Otkrovenje
Otkrovenje
U ono vrijeme, u gradu Travnju, najznatnija ličnost bješe konte Berislav Borkić, stariji gospodin, koji ostade neoženjen, koji nije mario ni za koga, ni za što, osim za lov, za knjige i putovanja. Njegovu djedu Viktoru, kao i svoj ostaloj vlasteli iz Primorja, početkom XIX stoljeća, Francuzi oduzeše feud i podijeliše ga težacima. Starac ne preživje kraj francuskog vladanja, a njegov sin Lujo, dočekav početak austrijskog vladanja, odmah poče tražiti djedovinu, ali se parnica bez uspjeha proteže sve do kraja Lujova, koji ostavi svoga jedinca Borislava u velikoj nevolji. Ovaj nastavi parbu i imade sreću da je dobije. Država mu vrati sve zemlje i kuće, od starine Borkićeve, i još mu dade naknadu u novcu, za svu pretrpljenu štetu od vremena djeda Viktora. Mladom vlastelinu bila je onda dvadeset peta godina, i od onda poče živjeti kao što napomenuh. Kao dijete, bio je pitomac franjevaca, koji razviše u njemu ljubav prema latinskim klasicima; lovačku strast naslijedio je od svojih predaka, a želja za putovanjem probudila se sama. Zimu je uvijek provodio u zavičaju, a proljeće i ljeto u inostranstvu. Bio je na mahove druževan i ljubazan, ali većinom osamljen.
Poslije konta Berislava Borkića, u ono vrijeme, u Travnju, najznatniji bješe okružni načelnik Ivo Dražić, lijep, mlad i uman čovjek. Njegova sestra Berta, takođe je prednjačila među ženskim svijetom, ali je udata bila za najomrznutijim čovjekom u Travnju, njekim Tonijem Boninijem, koga prozvaše "Toni Beštija" i koji je bio upravnik carinare.
Beštija bješe čovjek od pedeset i njekoliko godina, kukast, velika podvoljka, riđijeh, četkastih brkova; odijevao se kicoški, u pokretima i držanju gradio se graciozan i elegantan i vječito je težio da se pokaže duhovit. Bješe strastan i vješt kartaš, - po vještini nenadmašan i sumnjiv. Druga glavna osobina bješe mu laganje. Kako je imao maniju da muška društva zabavlja "masnim" pričicama, tako je ženska društva gnjavio kojekakvim sentimentalnim događajima, koje je uvijek prikazivao kao svoje doživljaje. To bi, najposlije, bila nevina manija, da se ljudi inače u svakidašnjem životu mogahu osloniti na njegovu riječ. Ali, kaogod što je dosta bilo da Toni započne: "E, gospodo, da. vam ispričam nješto, baš čudno i nevjerovatno, što mi se desilo prije njekoliko godina!" pa da ga njeko prekine uzvikom: - "Nemoj, molim te, nego kaži gdje si to pročitao, u kome romanu ili feljtonu!" tako je isto dosta bilo da se njeko pozove na njegovu riječ, da kaže: "To je rekao Toni Beštija!" pa da svaki odmahne rukom. Koliko je god bio ponizan prema moćnim, toliko je bio grub prema podložnim činovnicima, a brutalan prema carinarskim stražarima, fakinima i ostalom svijetu, koji je od njega zavisio.
Njegova žena Berta, i tjelesno i duševno bješe mu sušta protivnost, - od onijeh, za koje se vječito ponavlja jedna te ista izreka: -" Grjehota što ne nađe sebi para!" Grijeh za to ponese u grob njena mati, žena bolesna, koja se svakoga časa nadala smrti, te u želji da vidi kćer udomljenu, dade je za prvoga koji se javio kao prosilac, za Boninija, koji je bio rodom odnjekud s juga, a počeo svoju činovničku karijeru u Travnju. Cio mali grad ožali Bertinu sudbinu. Berta se predade pokorno svojoj sudbini, nastade da se navikne na svoga nepara, a u srcu tugovaše za idealom svoje mladosti, - za kontom Berislavom Borkićem!
U doba kad će se desiti ovo što ću ispričati, Berti je bilo četrdeset godina, bila je stasita, crnomanjasta, gospodske glave i držanja. U svemu odmjerena, sa svakim umiljata, istinski pobožna (bez bogošizma, koji karakteriše primorske zrele žene, bez i malo naklonosti ka ogovaranju i pakosti), bješe omiljena u svima društvenim slojevima.
