Oškopac i Bila
Oškopac i Bila
Koliko je jadan život dalmatinskih Zagoraca ne može se iskazati! Oni dolje, uz more, slade živovanje vinom, voćem, povrćem, vesele oči lijepim vidicima, uživaju u blagosti vazduha; ali brđani, ili se živi peku, ili se mrznu, ili su smeteni od silnoga vjetra, koji duva tri četvrtine godine! Podmladak se tu teško podiže. Oni pato ostaju muče se svoga vijeka da iz škrte zemlje izmame malo ječma, da ishrane malo stoke, da iskopavaju smrekovo korijenje, da oprezno sijeku drva iz kržljavih gajića! U tolikom prokletstvu, najgore je što su ti krajevi bezvodni; iz njekih sela, ljeti, ide čeljad po tri časa do najbližeg studenca ili vrela!
Zagorsko selo Zatrnci, prvo od mora, nješto je boljeg udesa, jer u njemu rađa i vinove loze i bajam. U njemu se dogodilo čudo jedno, koje, evo, hoću da ispričam.
Tri časa hoda od mora, penjući se kroz ljute krševe, pod golim brdom, prosulo se selo Zatrnci. Ko dolazi ozdo u selo, najprije nailazi na dvije kuće; s desne strane puta, bjelasa se "kula" Ivana Lopušine; s lijeve strane crni se kućerak Jurage Žagrinovića, nadimkom Oškopca. Žagrinovići su starosjedioci, a Lopušine "Vlasi", doseljenici.
"Kula" je najznatnija zatrnačka zgrada a domaćin Ivan Lopušina najznatniji je Zatrnčanin, najimućniji i bez zamjene kapitan (knez) u selu. I Juruga Oškopac bijaše najčuveniji Zatrnčanin, ali u zlu, - od djetinjstva, ubojica i kradljivac. Istom se bješe oženio, rani iz puške Mijata Lopušinu, brata Ivanova, za što odleža pet godina tamnice, a ranjenik bolova godinu, pa umrije. Pošto se Oškopac vrati, bješe jednako na opazu i pri oružju. Bio je neobično dobar lovac; novac, što je brao za divljač, propio bi; otišao bi dolje u grad i ponjekad ostajao dva dana; pijanačka mrzovolja hvataše ga sjutradan, pošto bi se ispavao, a tada teško ženi mu Šimici i kćeri Pavici!
Rodne godine mogao je Oškopac imati do petnaest barila vina, od koga, za čudo, nije pio do o velikim svečanicima. Ostalo bi prodao. Kako je stario, tako je bivao manje "srećne ruke" u lovu, ali se nije manje bakočio. A inače, s godinama, bivaše pakosniji. Prijećaše seljanima da će svojoj Pavici uzeti kakvog domazeta, kakvog "rkaćkog (pravoslavnog) lupeža", koji će dojaditi Zatrnčanima.
Njegovo dvorište, prostranije od Lopušinova, zasađeno bajamima, donosilo je njekih godina lijep dohodak. Ostalo njegovo imanje, njive, vinogradi, gaj, iako ne veliko, bješe sve na okupu.
Kapitan Ivan Lopušina bješe krupan, riđ, rutav, mirnjačina i bogomoljan. U njegovoj se kući nije uveče lijegalo bez "ruzarija". Uz veliki post dopiraše od njih molitvena graja, kao iz kakvog manastira! Ivan rano obudovi, a imađaše tri sina: Mija, Krsta i Antuna; prvi i tijelom i naravlju sličan njemu, a mlađi bjehu sitniji i žustriji.
Juraga Oškopac bješe osrednjeg rasta, čvrst kao kremen, očiju plavih, svijetlih. Za crkvu nije mario, ali se bojao đavola i utvara, koje mu se često prikazivahu, osobito kad bi se pijan vraćao iz grada.
Lopušinu posluži sreća da mu se Mijo oslobodi vojske; stari se ne bi više obradovao ni da je Oškopac napriječac umro! Navali na Mija da ga ženi, a kad srednjega, Krsta, uzeše u vojsku, onda stari stade određivati kratke rokove da mu se snaha dovede.
U to vrijeme Pavica Oškopčeva pobježe za njekog siromaha mladića u Miljevo. Oškopac, ljutit, otide u grad i ne odljuti se za deset dana! Pavica umrije poslije njekoliko mjeseca. Jadna joj mati Šimica presvisnu od tuge i od udaraca. Oškopac prozli se još gore.
Mijo Lopušina, vrativši se jednog dana iz grada, poslije večere, iznenadi oca:
- Ja sam, ćaća, zagledao curu! Ja ne znam!... Ja bih je...
- A čija je? - pita ćaća.
- Iz Bilica, Bikanovića.
- A kad je ti poznade?
- Viđao sam je, jednom, idući u grad, drugom, vraćajući se. Išla je vazda s materom. Danas su ručali u krčmi.
- Jesi li govorio s njom?
- A-ja! Kako bih, bez tebe? Govorio sam sa starom.
- O tome?
- A-ja! Onako! Kaže zna, po čuvenju, našu kuću.
- A cura, kaže li šta?
Mladić slegnu ramenima.
Antun, koji to slušaše razjapljenim ustima, zapita:
- Je li lijepa?
- Onako, nije visoka, - odgovori Mijo.
- Kako je zovu?
- Bilom! Ime joj je: Bila!
- Zar je bijela kao snijeg? - pripita Antun. Mijo pršte u smijeh. Vrteći glavom i pokazujući prstom na ognjište, za dugo ne mogaše od smijeha, najzad izgovori:
- En' onaka, kao onaj lonac!
- Šta? Onaka, kao lonac? - zapita brat.
- Crna! Crna sva, kao Arapkinja!
- Pa ti se sviđa?
