Otadžbini (1902)
Pjesma zarobljenog Bura
Prodali su tebe... Preko tvojih krša
Mutan oblak stremi sve brže i brže;
Sa bedema naših tuđi stijeg leprša,
A poljima, majko, tuđi konjic rže;
U tvome oltaru plamenovi trnu,
Zalazi ti sunce i nebo se mrači;
Prodali su tebe kô robinju crnu, -
Plači, majko, plači!
Zaman tvoju djecu snaži vjetar tvrda,
I zaman se more naše krvi lije,
Zaman Dugi Toma odjekuje s brdâ
I logore mrske smrtnim ognjem bije:
Zastava će tvoja posrnuti grobu,
Prebiće se šare i osvetni mači;
Verige će ljute zvečati na robu, -
Plači, majko, plači!
Plači, jer će pakô biti gdje raj stoji
I tvoj sin kô sužanj živog boga kleće,
Jer nikada više sa hramova tvoji'
Zvuk prazničkih zvona pozdravit ga neće;
Bez vjere, bez snage i pun kobne slutnje,
Gledaće u nebo što se nad njim mrači
I sa bolom slušat kako gromi tutnje, -
Plači, majko, plači!
U dan zlatne žetve glas veselog poja
Odjeknuti neće preko naših strana,
Pogrebnu će pjesmu jadna djeca tvoja
Pjevati nad mrtvom srećom svojih dana,
Jer plodove tvoje raznijeće drugi,
A tvoju će djecu nevolja da tlači;
Sloboda će naša snivati san drugi. -
Plači, majko, plači!
Sve riznice zlatne i sva tvoja blaga,
Što ih s neba primi, tuđinu ćeš dati,
A mi ćemo postat sirotinja naga
I svoga krvnika domaćinom zvati;
Sinovi će tvoji žuđet koru hljeba
I snositi jaram sve crnji i jači;
Za nas neće biti ni boga ni neba,
Plači, majko, plači!