znaju. Može se reći: što god više pođemo ka istoku, tim ćemo više strana 153 naći onoga nasledstva, dakle najviše u sanskrtu, a što dalje zapadu, tim manje.

Iz vede, najstarijega spomenika indijske književnosti, izađe na jedan put, da kolevka indo-evropskoga plemena neje u samoj Indiji, nego mnogo koješta vrlo verojetno pokazuje, da su prva sedišta narodna bila na severozapadnoj granici Indije, na obalama Inda a poglavito na indijskome Kavkazu (Hindukušu, starome Paropamisu), zapadno od hrpta planine Mustaga i Belurtaga, tamo gde izvire Oksus i Jaksartes, u Baktriji i Sogdijani, pa sve do Kaspijskoga mora. Poslednje može se suditi po tome, što većina naroda indoevropskih ima isto ime za more; a to pokazuje na Kaspijsko a može biti i Aralsko more. Na tu postojbinu upućuju i reči za životinje i bilje. Odavde se, u docnijim delovima vede, može ići korak po korak za narodom loze arijske, kako se širi na istok preko Hindustana k reci Gangi. Sanskrtski narod u Indiji javlja se jasno kao došljak, koji tuđa dekanska plemena istiskuje malo po malo do južnoga kraja indijskoga poluostrva. U tim prvim sedištima, na visovima strana 154 Hindukuša, nalazimo još i danas gdekoja plemena, kojih je jezik i sad vrlo blizak sanskrtskome, ili bolje narodnome jeziku, prakrtu, — među kojima su najpoznatiji t. z. kafirski jezici. (20)

Iz tih prvih sedišta dakle stao se indo-evropski prvobitni narod raseljavati k istoku i zapadu. Kojim je redom išla ti seoba, to može samo jezik utvrditi, ako je i kako moguće, kao što on jedini može raspraviti pitanje, koji narodi kraće ili duže stanovahu jedan do drugoga. U najnovije vreme živo su se okrenuli tome pitanju, mišljenja se još kolebaju. (21) Najplodnija, najprobitačnija je strana svakako ona, da se s pomeću jezika približno upoznamo sa kulturnim stanjem svojih starih pre deobe. A to može biti samo tako, ako iz govornoga blaga tih naroda, koje se zateklo, pronađeno zajedničke nazive za neke pojmove, koji se posle smatraju kao nasledno dobro, koje je svaki od, njih poneo pri istupanju iz zajednice. Ovaj nas postupak vodi da poznamo, da se još indo-evropski prvobitni narod, popeo beše na, srazmerno visok stupanj kulture. Raskrilimo fizički i duhovni život, pa ćemo strana 155 naći zajedničke izraze ne samo za porodični život, kućevne i građanske uredbe, stočarstvo, težaštvo, nego i za pojme, koji već pretpostavljaju razvijenu mitologiju i povesnicu od priča, i druga znanja. Što svuda nalazimo zajedničke nazive porodičnih članova i mnogo imena za sredstvo, možemo suditi, da porodični život beše još pre deóbȃ učlanjen i uređen. Što se reči podudaraju, osobito za težaštvo i stočarstvo, to pokazuje da su te grane cvetale još u zajedničkoj postojbini, pa i ako imaju mnoge izraze za pastirski život, ipak imena domaćih životinja oko čoveka, imena za svakojake hrane, žita, kako rastu i kako se gotove, reči za kuću, dvorište, selo i grad, svedoče da su nam stari već bili nastanjen težački narod, koji se, kod svega obilja u stadima, opet za to odrekao beše nestalnoga pastirskog života. Pa onda, izrazi za narod i vladaoca pokazuju početak državni zgrade, koji se već beše izvio nad patrijarhalnim stanjem. Vera im bejaše oštro izražena. Narod je poštovao božanstvo u svetlom, sjajnom nebu. Znali su za podelu vremena na mesece i godine. Desetna sistema beše beć utvrđena strana 156 prosti brojevi od 1 do 9, desetice do 50, i broj 100; ali za tisuću nema izraza, koji bi bio zajednički svima indoevropljanima. Ovaj najraniji kulturni život razmatrao je prvi Kun, a dalje ga je do pojedinosti izveo Adolfo Pikte, (22) koji svoje veliko delo, o prvobitnoj arijskoj lozi, neje neudesno nazvao „Ogled jezičarske paleontologije.“

U najnovije doba počeli su sa udvojenom revnošću istraživati zajedničke mitologijske predstave i materiju u pripovetkama, i donosiše za to građu sa svih strana. Benfajeva veličanstvena istraživanja (23) pokazala su osobito još i to, da je najveći deo građe za pripovetke i gatke došao k nama iz Indije, prem da tek u poznija vremena, i različnim putovima. Poređena mitologija počinje tako isto silno da uzleće, kao i istraživanje jezika.

I nehotice otidosmo na polje, koje već prelazi pravu govornu stranu. A to je upravo zasluga nauke o jeziku, što ona širi živu revnost za istraživanjem na sve strane, od kad je sankrt istekao kao sjajna zvezda na obzorju jezika. Trebalo je neko vreme, pa da se krug indo-evropskih jezika zaokruži, i da se jasno strana 157 pozna dokaz o rodnoj svezi sviju današnjih prosvetnih naroda među sobom, kao i sa Persima i Indima. Ujedno sa tim nalaskom punim posledica započe i nov okretniji život na polju jezika. Sam jezik, kao jezik, uzeše oštrije na oko i stadoše ga istraživati. Tome se pridružiše teorije o suštini i postanju jezika, gde možemo razlikovati dve škole, psihologijsku, kojoj su predstavnici Humbolt, Hajze, J. Grim, Renan, Stajntal, (24) i prirodnjačku, koju zastupaju Šlajher i Maks Miler. — Fiziologijska istraživanja o glasovima u jeziku i organima od Brika, Čermaka, Helmholca, Merkla, Bajgla (25) i dr. — Istraživanja o pismu i bukvici od Lepsija, Momzena, Vebera, Stajntala, Kirhofa, Fr. Milera. (26) — Na polju gramatike i rečnika istraživalo se i istražuje se najdublje. Nauka o oblicima latinskoga i grčkoga jezika morala je dobiti sa svim drugi oblik. Koliko je klasična filologija stajala protivna i opirala se novoj nauci, opet za to put ka pomirenju i pronicanju jedne u drugu poravnjuje sve više zasluga, koja ne malim dȇlom pripada Đorđu Kurciju.(27) — Aufreht i Kun osnovaše 1852 naročiti strana 158Časopis za poređenu nauku o jeziku“ najpre na polju nemačkog, grčkog i latinskog jezika, od, kojega već ima preko 20 knjiga, u kojima je smešteno pravo obilje znanja o jeziku; — uporedo ide drugi časopis, koji poznije (1858) osnovaše Šlajher i Kun „Prilozi za poređeno istraživanje jezika na polju arijskih, keltskih i slovenskih jezika“, od kojega ima 6 knjiga. — Rezultate nauke o jeziku popularno da prikaže preduzeo je s velikim uspehom Maks Miler u svom delu „Predavanja o nauci o jeziku“, tako isto i Šlajher (28) u više poslova. — Opšte je zanimljiv i „Časopis za nauku o duhu čitavih naroda i za nauku o jeziku“ od Lazarusa i Stajntala, koji je došao već do 7 knjige; nauka o duhu čitavih naroda, izlazi kao nastavak i širenje dojakošnje psihologije ili nauke o duhu pojedinoga čoveka; kao što ova smatra dušu pojedinoga čoveka, tako narodna psihologija hoće da istražuje duh čitavih naroda po njihovoj suštini, po njihovim bitnim pojavama u jeziku, veri, umetnosti, nauci i t. d., prema osobinama njihovim.

strana 159 Daleko bi prešlo granice našega razmatranja, kad bismo hteli u nekoliko samo, ma i približno, da iznesemo na sredu sve te različne pravce istraživanja, koje je nauka o jeziku pokrenula na tome polju.

Naravno da se najviše istraživalo na polju indo-evropskom; tu ima nauka da pokaže nenadmašene poslove: od Bopa, Pota, braće Grimova, (29) Miklošića, (30) Šlajhera, Kuna, Vebera, Benfaja, Rota i Betlinka, Lasena, (31) Vilsona, Brokhauza, Maksa Milera i t. d. Simovsko blago u jeziku neje još onako pretreseno, kao što imamo za indo-evropsko u poređenoj gramatici Bopovoj, ni posle duhovitog dela Renanova o simovskim jezicima.