- A svidi mi se. A baš zato što je crna... A mirna je, kao ovčica, to se vidi. A čvrsta je kao kremen, to se vidi. A vidi se da je... za mene. Eto!
Sjutradan, stari, u stajaćem ruhu, siđe k vatri i smjesta naredi Antunu da osamari mazgu, pa, pošto ispi rakiju, samo reče:
- Odoh do grada!
Braća razumješe da ide da raspita za Bilu, ali kad se uveče vrati, ne mogoše poznati kakve je volje, niti jednom riječju pomenu gdje je bio i šta je radio.
Četiri dana rabotahu u vinogradu sva trojica zajedno, povazdan, a kapitan ne pomenu ženidbe. Mijo ga pogledaše ispod oka, pa bi se mrštio. Čak jednom šapnu bratu: "Čekaće za dugo drugu, svetoga mi Mijata!"
Na osvitak nedelje, Ivan probudi starijeg sina. Dva brata spavahu zajedno, u kutu, prema ognjištu. Stari držaše u ruci staklo rakije, pa probudi i zapoji Mijata.
- Šta to, ćaća? - pita sin. Otac ga zapita šapatom:
- Ostaješ li pri tome? Za Bilu?
Mijat sjede.
- E - ja! Da! Po volji mi je!
Na to stari izvadi iz pojasa modar rubac, razdriješi rogalj i čvorastim prstima izvadi zlatan prsten i dukat.
- Ovo je sve pokojne ti matere, bog joj dušu pomilovao!
- Bog joj dušu pomilovao! - ponovi Mijat.
- Dakle, da bude svadba o jeseni?
- Pa može, - prihvati Mijat i stade se brzo oblačiti... - Tamo o Lučinu. Odoh da osamarim Zuku.
Antun spavaše duboko. Golobrad i blagih crta, izgledaše kao djevojka. Otac ta posmatraše nježnim pogledom, pa ga pomilova, na šta momče okrete glavu, a stari podnese mu rakiju pod nos, pa mu pokropi usne i otide smijući se...
Vrati se kapitan u mrak, dobro napit. Čim odjaha, započe klateći se:
- E neka nam bude srećna mlada domaćica! Tvoja Bakra! Isusa mi! Ja ću je tako zvati, a ti kako hoćeš! Neka ti ostane Bila, ako hoćeš, a po krstu je: Cvita! Vidiš babino ti ime. To si znao! I znao si da su Bikanovići u zavadi sa Oškopcem!
- Nijesam, ćaća, to znao nijesam!
- Lažeš, sve lažeš, kao Oškopac! Al' što reče da je čvrsta kao kremen, tu te ne hvatam u laži! Što jest, jest! Nabrekle joj grudi, vrat joj kao u dobre mazge, zubi su joj kao u vučice!
Mijat sijnu od radosti, prekide ćaću:
- Ma, ćaća, ti je kanda nijesi prije danas viđao?
- Jesam, što lažeš? Prošle nedjelje, kad sam, tobože, išao u grad. Ti znaš - što lažeš? Ali, dijete moje, trebalo je razmisliti, nije to lako dovesti domaćicu kući Lopušinovoj! Ali, evo sad, u ruke svete Gospe, u ruke svetih Ivana, Mijovila, Krstofora i Antuna! Ja sam gladan. Htio sam večerati bez molitava, kao živinče. Nijeste još izrekli sveto rožarije?
- Nijesmo, - odazva se s vrata najamnica, neka zdepana, starija djevojka.
- A, i ti si tu? - reče stari dobrovoljno. - Pa neka. Eto si čula da ženimo Mijata! Ako budeš kao do sad, nećeš biti na odmet ni ti... Hajdemo, djeco! Večeras ćemo izgovoriti dva rožarija: jedno za pokoj duše moje dobre Luce, a drugo za napredak naše kuće.
Pa uđe u kuću, pa s praga započe: "U ime oca, i sina i duva svetoga! Amen!"
Poodavna su Oškopca počele izdavati noge, a poslije smrti ženine izdadoše ga sasvim, te, poštapajući se, mogaše se izvući iz kuće. Povazdan sjeđaše na kamenoj klupi, do vrata; puška mu prislonjena do njega, a stari Kapitan, lisasti lovački pas, ležaše prema njemu, piljeći mu u oči. Mazgu bješe prodao, a imanje, osim bajama, dao u napolicu. Povazdan Oškop srkutaše vino, pušaše, razgovaraše sa Kapitanom. I:z sela mu niko nije prilazio, sjem napoličara i nekog Bakule, koji mu, po ženskoj krvi, bješe rod i koji navijaše ne bi li mu Oškop ustupio sve svoje, a da ga on hrani do smrti.
•Svakog drugog jutra dolazio je Oškopu njegov pobratim Puzdrak iz Miljevaca. Zvao se pranim imenom: Jakov Prnjat, ali ga niko drukčije ne zvaše do nadimkom: "Puzdrak!" Bješe visok, malo pognut, već starac, ali čvrst i hitar. Oči mu bjehu bjeličaste, sa izrazom veselosti i lukavstva. Od mladosti Oškop i Puzdrak bjehu drugovi i ortaci u "galijoštinama" i "nepodopštinama", kako kažu fratri. A kad Oškop izađe iz tamnice, Puzdrak dopade u nju, zbog paljevine, te odrobova osam godina; zatim se nješto zavadiše i, malo po malo, sasvim se raziđoše, - ali kad pobratimu Oškopu "bog presiječe žile", nađe mu se Puzdrak u nevolji, poče ga obilaziti i hranom snabdijevati.
Na prvi mah pobratimi su malo riječi trošili, Oškop izbroji Puzdraku novac i kaže mu šta da kupi, pa ovaj uzme put pod noge. Ali kad se vrati iz grada, pošto izvadi iz torbe meso, pirinač, hljeb i drugo, nabrajajući koliko je za što dao, nastajahu ovaka pitanja i odgovori:
- Kazuj pravo, stari lupežu, koliko si ukrao?
