Osvojenje Beograda pod Karađorđem

Izvor: Викизворник


Osvojenje Beograda pod Karađorđem

Crni gavran Srijem kunijaše:
„Bog t’ ubio zemljo ravna,
Kako s kime ne zaturi kavgu,
Ne bi li me krvcom napojila,
Junačkijem mesom nahranila, 5
To je moja želja prevelika”!
Kad to čula od Avale vila,
Gavranu je riječ govorila:
„Ne kun’ Srijem, gavran ptico crna,
Srijem zemlja za to nije kriva, 10
Već ako si krvi poželio,
Leti vrane, nemoj žalit’ krila,
Ti preleti Srijem zemlju ravnu,
I prebrodi Dunav vodu hladnu,
Hajde vrane Vračaru na polje, 15
Tu ćeš naći obilate kavge,
Dvije su se vojske sakupile,
Jedno turska, drugo je srpska,
Pred Turcima aga Ali-aga
Od onoga stojna Beograda; 20
Pred Srbima junak Kara TJoko,
Vođa Srbam, a krvnik Turaka;
Tu se hoćeš krvi napojiti,
I junačkog mesa nahraniti,
I svoju ćeš želju ispuniti”. 25
Kad to čuo gavran ptica crna,
Šta govori od planine vila,
Zavio se na lagana krila,
Srijem zemlju ravnu preletio,
I tihi je Dunav prebrodio, 30
Pa se vije iznad Vračareva,
Polje ravno viđet’ ne mogaše,
Od zornoga konja i junaka,
Svaki želi boja započeti,
Svoju, krvcu s Turcima proliti. 35
Čarkadžije konje izvedoše,
I s Turcima kavgu započeše,
Ubiše se boja žestokoga,
Puške puču a topovi riču,
Jasnu pušku čuti ne mogaše, 40
Od lomljave silnije topova.
Fala Bogu čuda velikoga,
Sablja sijeva, krv se prolijeva,
Konji vrište, sokolovi pište,
Prolijeću konji bez junaka, 45
A junaci bez dobrijeh konja!
Pogone se dvije silne vojske,
Jedna drugoj odoljet’ ne može,
Dok ih tamna noćca razdvojila.
Dokle pođe junak Kara Đoko, 50
Na logore kod svojih vojnika,
Na logorim’ ječe ranjenici,
Al’ ih hrabri svoj vrhovni vođa:
„Ne bojte se, moji sokolovi,
Ako Bog da i sreća junačka, 55
Nećemo se Turcima pustiti,
Već ih krmke do jednog isjeći”.
Dobar junak vođa srpski Đorđe,
Nimalo ti počinuo nije,
Kolika mu tamna noćca dođe, 60
Niti spava, nit’ ga sanak vara,
No pregleda svoje ranjenike,
Uređuje srpske ubojnike.
Kada svanu i sunce izađe,
Dobar junak Petroviću Đorđe, 65
Dobar junak, al’ se uplašio,
Čudit’ mu se za to pravo nije.
Malo Srba, a dosta Turaka,
A blizu su tvrdog Beograda,
Na kome su tri stotine topova, 70
I tolika sila od vojnika,
I delije sve turske daije.
Pogledao bio put istoka,
Put istoka i put Šumadije,
Dok ugleda dva dobra junaka, 75
Na dva konja vrana ka’ gavrana,
Jednaci su na konjma junaci,
Baš kao da su dva rođena brata.
Na očniku poznade junake,
Dva junaka, dva Nenadovića, 80
Nenadović Proto i Jakove,
Dva junaka od Valjeva grada,
Od Valjeva sasred Šumadije,
Za njima su šest hiljada Srba,
Što pejšaka, što li konjanika, 85
Sve iđaše u pripomoć Đorđu.
Dokle dođe vojska kod svojije,
Kod vojske je vojska počinula,
Dobre konje Srbi odjahaše,
Sve hodaju i konje vodaju, 90
Svaki želi boja započeti.
Opet gleda junak Karađorđe,
Na svojemu bistrome očniku,
Dok ugleda dobroga junaka,
Poznaje ga Dorđe na očniku, 95
Vjernog druga Mutapdžiju Laza,
Od krvave Rudničke nahije,
Na mahnita Kučokova[1] vranca
Koga nije za blago kupio,
No na sablju britku ga dobio. 100
Za njim idu šest hiljada Srba,
Što konjika, što li pješanika,
Pa kod vojske, vojska počinula,