Veliko se polje za rad otvora pred istražiocem jezika. Osim indo-evropskog i simovskog plemena ima još mnogo plemena po jeziku i narodnosti, koja bi vrlo dostojna bila bližega istraživanja. Izračunjeno je da ima oko 1000 različnih jezika, koji se govore na našoj zemlji, od kojih je od prilike samo ¼ gramatički obrađena, a ostali su poznati ponajviše samo po imenu ili po oskudnim, manje više nepouzdanim spiskovima reči. Ali zadatak strana 160 je nauke o jeziku, ako hoće da navrši svoju nameru, koja ide za tim, da obuhvati sve jezike na zemlji, da u sve njih pronikne, te da tako postavi sistemu poznavanja svih jȅzȋkȃ ili ljudskoga govora u opšte, čemu bi kao završni kamen bio, da se podigne zgrada prave opšte gramatike.

Kakve velike zadatke ima nauka o jeziku da posvršuje još u Americi, Africi i drugde, dok se ne razmrse sve te napremnosti među narodima! U kratko, nepregledno polje otvoreno je čovečjem radu i istraživanju, koje je skopčano sa najvažnijim problemama istorije čovečanstva, sa najvažnijim pitanjima istorije obrazovanosti, što svakoga mora veoma zanimati. Ali mnogo je već učinjeno, što je ta nova nauka pokrenula, da bi se rasvetlila tama, koja beše pritisla sve delove zemaljske.

Sad da pređemo na glavne rezultate filologije i nauke o jeziku u nas.

Radi lakšega pregleda razlikovaćemo: najstarije doba (9, 10, 11 i 12 vek), staro doba (13, 14 i 15 vek), srednje doba (15, 16 i 17 vek), i novo vreme (18 i 19 vek).

strana 161

Najstarije doba.[uredi]

1. Državno. Iz 9, 10, 11 i 12 veka imamo latinske diplome dalmatinskih vladalaca, na pr. Mutimirovu (892), Krešimirove (1059, 64, 69, 71), Hranka zahumskog (1044), Dešinu (1151) i t. d. Širenje zapadnoga hrišćanstva širilo je ujedno i latinski jezik. Srbi behu tada još u zajednici s Hrvatima, na pr. u vreme Tomislava, kralja hrvatskoga (924 i 25), beše i veliki župan zahumski i dukljanski,[5] Mihailo, sa mnogim drugim velikašima srpskim na crkvenom saboru u Spljetu. Tada vladičanstvo dukljansko stajaše pod arhiepiskopijom spljetskom. Srbi i Hrvati razdvojiše se politički i po veri tek u 11-om (Hrvatska se svojevoljno pridruži Ugarskoj 1091) a još više u 12 veku.

Iz 12 veka imamo na ovome jeziku potpis kneza Miroslava (1186), diplomu Kulina bana bosanskoga (1189), diplomu velikoga župana Nemanje (1199), i dr. I u prvoj i u drugoj strana 162 diplomi dolaze već čisto srpski glasovi ć i đ, na pr. pomoć, tisuća, vraćaju; građam, Đurđevo.

2. Pesništvo. Iz 12 veka je i hronika dukljanska od koje imamo dva teksta, stariji i mlađi. U prvom se pričaju samo događaji dukljanski, a u drugom se dodaju tome još i događaji dalmatinski. Stariji je tekst pisan latinskim, a mlađi hrvatskim jezikom. Stariji je tekst pisao neki dukljanski pop, zapadne crkve, u 12 veku, i kaže da ga je preveo na latinski iz nekoga slovenskog letopisa (koga danas nema), na u predgovoru svom uverava „ljubaznu braću i časne popove, da neje ništa ni napisao ni sa slovenskoga preveo, što neje čuo da pripovedaju ocevi i sedi starci.“

Za tu hroniku dokazala je novija kritika [6] da neje letopis, pa, ako i neje poezija, a ono je kompilacija, kojoj izvor behu narodne pesme i pripovetke o junacima, banovima, knezovima i vojvodama, koje pisac naziva kraljevima, i kojima je on podigao lep strana 163 spomenik u obliku letopisa. Gledaj priče: otac Radoslav i opaki sin mu Seislav, Stepan i Vladislav, knez Budislav, junaštvo hrabroga Tehomila, i dr. (u srpskom prevodu, u Letopisu „Matice Srpske“, 1853, II).

To svedoči, da su Srbi imali i tada narodnih pesama, kao i danas, i da su pominjali slavu svojih starih u pesmama, koje se ne razlikuju mnogo od čeških iz 10-ga, i ruske o ratu Igorevu iz 12 veka. U ostalom isporedi i život kralja Vladimira (Petrisavljeva) iz 11 veka, na grčkom jeziku, koji je veoma iskićen poezijom.

3. Crkveno. Godine 879, u vreme cara Vasilija, pokrstiše se „besni“ Neretljani i drugi Srbi, za vlade kneza Zdeslava. Primorske zemlje naše behu tada važnije no ostale. — Na kraju 9 veka (880-90) Todor arhiepiskop solinski i spljetski, dade o svom trošku prepisati slovenski psaltir (koji se izgubio), od kojega ima samo prepis Nikole Rabljanina iz 13 veka. — U 10, 11 i 12 veku javlja se šiljasta hrvatska glagolica. Jezik je stari slovenski pa prilagođen narodnome, od prilike onaki, kakav je i srpsko-slovenski u poznijim strana 164 spomenicima, pisanim tako zvanom ćirilicom. Zapadni deo našega naroda imaše slovensku službu božju a stajaše u području vladika zapadne crkve. U 11 veku (1068) papa Aleksandar II pominje manastire latinske i grčke ili slovenske. Otuda se vidi: i savez sa zapadom, i držanje liturgije slovenske.

Narodno verovanje.[uredi]

Novijim istraživanjem dokazano ja, da se 10, 11 i 12 veka, uza strago „pravovernu“ književnost, razvila druga, „krivoverna“, tako zvana bogomilska, koja je prešla k nama iz Bugarske. Bogomilsko cvetaše u našim zemljama, kao što rekoh, od 10 do 12 veka. Njihovo učenje doznajemo od česti iz crkvenih učitelja, koji ih obličavahu. Bogomili privlačiše narod spoljašnjim prilikama i svojim učenjem. Behu pobožni, bez spoljašnje taštine i raskošnosti, šta više odlikovahu se surovom trudbom. U učenju njihovu imalo ja mnogih pojedinosti, što privlače. Oni objašnjavahu množinu tajana u veri: stvorenje sveta, spasenje duše, buduće sudbe, — koje za narodnu strana 165 maštu beše vrlo zanimljivo da se odgonene; a pravoverni bojahu se samovoljnih tumačenja. Njihovo se učenje doticaše i društvenih sveza. Oni poricahu zvaničnu jerarhiju i sve društvene odnose i sveze, vode tada vladahu. Jedan obličitelj veli: „uče svoje da se ne pokoravaju vlastѐli, hule bogataše, nenavide oceve, prekoravaju boljare, misle da su Bogu mrski oni što rabotaju (kuluče) caru, i svakome robu vele da ne rabota gospodinu svojemu.“ Taka demokratska i socijalna načela naravno da su morala privući narodnu većinu, osobito kad ih potkrepiše verom, o kojoj učahu da je „duboko poznavanje božanstvenih tajana“. Drugi obličitelj, prezviter Kuzman, poslednji predstavnik stare bugarske književnosti, veli za njih: „da ljube gusle, igranje i besovske pesme, da piju vino, i da veruju sreću, sanove i svako učenje sotonino“. Crkvenome sinu onoga vremena, koji smatraše zemlju za „plačnu dolinu“, „prag nebeski“ i t. d. moglo se tako činiti, ali mi vidimo u tome mlađan narod, koji još ovde hoće da poživi, te dostojno, jer ne će da trpi ni verovnih ni društvenih stega. Mi, koji znamo razlikovati jezgru strana 166 od ljuske, dopustićemo, da su Bogomili — pored svih zabluda i predrasuda u veri — u kulturi mogli biti napredniji od pravovernih. Otuda je, što se u novije doba mnogi okrenuše tom pitanju, i što se sa svih strana prikuplja građa za to. (32)

Tu dolaze sad tako zvane lažne knjige (a to je bogomilske) i verovno-narodne priče, koje od južnih Slovena pređoše većinom i k Rusima. (33)

Ostaci bogomilskoga učenja danas su u nas onake narodne pesme, kao što je na pr. „Ognjena Marija u paklu“, narodne pripovetke „o Solomunu“ i druge, uzrečica: sin po grehu, i različne vradžbine. Osim toga, mnoge naše narodne pripovetke potekle su iz grčkih i istočnih priča, ili su im porednice, i to baš putem bogomilstva, kao: kaluđer i četiri grešnika; priče o Troji, o carevima: Aleksandru, Trojanu, Dukljanu i Kostantinu; zmija mladoženja; nemušti jezik; usud; đavo i njegov šegrt; divljan; pepeljuga; nahod Momir; nevera ljube Grujičine, i t. d. Ne treba smetati s uma, da gdekoje od tih pripovedaka imamo danas u novijem obliku.

strana 167 Kulin ban, u 12 veku (1145 do 94), koji Bosnu dovede do znamenite kulture, bio je osobiti zaštitnik bogomilski.