- Nemoj Juraga, bolan, da se uvijek griješiš!
- Pa, nu, reci, koliko?
- Ukrao nijesam, a uzeo jesam, pet karantana za duvan.
- Pet! A-nu, čuj! Kažeš da si dao za but osamnaest karantana, a dao si, najviše, četrnaest; na pirinču si ukrao sigurno dva, na!... Smrdljiva vrano, ma isto ćeš crknuti od gladi.
Na tu ljubaznost Puzdrak će njemu:
- Valaj, pravo je što ćeš se raspasti živ! Ja sam tebi: lupež i vrana i crkotina, a ti si mi ljudski cvijet!...
Puzdrak naloži vatru, raspremi kuću, otide po vodu, pa počne gotoviti jelo, peče i vari. I za to se vrijeme grde i prepiru. Ručaju ćutke, obično na klupici pred kućom. Kapitan ih gleda i daje znake nestrpljenja. Pošto i njega nahrane, počnu piti i istom se onda razgrana razgovor, - počnu spominjati stare događaje i zajedničke doživljaje, a ponekad donosi Puzdrak i novosti iz grada i iz okoline. Od njega prvog Oškop doznade za vjeridbu Mija Lopušine. Puzdrak započe:
- Čuo si da Lopušina ženi onog svog najstarijeg magarca?
- Odakle ga ženi? - pita suho Oškop.
- Od tvojih dobrih prijatelja: Bikovića, iz Bilica!
- Od koga Bikovića!
- Jakovine, koji te dobro pamti! Čudim se, vjere mi, što te ne pozvaše u svatove!
Na to obojica udare u smijeh, jer je jednom Oškopac isprebijao toga Jakovinu Bikovića. Puzdrak nastavlja:
- Djevojka je crna kao đavo, i za to je zovu iz sprdnje Bila! Ne bi je doista niko uzeo, ni u Bilicima, ni ovamo u Zatrncima, osim magarčine Mije! Hajde, najposlije, neka im proljepša soj! Bilo je i do sada svakojakih Lopušina, pa neka ih bude od sada i crnih i pirgastih...
Jednom pobratimi povedoše govor o bolesti Oškopčevoj. On započe:
- Ma, zašto me đavo nače s nogu? Puzdraku se ražali, te ga popravi:
- Nemoj tako, Juraga, brate, sve je od boga!
- Ma, nije sve! Podijelili su vlast on i đavo! Sad, najzad, svejedno, zašto s nogu?
- Ma, zar bi ti milije bilo da udariše s glave!? Po duši, onda ne bi bilo zanajprije, jer bi bilo sve svršeno! Ili žališ što ti ne -otkrnjiše mozak! E, onda bi bio lijep! Što bi radio bez razgovora sa mnom?
- Evo šta, - prihvati Oškop, bekeljeći se... - Blejao bih kao ovan! ... Da-nu, čuj! Ti dođeš, a ja blejim: "Be-e, be-e-e!." Odzovi se!
Puzdrak stane blejati, te se obojica kidaju od smijeha.
Pošto se vratiše u zbilju, Oškop pita:
- Šta misliš, Puzdračino, mogu li ovako trajati?
- A što ne, kada ti je srce zdravo. U tebe je zdravo kao u jagnjeta. Nijesi star. Dvije si godine stariji od mene, dakle ti je sedamdeset treća. Šta je to? Možeš ti živjeti još i deset godina, a bog ti je dao da se možeš krijepiti i mrsom i pićem!...
A Puzdrak se jadaše na svoj udes. Osiromašio, ostao inokosan, mrze ga u selu! Oškop ga tješi: zato je zdrav i čio, te najzad, ako mu suviše dojadi, može upljeskati njekoga, pa u tamnici imati hljeba do smrti!
Kapitan je svagda pažljivo pratio razgovor dvaju pobratima i prema mijenama njihova raspoloženja i on se mijenjao: čas bi otkrio gornju vilicu, kao da se osmjejkuje, čas bi režao. Bilo mu je već osam godina, ali se još dobro držao, u pošljednje vrijeme, od silnog lastovanja, počeo se gojiti. Pobratimi su često i njemu obraćali riječ. Osim obična pokliča: "Uzdur, Kapitane!" bilo je još vazda uzvika i pitanja, koje je on razumijevao i na koje se odzivao.
Oko sunčanog zahoda, kada bi pobratimi obično bili trešteni pijani, nastalo bi puškaranje. Puzdrak bi namjestio nišan na zidu od ograde, a Oškop bi prvi gađao, za njim Puzdrak. Ponjekad je to dugo trajalo. Rijetko bi kad Puzdrak noćio u kućerku, a i to su Lopušine znali, jer bi graja trajala duboko u noć. Ali često i kad bi Oškop sam ostao, čulo bi se urlikanje. Tada bi se svaki Lopušina prekrstio i preporučio svetom Antunu, koji čuva pobožne duše od sotonskog pritrunka!...