Bertin brat, okružni načelnik Ivo Dražić, nije bio oženjen, te se po sebi razumije i da ga je sestra na to nagovarala i da su mu se travanjske udavače nametale. Lijepi gospodin Ivo, iako se radije udvarao mlađim i ljepšim, ipak je diplomatski bio oprezan da se suviše ne angažuje. Naravno, to nije pomoglo da najmanje njih šest, iz boljih kuća, ne misle e imaju jakih razloga nadati se da će se nazvati "Dražićka".
Jednoga dana dođoše u Travanj, ka nekoj svojoj rodbini, njeki trgovac iz Gulina, sa svojom kćerju, djevojkom, koja je bila ružna i bolešljiva, a otac joj prostačina. Zatim, vidješe notara Iva u šetnji i u kafani s njima. Zatim se doznade da je bio na večeri s njima, kod pomenute njihove svojte, i dozna se da djevojka nosi pedeset tisuća talira prćije. Koliko li srdaca pretrnu na taj glas! To je trajalo pet dana. Šestoga, Gulinci otidoše otkuda su i došli, a sa zadovoljstvom se opazi da ih gospodin Ivo nije otpratio do lađe!
Za deset dana, okružni načelnik ne svrati nijednom kod sestre Berte, niti se dade vidjeti va ulici, - što se među činovništvom i građanstvom tumačilo kao da mu je krivo i da ga je sramota zbog neuspjeha kod bogate djevojke. To potvrdi i rodbina onoga bakonje iz Gulina. Lako je zamisliti dosjetke i nadovezivanja, koja se pronošahu po gradu.
Načelnik dobi otsustvo na dva mjeseca i otide njekud, a nakon desetak dana, stigoše iz Gulina u Travanj svadbeni oglasi: "Ivo Dražić, kotarski poglavar travanjski, ženi se sa gospođicom Anom Koložbatovića iz Gulina."
U Travnju diže se pravi "uraban". Jedan dio ženskoga svijeta prosto promahnita od ljutnje; drugi dio pomami se od radosti. Rodbina staroga gulinskoga glavara i Ivova svojta učiniše gozbe. Njegovi vršnjaci pozavidješe mu. Njegovi drugovi predviđahu dalju njegovu sjajnu karijeru, - prorokovahu da će prije četrdesete biti kraljevski savjetnik. Bilo je struja sa različitih tačaka orizonta, ali sve skupa stekoše se u jednu, - u veliku oluju!
Ali, kao i svako čudo, trajalo je i to tri dana, te se, uglavnom, povrati mir.
Jedna jedina duša u Travnju bješe zbog toga događaja istinski i duboko ožalošćena, bez ikakvog sebičnog povoda. To je bila Berta. Ona je u skrovitosti plakala, a javnosti o tome je što je moguće manje govorila, ni hvaleći niti osuđujući događaj, gradeći se nemarna.
Mladenci se vjenčaše u Gulinu pa otputovaše u Mletke, odakle, na mahove, stadoše slati u Travanj denjkove i kovčege pokupovanih stvari za kuću.
A tri nedjelje pred Božić, mladi par stiže u Travanj, te imadoše kad i da namjeste i da učine glavne posjete do praznika; pa drugoga dana Božića uveče mladoženja dade gozbu u svojoj kući.
Za dugačkim stolom, okićenim cvijećem, osvijetljenim ozgo polijelejem sa trideset i šest svijeća, sjedjelo je oko pedeset zvanica, što dama, što gospode, među kojima i desetak siromašnih ženikovih srodnika i srodnica.
Radi obilja rijetkih jela, skupih pića, finoga posuđa, kao i zbog poslužitelja u livrejama, siromašna Dražićeva rodbina sjeđaše zablenuta i njeke od gospođa izražavahu divljenje. Na to će elegantni ljekar gospođi poreznikovoj, do koje je sjedio: "Gozba je prema prćiji!"
Gosti su jeli u tišini, dok ne počeše pucati zapušači iz šampanjskih staklenica. Tada se svi pogledi skrenuše na začelje stola, gdje je sjedio stari kanonik, tajni papski komornik, gospodin Riba, starac od osamdeset godina, spore pameti i spora jezika, koji se uzvrpolji, pa se okrenu susjedu, kontu Borkiću i reče mu:
- Molim vas, konte, zamijenite me vi. Znate, ja već nijesam za take zdravice! Toni Beštija dodade:
- Ako ćemo pravo, konte, vama to i dolikuje, baš kad biste bili i mlađi, jer ko umije kitnjasto besjediti kao vi?
Borkić, stasit, snažan čovjek, bujne prosijede brade i kose ustade. Za ono njekoliko trenutaka što je Borkić čekao da nastane potpuna tišina, svi se pogledi priljubiše na njegovu mušku pojavu, na prirodno dostojanstveno držanje. Njegove oči izražavahu duhovitost. Na ženskim licima ogledaše se ona sjeta, što je žensko srce osjeća pred muškom ljepotom, kojoj se primiče kraj.