Svaki želi boja započeti,
Svi gledaju naopako Turke, 105
Svaki radi da zametne kavgu,
Doklen puče puška od Srbalja.
Puču srpske, a pucaju i turske,
Dok zagrmje na svakoju stranu,
Sjeku, tuku, i Turke preskaču, 110
Pogone se po polju Vračaru,
Krvca crna svuda je potekla,
Sva se trava krvcom obojila,
Tu ne znade junak za junaka,
Od velike treske i lomljave, 115
Srbi složno s Turcima se biju,
I junačku krvcu svoju liju.
Kad se Turci na muci nađoše,
Svi pođoše bjegat’ bez obzira,
Bježe Turci Beogradu stojnu, 120
U gradu se Turci zatvoriše,
Na Vračaru mnoge ostaviše,
Dok pohita junak Ali-aga,
Trči aga gradu na bedeme,
Na svojije tri stotin’ topova, 125
Često svoje beljemeze pali,
Te Beograd oko sebe brani.
Branio se tri bijela danka,
Sve grmeći topom bez prestanka,
Kad je treći danak nastupio, 130
Podranila Aliaginica,
Izišla je na bedem od grada,
Baš kod age svoga gospodara,
Na bedem se kada naslonila,
Naočnika svoga dohvatila, 135
Pogleduje kada oko grada,
Oči meće na srpske vojvode,
Pa ovako riječ govorila:
„O za Boga, ago gospodare,
Vidiš ona dva dobra junaka, 140
Prvi junak na konja Labuda,
Crni su mu do oružja brci,
A u pasu dvije kumburlije,
U rukama sablja demiškija,
Nesmotrena onoga junaka, 145
Kad pogleda kanda trene munja;
A za njim je drugi na doratu,
Vas u srmi i u suvom zlatu”. -
„Slušaj, kado, pravo ću ti kazat’,
Al’ me nemoj s njima ustrašiti, 150
Oni prvi što je na Labuda,
Te se zoran junak prošećuje,
I na bedem put nas pogleduje,
Ono mi je junak Karađorđe,
Prvi vođa od srbaljske vojske. 155
Baš oni je s nama zaratio,
Oni će nam uzet’ Beograda,
Nas daije sve sabljom isjeći,
Naše roblje grdno ucviljeti;
Oni drugi što je na dorata, 160
Vas u srmi i u suvom zlatu,
Ono ti je Mladen Hercegovac,
Vjerna sluga Petrovića Đorđa”. -
„A koji je junak gospodare,
Na vrančiću konju debelome, 165
Od srpske se vojske odvojio,
Beogradu konja dogonio,
Beogradu do Stambol kapije
Zorna konja boljega junaka”?
Aga svojoj ljubi govoraše: 170
„Muč’ kaduno, oči ti ispale,
Kako srpske poznaješ junake,
Kojino su hitri za megdana;
Ono ti je Čarapiću Vaso,
Na njegovu od megdana vrancu, 175
Al’ će danas glavu izgubiti,
Ali u grad konja ućerati,
Jer je junak srca vatrenoga,
Mnogo će nam jada učinjeti”!
Opet kada gleda oko grada: 180
„A za Boga, aga gospodare,
Poznaješ li ona dva Srbina,
Bijeli su im konji ka’ labudi,
A junaci jednoga oblika,
Baš ko da su dva brata rođena, 185
Zorni li su na konjma junaci,
Od srpske se vojske odvojili,
Do bedema konje dogonili”? -
„Muči ljubo, jadi te ubili,
Baš ono su dva brata rođena, 190
Cincar Mirko i Cincarin Janko,
Koji kavgu po svijetu traže,
Al’ će danas oba poginuti,
Ali u grad konje ućerati”.
Opet viče bijela kaduna: 195
„Viđi ago, dragi gospodare,
Dva junaka na dva konja vrana,
Od srpske se vojske odvojili,
Do bedema konje dogonili,
Poznaješ li dva dobra junaka”? - 200
„Mila kado, pravo da ti kažem,
Baš ono su dva brata rođena,
Nenadović Proto i Jakove,
I oni će oba poginuti,
Ali u grad konje ućerati”. 205
Opet kada agi govorila:
„Viđi ago, dragi gospodare,
Ah, junaka na konju halatu,
Do bedema konjem dolazio,