U Zatrncima se stvori priča, koja, idući od usta do usta, bivaše sve kićenija, a doprijevši gore do bosanske granice, postade najčudnija priča. Pripovijedalo se ovo: "U Zatrncima živi čovjek neki, Oškopac, koji se još u mladosti prodao đavolu! Oškop je, veli, imao ženu i devetoro djece; žena je, veli, bila bogomoljna, pa i djecu podigla u bogomoljstvu, i oni su se, jednako, bogu molili da Oškopa otrgne od đavola i da ta obrati na travi put! Ali se Oškop ne obrnu bogu, jer mu đavo bješe obrekao dug vijek, izobilje i veselo srce. Tada bog uze k sebi ženu i sve devetoro djece, redom! Tada se sotona prikaza Oškopcu i reče mu: - "Pobratime, sad smo istom pravo svoji! Ti si mi dušu prodao, ali nijesi zapečatio, a sad je red da ugovor zapečatimo, ako želiš da jošte živiš! Jer, treba da znaš da je tvome pravome životu kraj, onome što ti ga je bog namijenio, a ja ga mogu produžiti, ali samo pod ugovorom da ti uzmem noge, jer zdrave note mogle bi te odvesti ka crkvi i pokajanju! Dakle, ako hoćeš da živiš, moraš umočiti prst u svoju krv i pritisnuti ovdje!" - I nečastivi pokaza mu ispisanu hartiju. Oškopac reče: - "Daj mi jednu noć da razmislim". Đavo mu je dade. Te noći javiše se Oškopcu njegova žena i njegovo devetoro djece i stadoše ga moliti da ne sluša sotonu, te da dođe k njima. Ali Oškopčevo srce bješe odrvenilo, te u zoru, kad se sotona opet javi, rasječe dlan i krvlju zapečati ugovor! I onoga časa uzeše mu se obje noge. A taj Oškopac ima lisata psa, za koga se moljaše nečastivom da i njemu doda vijeka! A đavo razglavi psu vilice i zadahnu ga svojim dahom, te od toga časa pas poče razumijevati ljudski govor. Još reče Oškopac sotoni: - "Pobratime, imam dobra druga u selu Miljevcu, Puzdraka, ti ga znaš. Učini i njega dugovječna, pa bilo pod koju cijenu!" Sotona se nasmija i reče: "Puzdrak je moj, odavna, i potvrdo kao i ti! Živjeće! Samo će se savijati, kao gudalo, jer sam mu stavio crvića u hrptenicu!" Otada se njih trojica, sotona, Oškop i Puzdrak, ne razdvajaju i čine selu zla svakojaka!...
Pobratimi su znali za to pričanje i češće su zbog toga seirili. Ponjeki prolaznik čuo bi ovaki razgovor: - "Kapitane, poznaješ li toga lupeža što prolazi?" Kapitan štekne. "Dobro je, pamtimo ga!" veli Oškop ili Puzdrak, a uplašeni Zagorac grabi dalje, krsteći se. Zatrnjački paroh, fratar fra-Anđel, koji je mrzio sve što mu donosi brigu ili odgovornost, bješe ljudina od pedeset godina, sav srastao u salu, te je s mukom mogao otslužiti misu, a obamirao bi kad bi nosio pričešće kakvom bolesniku. Konj fra-Anđelov bješe takođe grdosija. Elem, fra-Anđelu dojadiše zapitkivanja i nagovijesti o đavolskim starcima; osobito dosadni bjehu namjernici iz daljnih krajeva. Naiđe njeki, zaište blagoslov, pa otud-odovud dođe na pitanje: - "Ma, je li istina, po bogu oče, da u vašem selu ima čovjek koji druguje sa sotonom? Vele, ne rastaju se!" - Fratar odgovoraše obično: "Ma, je li istina ovo? je li istina ono? Kao da sam ja onaj, ozgo, sveznajući! Sve može biti!" - Zagorac je mnogo pokoran fratru, ali je svaki i "oškopac", te odgovarahu: - "Ma, dobri moj oče, ako ti ne znaš, ko će onda znati! A, najposlije, što sav svijet kaže, mora biti istina! A dobro nije da se onaj nalazi u Zatrncima, - dobro nije ni za sav kraj, akamoli za vaše selo!" - "Pa, dobro, šta mogu ja!" izmače se jednom neopreznom fratru. - "Kako, šta možeš!? A imaš velike molitve, koje izgone đavola!? Stari su fratri to radili!" - Otada fra-Anđel postade oprezniji i prouči u velikom trebniku obred "egzorsizma". Muka je samo što taj obred treba vršiti u domu, gdje se zli duh nastanio, a "Vra" se držao one pouke: "Boj se boga, ali i onoga koji se boga ne boji!" Najposlije, dozna fratar da se njeki parohijani spremaju da ga tuže crkvenoj vlasti, te se odluči da nješto pokuša i jednoga jutra, prije sunca, turi pod jedno pazuho trebnik, pod drugo štit od sunca, pa se uputi ka Oškopcu. Išao je sporo a u sebi reče: "Seljaci će se sad čuditi i pitati se: kuda će fra-Anđel bez šakrištana (crkvenjaka)?" I, doista, Zatrnčani, koji ga vidješe, čuđahu se i pitahu šta to znači? - Fra-Anđel (koji nije mogao drukčije misliti kad je što mislio do razgovarajući se sam sa sobom glasno, pri čemu je uvijek sam sebi govorio "mi") nastavi: -"Svakako, glavna je stvar da selo zna da smo išli ka onom prokletniku! Svakako, to je glavno! Jest, ali treba govoriti s njim! A šta ćemo mu reći? The, što nas bog nauči! Ah, bože, kad već ne može da nas mimoiđe ova čaša, neka bude volja tvoja, - ali, svakako, bolje bi bilo da ovoga nema!"... Tako, čas razgovarajući se, čas čateći iz trebnika, išao je fra-Anđel dišući sve napornije, sve većma obasjan žarkim junskim suncem. Kako od sredine sela put ide naniže, Oškopac mogaše vidjeti i raspoznati i dijete, kad dolažaše ozgo... Kad ugleda fratra, Oškopac diže obrve. Pošljednji tut vidio je "vratrinu" kad je dolazio da isprati pokojnu Šimicu. Oškopac pomisli da je, može biti, bolestan neko od Lopušina, ali se opomenu da bi u takom slučaju fratar nosio pričešće, te ne bi išao sam, pješke! - "Da ga vrag ne nosi k meni!?" zapita se najposlije Oškopac i namrači se. Kapitan, koji je pratio njegove pokrete, naćuli uši, stade kao zapeta puška. Njih dvojica posavjetovaše se pogledima, pa se Oškopac pruži na klupu, rekavši psu: "Kuškuš i ti!" Anđel, vidjevši to, reče: "Eno prokletnika, sad će činiti vintu da spava, a njegov Kapitan može nas ujesti! O, prečista Djevice, umudri nas, šta da radimo?!" - Ne videći nikoga po polju ni oko "kule" Lopušinove, nastavi: "A kao za pakost, nema nikoga! I tako, osim boga i njegovih ugodnika, niko nam se ne može naći u nevolji! Ali, nemojte tako, fra-Anđele! Zar vam je malo: pomoć nebeske vojske? o, fra-Anđele, zaista je tanka vjera vaša!... - Ma, to jest, brate, slabotinja smo, ali, opet, boj se onoga ko se boga ne boji, ko se sa onim udružio!" - I tako, ščinjajući se, kada doprije do roglja dvorišta, oprezno svrati sa ceste, pa se uputi duž zida, dokle ne stiže prema Oškopcu, koji se bješe umrtvio. Fratrov pogled obuhvati zlikovca, njegovu dugu pušku i Kapitana, čija njuška počivaše na šapama, ali ono uho do gospodara bješe načuljeno. Fratrovo srce zalupa, fratrova mašta usplamti, - vidje sebe kako pada, pogođen zrnom usred srca, a đavolski "Kap" grize mu noge i utrobu, pa, u trenutku najvećeg straha, zavapi Isusa i Mariju i započe slabim glasom:
- Hvaljen Isus, Juraga!
