O smrti mladog car-Uroša

Izvor: Викизворник


O smrti mladog car-Uroša

0001 Dragi bogo čuda velikoga
0002 što se čuje u Prizrenu gradu,
0003 al’ je žalost, al’ radost velika?
0004 Radost nije u Prizrenu gradu,
0005 no dobra se žalost dogodila,
0006 prestalja se Milutine care,
0007 a od njega niko ne ostaje
0008 do Milica mlada udovica
0009 i mlad Uroš od dvije godine.
0010 Tu se kupi Srbija gospoda,
0011 oni svoga žale gospodara,
0012 dođe na nj’ ga stari Jug-Bogdane,
0013 sa sve sinah devet Jugovićah,
0014 i dolazi vojvoda Milošu,
0015 i dolazi Relja od Pazara,
0016 i dolazi Toplica Milane
0017 s pobratimom Kosovac-Ivanom,
0018 i dođoše tri Mrnjavčevića,
0019 dolazio Gojko i Uglješa,
0020 jošte š njima kralje Vukašine,
0021 a sa sinom Markom dervišinom,
0022 i dolazi Josif proigumne
0023 od bijele crkve Ravanice
0024 š njegovijem đakom Mijailom.
0025 Gospoda se srpska iskupila
0026 i najpotlje starac Arsenije,
0027 stari starac, patrijare srpski,
0028 oni svoga žale gospodara,
0029 al’ besjedi stari Jug-Bogdane:
0030 "Gospodare, Milutine care!
0031 Ti si mučan, hoćeš umrijeti,
0032 a šta ti je, care, najžalije?
0033 Ja l’ Prizrena grada bijeloga,
0034 ja li blaga tvoga golemoga,
0035 ja l’ Milice mlade udovice?"
0036 "Ja ne žalim toga nijednoga,
0037 do Uroša sina malenoga,
0038 nejma kome carstvo ostanuti."
0039 Njemu veli stari Jug-Bogdane:
0040 "Evo dosta srpskije’ vojvodah,
0041 ostavi ga na jednu vojvodu
0042 u amanet doba nekoliko,
0043 dokle staše dijete Urošu."
0044 Sve mislio care Milutine,
0045 pa smisliko kome će ga dati,
0046 on ga dade kralju Vukašinu,
0047 Uroševu istome ujaku
0048 na amanet za sedam godinah,
0049 dokle staše dijete Urošu.
0050 U tome se care prestavio,
0051 Vukašina kralja ocariše.
0052 Tako stade doba nekoliko,
0053 omah prođe to sedam godinah,
0054 uz to sedam jošte sedam prođe,
0055 dok đetetu šesnaes’ godinah,
0056 za kraljstvo mu niko ni habera,
0057 stadoše ga koriti vojvode:
0058 "Kamo krajstvo kralja baba tvoga?"
0059 Uroš pita sve srpske vojvode,
0060 ne ima li koji za svjedoka:
0061 "Kad se kralje babo prestavio,
0062 na kome je krunu ostavio?"
0063 Dokle starcu dođe Jug-Bogdanu,
0064 na ime mu sve vojvode kaza
0065 koje te mu biti za svjedoke,
0066 pa on njega bješe opravio
0067 te vojvode srpske iskupio,
0068 a Bogdan im pripravi večeru.
0069 Gospoda se srpska iskupila,
0070 iskupila i objedovala,
0071 tade skoči dijete Urošu
0072 pa zakumi svačim na svijetu:
0073 "Kad se care babo prestavio,
0074 na kome je krunu ostavio?"
0075 Svaki muči, ništa ne govori,
0076 tek se diže Marko na koljena.
0077 Ko znavaše, kazat ne smijaše,
0078 ko smijaše, oni ne znavaše.
0079 Tade Marko njima besjedio:
0080 "Careva je kruna ostanula
0081 u mog baba kralja Vukašina."
0082 A kad začu kralje Vukašine,
0083 ostru svoju sablju izvadio,
0084 a od zemlje na noge skočio,
0085 pored njega Gojko i Uglješa,
0086 šćaše posjeć’ Marka sina svoga.
0087 Marko skoči od zemlje na noge,
0088 pored Marka Relja i Milošu,
