Osman-begova šargija

Osman-begova šargija Pisac: Svetozar Ćorović

Osman-begova šargija

     Krvavi srp mjesečev provirivao je kroz otvoren prozor u malu, raskošno namještenu sobicu i osvjetljavao neveliku, zelenkastu tablicu, ispisanu, na turskoj jaziji, stihovima iz korana. Tablica je visila na staroj, crnkastoj musanđeri, izrađenoj od najfinije orahovine, po kojoj je nekakav stari majstor-drvodjelja izrezao stotinama fantastičnih, različitih zvijezda, ruža i zmija. Pri dnu same musandere, na mekanoj šilti, sašivenoj od najskuplje stambolske kadife, opkoljen skupocjenim čohanim jastucima, sjedio je mlađi adžamija Osman-beg. Sa desne mu strane dimila se šarena nargila, čije crveno crijevo drži on u rukama, a sa lijeve strane naslonila mu se na rame lijepa, mlada hanuma. Ona ga obgrlila rukom oko vrata, pa crnim očima sanjalački gleda u njega i čeka poljubac njegov. Odjevena je lako. Na njoj nema ništa osim tankih, providnih dimija i još tanje svilene košulje. Sa obje strane, po ramenima, spustila joj se dugačka, crna kosa, razasula se po košulji i pala po bisernim đerdanima na prsima, po oblim dojkama, sve do pasa.
     Osman-beg ni da se okrene na nju. Samo odbija dimove i, gledajući u njih, razmišlja o nečemu.
     — Što si mi dertli danas? — pita ona, privijajući se uza nj i stežući ga jače. — Sto me ne gledaš? ... Zar ti nisam više draga?
     On ne odgovori. Samo odbi gust dim i lijeno odmahnu rukom, kao da veli »prođi se takih pitanja«. Opet se dade u misli.
     Aman, kako možeš bit' taki? — začudi se ona.
     — Što te koji dan više grlim i ljubim, sve si mi dertliji. Nećeš ni da pogledaš, a kamoli da zapivaš . ..
     Zaboravio si, bolan, onu »Od sevdaha goreg jada nema«. To si mi vazda piv'o, kucajući uza šargiju.
     — Šargijom sam te i domamio — reče on s dosadom, tek da nešto rekne.
     — Domamio si me beli. Ostavila sam babu i pobigla sam tebi. Znaš li kad si mi govorio da ćeš mi vazda pivati i da ćeš me milovati? ...
     On zijevnu.
     — Pa zar te sad ne milujem? — zapita.
     — Ne miluješ sad... Prije si me i grlio, i ljubio, i nosio me u naramku i piv'o mi k'o ditetu. Nema ni godina kako sam došla za te, a ti sad taki...
     Osman-beg opet odmahnu rukom i ne odgovori ništa. Teško mu je bilo odgovarati, ili, bolje reći, nije znao šta bi odgovorio. Osjećao je da mlada hanuma ima pravo. Dok je bila djevojka, dok je još nije bio premamio, trčao je oko njezine kuće, preskakao ruzmarinske plotove, kucao joj uz šargiju i pjevao najljepše pjesme ... Otkako je uze, dodija mu. Dodija isto kao igračka djetetu. Postajao je sve hladniji, ćutljiviji, zamišljeniji. Postao je čudan. A ona ga je jednako tražila, ginula za njegovim lagođenjem, zabavljanjem, pjesmama. Jednako je drhtala od uzbuđenja pred sastancima s njime, jednako mu se predavala, zaboravljajući na sve i misleći da na svijetu više niko ne postoji, osim nje i njega.
     — Pivaj ... Pivaj ... — molila ga je i sada, oturivši mu nargilu i zagrlivši ga objema rukama.
     — A kamo mi šargija? — zapita on.
     Ona veselo otrča u drugu sobu a vrati se pocupkujući. Nosila je oveću, srmom izvezenu, a zlatnom kitom okićenu, šargiju.
     — Evo ti je — reče.
    I, predavši, sjede mu u krilo.
