Đeno žarko sunce zalazaše,
tude Niko bole bolovaše.
Kod njeg' sjedi majka i ljubovca,
majka plače, a ljuba se smije.
Niko ljubi tiho govoraše: 5
„Šta je, ljubo, ti se pomamila!
Zar ne vidiš da ću umrijeti?"
Ljuba Niki tiho govoraše:
„A dabogda, Niko, gospodine!
Znaš li, Niko, kad me isprosiste 10
i bijelu dvoru dovedoste?
Izlazila tvoja mila majka,
pa mi diže duvak na očima,
ne gleda me u bijelo lice,
već me gleda u ćemer-pojasa, 15
pa govori tebi, gospodine:
'U z'o čas te oženila majka,
a u gore dovela đevojku,
u đevojke čedo pod pojasom!'
Kad ti začu, Niko gospodare, 20
što ti govori tvoja mila majka,
ti si mene braći povratio,
a braća mi sebi ne dadoše,
već mi čador kod puta popeše —
tu sam bila za godinu dana. 25
Kad viđeste đe ja čeda nemam,
opet ste me sebi prifatili.
Jemin sam se bogu učinila:
kada umreš, Niko gospodare,
sastaniću svoje jaranice, 30
kod tebe ću kolo ufatiti,
mjesto plača, pjesmu zapjevati."
To izusti Nikolina ljuba,
to izusti, Niko dušu pusti.
A da vidiš Nikoline ljube! 35
Sastavila svoje jaranice,
kod Nikole kolo ufatila,
i ovako mlada zapjevala:
„Bogu fala, oprostih se hala —
Nike bega i njegove majke!" 40