Bedema je topuzinom tuka, 210
A i halat uz bedem uskače”? -
„Kado draga i tog ću ti kazat’,
To je junak Mutapdžija Lazo,
Na njegova vranca mahnitoga,
Al’ će danas glavu izgubiti, 215
Ali u grad vranca ućerati”. -
Kad pogleda bijela kaduna,
Začudi se čudo će je naći,
Opet pita za srpske junake,
Pa srdito agi govorila: 220
„Vidi ago, oba ti ispala,
Ah, junaka na konja đogata,
A za njime drugi na dorata”. -
„Oni prvi što je na đogata,
Ono ti je od Timoka Veljko, 225
Na njegovom Kušlju krilatome,
Što je gođe srpskije vojvoda,
Onakvoga nije ni jednoga,
Ni kao Kušlja konja krilatoga;
Oni za njim što je na drugoga, 230
Ono ti je Jovan Krdžajlija;
Što za njime trista konjanika,
Te su na nji crni talajani,
U rukama krivi jatagani,
Ono ti je trista krdžajlija, 235
Krdžajlija od Timoka Veljka”!
U riječi koje govorahu,
Okrenu se Veljko put Turaka,
Na čaršiju bio udario,
Sa svih strana Srbi zaskočiše, 240
I na Turke juriš učiniše.
Zajektaše zeleni topovi,
Jedni s grada, drugi ispod grada,
Oni što su s kraj vode Dunava,
Oni Turke i bedema gađu; 245
Oni s grada srpsku vojsku gađu.
Fala Bogu, čuda velikoga,
Kako hrabro vojvode se biju,
I u Turke teški juriš čine,
Nit’ se kriju puške ni lumbarde, 250
No se grabe tko će prvi doći
Da ugrabi Beogradu vrata!
Najpre dođe Čarapiću Vaso,
Na njegova vranca krilatoga,
Do tvrdinje i carske kapije, 255
Pa prihvata teška šestoperca,
Beogradu salomi kapiju.
Beogradu kad padoše vrata,
Mnoge turske puške zapucaše,
Vasu rane ljute zadadoše, 260
Od dobroga konja odvojiše.
Pade junak na gradsku kapiju,
Mimo njega dobar junak prođe,
Cincar Janko na dobra đogata,
A ranjen mu Vaso govoraše: 265
„Pobratime Cincarine Janko,
Vrata slomih, a izgubih glavu,
No pozdravi T^orđa gospodara
Da mu Vasa Čarapića nesta,
Na zlo mjesto ni je poginuo, 270
Beogradu na Stambol kapiji,
Pošto sam mu vrata salomio,
Na amanet moja đeca luda,
I ugrabi Beogradu vrata
Da ji opet ne zatvore Turci”! 275
To izreče, Bogu dušu dade.
Beograd se napuni Srbalja,
Al’ su kleti nepokorni Turci,
Nikad im se predati nećedu,
No se kolju tri bijela danka, 280
I tri tamne noći bez prestanka.
Krvca vraše niz uske sokake,
Zamutjela kraje od Dunava.
Treći danak savladaše Turke,
Pa vojvode Turcim’ govorahu: 285
„More Turci, dajte zulumćare,
Zulumćare crne prokletnike,
Koji mnogo jada učinješe,
Sirotinje srpske ucvjeliše”.
Prepade se turska vojšturija, 290
Pohvataše zulumćare Turke,
Predaju ih u srbaljske ruke,
Gole, bose, u tanke košulje,
Bez čizama i bez jemenlija,
Đe hvatahu tu ih i koljahu, 295
Ne pitaju cara ni ćesara:
„More baše, kam’ poreze vaše”?
Sve daije sabljom pogubiše,
Dok Beograd Srbi osvojiše.
Tu pogibe šest hiljada Srba, 300
Turske vojske šesnaest hiljada.
Kad Beograd Srbi osvojiše,
Višnjem Bogu hvalu učiniše!

Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg



Napomene[uredi]

Reference[uredi]

  1. Narod govori da je isti Lazar posjekao Kučuk Ali-agu, i da je njegova konja osvojio.

Izvor[uredi]

Milorad Radević, Miodrag Maticki: Narodne pesme u Srpsko-dalmatinskom magazinu, Matica srpska, Institut za književnost i umetnost, Novi Sad * Beograd, 2010., str. 217-224.