Oškopac šapnu: "Kap! veliko cap!" našto "Kap" đipi, preskoči zid i juriša na paroha, koji, sav blijed, stade se braniti štitom, vičući:
- Juraga! Molim te, Juraga! Oslobodi me od psa!
Juraga se lagano ispravi i trljajući oči viknu:
- Ma, ko me zove? Ko je to?
- Ma ja sam, - fra-Anđel! Oškopac zviznu, a Kapitan se pokorno vrati i leže na pređašnje mjesto.
- Hvaljen Isus, Juraga, - ponovi fratar i dodade: - A ti?
- A, eto! A vi? - povrnu Oškop, gradeći se veoma začuđen.
("A ti", "a vi", u onim krajevima znači: "Kako si? Kako ste?" "A eto": "Tako-tako.")
Fratar nastavi:
- Jeto se došetao!... Ne znam ni sam. Jutros mi dođe volja da se šetam! Pa vidih tebe gdje ležiš, pa rekoh: "Hajde da zapitam čovjeka kako je," jer sam čuo da si nemoćan.
Oškopac stade puniti lulu. Pošto kresnu drvcem, odbijajući prve dimove, odgovori:
- A jeto, moj dobri oče, ne služe me noge!
- Ma, šta je upravo?
- Ma, ništa ne znam, oče! Tako uzele se noge! Godine! Može biti i nagazio!
- A po godinama, ne bi to moralo biti! Jesi li pitao ljekara?
- Kako ne, - odgovori bezočni Oškopac. (U taj mah stvori mu se pred očima pobratim Puzdrak, zamisli da je Puzdrak tu u blizini i da sluša te razgovore i da je na to pitanje prsnuo u smijeh, te i Oškopcu dođe da udari u smijeh.) Načini oblak dima pred licem, pa nastavi glasno: - Dao mi je ljekar mast i prašak.
- Pa ne pomaže? - zapita paroh, očevidno s uvjerenjem da lijekovi ne pomažu. Jer koliko i koliko ih je on izmijenjao i potrošio ne bi li postigao da mu "tijelo bude poslušno", kako "manastirci" kažu kad su im uporna crijeva.
Fratar reče u sebi: "E, sad je vrijeme da počnemo pravi razgovor!" Ali njegov se pogled susrete sa Kapitanovim i fratru se učini da ga životinja gleda podrugljivo, s njekom namjerom, s njekim očekivanjem, - njekako, budi bog s nama! Sve priče o Oškopčevu psu povrvješe mu u pameti, a sjeti se da je čitao u knjizi O satanizmu da se zli duh rado nastanjuje i u životinje, te ga trnci podiđoše. Još mu se učini da je Oškopac brzo zaokružio pogledom oko dvorišta (kao da se uvjeri e nema u blizini nikoga), da mu prsti uzdrktaše i da ih je dva-tri puta nesvjesno primicao ka pušci, te se uzvrpolji i naglo reče:
- E, zbogom, moj dobri Juraga! E, bog će pomoći!
- Zbogom pošao, moj duševni oče Anđele, - reče Oškopac, a šapnu Kapitanu: "Hop! Cap!" našto ovaj isprati fratra, kao što ga i dočeka.
Pošto se "Vra" odmaknu, reče sam sebi: "Pa eto učinili smo što je glavno, spomenuli smo ime božje! Uf!" Ugledavši tri Zatrnčanina, koji ga čekahu kraj puta, on rasklopi brevijar i dade im znak rukom da ga ne prekidaju. A, prve nedjelje, pred crkvom, na pitanja, on samo nadu obraze i zatrese rukama, što svi razumješe da znači: pokušao sam, pa eto vidjećemo, vidjećemo!...
Tada se stvori nastavak prvoj priči kako je zatrnački fratar pokušao da istjera sotonu iz Oškopca, pa, kako je, usred preklinjanja, Oškopov pas progovorio i rekao: - "Zaludu ti muka, vratre, mi smo đavolski i ostajemo njegovi!..."
Te godine bješe dobra ljetina, osobito bajami rodiše za pripovjest, te Oškopac uze lijep novac, za svoje, a od napoličara takođe za ostalo, te učestaše veselja dvaju pobratima. A kad počeše duhati studeni jesenji vjetrovi, Oškop se zatvori, te jedini znak života mu bješe što se tanki mlaz dima izvijao iz krova.
