Osveta Daša Šekularca[1]
Piju vino šesdeset Ličana
Na bijelu od kamena kulu,
Baš na kulu Lička Mustaj-bega;
Piju vino i piju rakiju,
Uz piće su lafe otvorili, 5
Oni zbore o čudu svakome,
A najviše o dobijevanju.
No besedi Latinin Ivane:
„A Boga ti naša četobaša,
Četobaša, Lički Mustaj-bego, 10
Čemu vakat tome i vrijeme,
Treba nama četu okrenuti:
Zima prođe, toplo ljeto dođe;
Jer se gora preobuče listom,
Crna zemlja travom i cvijetom; 15
Sad možemo u gori živjeti,
Stasala je gruda za jestivo
I bijelo jagnje za pecivo."
No mu veli Lički Mustaj-bego:
„Moj sokole Latinin Ivane, 20
Kuda ćemo četu okrenuti?
Da krenemo u Ipeku župnu,
Ipek polje konj’ma po kopitu,
Od Kosova do vrh Dukađina —
Ne može mo šićar zadoboti, 25
Ni kavurske glave zagrabiti,
No možemo tamo poginuti;
Da ve krenem Asu pitomome —
I As ravni konj’ma pod kopita,
Od Jaštaka do na vrh Grčara, 30
Poćera će stići i preteći,
Tu možemo lako poginuti,
A nek’ mo li šićar zadobitii.
No besjedi Vuka Latinine:
„A Boga ti Lički Mustaj-bego, 35
Hoćete li mene poslušati,
Što sam čuo preko drugih ljudi —
Đe bi mogli šićar zadobiti,
Đe se silno vlaše istaknulo,
Silno vlaše Daša Vojvodiću 40
Na onome lomnom Šekularu;
Đe na Mokri čardak načinio,
Načinio čardak na tri boja,
Kod čardaka stado izjavio,
Izjavio hiljadu ovaca 45
I toliko koza šarenijeh
I pet stotin’ žutijeh govedi,
Sa njegova obadva sestrića —
Vuk Ljevakom, Komnen barjaktarom,
Tu bi mogli glava zagrabiti 50
I veliki šićar zadobiti;
Dobro nam se vrjeme dogodilo,
Jer se srpski Vaskrs namjerio;
Srbi će se skupiti kod crkve;
Kod bijele Šekularske crkve 55
Na glavicu na sred Šekulara.
Kod crkve će zauzeti piće,
A uz piće srpske davorije;
Tu možemo lako udariti
I njegovo stado plijeniti. 60
Kod stada su trideset čobana;
Pogubiti trideset čobana
I veliki šićar zadobiti."
Tada reče Lički Mustaj-bego:
„Haj aferim Vuko Latinine 65
Taman si je — Vuko pogodio
I sam mislim tamo okrenuti;
Tek slušajte, braćo krajišnici:
Kad mi našu četu okrenemo,
Proć možemo Liku i Krajinu 70
I preturit Skadar i Bojanu
Među Skadrom i među Gusinjem,
Preturiti redom Malesije,
Dok dođemo na vrh od Grčara,
Ući ćemo Plavu i Gusinju; 75
Kad dođemo Plavu širokome,
Plavu ćemo, braćo, počinuti
I junački umor oturiti
Tu po jedan duvan zapaliti.
Tu nas mogu zapitati Turci 80
Kuda li smo s’ četom okrenuli?
Ja ću njima 'vako govoriti:
Četu moju jesam okrenuo —
Od Ipeka do polja Kosova,
Pa što da Bog i pomože kome, 85
Jer su oni sa Dašom komšije,
Pa mu mogu dokaz dokazati
I možemo, braćo, poginuti;
Iz Plava se krenuti na Mokru
Baš na čardak Daše Vojvodića." 90
Složni biše, pa se posuliše
Poslušaše Vuku Latinina
I njihovu četu okrenuše;
Pred njima je Lički Mustaj-bego,
Pored njega Vuka i Ivane, 95
A ostala sva četa za njima.