Na protiv Nemanja ustade s oružjem protivu njih, te je neke od njih spalio, druge pokorio, treće prognao (podelivši imanje njihovo među siromahe), učitelju je njihovu odrezao jezik, a nečastive je knjige spalio. To pripoveda Stevan prvovenčani u životu svoga oca.[7]

Tako je od pobožne i političke revnosti propao veći deo najstarije književnosti naše.

Staro doba.[uredi]

1. Crkveno. U 13, 14 i 15 veku nastaje književnost srpsko-slovenska. Karakter ove književnosti beše crkven, jer književnici behu kaluđeri. Po sadržini bilo je: liturgijskih i bogoslovskih knjiga, a od svetovnih imamo: živote, letopise i zbornike, t. j. neku vrstu enciklopedija onoga vremena, u kojima se nalazilo strana 168 od svačega po malo, na pr. između ostaloga i: Dušanovi zakoni, pričice, kalendari i hronologija, astrologija, domaći lekar, mudre reči grčkih filosofa, a iz gramatike oksijar (akcenti i skraćenice). Dela su većinom nesamostalna, — podražavanja. Svako originalno mišljenje satrьo beše u napred stari iznemogli pravac u životu vizantijskom. I u svetovnim poslovima vladaše frazeologija biblijska, bogoslovska. Tu nema da se crtaju karakteri, slikaju situacije, istražuju pobude i uzročne veze; nema da se sudi o vrednosti istorijskog događaja ili lica. Biograf i letopisac ne prati činjenice i događaje razmišljajući o stanju i prilikama ovoga naroda. Pojedini događaji ne pripovedaju se radi njih samih, već kao dokazi božjeg milosrđa i paklene zlobe, ne pazeći na hronologiju (na pr. u delu „arhiepiskopa Danila II, i drugih“ nema nigde godine). Važnost dela meri se po tome, ko je više odan crkvi i spoljašnjim obredima njezinim. Sava, Stevan, Domentijan, opisuju više život kaluđera Simeuna, nego strana 169 velikoga župana Nemanje. Taki je Danilo i drugi.[8]

Jezik beše stari slovenski pa posrbljen. Učiše ga čitajući crkvene knjige i ličnim obučavanjem. Književni taj jezik obilat je u glasovima, rečima i oblicima njihovim. O srpskom stilu ne može biti razgovora u poglavito podražajnoj književnosti, na pola svom jeziku. Što jezik neje bio ni sa svim tuđ ni sa svim svoj t. j. narodni, to beše od štete srpskoj književnosti — pored sve koristi, koja je bila iznajpre — jer kad je već dobitak za književnost ne sa svim tuđ jezik, onda je mnogo korisniji sa svim svoj, narodni, koji svak razume. Druga je šteta, što se književnici vekovima ne mogoše odvojiti od toga mešovitog jezika, a dotle trošiše sile svoje umne na književnost, koja narodu osta tuđa. To je uzrok što narodna književnost neje u nas ranije počela (u vreme državno samostalnosti) i napredovala silnije.[9]

strana 170 Dela Savina, i njegovih učenika, jesu vrh svekolike stare književnosti, i po sadržini i po jeziku i po stilu i po pravopisu (njihov pravopis pokazuje neobično savršenstvo). Ke hoće o tome da se uveri, neka isporedi na pr. živote od Domentijana i Danila, a za pravopis: Kostantina filosofa iz 15 veka naročitu raspravu o tome, koji sȃm nevešt budući u svom poslu, traži da pravopis postane vladalačka i državna stvar.[10] — To pokazuje da je srpska književnost, u vekovima pre Save, morala rasti i razvijati se, dok je došla do takog cveta.

Sava je bio duhovni učitelj i prosvetitelj svoga naroda, ali i saosnivač narodnoga jedinstva, sreće i veličine tim, što je znatno doprineo, da se faktično stanje ujedinjenih zemalja srpskih i pravno prizna, kako iznutra, tako i s polja, od tadašnjih velikih sila: Carigrada, Rima,[11] i nemačkoga cara (Friderika I); što je pomogao da se utvrdi vladalačka strana 171 loza Nemanjina, po redu nasledstva; što je srpskoj crkvi pribavio samostalnost i uredio je; i što je celoj književnosti staroj dao nov pravac, koji trajaše puna tri veka i više. Nemanjići osnovaše i književne radionice, manastire Hilandar, Studenicu i Žiču, koji tada behu to, što su danas štamparije. Osobito Hilandar napunio je tolike biblioteke svojim spisima i prepisima, pa opet danas ima u njemu još do 150 rukopisa, a u celoj Svetoj Gori oko 300 (po kazivanju skorašnjega ruskog putnika D. Petkovića). Iz ovih manastira nosiše Rusi u 14 veku, po oslobođenju od Tatara, različne rukopise, a dobivahu i po gdekojega književnika i mitropolita, na pr. Ćiprijana, Grigorija, Pahomija logoteta i dr., koju ljubav opet oni nama obilno vratiše 18 i 19 veka.

2. Državno. U diplomama od 12 do 15 veka, javlja se nešto više svetskoga mišljenja, i svetovnoga to jest narodnog jezika. — U 15 i 16 veku, jezik slovensko-srpski postaje u nekim odnosima diplomatskim jezikom kod turskoga., ugarskog i rumunskog dvora. Gledaj diplome Amurata II, (1430 do 42), Muhameda strana 172 II, Ali-bega, Hamza-bega, Bajazita II, Selima I, Sulejmana II, Matije ugarskog (1465), Jovana Zapoljca, Aleksandra moldavskog,[12] i Đorđa Kastriote Skender-bega. — U to vreme pada i pisano uređenje slobodnih opština po Primorju na osnovi običajnog prava. Vinodolski je zakon iz 13 veka (1280), pisan glagolicom;[13] ostrva Krka iz 14 veka, (1388 i dalje), pisan također glagolicom;[14] Poljíca imaju obnovljeni, „milostiviji“ statut od godine 1400, pisan ćirilicom, bosanskim pravopisom,[15] (Poljičani se doseliše iz Bosne u 11 veku). Najposle Zbornik Dušanovih zakona također je iz 14 veka (1349 i 54)[14][15]

Pesništvo. Književnici ovoga vremena udaljiše se od zdravoga umovanja naroda svoga, ne poznavahu života njegova, ne dokučivahu mu naravi, zazirahu od doticaja sa svetom; težnja života njihova beše, da se u manastirskoj strana 173 samoći Bogu mole. Ali i narod srpski imađaše jednu veliku knjigu, u koju je slagao plodove dugovremenog iskustva svog, u kojoj je, od kolena na koleno, ostavljao tragove umnoga razvitka. Po nesreći književnici nesu umeli ništa da čitaju iz te knjige, niti u svoj rad štogod da presade. Ona se kazivanjem nastavljala, preinačivala, menjala, skraćivala i dopunjavala, dok se najposle 19 vek neje na nju obazreo, te iz nje naučio čitati svu krasotu, koja pređašnjim vekovima beše skrivena. To su narodne pesme, pripovetke i poslovice. Da je već tada bilo narodnih pesama, svedoči izrekom vizantijski pisac Nićifor Grigora, koji u svom putovanju iz 14 veka (1326) kaže, kako Srbi „pevajući tužne pesme slave stare junake“. A to potvrđuju i novija istraživanja I. Ruvarca, (u Sedmici 1857 i 58), V. Jagića, i drugih.

