Ostale beleške

Izvor: Викизворник

6. Ostale beleške

1. Mi smo za svaku pesmu dali ime i prezime kazivača pesme i mesto (selo) u kome on živi, odnosno u kome je pesma zapisana. Kako smo napred naveli, mi smo sve pesme zapisali u periodu od 1953. do 1978. godine. Istu pesmu može diktirati više kazivača, a smatrali smo slučajnošću što je baš ta osoba kazala pesmu jer smo, sticajem okolnosti, kod nje došli da tražimo da nam je peva ili kazuje.

2. Ukoliko za neku pesmu nema imena kazivača, onda je sam autor knjige pesmu zapisao slušajući je neposredno od onih koji su je pevali. Ima slu-čajeva da smo neke pesme dobili od drugih zapisivača iz Zaplanja, pa su oni izostavili ime kazivača, a zapisali samo mesto u kome su čuli tu pesmu. Pesme pripevke je mahom autor zapisao još 1953. god. slušajući Zaplanjke (devojke i devojčice) dok su ih pevale u raznim prilikama.

3. Čitalac lako može zapaziti da su kazivači lirskih pesama skoro isključivo žene. Pouzdano se može tvrditi da su lazaričke pesme spevale isključivo žene, kao i mnoge druge. U svakom slučaju treba podvući da su Zaplanjke u ovim pesmama dale pun izraz svojim osećanjima, odnosno svom lirskom viđenju sveta u kome su živele ili žive. A najveći broj njih su nepismene. U stvari, najlepše pesme pevale su ili kazivale baš nepisme-ne Zaplanjke.

4. Kako smo pomenuli, uz pesme pripevke smo dodali, u svakoj od njih, odgovarajuća imena da bi pesma imala celinu. U pesmama se peva uvek kon-kretnim osobama, pa se i navode njihova prava imena. Pesma je uvek ista, ali se imena mogu menjati zavisno od toga ko se pripeva.
5. Treba istaći da lazaričke pesme opevaju ne samo sve periode čove-kova života, već se pevaju i stoci i predmetima. Naša klasifikacija la-zaričkih pesama na to jasno upućuje. Lazarička pesma je u suštini pohvalna, ali, kako se vidi ima i podrugljivih odnosno takvih koje se pevaju da bi se raspevalo, tj. kudilo. Ovakve pesme pevaju se ako neka kuća tako traži. Tada lazarice raspevaju da bi „razbile“ maler kuće. Ali ove pesme se pevaju i u slučaju kad neko ne želi da primi lazarice da mu pevaju ili posle pevanja ne želi da plati.

6. Čitalac je lako uočio da se u mnogim pesmama sveza „i“ koristi radi popunjavanja broja slogova u stihu. To je dosta karakteristično za zap-lanjske pesme. Najčešće se radi o pesmama spevanim u osmercu odnosno o lazaričkim pesmama. Evo jednog primera:
Car Kostadin i sedeše na visoki i čardaci. Rujno vino i piješe, bele pare i broješe.

Tuj proode i neveste, pa muuma i zanose pau pare pogrešuje.
Lazarička pesma koja se peva momku „Dojde momče i na oro“ (br 87) u svim stihovima ima ovu svezu. Ona je u osmercu. Ako bi se izbacilo ovo „i“, pesma bi bila u sedmercu, ali bi izgubila ritam.

7. Mada je to vrlo lako uočiti, ipak ističemo i ovde da u našoj zbirci ima pesama u jedanaestercu. Takve su, na primer, peeme: „Izvirala bistra voda Radika“ i pesma „Striži, kume, ruse kose, ne boj se.“ Ova poslednja peva se „kad se pravi strižba dete gu“. Pesma „Široko je lišće orovo“ je u devetercu. Pesma „Ovčaro, alo, budalo“ ima šest stihova u osmercu, a zadnja dva u desetercu. Ovakvih ili sličnih primera ima još.

8. Želimo da istaknemo da nekoliko pesama nismo uneli u ovaj deo „Narodne pesme“ jer smo ih dali u drugim delovima knjige. To je slučaj sa pesmom o kući busari, sa pesmama kojim Zaplanjci oponašaju pevanje pojedi-nih ptica kao i sa nekim drugim.

9. Stihovi iz pesme „Strinkina zdravica“ odražavaju realne odnose:
„ Čuješ mene, moja mila strinke, men’je stara zapretila majka: kada dojdemu vojnovi dvori, za tri dana ništa da ne jedem, ni da jedem, niti što da pijem. “

Ove stihove treba povezati sa doskorašnjim običajem u Zaplanju da mlada nevesta ništa nije smela da- jede ili pije dok nosi „proves“ (veo), tj. od oko 9-10 časova u nedelju ujutru pa do oko ponoći (oko 24 časa) kada joj kum, uz muziku, skida proves i predaje je mladoženji. Ovaj običaj je napušten oko 1950. godine.
10. Pesma „Ženidba Pere Donjozemca“ ima ove stihove:

„Božemi.š, daj mi zimnju mlavu, daj mi, bože, proletnju grmljavu i dO()i mi svetiilijski mesec. “

Zapdanjci zovu „zimnja mlava“ jaku mećavu sa obilnom snežnom palavinom. „Proletnja grmljava“ je najjača grmljavina, obično se provalom oblaka. „Sve-tiilijski mesec“ je avgust i tada je najveća vrućina. U pesmi se traži, dakle, nešto nemoguće kako bi se razbila „kula od kremena.“ „Kremen“ je za Zap-lanjce najgvrđi kamen koji koriste kao podlogu da na njega stave trud (suvu gljivu sa drveta) i ognjilom, udarajući o njega, tako zapale trud.

