Osvetila se
Neka žena zaiskala jednom trgovcu malo robe na veresiju. Ovi je i onako bio cicija, a već, kad je govor o veresiji, on se ne da ni osoliti. „Dobro, reče mu žena, vjeruj, da ću ti se osvetiti." Ovo izreče, na pođe. Prošlo je neko vrijeme, a ista žena pođe kod istog trgovca. Zatraži mu aladže (svileni vez) i on joj dao. Pogodili su se odprve. Ona sad postavi svoju robu pred sobom, zapali cigar, pa stade da pregleda po dućanu. Trgovac nije pazio na ženu, već gledao svoga posla. Žena to jedva i dočeka; ona baci svoj cigar na aladžu, koja stade goreti. Kako aladža stade dimiti, tako se trgovac zbuni, pa, pošto viđe, da njegova roba ne gori, već one žene — reći će joj: „More, ženo, vidiš, đe ti izgore vez, a ti ni habera!?
„Valaj baš nek gori, i onako će ga vrag odnijeti."
Trgovac se začudi ovakvom odgovoru, pa iz ljubopitstva stane je zapitkivati, koga ima kod kuće i kako živi.
„Imam, veli žena, muža, koji je pošao zlim putem; on se je zaljubio u neku drugu ženu i grdnu me ostavi; sve, što imah, to njoj odnese. Sad me je poslao, da mu kupim ovo aladže, koju ću njoj odnijeti, i ja moram da ga slušam. — Eto što mi je.“
Ona, pošto ovo pripovjedi, uzme svoju aladžu i pođe. Mjesto da pođe svojoj kući, ona pođe pred kuću istog trgovca, čučne tu i stane da jauče.
Žena trgovca izađe pred kuću, zapita ovu za uzrok, pa, pošto ču, da se žali, da ju je zabolio drob, uze je za ruku i odvede u kuću pokraj ognja, ne bi l’ joj bolje bilo. Ova, mjesto da se ogrije, podigne prostirku, na kojoj trgovac sjedi, i stavi tajno ono aladže, pa ustane i pođe. Kad je u veče trgovac došao i sio na svoje obično mjesto, primjeti, da mu prostirka nije kao vazda udešena, te stane ponaređivati; kad al najedanput preblijedi kao krpa, jer nađe istu aladžu, koju je danas onoj nesretnoj ženi prodao. Sad se sjeti, da njen domaćin dolazi kod njegove žene i on s te stope isćera svoju ženu na ulicu. Sjutra dan već je svako znao, da je trgovac izagnao svoju ženu. Toga istog dana, sjedeći trgovac u dućanu, eto mu iste žene, koja je kupovala aladžu i zatraži mu još aladže.
„Do sto đavola, ti i tvoja aladža i tvoj muž. — I da te drugi put nijesam vidio ovđe!"
„Pa dobro, dobar čovječe, samo mi barem kaži: što sam ti tako zgriješila?" Ovi joj ne šćede dževapa činjeti, a ona, moleći ga za aladžu, stane mu ovako pričati: „Ako mi ne prodaš aladže, ja doma nemam kuđ. Kad sam juče kupila, pa krenula kući, zabolio me je drob, da nijesam mogla maći. Ali, po mojoj sreći, trefila sam se bila pred kuću jedne dobre žene, koja me uvede i dobro ogrije. Sjedeći tu, zaboravih moju aladžu, i sad ne
znam, koja je to kuća, a bez aladže ne smijem kući." Trgovac se sad sjeti, da je svoju ženu na božjoj pravdi odagnao, te odma naredi slugama: jednog, da mu dovede ženu, a drugog da mu donese aladžu. Kad je sve bilo svršeno, reći će mu osvetnica: „Vidiš, da sam ti se osvetila!" On se siroma sjeti, priznade joj i obeća joj se, da će joj vazda na usluzi biti.
Reference[uredi]
Izvor[uredi]
Luča, književni list društva „Gorski vjenac“, godina III sveska III, za mart, uređuje prof. Lazar T. Perović, Cetinje, K. C. Državna štamparija, 1897., str. 126-127.