Jedne nedjelje, pred veče, usred najveće vjetrene huke, dovedoše Mijovu mladu. Vjenčanje je bilo u njenom selu. Dovedoše je: djever Antun, kum, njeki Stjepan Pirika iz sela, i Marta Šundićka, tetka po ocu ženikova. Svi dojahaše na mazgama, i svi, osim mlade, stigoše pijani. Kapitan Ivan dočeka ih u dvorištu, zagrli snahu uz obični blagoslov. Vjetar donese iz susjestva magareće njakanje, lavež i smijeh. Bjehu ljudski glasovi, sjem laveža, - glasovi Oškopca. i Puzdraka! Mijo uleti u kuću i vrati se sa sjekirom, kum Pirika izvuče jatagan, Antun viknu najamnici: "Pušku mi daj!" Žene zavriskaše. Stari stade na izlazak dvorišta da ih zaustavi. Mlada pade na grudi tetki Šundićki, te, dršćući i plačući, pita:
- Šta im je, teto, za boga? Šta je? Tetka se otrže i umiješa se u gužvu. Najamnica iznese veliku pušku, ali je mlada odgurnu pitajući:
- Koja si ti? Nosi to zlo natrag! Kaži mi šta je? Na koga hoće da kidišu?
- A na Oškopca i Puzdraka! - odgovori cura... - To oni njaču kao magarci, - rugaju se našem veselju!
- Oškopac! - ponovi Bila, čudeći se ... - Ma je li to onaj o kome se priča da je predao dušu sotoni?
- Da, i on je vaš krvnik, jer je ubio gospodareva brata!
- O, Isuse! Pa zar je on naš komšija!? - pita mlada, zaprepašćena... - A ti, ko si, odakle si?
- Ja sam iz Švrljuga, vaša najamnica!... - Obje se propeše na prste i glednuše ka vratnicama. Bila šapnu:
- Evo se vraćaju! Hvala Isusu! Hvala svetoj Mariji, neće biti zla!...
Uđe u kuću, glednu po mračnoj prostoriji. Na sredini goraše vatra i dječko njeki vrtijaše na ražnju golemo pecivo. Blizu ognjišta vidje postavljenu nisku okruglu trpezu i oko nje poređane stočiće. U jednom kutu bješe razboj, u drugom pred ikonom zapaljena voštanica.
Sluškinja, idući uporedo s njom, posmatraše je. Bješe povisoka, stamena, kao od mramora otesana! Najamnica reče u sebi: "Samo da joj je koža bjelja, pa da joj, po "šesnosti" nemaš čemu zamjeriti!"
Bila kleče pred ikonama.
Pijana gomila uđe. Iz žagora prodrije silni Ivanov glas:
- A gdje je moja snašica, moja Bila? Jadno dijete, kakav doček! Doista se prepala i negdje sakrila! O, Bila!
- Eno je pred Gospom! - reče najamnica, koja jednako držaše pušku.
- Ah! - učini kapitan, gledajući obje ženske, jednu u molitvi, drugu oružanu... - Šta ćeš ti tu, bleko ženska! Šta će ti ta crvljika? Nosi to, i nastoj oko večere!... A gledajte moje dike, moje poslušnice, kako se skrušila tred Blaženom! Vidiš, to joj je bila prva stvar! To na dobro sluti - blago nam svima, kad je bogomoljna! Hajdemo i mi! Red je, prije svega, da izgovorimo rožarije.
Kum Pirika, Mijo, Antun i tetka Marta oteturaše se za domaćinom i navrstaše za mladom. Stara kleče do mlade. Njih četvorica začavrljaše molitve, pomjerajući se a lijevo, a desno.
Skinuše sa ražnja ugojena dvisca. Kum Pirika pokaza veliku vještinu sijekući pecivo. Svi netremice gledahu njegove udarce i često vrtijahu glavom kad kumov nož tačno pogodi među rebra, ili među pršljene, kad rasiječe grudne kosti. Mast i mrvice štrcahu na sve strane, te svi bjehu poprskani, ali se niko ne odmače. Kum bacaše komade u jednu veliku zdjelu. Kad sve bi gotovo, stari sjedajući reče:
- Ejvala ti ga, kume! Tako valja!
Pa mahnu glavom na mlađega sina i dodade:
- De, mali, javni se!
Antun uze pušku i s vrata ispali je vičući:
- U zdravlje Lopušina, malih i velikih! Da bog da se ova kuća napunila djecom!
Posjedaše. Golema bukara, puna vina, stajaše nasred trpeze. Pred svakim bješe samo po nož i komad pogače, a ni viljuške ni utirača. Ivan prvi bocnu svojim nožem i natače komad pečenja; svi redom učiniše tako a nastade opšte, sporo žvatanje. Mlada nakon nekoliko zalogaja ustade i sastavi ruke za tkanicom.
Najamnica i mladićak jeđahu obaška. Dječak, zbojit i zdrav, bješe sin njekog siromaška iz sela; otac mu i on često rabotahu kod kapitana. Najamnica ga zapita:
- Kako ti se sviđa mlada, Ivice? Ivica slegnu ramenima.
- Znam - nastavi ona - ali, recimo, da si za ženidbu, bi li je uzeo?
Ivica zamaha glavom, pa zaklima:
- Na prvi mah ne bih, a, poslije, čini mi se bih! Kad se oči naviknu na nju, mila je.
- O, pametno dijete! - šapnu ona, zadivljena... - Jesi dijete, ali si pametno. Vidiš, to je! Sve je običnija, sve, sve običnija. Svak će to reći. Tako je moralo biti i Miju. Kad je prvi put vidio, sigurno ni pomislio nije da bi je mogao uzeti, pa mu je, ponajlak, prionula za srce. O, blažena Gospe, kako su sretne njeke djevojke, - završi kao za sebe.