    Osman-beg uze i zategnu žice; zatim naturi fes na čelo, zabaci glavu unatrag, sklopi oči i kucnu. Žce zajecaše, kao zaljubljeni bumbuli. Njihovo jecanje odjeknu kroz noć i razbudi tice pod prozorom, sto se sakrile među gustim bosiokom i ružama... Zejna skoči, zatrese glavom i podvrisnu od veselja!...
     Tapšući, poče se okretati i skakati po sobi. Gipko joj tijelo uvijalo se kao u zmije, kosa joj se vitlala i mrsila u vazduhu. I begovo lice kao da se razvedri. Oči mu se zasvijetliše, krv pojuri u obraze, oko usana zaigra osmijeh.
     Ujedanput skoči.
     Niti pogleda na nju, niti što reče. Uze šargiju pod pazuho i istrča napolje.
     Ona, začuđena, zastade; pogleda oko sebe, kao da nešto traži. Pogleda na šiltu, lagano ciknu i poleti za njim.
     — Osmane!... Osmane ...
     On je već bio umakao.
     Ona stade, pribi se uz vrata, onako lako obučena, i poče drhtati. Plašila se njegova odlaska, plašila se mraka. Činilo joj se da će je sad neko zgrabiti i odnijeti, kao što se to u pričama priča. Nije znala šta da radi, kuda da se okrene. Najpošlje zaklopi oči rukama, utrča u odaju i pade po šilti, po onome istome mjestu gdje je on malo prije sjedio.
     Gorko zaplaka.
     Badava ga je čekala čitave noći, nije ga mogla dočekati. Čekala, plakala i zaspala. Zaspala kao dijete kad se najeca. Nije ni čula kad se on došunjao niti je vidila kakav je kao pijan izgledao. Nosio je šargiju pod pazuhom, osmjehivao se i pjevuckao sve jednu te jednu pjesmu:
               »Od sevdaha goreg jada nema,
               Ni bolesti od ašikovanja« ...
     Sjutra veče išao je isto tako.
     A, jednoga jutra, dovede, ogrnutu bijelom boščom, lijepu, mladu djevojku. Dovede je, sjede je na šiltu i stade više Zejne da je probudi.
     — Dov'o sam ti inoću — reče veselo, kao da joj javlja najprijatniju vijest.
     Zejna 'onako bunovna, diže se, pogleda u njega, pa u nju. Dobro protra oči i uštinu se za ruku. Zatim brže okrenu glavu, zari je u jastuke i čitavim tijelom poče se tresti. Zajeca... Osman-beg se samo nasmija, namignu na novu hanumu i obavi je rukom oko pasa; poče joj otkopčavati ječermu na prsima. I ona se priljubi uz njega, obori oči, pa samo dršće, dršće i strepi. Pošto je razodeo, zagrli je objema rukama i diže uvis, pa je poče ljubiti po licu, po prsima, plećima, ramenima. Poče se igrati s njome.
     — Zejno! — viknu ujedanput i nadnese se nad jastuke.
     Ona diže glavu.
     — Hodi i ti s nama! Nek nas je više!...
     Ona, i onako blijeda, poblijedi još više. Ipak ne odgovori. Oborene glave, kao poslušno pseto, pristupi mu.
     — Sjedi ovde pored mene! Ona sjede.
     — Tako valja!
     On i nju obgrli i stište uza se, pa jasnim, umiljatim tenorom zapjeva:
               Od sevdaha goreg jada nema ...
     Zadrhta Zejna. Zadrhta i nova mlada kad im se pjesma izvi iznad glava. Obje se nehotice pogledaše i sa dvije strane još se jače priljubiše uz njega ...
     Kao gruda snijega kopnila je Zejna, gledajući kako na njezine oči Osman-beg drugu ljubi i miluje. Sve drugo dijelila bi sa svakim na svijetu, samo ne ljubav njegovu. Ona je svoju inoću smatrala kao lopova koji krade njezino blago i mrzila je ... Stoga se poče od srca radovati kada, nakon nekoliko mjeseci, opazi kako Osman-beg poče hladniti i prema njoj; Pjevanja nestade, poljupci mu rjeđi. Opet je zamišljen, kao ono prije, opet puši nargilu i ništa ne govori. Zeina se djetinjski radovala kad je vidjela svoju inoću kako plače, nadajući se da će se opet njojzi stara sreća osmjehnuti. I poče se sve više umiljavati oko Oman-bega, kao što se i prije umiljavala.