11. Naslove epskih i lirsko-epskih pesama najčešće smo dobijali od samih kazivača, ali smo neke i mi dali. Kod lirskih pesama uglavnom smo kao naslov sgavljali prvi stih pesme, ali smo kod nekih dali i naše naslo-ve. Pesme pripevke, pošto su veoma kratke, bez naslova su.

12. Pesma „Jovan i sestra Jovanka“ došla je verovagno sa strane.P) Međutim, naša varijanta je, smatramo, lepša. Zbog toga je i donosimo.

13. Pesma „Janko i sestra Janika“ ima neke objavljene varijante.|2)Naša varijanta je, smatramo, sadržajnija i lepša, pa je s toga i donosimo.

14. GTesma: „Dva su brata lepo živovala“ je varijanga poznate pesme „Bog nikom dužan ne ostaje.“|3)Naša varijanta ima detalje koje ne sadrži pomenuta pesma.

15. „Đura Tamničar.“ Prvu varijantu je objavio M. Đ. Milićević.* 12 13 14* Naša varijanta je znatno bogatija.

16. Pesma: „Mladi Radojica i Nevena devojka“ je verovatno došla sa strane, ali je poprimila lokalnu boju. Zbog goga je donosimo.

17. „Moravka devojka.“ Ovu pesmuje na Krfu 1917. g. spevao čuveni guslar Petar Perunović. Kad ju je on pevao, vojnici su plakali. Naš pevač, Trajko Mitić, je ponešto izostavio ili dodao, tako da ima i lokalnih eleme-nata.,5)

18. „Solunka devojka.“ Ova pesma je poznata u celoj Jugoistočnoj Srbiji. Drugi zapisivači su je klasifikovali kao žetelačku ili svatovsku pesmu. Naša varijanta predstavlja posebnu celinu.

19. Pesma „U ovoga doma“ je kraljička. Ima i u drugim lazaričkim pe-smama elemenata ovih pesama. Pošto nije ni bilo većih razlika između lazaričkih i kraljičkih pesama, to smo mi sve ove pesme uvrstili u laza-ričke.

20. Grupa: „Mitološke i druge verske i obredne pesme“ može se pode-liti na ove podgrupe: Slavske („Što mi je milo da gledam“, „Skinul bi te da si sinoć bila“, „Samni, zoro“, „Sokol pije“) jer su najčešće pevane na slavama, Mitološke („Sveta Petka crkvu gradi“, „Stojala Stojanka“), Krsta-noške (Krstonoše krsti nosi“, „Te gi idu krs gonoše“, „Krstonoše krsti nose“, „Otud idu lepi krsgonoše“), Koledarske („Kokac, kokac, koledo“, „Sestro Petro, Koledo“, „Stojan ralnike iza vrata“). Pesma „Striži, kume, rusi kose, ne boj se“ je strižbarska i nema veze sa verskim pesmama, već više možda sa mitološkim obredom.

21. Pesmu Izvirala bistra voda Radika“ našli smo u „Letopisu crkve grkinjske.“ Pesmu je zapisao sveštenik Rista Popović. Ne može se utvrdi-ti da li je jezik popravio Popović ili ovako potiče od pevača.

22. Pesma „Opkladila se Petkana“ spada u grupu žetelačkih. Ali ona sadrži izražene elemente porodične — zadružne pesme kao šgo sadrži i mitološke elemente. Mi smo se opredelili za grupu porodičnih (zad-ružnih) pesama.

23. Pesmu „Jelo, Jelice, oko šareno“, u drugačijoj varijanti, neki sa-kupljači narodnih pesma su unosili u grupu svatovskih.

24. Pesmu „Oj vrbo, vrbice“, u drugom obliku, drugi zapisivači su uvršćivali u grupu orskih pesama.

25. Pesma „Jezdi, jezdi, Danice“ je nesumnjivo lazarička. Pošto laza-ričke pesme, kako smo pisali, opevaju kućnu zadrugu, to su sve one istovre-meno i zadružne. Međutim, ovu smo pesmu uvrstili u grupu zadružnih jer je jedna od retkih u kojoj se opeva kako se ,jetrve sloguju“, pa smo želeli da ovom grupom pesama ostvarimo celovitiju sliku o kućnoj zadruzi.

26. „Car Kostadin i sedeše“ javlja se i kao lazarička.

27. Pesma „Vino pije kralj Mateja“ ispevana je prema Vukovoj pesmi „Dojčin Pe gar i kralj Matijaš.“16,Pošto je dosta izmenjena to je donosimo.

28. Pesma „Zaplanjski smo mladi partizani“ je adaptirana pesma Kra-jinske čete.

Reference[uredi]

Izvor[uredi]

  • Simonović, Dragoljub, Zaplanje - priroda, istorija, etnografija, društveno-ekonomski razvoj, porodica, narodne pesme, Niš, Gradina; Beograd, Narodna knjiga; Etnografski institut SANU, 1982., str. 812-.