Kad već svi bjehu siti, počeše vrhovima od noževa rgati kosti. Antun ustade i s puškom stade na prag, očekujući domaćinovu zdravicu. Kapitan Ivan dohvati bukaru i napi kumu. Puška prasnu, mlada se pokloni. Kum nazdravi Miju, Mijo Antunu, Antun tetka-Marti, Marta kući Lopušinovoj i mladoj "koja, zapravo, još nije Lopušinova", dodade namigujući...
Ljudi zakurnjaviše iz zemljanih lulica i onda istom se zavrže razgovor. Najprije započeše o Oškopcu. Mlada, jednako ukrućena, slušaše život i djela Oškopčeva, slušaše vjetrenu huku, pogledaše na crvena lica pijanih ljudi, na plamen, na služinčad, koja sita i napita, drijemaše. Bješe joj hladno oko srca, u toj kući, meću tijem krutijem ljudima, uz njihove jezive priče. Bješe na svijet došla sa klicom duboke sjete, koja se našljeđuje u krajevima nerodnijem, nepitomijem, gdje je rat za život suviše grub, gdje je pjesma nalik na zapijevku, gdje se sva ljubav prema ženi svodi na trenutnu pohotnu požudu. Bješe odrasla u patnjama, u vjerovanju da je život stradanje, da je na svijetu mnogo više zla nego dobra, da je zlo kao u zasjedi oko čovjeka, te napada na zdravlje, na dušu, na srce!... Tijem je prožeta bila, iako to osjećanje nije nalazilo izraza u njenom skučenom, zbunjenom mozgu, te ga ne bi umjela iskazati, ali ga iskazivaše u mehanično naučenim molitvama, u izrazima, kao što su: "Majko milosrđa, smiluj nam se, spasi nas!" Nikad pak to osjećanje nije bilo u njoj jače nego toga "veselog" večera! Uvjerenje tijeh ljudi da su se Oškopac i Puzdrak predali nečastivom, iako je ispuni užasom, s druge strane, dođe joj jasno da čovjek i ne može biti srećan i zadovoljan na ovom svijetu, ako se ne preda sotoni!... Zgrozi se od te pomisli i obrati suzne oči Blaženoj i šapnu:
- Majko milosrđa, smiluj mi se! Ne daj me!
Djever je povuče za opregljaču i u šali je zapita:
- A ti? Plačeš za majom? Zaboravićeš je, lje, do zore!
Nevjesta, postiđena, otide tobože da potstakne vatru. Stari, u taj mah reče:
- Valaj, kume i ti Marta, kolika mi je ova radost, tolika bi mi bila još veća da đavo već jednom dođe po Oškopca.
- A, ne može prije utanačenog vremena, - objasni Pirika... - Kažu: "Sotona drži zadatu riječ baš kao Turčin." Sve što pljuje na krst, drži svoju riječ! Čudna stvar, ali istinita.
- To je istina, - potvrdi stari i, nakon kratka razmišljanja, dodade malo nižim glasom: - "Mene je strah za mladu! Bojim se vražjeg pritrunka. Mi smo prekaljeni, jer u ovoj hariji živimo od postanja, a ona je nejaka duša".
- Toga se ne boj, - prihvati Marta s pouzdanjem... - Bila već nosi u zubunu nješto ušiveno, a ona to ne zna, niti treba da zna.
Bila ču sve to, pretrnu i u sebi zavapi:
- Pomozi mi, ti Isuse, i ti Marijo! Budite mi u pomoći!...
Dugo su još nazdravljali i čavrljali, dokle ih piće ne savlada, te polijegaše...
Bila je, po običaju, spavala između djevera i svekrvine zamjenice. Antun i Marta zaspaše odmah, a mlada se prevrtala, obuzeta stravičnim mislima, uznemiravana vjetrenom treskom i lupnjavom.
Pred zoru vjetar utoli. Mlada ustade, umi se i očešlja, pročarka vatru, uze vučiju i uže, pa sjede na kamenu klupu pred kućom i nalakti se na vučiju, sjetna, iznurena. Šundićka izađe mamurna i mrzovoljna i nazva:
- Dobro jutro, mlada.
Bila skoči, pokloni se i uze ljubiti tetku u čelo, u oči, u jagodice, u vrat, u ramena, u grudi, u ruke. Tako će, po običaju, svakoga starijega u susretu, za četiri nedjelje.
Marta je poljubi u čelo i zapita:
- Jesi li išto sanjala prvi put u svojoj kući?
- Sanjala sam, blaženu Gospu, u pomoći nam bila!
- Blago tebi i kući! A što si vidjela?
- Ne smijem kazivati. Zapovjedila mi je da ne kazujem!
- Nu! Nu! - učini Marta... - I to je dobro.
Djever Antun, ogrnut kabanom, mimoiđe ih, rekavši: "Hajdemo, mlada, sa srećom!"
Mlada uprti vučiju, dohvati vjedarce i otide za njim. Prijeđoše seoski put i zaokoliše dvorište Oškopčevo.
Na puškomet iza kuće Oškopčeve bješe gajić velikih brjestova. Tu uđe mladić. Ona se sjeti što joj ćaća govoraše, poslije prosidbe: "Imaćeš svega! - veli. - Kuća je puna. A povrh svega, nije tu kao po ostalom Zagorju, da se ide na vodu daleko; bunar ti je pred kućom i nikada ne presuši".
Mlada zahiti. Antun zbaci ogrtač, svuče gunj, zasuka rukave, prekrsti se i pruži pregršt. U tri maha on opra ruke i lice. Ona izvadi iz njedara utirač, a on iza pojasa srebrn novac, dariva je i poljubiše se. Pošto napuni vučiju, djever je povuče za ruku, te sjedoše. On započe:
- Svašta smo blejali sinoć, je li Bila?
- A nijeste, brajo, nego razgovarali se kao ljudi.
- Aja! Vino je govorilo. A ti si plakala.
- A, onako, brajo, ne zbog toga, nego... onako.