Štampanje knjiga.[uredi]

Na skoro po pronalasku štampe počeše i Srbi štampati knige, na izmaku 15 veka (1493), u Crnoj Gori, Mlecima i po Srbiji. Ali prva strana 174 štampa neje mogla da podmiri ni svu crkvenu potrebu, nego se još moralo prepisivati; a drugo, to izumevanje pada baš u nestadak i poslednje senke državne samostalnosti naše, u vreme opadanja i ekonomnoga stanja našega naroda. Kome imanje, život, čast neje obezbrižena; koji ima da se bori za opstanak svoj: onome ne pada na um nauka i „cvet života“ — umetnost!

Srednje doba.[uredi]

Ovaj period obuzima upravo kraj 15, i ceo 16 i 17 vek.

Ali još pre toga u Dubrovniku je veliki požar 11 veka (1023) utamanio pređašnju književnost. — Kod književnika 15 veka vlada još dijalekat „čakavski“, ali 16 i 17 veka pišu već „štokavski“, južnim govorom, sa po kojom srodnom osobinom. Vidi se dakle, da govor hercegovačkih Srba neje ostao bez uticaja na dubrovačku književnost u najvećem jeku. — S druge strane opet opštinski poslovi u Dubrovniku 15 veka (1472) nesu vođeni na našem, nego na (kvarnom) latinskom jeziku. strana 175 A u kancelariji za spoljašnje poslove pisane su diploma: srpsko-slovenski, i manje više čisto srpskim jezikom, kako su donosile sobom trgovačke prilike.

U Dubrovniku ovoga perioda ima već, na narodnome jeziku, lepe književnosti svake vrste: lirske, epske i dramatske, — samostalnih dela, i koja podržavaju Italijanima, Grcima i Rimljanima, i prevoda. Ali i ako ova književnost ima mnogo koje šta izvrsno da pokaže, ipak se ne mogaše raširiti, niti što više učiniti za narod: što književnici behu većinom plemići, koji pisahu za meštanske, vlasteoske potrebe (ponajviše za svoje tako zvane „akademije“, to jest duhovite zabave u vlasteoskim „dvornicama“); što nesu imali običaj da svoje spise štampaju; što pisahu latinicom po pravopisu nalik na italijanski; i što najveći deo našega, naroda beše tada u najgorim političkim nezgodama i nevolji.

Iz ovoga vremena, imamo dve vanredne pojave.

Prva gramatika srpsko-hrvatskoga jezika izašla je na latinskom jeziku u Rimu, 1604, strana 176 od Bart. Kašića; a drugu je napisao srpskim jezikom, ćirilicom, u Tobolsku (u Sibiru), Đurađ Križanić godine 1665.

Originalni rukopis Križanićeve „kritičke srpske gramatike, poređene s ruskim, poljskim, hrvatskim i beloruskim jezikom“, koji iznosi 218 lista, na celom tabaku, nalazi se sad u Moskvi, u knjižnici duhovne tipografije. — To je čudnovata pojava i po sebi, ali i zbog sadržine zaslužuje našu pažnju. Pored mnogog jednostranog i ekscentričnog, (koje od česti valja i toma pripisati, što je delo pisano u Sibiru, bez izvorȃ i pomoćnih sredstava), pisac ima mnoge jasne poglede, zdravo suđenje i originalnih misli. On je reformator i u pravopisu. Kalajdović sudi, da to delo zaslužuje da se štampa. (35)

Križanić je rođen u Bosni, oko Dubice. On beše kanonik zagrebački. Proveo je mladost u zavičaju, pa otide u Rusiju, ne zna se kad ni kako, te tamo življaše dugo, izučavajući revnosno slovenska jezike više od 20 godina. Starao se da probudi u Rusa poznavanje slovenskim naroda, da ih podseti na jednoplemenike, podložne tuđinu, i da im pokaže, kako strana 177 oni treba da oslobode i ujedine slovenska plemena. Križanić je poznavao zapadne Slovene, čuo je o velikom moskovskom carstvu, i videvši ga uverio se, da bi ono imalo čim da pomogne ostalim Slovenima. On ne beše zadovoljan moskovskim stanjem stvari, pa kazivaše kako da se popravi. On se nada, govori o potrebi nauke, sastavlja predloge, u kojima je zanimljiva misao o oslobođenju Slovena, što po njegovu mišljenju može učiniti Rusija. Sadašnji ruski književni istorik Pipin veli o njemu: „Križanić, Srbin i vaspitan u evropskim prilikama, predstavlja redak primer slovenskoga probuđenog osećanja narodnosti, ali sudbina njegova i njegove knjige („Čelobitna“, ponizna molbenica), zabačene i skoro nađene, pokazuje, kako je onda malo zanimala Ruse ta misao.“[16]

Iz 16 i 17 veka imamo i četiri rečnika, u mnogojezičnim rečnicima: od Vrančića, u Mlecima 1595; (isto opširnije od Loderekera, u Pragu 1605); od Megizera, u Frankfurtu strana 178 na M. 1603; a Jak. Mikalja, napisao je srpsko-hrvatski („ilirski“) rečnik, istumačen italijanskim i latinskim rečima, sa malom italijanskom gramatikom, u Loretu 1649.

Novo vreme.[uredi]

U zapadnome dȇlu našega naroda javljaju se 18 i 19 veka rečnici i gramatike, pisane latinskim, italijanskim, nemačkim i srpskohrvatskim jezikom. Rečnike pisaše: Bela, u Mlecima i Dubrovniku 1728 i 85; — Stulić, u Budimu i Dubrovniku 1801, 06 i 10; Voltidžija, u Beču 1803, — i Katančić u Budimu 1815. — A gramatike izlaziše: od Reljkovića, u Beču 1767, 74 i 89; — Lanoševića Đurića, u Oseku i Budimu 1778, 89 i 95; — Tomenčeka, u Kaloči 1807; — i Apendina, u Dubrovniku 1808 i 28.[17] Ti poslovi pothranjivahu ljubav i narodnome jeziku, a tim i k narodnosti; a da su podmirivali strana 179 potrebu, vidi se i po čestim izdanjima njihovim.

Na protiv na severno-istočnoj strani počinje književnost opet pola tuđim jezikom.

Dositije navaljuje prvi, da se piše narodnim jezikom, ali ni on ne zna još, šta je upravo čisto (ne pomešano) srpski.

Početak Vukova rada podudara se sa oslobođenjem Srbije. On najpre prikuplja narodne umotvorine, t. j. narodne pesme, pripovetke, poslovice i običaje; uređuje novi, razumniji pravopis i akcentuaciju; piše gramatiku i rečnik čistoga narodnog jezika; opisuje srpski narod, gde god ga ima, njegov jezik, običaje, zemlju; piše priloge za političku istoriju i za povesnicu našega jezika; prevodi Novi Zavet; i bori se pedeset godina za čistotu i pravilnost najblagoglasnijega među slovenskim jezicima.

Ovako je postala nova škola, Vukova, na narodnome jeziku za narod, koja pođe sa ovim novim putovima. Ona neje postavljala zakonȃ o jeziku, kao pređašnje, nego ih je izvodila iz samoga jezika, koji stvara narodni duh. A strana 180 najbolja čitanka i primeri za to behu joj — narodne umotvorine.

Ti umotvori imaju još jednu, veoma veliku vrednost. Srpske junačke pesme prevedene su danas na sve kulturne jezike i one se smelo upoređuju sa najvrsnijim narodnim epima svega čovečanstva, t. j. sa indijskim, persijskim, grčkim, skandinavskim i nemačkim. Vrednost narodnih umotvorina iskače još više, kad pomislimo, da književna dela naša retko kad prelaze granicu našega naroda, pa i to u po gdekoju samo tuđu književnost, i ako je novija književnost naša samostalno usvojila i primenila evropsko znanje, na svojoj osnovi i prema svojim prilikama; (naravno, jer je sav naš duhovni rad još u razmerama vrlo skromnim, udešen za domaću potrebu) — a narodna poezija naša učinila je od toga počasni izuzetak; ona daleko pređe naše granice i razglasi nas po celome svetu.

Kako savestan beše Vuk u svome književnom radu, vidi se između ostaloga i otuda, što je Miklošić izabrao srpski jezik, da na njemu pokaže kako postaju složena imena u slovenskim jezicima (Beč 1862), jer je Vukov rečnik strana 181 jedini, u kome su zaista samo one reči, koje srpski narod govori, niti ima u njemu jedne, koje on neje čuo u narodu svojim ušima; stari se pak jezik ugledaše, što se toga tiče, u mnogome na grčki, a noviji slovenski jezici na latinski, nemački, francuski i crkvenoslovenski.