0089 zaisto se posjeći oćahu,
0090 no skočiše sve vojvode srpske
0091 te u tom ih divno nasuliše,
0092 a okumi dijete Urošu,
0093 on svojega okumi ujaka,
0094 okumi ga i kumovao mu
0095 da mu dade krunu baba svoga.
0096 Njemu dade krunu Vukašine,
0097 dade mu je i čestita mu je,
0098 sva čestita Srbija ostala,
0099 pa na tom’ se bili razmetnuli.
0100 Tako stade vreme po vremenu,
0101 ali kume o nevjeri radi
0102 svome kumu i svome nećaku
0103 kako bi mu izgubio glavu,
0104 pak se dobro bješe domilsio,
0105 digao se u lov u planinu
0106 i on zove svog Uroša kuma,
0107 otidoše skupa u planinu,
0108 lov loviše, ništa ne dobiše,
0109 dok im dobro odoljela žeđa,
0110 vratiše se natrag niz planinu,
0111 oni tijo nađoše jezero,
0112 kralj Vukašin konja odjahao
0113 te se vode hladne napojio,
0114 tade reče dijete Urošu:
0115 "Sad ti drži dva konja viteza."
0116 Vukašin je konje prifatio,
0117 Uroš stade piti žedan vodu,
0118 kralj dovati baltu od olova
0119 te svojega kuma udario,
0120 udari ga za uvo junačko,
0121 vas mu prosu po dolini mozak,
0122 a jezero krvca zamutila.
0123 Kad Urošu duša ispanula,
0124 Vukašin ga uzeo za nogu
0125 te ga vuče dolje niza stranu,
0126 pa z doline na pleći ga uze,
0127 u goru ga nosi naprijeko,
0128 donese ga u klade jelove,
0129 zatrpa ga šušljem i žljemišljem,
0130 pa vrg njega krlje i kamenje,
0131 a najpotlje jelovine grane
0132 da se ne zna ni traga ni strva.
0133 Sam otole Vukašin otide,
0134 a kad bio stojnome Prizrenu,
0135 njega sestra sa kule viđela,
0136 viđe da š njim nejmade Uroša.
0137 Ljto viđela, to se osjetila
0138 e je njega ujak izgubio,
0139 kukajući pošla uz planinu,
0140 traži sina za neđelju danah,
0141 ni šta jela niti vode pila,
0142 dokle dođe tijome jezeru,
0143 ljćaše vode piti sa jezera,
0144 al’ jezero krvju zamućeno,
0145 oko njega krvca pokapala,
0146 osjeti se tu da j’ poginuo,
0147 pa ga dolje traži niz planinu,
0148 dokle bješe traga izgubila,
0149 sumice ga po planini traži,
0150 a kad bila u najčešće jelje,
0151 poglednula u jelu zelenu,
0152 ali sjede četiri anđela,
0153 a Uroš ih dvori na nogama,
0154 bijaše se Uroš posvetio.
0155 To kad vid’la, natrag pobjegnula,
0156 sve bježeći u Prizren je došla
0157 ona dođe carskom namastiru,
0158 ona kaza starcu proigumnu,
0159 a iguman viknu sveštenike
0160 te odoše gore uz planinu
0161 i nađoše mladog car-Urolja,
0162 tijelo mu cjelokupno bješe
0163 e se Uroš bio posvetio.
0164 Tu molitve mloge učiniše,
0165 odnesoše g’ carskom namastiru,
0166 u zlaćen ga ćivot zaklopiše
0167 u kome će mirno počivati,
0168 al’ mu neće kum ujače nigda
0169 počinuti od boga jednoga,
0170 i od boga i narodnje kletve
0171 koji ubi kuma i sestrića
0172 a za krunu, za zemaljsko blago.



Izvor[uredi]

Sima Milutinović Sarajlija, Pjevanija crnogorska i hercegovačka, priredio Dobrilo Aranitović, Nikšić, 1990. [Pjevanija cernogorska i hercegovačka, sabrana Čubrom Čojkovićem Cernogorcem. Pa njim izdana istim, u Lajpcigu, 1837.]