Konte nazdravi prosto i kratko, - u ime gostiju, čestita mladencima bračnu vezu i poželi im svako dobro u budućnosti.
Uz kucanje čaša i urnebesne uzvike: "Živjeli mladenci" promoli se neraspoloženje zbog suvoparne napitnije, jer južnjaci, u takim prilikama, traže sentimentalne, sladunjave i efektne fraze, kojima se opijaju kao i vinom.
Toni Beštija šapnu svome susjedu i zetu, pretsjedniku suda Vojvodiću:
- Jesi li ga čuo? Izbrojio je riječi, kao da sastavlja depešu! Kakva neljubaznost! Koga je vraga došao na gozbu!
Šampanjac se toči kao voda, budeći veselost i iskrenost. Žagor prekide opštinski načelnik, glomazan i priprost čovjek, koji, mucajući i zapinjući, nadugo i naširoko čestita poglavaru u ime građanstva.
Elegantni doktor, koji se udvarao poreznikovoj gospođi, tada bezobrazno poče joj piljiti u oči i gotovo na uho šaputati. Ona, bujna plavuša, vrtjela se na stolici, čas odazivajući se kavaliru, čas zapodijevajući razgovor s drugim. Muž joj bolešljiv čovječuljak, veliki diletant u numizmatici, sjedio je na protivnoj strani i svraćao mlitavi i tužni pogled na njih dvoje. Tri matore sestre, kćeri upravitelja telegrafa, na glasu bogomoljke, sjedeći jedna do druge, nerazdvojene kavaljerima kao ostale dame, okrenuše leđa mladom kapelanu, marljivom stihotvorcu, koji im je dotle pravio društvo, te već ne dizahu očiju sa poreznikovice i njenog obožavatelja, neprestano čavrljajući sve tri u isto vrijeme.
Opet žagru prekide novom zdravicom pretsjednik suda, dva puta dužom od načelnikove.
Za to vrijeme protonotarijus zaspa naherene glave, a općinski načelnik zaspa preklonjene glave. Mlada domaćica otimaše se drijemežu i građaše se da s pažnjom sluša njeku prepirku između dva susjeda. Pretsjednik suda započe živu raspru sa dvojicom mladih sudija. Njegova žena, rođaka Tonija Beštije, gospođa Roza, sitna, obla, neobično svježa za svoje godine, sva se tresla od smijeha, slušajući muškobanjastu udovicu, snaju neženjenog načelnika, koja mu je upravljala kućom, a i njim. Pretsjednikova kći, dvije poštareve, jedna apotekarova i dvije trgovačke, sve lijepe djevojke, ukrštavahu poglede i razgovore sa mladićima: sudskim pristavom, advokatom, tajnikom kotarskog poglavarstva, Dakićevim bratom pravnikom i ostalim.
Dođe red i da Beštija nazdravi. Ustade pa drekom i patosom loša glumca, koji deklamuje loše stihove, stade gnjaviti zvanice. Berta pocrveni i snizi se kao da bi se htjela skriti. Ostali ga časkom slušahu pa, malo tiše nastaviše prekinute razgovore. Mladoženja privuče pažnju na sebe, jer ne spusti glas; zabavljaše svoju rodbinu, pričajući šta je sve nakupovao od pokućanstva, od nakita, ukrasa, posuđa, haljina, itd., šta je za šta platio, uživajući u njihovim naivnim uzvicima divljenja. A trutasti carinar, klimatajući kratkim rukama, deklamovaše dalje, iako ga niko ne slušaše. Kad svrši, sjede i zapali virdžiniju.
U tolikoj gradi, između dva spavača, konte sjeđaše mirno, gledajući neodređeno, ali pogledom koji obuhvataše i svaki pokret.
Odjednom Roza Vojvodićka viknu rođaku Beštiji:
- Kako si se usudio, kako smiješ pušiti, ti jedini u ovolikom društvu!?
Svi pogledaše drijemljivu mladu, koja se trže i reče:
- A, molim, slobodno je pušiti. Izvolite, gospodo.
Na to, kao po komandi, u jedan mah planu preko dvadeset žigica, - zadimiše cigare i cigarete.
Domaćin viknu poslužiteljima:
- Donesite iz sobe za pušenje sve cigare. Mlada dodade:
- Ako je po volji, gospođe i gospođice, mi možemo u dvornicu.
Ali se nijedna ne pomače. Nastade tišina, u kojoj se čulo rkanje načelnikovo, koje prekide muškobanjasta snaha, udarivši nogom ispod stola. U isti mah probudi se i monsinjor Riba, jer mu dim zagolica nos.