Iza Vuka nastadoše mnogi učenici Vukovi, a od česti i Miklošićevi, kojih je značenje u tome, što pouzdano i jasno poznaše kvar i predrasude svoga vremena u pitanju o jeziku, na ih otvoreno i očito kazivahu i obarahu, a čuvajući se jednostranosti u težnjama za preobražajem, znađahu da uprave probuđeni pokret u pouzdane, mirnije putove; u kratko, koji porušiše i ostatak pređašnje, mešovite zgrade, pa očistivši ruševinu, nastaviše da, iziđuju i spravljaju veličanstvenu narodnu građevinu.

Iz Vukove škole pomenuću samo najzaslužnijega. Đ. Daničić je u nas predstavnik istorijske i poređene nauke o jeziku. On je izdao mnoge spomenike, i taki rečnik, iz književnih starina srpskih, da se u Moskvi sastavilo društvo, koje će da izradi slični rečnik iz ruskih strana 182 književnih spomenika. On je najbolje izradio III deo gramatike, oblike; tako isto naučno je započeo obrađivati sintaksu, na kojoj, je kod svih Slovena do sad malo rađeno; dovršio je pripravu za nauku o akcentima:[18] protumačio je tajnu bukvicu srpsku; ogledao je da razredi sve Slovene po međusobnom srodstvu, oslanjajući se na svoju teoriju o srpskim glasovima ć i đ; preveo je Stari Zavet, Majkovljevu istoriju srpskoga naroda, Pisma o službi božjoj od Muravijeva, i 24-ta je godina već, kako kritičkim okom prati rad na polju pauke o jeziku.

Srpska državna vlast zavela je pre 19 godina (1852) u liceju katedru za „teoriju slovesnosti“, koja se od 1859 zove filologijom, — s koje su već do sad mnogi upućivani i upućeni na pravi put k izučavanju nauke o jeziku.

strana 183 Ali istorija jezika i prosvete našega naroda imaće da zabeleži i nemilih pojava. Otac nove srpske književnosti provede sav svoj vek i umre u tuđini; pa ni posle smrti njegove, Vukova uža otadžbina neje priložila ništa na izdavanje njegovih dela. A njegov poslednik, Daničić, živi danas također na strani. I tako dalje. (36)

„Narod, koji ne poštuje svojih velikih duhova, ne zaslužuje ni da ih ima!“

Ali nadajmo se, da se u napredak, ne će javljati tako nemile prilike. Ta i samo zakonodavno telo izjavilo je svečano, da su prosveta i vojska — dve ruke narodne! A drugo, naš narod mora prigrliti prosvetu, ako hoće da bude koristan i sebi i drugima, ako hoće da zauzme dostojno mesto u društvu kulturnih naroda, ako ne će s puškom u ruci da bude večiti stražar na granici evropske civilizacije! A ko hoće prosvetu, taj mora poštovati predstavnike nauke i umetnosti, taj valja da potpomaže književnike i umetnike, i da ceni njihove trude i umne privrede.

Onima, što se sumnjaju o našoj budućnosti, napominjem, da kulturan narod ne mora biti strana 184 mnogobrojan, nego pored prirodnoga dara i podobnosti, treba da je slobodan, iznutra i s polja. Stara Grčka, narod od 12 milijuna (koji u najvećem cvetu pisaše u tri dijalekta), beše zemlja slobode, čovečnosti i lepote. Tu čovečjem organizmu beše dato, da se skladno razvija. Atina beše sedište jelinskoga umlja. Mnogi vrsni ljudi, potpomognuti slobodom demokratske države, očitovaše obilje mudrosti i lepote u državnome životu, nauci i umetnosti. Grčka postade prosvetiteljka celoga sveta. — Istina mi nismo jelinska stihija. Ali i naš narod ima dara, to pokazuju njegove umotvorine; a drugo, i požrtvovanju naših književnika valja se diviti, jer im obično do sad beše veoma neznatna nagrada, i moralna i materijalna. Pa onda, ni to ne treba zaboraviti, da su većini ostalih Slovena prvi zraci prosvete sinuli s juga. Najzad, sunce slobode razgonilo je magle holandske i flamske, i otopilo snegove švedske; njime ponikoše divni cvetići, vredni ne samo za podmirivanje domaćih potreba, nego i da se presade u vrtove prvih evropskih književnosti, — pa se i mi uzdamo u se i u tok svetskih događaja! Kao strana 185 što pređašnji vek dade važnost posebnoj ličnosti, tako će ovaj da dȃ važnost narodnoj ličnosti. Savez dakle ravnopravnih južnih Slovena — kojih ima 14 milijuna, — pisaće, ako da Bog, također u tri dijalekta: bugarski, srpsko-hrvatski, i slovenački.

U našoj nauci, za kratko vreme i u nezgodnim prilikama, dosta je učinjeno; ali još mnogo više ostaje da se učini. To čeka nas, mlađa braćo, sadašnji i potonji naraštaj. Prionimo oko toga! Jezik je štit i bedem narodnosti. Ugledajmo se u tome na Savu Nemanjića, koji otide u manastir da se uči knjizi, posteći i sirotujući, da bi, na ovoj način, otvorio nov život ovome narodu. Naš je položaj slika i prilika velikoga županstva Nemanjina. Trudimo se dakle i mi, eda bismo pripomogli, da se narodu srpskome — i južno-slovenskom — otvori nova era!

Primedbe[uredi]

(2) Kao uvod u nauku o jeziku mogu služiti ova dela:

W. v. Humboldt, Über die Verschiedenheit des menschlichen Sprachbaues und ihren Einfluss auf die geistige Entwickelung des Menschengeschlechtes. 4. Berlin 1836. Isporedi s tim: H. Steinthal, Die Sprachwissenschaft W. v. Humboldt’s und die Hegelsche Philosophie. Berlin 1848.

A. Schleicher, Zur vergleichenden Sprachengeschichte. Bon 1848. — Die Sprachen Europas in systematischer Übersicht. Bon 1850.

H. Steinthal, Die Classification der Sprachen dargestellt als die Entwickelung der Sprachidee. Berlin 1850. — Charakteristik der hauptsächlichsten Typen des Sprachbaues. Drugo izdanje klasifikacije jȅzȋkȃ, 1860.

K. W. L. Heyse, System der Sprachwissenschaft. Nach dessen Tode herausgegeben von H. Steinthal. Berlin 1856.

Schleicher, Zur Morphologie der Sprache. Petrograd 1856.

Max Müller, Lectures on the science of language, delivered at the Royal Institution of Great Britain. London 1861. — peto pregledano izdanje 1866. — Second series. London 1864. — Vorlesungen über die Wissenschaft der Sprache. Für das deutsche Publikum bearbeitet von C. Böttger. Lipiska 1863. — Drugo izdanje 1866. — II. Serie von 12 Vorlesungen 1866.

W. D. Whitney, Language and the study of language; a course of lectures on the principles of linguistic science. London 1867.

A Boltz, Die Sprache und ihr Leben. Populäre Briefe über Sprachwissenschaft. Ofenbah na M. 1868.

Th. Benfey, Geschichte der Sprachwissenschaft und orientalischen Philologie in Deutschland seit dem Anfange des 19 Jahrhunderts, mit einem Rückblick auf die früheren Zeiten. Minhen 1869.

Ispor. još A. F. Pott, Die wissenschaftliche Gliederung der Sprachwissenschaft. Eine Skizze. Jahrbücher der freien deutschen Akademie, herausgegeben von K. Nauwerck und L. Noack. Frankfurt na M. 1849 I.

strana 187 Starije delo u tablicama: Adr. Balbi. Atlas ethnographique du globe, ou classification des peuples anciens et modernes d’ après leurs langues, précédé d’ un discours etc. Na celom tabaku, Pariz 1826.

Bibliografijska knjiga: J. S. Vater, Litteratur der Grammatiken, Lexika und Wörtersammlungen aller Sprachen der Erde. Zweite Ausgabe von B. Jülg. Berlin 1847.

Str. 128. — (3) O grčkim i rimskim zaslugama za nauku o jeziku ispor. H. Steinthal, Geschichte der Sprachwissenschaft bei den Griechen und Römern mit besonderer Rücksicht auf die Logik. Berlin 1863.