- Najžalije mi je što brat Krsto nije s nama. On je najbolji između nas, najpoštenijeg srca.
- A svi ste vi dobri.
- Mijo je arum u piću, a ovoga puta baš nije bio, te po tome vidim da te puno ljubi. Bilo udari rumen u lice. Mladić nastavi:
- A vjeruj da ćemo te, ćaća i ja i Krsto, gledati kao oči u glavi. A i ti ćeš nas!
Bila se zaplaka.
Tako se razgovarahu djever i snaha sve dok sunce ne granu.
U povratku, kad bjehu prema Oškopčevu dvorištu, Antun zastade, a mlada se pope na jedan krš. Prema vratima stajaše visok, pogrbljen starac.
- Puzdrak - šapnu Antun.
Dolje, s praga, pomoli se Oškopčeva glava, srasla u sijedoj kratkoj bradi, pod plješnivom kapom. On klečaše, oslonjen na ruke, pa se izvuče, lazeći pokoljenačke, kao što čine mala djeca.
- Pomozi nas, Isuse! - reče mlada... - Je li to Oškopac? Zar je uzet?
- Došao je vrag po svoje, - odgovori Antun... - Pravo bi bilo da otidem onamo, pa da ih darivam za sinoćnje njihove pozdrave!
- Ne, brajo, molim te, - reče mlada smućena... - Bog će svakom suditi, ali može i pomilovati!
- Zar i Juragu Oškopca? - pita mladić smijući se.
- I njega, - potvrdi mlada zbiljskim glasom... - I on je krštena duša. Antun zastade i zapita u čudu:
- Šta ti to govoriš, Bila?
- Mili moj brajo, nemoj se ljutiti. Ja sam o njemu nješto sanjala... nješto... kao u ime blažene djevice Marije!
Antun je za dugo gledaše, sve u većem čuđenju, pa odmahnu glavom:
- Nemoj ti to pred ocem reći, ni za živu glavu!
Ona odreče glavom, pa se ispravi, koliko je mogla pod bremenom, i reče odlučio:
- Neću ja, brajo, nikome izgubiti rišpet, a najmanje ćaći. Ali, što mi Blažena naredi, učiniću, pa ma glavu izgubila!
Antun slegnu ramenima i uputi se pred njom.
Zatekoše Ivana, Piriku i Martu gdje doručkuju. Antun se pridruži, a mlada stade pomagati najamnici. Poslije doručka, ljudi otidoše da protegnu noge po selu, ženske prionuše oko ručka. Ivica poče okretati drugog dvisca. Šundićka se izvali u domaćinovu stolicu sa naslonom, te izdavaše naredbe.
Za ručkom se opet nazdravljalo, istim redom i obredima, kao i za večerom. Oko zaranaka Pirika, Marta i Ivica otidoše, a domaći polijegaše ranije.
Mladoženja i mlada ustadoše prvi; njemu je bilo do toga da mu se stari ne ruga. Zato probudi oca i brata vičući i tobože prigovarajući im što dangube. Stari se smijao od srca i odgovori:
- Eto nas, eto, ranioci naši.
Kad siđoše k ognjištu, na rakiju, starac uze Bilu za bradu, pitajući je kako je spavala. Pa sva trojica otidoše na rad.
Ostavši sama, Bila izgovori pred Blaženom sve molitve koje znađaše, pa otide na vodu. Kad stiže do onog kamena, sa koga je, dan prije, prvi put vidjela Oškopca, rasprti vučiju i pope se. Stari sjeđaše na klupi, a Kapitan ležaše do njega. Bila uze vjedarce s vodom i čvrstim koracima prođe duž zida, otvori vratnice od dvorišta i stade pred Oškopcem. On zinu od čuda i pomisli da vidi kakvu prikazu. Kapitan čučnu i razdrelji oči.
Bila započe:
- Hvaljen budi Isus i Marija, striče Juraga! Došla sam...
- Šta? Ko? To? - zamuca on, gotovo većma u strahu, nego u srdžbi... - Koja si ti? Šta tražiš?...
- Ja sam Mijina mlada. Mene šalje blažena Gospa da te poslužim. Ona mi je to zapovjedila u snu. I evo, slušam je.
Pa dohvati vrč s vodom što bješe na zemlji, prosu ustajanu vodu i nasu jakošnju:
- Eto, striče. Svako ću ti jutro donositi. To mi je naredila Blažena, i još ću te što poslužiti. A sad, zbogom.
To je izgovorila plaho i u zabuni, da je Oškopac jedva mogao razabrati.
Drugog jutra, Oškop i Bila, sjem pozdrava druge riječi ne izmijenjaše, ali mu ona očisti i u red dovede kuću...
Toga dana uveče Bila kaza svojima šta je učinila i zašto. Kaza prosto, ukratko: "Bila sam kod starog grješnika da ga vodom napojim, da mu logu očistim. To mi je Blažena zapovijedila, prve noći pod ovijem krovom. I od sele ću ga dvoriti i spremati da kršćanski umre".
Sinovi svratiše oči na oca, koji sav uzdrhta, čuvši to. Nasta dugo ćutanje, u kome se stari njekoliko puta prekrsti. Najposlije reče:
- Ti si božja duša! S tobom je u moju kuću došao blagoslov! Radi šta hoćeš!...
Čudo se razglasi: kako je mlada Lopušića izgnala sotonu iz Oškopca, kako ga navede da s njom zajedno govori rozarije Blaženoj, da se ispovijedi, da se raziđe sa Puzdrakom - što sve bješe istina.
Oškopac se pokazivaše pun milošte i poniznosti prema Biloj, a ona ga je dvorila kao oca, Sa Lopušinima se nije otvoreno mirio, ali se već nijesu grdili. Živio je još dvije godine i umrije kao hrišćanin, ostaviv Biloj sve svoje imanje.