Beštija se okrete Borkiću:
- Bez zamjerke, konte, može se li se znati koji vam je ovo Božić po broju?
- Može, dragi moj, - odgovori konte, gledajući preko njegove glave... - Ovo je meni pedeset šesti.
Roza, doista nješto kivna na rođaka, ili inače nervozna, opet se pakosno umiješa:
- A tebi je, Toni, isto toliko, pa izgledaš mnogo stariji od konta!
Beštija mrdnu prezrivo glavom pa nastavi:
- Pitam vas zato, dragi konte, što bi nas sve zanimalo kad biste nam htjeli ispričati koji je od tolikih Božića bio najznatniji u vašem životu... Je li te, gospodo i gospođe, da bi vas to zabavljalo?
Borkić se nasmeja i odgovori:
- Svakako prvi Božić, koji sam zapamtio.
- Ne to, ne! - doviknu poreznikovica... - Ispričajte nam, konte, svoj prvi ljubavni doživljaj ili ispričajte nam, zašto se nijeste oženili?
Beštija opet upade u riječ:
- Zar ne znate da je konte u tim stvarima veoma zakopčan? Ali, ja vam mogu ispričati jedan svoj ljubavni doživljaj, koji se baš desio o blagdanima. Neobično interesantno, vjerujte!
Gospođa Roza reče:
- A to ne! Prvo i prvo, konte nije rekao da neće pričati. Sad, bio to ljubavni ili ma kakav događaj, svejedno! Desio se on na Božić. ili na veliki petak, i to mi je svejedno! Samo neka nam on priča, - jer bih njega slušala cijelu noć, a tebe ni minut!
Njeke zapljeskaše hrabroj Rozi. Ona sklopi ruke obrnuv se plemiću:
- Dragi gospodine konte, evo ja vas u ime cijelog društva lijepo molim da nas pozabavite kakvim svojim doživljajem.
Gotovo se svi pridružiše toj molbi, pa i Berta reče uzdrhtalim glasom:
- I ja vas molim.
Borkić je čudno pogleda i poblijedi, pa stade istezati bradu, pa naglo ustade i otide u pušionicu. Za njim nagoše i ostali, a ženske se razrediše po dvornici. Niko to ne zamjeri kontu, jer je u svakome bila puna glava drugog čega; ali Bertu uvrijedi kontovo vladanje.
Domaćin se skloni sa svojom rodbinom u prikrajak. Beštija, kapelan, poreznik i Vojvodić počeše se kartati, mladići se pridružiše ka djevojkama, starije dame napraviše zasebne gomilice, monsinjora otprati momak kući.
Konte, jednako istežući bradu, uze šetati po pušionici, po dvornici, po hodniku, sasvim kao da bješe usamljen, - što takođe ne privuče pažnju, jer je često bivao nastran i rastrkanih misli. Ali Berta, zastavši iza vrata od dvornice, kao da tobož posmatra njeku sliku, praćaše svaki njegov pokret.
Najposlije, konte je zamotri, pa stade pred nju a ona vidjevši ga tako uzrujana zapita ga:
- Šta je vama, konte?
- I vi!... I vi... - poče on, ali zape.
- Šta je, za miloga boga!? - reče Berta, odjednom užasnuta... - Šta vam se dogodilo?
- Što nijesam mogao slutiti, - odgovori on šapatom, pa se isprsi kao da mu trebaše sva snaga tjelesna i duševna zbog njeke vrlo teške odluke! U isti mah gledaše je prekorno... - Vi!... Vi!... Vi da se usudite da mi postavite onako pitanje!
Berta, ponovo uvrijeđena, ožalošćena, iskolači oči, preblijedi jače, usne joj zadrhtaše. Jedva je mogla izgovoriti dvije riječi.
- Ja!?... Šta!?
- Vi,- nastavi on istim glasom. - Vi, koji znate sve, - koji ste uzrok svoje i moje nesreće, - koji ste odbili moju ruku, jer ste mislili da ću ostati siromah dovijeka, vi me pitate, pred ovolikim svjedocima, zašto se nijesam oženio!?
Berta se uhvati za čelo i posrnu, ali kad je on htjede prihvatiti, dočeka se dlanom o duvar, pogleda ga još većma užasnuta i izreče na prekid:
- Vi... mene... prosili!?
To je bilo otkrovenje.
Na to se kontu okrete svijest, pogleda uplašeno oko sebe, pa pobježe...
Bez i jedne dalje riječi, oboje razumješe šta je bilo, - što nijesu znali punijeh dvadeset godina! Mati Bertina krila je tu proševinu od kćeri, a njemu rekla da ga djevojka neće.
Berta se spusti na stolicu, obori glavu i činjaše joj se da polako tone u dubinu zemlje!