Str. 130. — (4) Sve što je urađeno do početka ovoga veka, razloženo je u delu: Mithridates oder allgemeine Sprachenkunde, mit dem Vater Unser als Sprachprobe in beinahe 500 Sprachen und Mundarten, von J. Chr. Adelung, 4 knjige (2 do 4 nastavio je J. S. Fater). Berlin 1806 do 17.

Str. 130. — (5) Fr. Bopp, Über das Conjugationssystem der Sanskritsprache in Vergleichung mit jenem der griechischen, lateinischen, persischen und germanischen Sprache. Frankfurt na M. 1816.

Str. 132. — (6) Šlajher u Kuhn und Schleicher, Beiträge zur vergleichenden Sprachforschung auf dem Gebiete der arischen, celtischen und slavischen Sprachen. Berlin 1861. Knj. II. str. 127 do 128.

Str. 133. — (7) Schleicher, Sprachen Europas, str. 1 do 5. — Die deutsche Sprache. Stutgart 1860 str. 117 do 122. — Protiv ove teorije od česti je upravljeno delce: H. Steinthal, Philologie, Geschichte und Psychologie in ihren gegenseitigen Beziehungen. Drugo izdanje u Berlinu 1864. — Ispor i G. Curtius, Philologie und Sprachwissenschaft. Lipiska 1862.

strana 188 Str. 135. — (8) Schleicher, Morphologie der Sprache, str. 1, 35 do 38. — Deutsche Sprache, str. 9 do 10, 122 do 127. — Beiträge, 1861, II. 257.

Str. 135. — (9) Ch. Darwin, On the origin of species by means of natural selection or the preservation of favoured races in the struggle for life. London 1859 (u više izdanja). — Über die Entstehung der Arten im Thier- und Pflanzenreiche durch natürliche Züchtung oder Erhaltung der vervollkommneten Rassen im Kampfe um’s Dasein. Übersetzt von H. G. Bronn. Stutgart, II-go izdanje 1863. — Ch. Darwin’s Lehre von der Entstehung der Arten im Pflanzen- und Thierreich in ihrer Anwendung auf die Schöpfungsgeschichte dargestellt und erläutert von Fr. Rolle. Frankfurt na M. 1863. — Fr. Rolle, Der Mensch, seine Abstammung und Gesittung im Lichte der Darwin’schen Lehre von der Art-Entstehung und auf Grundlage der neuern geologischen Entdeckungen dargestellt. Mit 36 Holzschnitten. Frankfurt na M. 1866.

Str. 136. — (10) A. Schleicher, Die Darwin’sche Theorie und die Sprachwissenschaft. Vajmar 1863, str. 29. — Über die Bedeutung der Sprache für die Naturgeschichte des Menschen. Vajmar 1865.

Str. 136. — (11) Ovu stranu zastupa naročito Stajntal, u svojim različnim delima, a osobito u: Grammatik, Logik und Psychologie, îhre Principien und ihr Verhältniss zu einander. Berlin 1855. — Philologie, Geschichte und Psychologie in ihren gegenseitigen Beziehungen. Berlin 1864.

Str. 136. — (12) Šlajherova teorija, koju je razvio u svojim različnim spisima. Zur vergleichenden Sprachengeschichte. Bon 1848, str. 6 do 12; Sprachen Europas, str. 5 do 10, a mestimice i dalje; Morphologie der Sprache; Deutsche Sprache. Ona se strana 189 oslanja od česti na V. Humbolta. Prvi je tu deobu nagovestio A. V. Šlegel u: Observations sur la langue et la littérature Provençales. Pariz 1818. str. 14.

Na protiv Stajntal osniva svoju deobu sa psihologijskoga gledišta na unutrašnjem obliku jezika: Steinthal, Charakteristik der hauptsächl. Typen des Sprachbaues. Berlin 1850, 2-go izdanje 1860.

Str. 142. (13) Gledaj primere kod Šlajhera, Deutsche Sprache, str. 7.

Str. 143. — (14). Schleicher, Semitisch u. indogermanisch. Beiträge 1861, II.

Str. 147. — (15). E. Renan, Histoire générale et système comparé des langues sémitiques. 1-re partie. Histoire générale des langues sémitiques. Pariz 1855, drugo izdanje 1858. — Nouvelles considérations sur le caractère général des peuples sémitiques, et en particulier sur leur tendance au monothéisme. Pariz 1859.

H. Steinthal, Zur Charakteristik der semitischen Völker. Zeitschrift für Völkerpsychologie. 1860. I.

R. T. Grau, Semiten und Indogermanen in ihrer Beziehung zu Religion und Wissenschaft. Eine Apologie des Christenthums vom Standpunkte der Völkerpsychologie. Stutgart 1864. Drugo izdanje 1867.

Fr. Spiegel, Semiten und Indogermanen. Ausland 1867, br. 14 i 15.

Str. 149. — (16). Schleicher. Über die Bedeutung der Sprache für die Naturgeschichte des Menschen. Bajmar 1865.

Str. 149. — (17). Kako je nepouzdana deoba na rase gledaj: Rolle, Der Mensch, seine Abstammung, Gesittung etc. Frankfurt na M. 1866. str. 231 do 264.

J. C. Prichard. Researches into the physical history of mankind. Treće izdanje, 4 knjige. London 1836 do 44. — Naturgeschichte des Menschengeschlechtes. Nach der 3. Aufl. des engl. Originals mit Anmerkungen und Zusätzen, herausgegeben von R. Wagner und F. Will. 4 knjige. Lipiska 1840 do 48.

H. Welcker, Untersuchungen über Bau und Wachsthum des menschlichen Schädels. I deo. Lipiska 1862.

Str. 151. — (18). Der Mensch der Vorwelt. Eine Darstellung für gebildete Laien. Nach den Ergebnissen der neuesten Forschungen von Darwin, Lyell, Huxley, Owen u. A. bearbeitet von A. Laugel. Deutsch und mit Zusätzen versehen von H. Hartmann. Lipiska 1865.

R. Schweichel, Der gegenwärtige Stand der Sprach- und Naturforschung in Bezug auf die Urgeschichte des Menschen. Lipiska 1869.

Str. 152. — (19). Tako je indoevropski prvobitni jezik rekonstruisao Šlajher, Compendium der vergleichenden Grammatik der indogermanischen Sprachen. Vajmar, 2-go izdanje, 1866.

F. C. Fick, Wörterbuch der indogermanischen Grundsprache in ihrem Bestande vor der Völkertrennung. Ein sprachgeschichtlicher Versuch. Mit einem Vorwort von Th. Benfey. Getingen 1868.

Str. 154. — (20). E. Trumpp, Über die Sprache der sog. Kafirs im indischen Caucasus (Hindu-Kusch). Zeitsch. der deutschen morgenl. Gesellsch. 1866. XX.

Str. 154. — (21). Šlajher u: Allg. Monatsschrift für Wissenschaft und Literatur. 1853. Za tim Beiträge für vergl. Sprachforschung 1858. I. — Lottner, Über die Stellung der Italer innerhalb des indoeuropäischen Stammes. Kuhn’s Zeitschrift. 1858. VII. — Ebel, Celtisch, griechisch, lateinisch. Beiträge 1858, I.Šlajher, Die Stellung des Celtischen im indogerm. Sprachstamme. Beiträge 1858, I. — Ebel, Die Stellung des Celtischen. Beiträge 1861. II. — Lottner, Celtischitalisch, strana 191 na istom mestu. — Gledaj još: Schleicher, Die Darwin’sche Theorie, dodatak — G. Curtius, Zur Chronologie der indogerm. Sprachforschung. Lipiska 1867.

Str. 156. — (22). A. Kuhn, Zur ältesten Geschichte der indogerm. Völker. Berlin, 1843. Drugo izdanje u: Weber’s Indische Studien. 1850. I.

Les Origines Indo-Européennes ou les Aryas primitifs. Essai de paléontologie linguistique par Adolphe Pictet. 2 knjige, Pariz 1859 do 63. — Gledaj još i Lottner u Kuhn’s Zeitschrift f. vgl. Sprachforschung, 1858. VII. — Mommsen, Römische Geschichte, 3-će izdanje, I.

Str. 156. — (23). Pantschatantra: Fünf Bücher indischer Fabeln, Märchen und Erzählungen. Aus dem Sanskrit übersetzt mit Einleitung und Anmerkungen von Th. Benfey. 2 knjige. Lipiska 1859. Osobito u uvodu. — Osim toga pisao je Benfaj o tome po različnim časopisima.