     On opet hladan.
     — Aman, ne budi nam taki! — veli ona. Evo nas dvi, pa ako ti šta fali, da ti igramo k'o čočeci i da pivamo.
     On ništa.
     Opet dočepa šargiju i opet iščeze nekuda. Zejna se ukipi i pogleda u noću. Znala je otprilike šta će biti. Zaboli je srce i za njom koliko za sobom. I ona joj pristupi, obavi joj ruke oko vrata i snažno pritište na prsa. Zagrliše se i proplakaše zajedno ...
     Osman-beg dovede treću curu, ljepoticu. Oči joj velike, nebeski plave, kosa zlatna, lice kao mlijeko. Osman-beg ushićen njome! Zejna pretrnu kad je ugleda. Namah je osjetila da joj je ova otela i onaj ostatak ljubavi u srcu njegovu.
     — Sad sam rahat! — podviknu Osman-beg. — Sad sam k'o u dženetu!... Ni tamo mi hurije neće bit' livše od ovih na zemlji!...
     Skide ruho sa svih i baci ga u kraj. Novu hanumu sjede na krilo, a druge postavi preda se i kucnu uz šargiju.
     — Bre, ovo je život! — viknu zatim i poče ih goniti po sobi, škakljati, igrati se s njima, uživajući u njihovu kikotu i vrisku. Čak je i Zejna vriskala! Ona je izgledala vesela i hotimično se u gonjenju podmetala da je samo on što češće rukom dodirne.
     Kad su se zamorili, sabraše se na dušeke. Počeše iz srebrene maštrafe ispijati medovinu. Osman-beg prvi pije i nudi svima, najviše novoj hanumi. Kad je ponudio Zejnu, ona se zbuni i proli polovinu; on se osmjehnu i poljubi novajlinku za to ...
     — Ako ovako pođe, ne treba mi život! — reče Zejna nakon nekoliko dana, pošto je Osman-beg za to vrijeme gotovo ni pogledao nije, a kamoli rukom darnuo. — Volim da me nema, nego da ovo gledam svojim očima.
     I molila je Osman-bega da je ne zaboravlja.
     — Pogledaj me, pa mi je i to dosta!
     — Ostarila si više — odgovori Osman-beg, kao u šali, i minu mimo nju.
     Ona ušuti. Ode u svoju sobu i poče se ogledati u ogledalcu. Htjede se uvjeriti je li zbilja ostarila ... I opazi da je lijepa kao i prije, samo nešto bleđa i sa mutnim očima, i to od plača i nesanice.
     — Pa što me goni od sebe? — uzdahnu. — Sto me goni? ... Barem jednom da me prigrli...
     I kao da se nešto prevrnu u njoj. Udari ogledalom o zid i potrča u sobu, gdje je sjedila novajlinka.
     — Tu li si! — ciknu, jurnuvši na nju. Obori je na tle i poče grebati po licu, štipati, daviti...
     — Ja ću te naružniti! — vikaše. — Bićeš ružna za deset dana!
     Jedva se nasitivši, ostavi je onesviješćenu.
     — Kad Osman-beg dođe, nema ni meni života! — reče i pođe na avliju. — Pustiće me ... I neću više bit' njegova ...
     Pa se zatrča, stisnu oči i jednim skokom skoči u veliku čatrnju, što je bila u dnu avlije...
     — Uduši se! — vrisnu prva inoća, izletivši odnekuda.
     — Uduši se! — vrisnu još jednom i rastvori vrata da dovikne komšije.
     Kad se Osman-beg sa Zejnina mezara vratio, bilo je kasno u noć. On se nemalo začudi kad opazi unakaženo lice svoje ljubimice.
     — Ih, kakva si! — reče.
     Pa, ne pogledavši je više, uze šargiju pod pazuho i kao ono prije iščeze nekuda ...

1901.

Izvori

• Svetozar Ćorović: Sabrana djela, knjiga 1, strana 28-33 , "Svjetlost", izdavačko preduzeće Sarajevo, 1967.

Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Svetozar Ćorović, umro 1919, pre 105 godina.