Str. 157. — (24). J. Grimm, Uber den Ursprung der Sprache. Berlin, 1852, šesto izdanje 1866.

E. Renan, De l’ origine du langage, Pariz 1848, četvrto izdanje 1863.

H. Steinthal, Der Ursprung der Sprache, im Zusammenhange mit den letzten Fragen alles Wissens. Eine Darstellung, Kritik und Fortentwickelung der vorzüglichsten Ansichten. Berlin 1851, drugo izdanje 1858.

Str. 157. — (25). E. Brücke, Grundzüge der Physiologie und Systematik der Sprachlaute. Beč 1856.

Czermak u različnim raspravama, u izveštajima filosofsko-istoričke klase bečke akademije za nauke, 1857 do 59. — Der Kehlkopfspiegel und seine Verwerthung für Physiologie und Medicin. Lipiska 1860, 2-go izdanje 1863.

strana 192 Helmholtz, Die Lehre von den Tonempfindungen. Braunšvajg 1863.

C. L. Merkel, Physiologie der menschlichen Sprache. Lipiska 1866.

H. Beigel, Zur Physiologie der deutschen Sprach-Elemente. Erlangen 1867. — Max Müller Vorlesungen, II. Serie, str. 88 do 144. — Gledaj još H. Ebel, Zur Lautgeschichte. Kuhn’s Zeitschrift, 1864, XIII i XIV.

Str. 157. — (26). R. Lepsius, Zwei sprachvergleichende Abhandlungen. Über die Anordnung und Verwandtschaft des semitischen, indischen, äthiopischen, altpersischen und altägyptischen Alphabets. Berlin 1837. — Das allgemeine linguistische Alphabet. Grundsätze der Übertragung fremder Schriftsysteme und bisher noch ungeschriebener Sprachen in europäische Buchstaben. Berlin 1855 — Standard Alphabet for reducing unwritten languages and foreign graphic systems to a uniform orthography in European letters. Second edition. London, Berlin 1863.

Über die arabischen Sprachlaute. Berlin 1861. — Das ursprüngliche Zendalphabet, 1863. — Über das Lautsystem der persischen Keilschrift, 1863 (sve troje iz akademijskih rasprava)

Th. Mommsen, Die unteritalischen Dialecte. Mit 17 Tafeln und 2 Karten. Lipiska 1850.

A. Weber, Über den semitischen Ursprung des indischen Alphabetes. Zeitschrift der deutschen morgenl. Gesellschaft 1856, X. Preštampano u A. Weber, Indische Skizzen. Berlin 1857.

H. Steinthal, Die Entwicklung der Schrift. Berlin 1852.

Kirchhoff, Studien zur Geschichte des griech. Alphabets. Berlin 1863, 2-go izdanje 1867.

F r. Müller, Über den Ursprung der armenischen Schrift. Izveštaji bečke akademije, 1865. knj. 48. — strana 193 Über den Ursprung der himjarisch-äthiopischen Schrift, knj. 49. — Über den Ursprung der Schrift der malayischen Völker, knj. 50. — Über Ursprung, Entwicklung und Verbreitung der indischen Schrift. Linguistischer Theil der Novara-Expedition, str. 219 do 238.

Str. 157. — (27). G. Curtius, hie Sprachvergleichung in ihrem Verhäiltniss zur classischen Philologie dargestellt. Berlin 1845, 2-go izdanje 1848. Die Bildung der Tempora und Modi im Griechischen und Lateinischen sprachvergleichend dargestellt. Berlin 1846. — Griechische Schulgrammatik. Prag 1852, 8-mo izdanje 1868. — Philologie und Sprachwissenschaft. Lipiska 1862. — Grundzüge der griechischen Etymologie. 2 dela. Lipiska 1858 i 62, 2-go izdanje 1866, — Zur Chronologie der indogerm. Sprachforschung. Lipiska 1867.

Str. 158. — (28). Još je pre izašlo: M. Müller. The languages of the seat of war in the east. With a survey of the three families of language. Semitic, Arian, and Turanian. Drugo izdanje, sa dodatkom o misionarskoj bukvici, i sa narodopisnom kartom od A. Petermana. London, Edinburg i Lipiska 1855.

A. Schleicher, Die Sprachen Europas in systematischer Übersicht. Bon 1850. — Die deutsche Sprache. Stutgart 1860.

Str. 159. — (29). Glavno delo: Fr. Bopp, Vergleichende Grammatik des Sanskrit, Send, Armenischen, Griechischen, Lateinischen, Litauischen, Altslavischen, Gothischen und Deutschen. Berlin 1833 do 52. 3-ći izdanje, u 3 knjige, 1871. — C. Arendt, Ausführliches Sach- und Wortregister zur 2. Aufl. von F. Bopp’s Vergleichender Grammatik, 1863.

A. F. Pott, Etymologische Forschungen auf dem Gebiete der indogerm. Sprachen. 2 dela. Lemgo 1833 strana 194 do 36. — Drugo izdanje, Lemgo i Detmold 1859, 61, i 67.

J. Grimm, Deutsche Grammatik, 4 dela, Getingen, 1819, 26, 31 i 37. — Drugo izdanje, u 2 dela, Berlin 1871. Deo prvi. — Deutsche Mythologie. Getingen 1835, 2-go izdanje u 2 knjige 1844. — Geschichte der deutschen Sprache. 2 knjige. Lipiska 1848. 3-će izdanje 1868.

Deutsches Wörterbuch von J. und W. Grimm. Lipiska 1854 do 1870, knjiga I, II, III, IV, V.

Str. 159. — (30). Fr. Miklosich, prvi mu je posao: Recensija Bopove poređene gramatika, Wiener Jahrbücher 1844, sv. 105. — Lexicon palaeoslovenico-graeco-latinum, Beč 1850, 2-go izdanje 1862 do 65. — Vergleichende grammatik der slavischen sprachen, deo I. lautlehre 1852, deo III. formenlehre 1856, deo IV. syntax 1868 sv 1; prilozi sintaksi: verba impersonalia 1865, der praepositionslose local 1868, die negation 1869. — Prilozi II delu gramatika, o tvorbi osnova: Radices, Lipiska 1845, 2-go izdanje die wurzeln 1857; bildung der nomina 1858, verba intensiva (Beiträge) 1858, suffix ь ъ, na istom mestu, suffix lъ (Slav. Bibl. II.), die wurcel çru (Beiträge) 1858, nominale zusammensetzung 1862, personennamen 1860, ortsnanien 1864, monatsnamen 1867, fremdwörter 1867.Über die sprache der ältesten russichen chronisten, vorzüglich Nestors 1854 (izv. akad. XIV), — Die sprache der Bulgaren in Siebenbürgen 1856. — Das slavische im rumänischen 1865. — Chrestomathia palaeoslovenica 1854, 2-go izdanje 1860. — Slavische bibliothek, beiträge zur slavischen philologie und geschichte. I i II knj., 1851 i 58. — Osim toga izdao je mnoge važne spomenike i pisao je po različnim časopisima.

A. Schleicher, Die Formenlehre der kirchenslavischen Sprache. Bon 1852. — Handbuch der litauischen Sprache. 2 knj. Prag 1856 do 57. — Compendium der vergl. Grammatik. Bajmar 1861 do 62. 2-go izdanje 1866.

Str. 159. — (31). Pored mnogih drugih poslova: Indische Studien. Beiträge für die Kunde des indischen Alterthums. Im Vereine mit mehreren Gelehrten herausg. von A. Weber, 1850 do 70 više od 10 knjiga.

Sanskrit- Wörterbuch herausgegeben von der kaiserl. Akademie der Wissenschaften, bearbeitet von O. Böhtlingk und R. Ruth. Petrograd 1855 do 1870, knj. I do VI.

Ch r. Lassen, Indische Alterthumskunde, knjiga 1 do 4, i dodatak ka 3 i 4 knjizi. Bon i Lipiska, 1847, 52, 58, 61, 62 i 67.

Str. 166. — (32). Pitanje o Bogomilima kod nas je prvi pokrenuo pređašnji predsednik učenoga društva, g. J. Gavrilović, 1866, stavivši poznatih pet pitanja i davši nagradu za raspravljanje njihovo. — Na to je izašlo delo B. Petranovića: Bogomili. Zadar 1867. — Isporedi recensiju Račkoga u Radu akademije južnoslovenske, I.

Str. 166, — (33). Pыpinъ, Očerkъ literaturnoй istorіi starыhъ russkihъ povѣsteй i skazokъ. Petrograd 1857. — Obzorъ istorіi slavяnskihъ literaturъ. 1865. — Isporedi još i T. Buslajeva: Istoričeskіe očerki russkoй narodnoй sdovesnosti i iskustva (umetnosti). Moskva 1861. I. II.

Str. 172. — (34). Za staro naše pravo, običajno i postavljeno, gledaj pravničke rasprave od Maćejovskoga, Palackoga, Krstića, Majkova, Jirečeka, Bogišića, Leontovića, Mijatovića i drugih. — A za tekst Duš. zak. izdanje P. J. Šafarika, Prag 1851, i St. Novakovića, Beograd 1870.

Str. 176. — (35). K. T. Kalajdović, Іoannъ эksarhъ bolgarskій. Moskva 1824, str. 120 do 23. — P. J. Šafarik, Geschichte der südslavischen Literatur. Aus dessen handschriftlichem Nachlass heraugegeben von J. Jireček. Prag 1864 do 65. II, str. 38 i 103. —

Sada gledaj Daničićevu obznanu Gramatike Đurđa Križanića, u Radu J. A. knj. 16.

Str. 183. — (36). Na prvi deo te stavke napisao je mnogozaslužni starina J. Gavrilović, tadašnji namesnik Kneštva i redovni član učenoga društva, ispravku pod imenom: „Prilog k biografiji Vuka St. Karadžića“. (Glasnik 33, 1872). Navedeni podaci u tome Prilogu verni su; ali oni nesu jedini uzroci ni onoga, što se zbilo s Vukom, a o Daničiću se u tome članku ništa i ne govori. Veoma poštovani pisac, na žalost moju, neje me upravo razumeo. Ono mesto u mojoj besedi neje smeralo ni na kakve posebne ličnosti, nego beše dobru radi prekor našim negdašnjim društvenim odnošajima u opšte. Da je tako, vidi se i iz samoga onog mesta, a osobito u svezi sa one dve druge stavke, koje za njim dolaze. A sad da dodam još nešto, u ime ograde od sumnjičenja.

I ja sam isticao, u različnim svojim radovima, zasluge prosvetoljubivih Vladalaca srpskih za književnost i umetnost, ali sami Vladaoci ne mogu uči niti sve; a drugo, oko toga se baš i vrze pitanje: šta je uzrok, što je u Srbiji za 55 godina istina dosta učinjeno za prosvetu, ali opet neje onoliko, koliko se moglo i kako bi trebalo da je — prema zadatku naše države na balkanskom poluostrvu — kad i Vladaoci i Narodna Predstavništva behu uvek voljni, da odobre što više na prosvetnu struku? Prvi još k tome i sami davahu iz svojih sredstava, a bilo je i zasebnih dobrotvora, (među kojima pok. J. Gavrilović neje od najmanjih)! Pa što onda iz državnih sredstava neje više trošilo na prosvetu, i što se umne snage nesu i više cenile i boljma strana 197 potpomagale? Da neje za to, što bejasmo odveć čuvarni, ili što je bilo mnogo raskrajaka, ili što „upravitelji narodne prosvete“ ne behu ti dovoljno vešti, to jest nemahu dobra plana ni mudrih savetnika, ne umejahu da usredokrate potrebnu umnu snagu, ili što se često menjahu pa im nedostajaše vremena za potpuno izvršenje svojih zamisli? Ili je nešto drugo smetalo?

Bilo kako mu drago, tek se ne može poreći, da je bilo na pr. i ovoga: Negda srpski ministri zabranjivahu novi pravopis i sve knjige štampane jotom; „ne nalažahu se pobuđeni“ da povise Vuku državnu pensiju; društvu srpske slovesnosti (docnije učenom društvu) davahu godinama pomoć samo od 100 dukata (1200 dinara) godišnje, tako da je najposle naučno društvo imalo upravo onoliko pomoći godišnje, koliko je jedan poluzvanični novinar imao mesečnoga dohotka, — što je, malo po malo, odavno popravljeno; značajno je, da inoplemenici i inoverci više puta bolje prolažahu od jednovernih i od sunarodnika, i t. d. Društvo srpske slovesnosti opet, štedeći svoja oskudna sredstva, neje htelo da otkupi Daničićev Rečnik iz književnih starina ni po 2 dukata od štampana tabaka; a srpske učeno društvo neje imalo čim da otkupi „Korijene“ u našem jeziku, nego su izašli u Zagrebu latinicom (1877). Zna se, za što je Daničić prvi put otišao u Zagreb, pokraj sve naklonosti dobrotvora mu Vladaoca; poznato je i kako je za vreme prvoga rata morao založiti carski prsten i svoju biblioteku prodati narodnoj, zbog opštih i porodičnih prilika. A da beše sreće, veliki rečnik srpskog i hrvatskog jezika izlazio bi danas u Beogradu, o trošku učenoga društva ili naučne akademije!.... i tako dalje.

strana 198 Među tim ima razlike između nekad i posle! Država je svoj zadatak shvatila kao slobodu uznutra i s polja, pa je drukčije gledala i na prosvetnu struku. Prosvetna središta i ustanove umnožiše se ili ojačaše. Razna prosvetna preduzeća potpomagana su više, no pre. Država srpska otkupljuje podatljivom rukom pravo na izdavanje Vukovih dela; hoće kosti njegove svečano da prenese u Beograd i da mu podigne spomenik. Daničić bejaše veličanstveno sahranjen o državnom trošku, a njegova dela izdaće srpsko učeno društvo, po njegovoj poslednjoj volji; na grobu će mu se podići spomenik. Docnije su i živim predstavnicima nauke i umetnosti, u opšte uzevši, priznavane zasluge, (pored novih pogrešaka, jer sad ih je opet tištala i trla politička pristranost); oni su raznim načinima postavljani u stanje, da mogu bezbrižno raditi na nauci i umetnosti, ili su u tome potpomagani — i tako dalje.

Taj prekret u mislima ne beše došao bez promenjenih prilika i bez istrajnog sudelovanja za to pozvanih činilaca!

Glasnik 29, 1871.

  1. Govorio u Velikoj Školi na sv. Savu 1871.
  2. Gledaj „Primedbe“ na kraju ovoga članka.
  3. Da vidimo to na jednom primeru iz turskoga jezika: sevmek znači ljubiti; sevmemek, ne ljubiti; sevememek, ne moći ljubiti; sevdirmek, nagoniti da ljubi; sevdirmemek, ne nagoniti da ljubi; sevdirememek, ne moći nagoniti da ljubi. Ovakim mehaničkim sastavkom može vrlo da naraste glagolski oblik.
  4. U starim našim knjigama ѥꙁыкь znači: i govor i narod.
  5. Hum ili Zahumlje, to je potonje Vojvodstvo sv. Save, današnja Hercegovina; a Duklja je potonja Zeta, današnja Crna Gora. Grad Duklja bio je blizu sadašnje Podgorice.
  6. Jagić, Historija književnosti naroda hrvatskoga srbskoga. Zagreb 1867. I. str. 113 i t. d.
  7. P. J. Šafarik. Život sv. Symeona od krále Štépána. Prag 1851, str. 7 i 8.
  8. Jagić, Historija književnosti. str. 159 i dalje.
  9. Gledaj: Iz lekcija Đ. Daničića, u Vidovu Danu 1862, br. 18 i 19.
  10. Đ. Daničić, Rad akad. južno-slovenske, knj. VII.
  11. Đ. Daničić, Život sv. Save od Domentijana, Beograd 1865. str. 245 do 47.
  12. Miklošić, Monumenta serbica, Beč 1858.
  13. A. Mažuranić, Kolo. Zagreb 1843.
  14. 14,0 14,1 Kukuljević, Archiv II.
  15. 15,0 15,1 Mesić, Archiv V, Glasnik IX.
  16. Pipin, Obzorъ istorіi slav. literaturъ, str. 27 i 185.
  17. Njima valja dodati i kajkavce: Đ. Habdelića 1670, Jov. Belostenca 1740 i Andr. Jambrešića 1742 — za rečnike.
  18. Za srpske akcente Miklošić veli: „Među svima slovenskim jezicima, a gotovo bih rekao i među svima u opšte, srpski jezik ima najfiniji i najnežniji organizam, što se tiče preinačivanja naglasaka“. (Vergleichende Grammatik, I str. 317), A blagoglasnost i akcentuacija čine jezik veoma muzikalnim.