Preturiše Liku — i Krainu
I dođoše Skadru širokome;
Preturiše Skadar i Bojanu
I Seoce među gradovima, 100
Dok dođoše Vruji i Grčaru,
Te Gusinje odmah preturiše,
Evo ti ih Plavu širokome;
U Plavu je četa počinula,
Te junački umor oturila 105
I po jedan duvan zapalila,
Plavljani su bega upitali:
„A Boga ti, Lički Mustaj bego,
Kuda jesi s’ četom okrenuo,
Na kojemu sentu i krajini“? 110
Mustaj bego njima odgovara:
„Ja sam moju četu okrenuo
U Ipeku u zemlju pitomu
Od Ipeka do polja Kosova,
Pa što da Bog i pomože kome, 115
Eda bi smo što god zadobili“,
Otale se beže okrenuo
I široka Plava preturio,
Dokle dođe vrhu i planini;
U planini Ćafi Prijedolu, 120
Tu ih bio danak ostavio
I tamna ih noćca prihvatila;
S Prijedola četa okrenula,
Noćem došla na Mokru široku
Počinula kod vode Vraćeva: 125
Ko je žedan ladne vode pio,
A ko’ gladan leba založio.
Otole se četa podignula
I izašla vrhu Kukaljskome,
U prilatku pod jelom sjednula, 130
Jerbo bješe mjesec ogrijao
Kao jarko kad ogrije sunce;
Otle glede vitkoga čardaka
I uhode prebijelo stado.
No da vidiš Dašinih čobana, 135
Bijelo su ujavili stado,
A pošto su stado ujavili
Izidoše na vitku čardaku;
Na čardaku malo počinuli,
Počinuli pa su večerali; 140
Večerali i sofru pribrali.
Izidoše na Mokru široku,
Zaturiše igru svakojaku;
Po dva i dva iz grla pjevaju,
Po dvojica u kolu igrahu, 145
Još igrahu igre svakojake,
Metahu se s ramena — kamena
I skakahu skoka iz ćusteka
I trčahu trka junačkoga;
Tu se mlada momčad naticahu, 150
Koji li je brži od kojega.
No da vidiš Milana Dašina,
Na njegova krilata vrančića;
On ga ćera po Mokri širokoj
Dok doćera na vodu Vraćevo 155
Pa na vodu konja nagonjaše;
Ne bi l’ svoga napoio vranca.
Vranac neće, da na vodu, priđe
Nogom bija, a ušima striše,
Pravo gleda vrhu Kukaljskome, 160
Kao da je četu opazio!
Milan bije pretila vrančića,
Što je vranče izjeli te vuci?
Nije su ti zapanuli turci!“
Odmah Milan na trag se vratio 165
Do družine vranca dogonio
I družini ’vako govorio:
„Braćo, moja od vranca sehira!
Nagna njega na vodu Vraćevo,
Ne bil’ moga vranca napoio, 170
Vranac neće ni na vodu prići;
Nogom bije, a ušima striže,
Pravo gleda vrhu Kukaljskome
Ka’ da su mu zapanuli Turci,
Jer je nešto opazio vranac, 175
Mogu nama udariti Turci!”
Onda njemu govore čobani:
O, Milane, jedan hačamio!
Kako nama da udare Turci?
Ne smiju ni udariti Turci 180
Dokle čuju Dašu Vojvodića,
Sa njegova obadva sestrića:
Vuk Ljevaka, Komnen barjaktara“.
Otale su pošli na čardaku,
Na čardaku vatru propirili 185
I po jednu kavu prijarili;
Trudna đeca pa su pospavala,
A pospaše ka’ da se poklaše.
U tome se četa okrenula,
I eto je preko Mokre ravne, 190
Do Dašina vitkoga čardaka
I njihov su čardak uhvatili;
Tridest druga čardak uhvatilo,
A tridest su pošli na čardaku,
Čobanima u snu udarili, 195
Kako bjehu sana utvrdili
Baš ka’ mrtve njih su nahodili;
Čobanima posjekoše glave.
Ne uteče druga đavoljega,
Bez Josifa, sina Vukovoga, 200
On pobježe niz tanku čardaku,
A ćera ga Vuka Latinine;
Pa govori Vuka Latinine:
„Stan, dijete, jedno vlaše mlado,
Nije lako Vuki pobjegnuti. 205
Dijete se u noge uzdaše,
Pa pobježe, preko Mokre ravne
Kao soko na lagana krila
I Vuka ga gledat ne mogaše,
A nekmo li ćerat niz planinu. 210
Dok obije Mokre preturilo
Te uteče vrhu Brajanici,
A tu nađe jednu mravić travu.
Bijela ga zora zastanula,
A mrkla ga noćca ostavila; 215
Pa dijete iz mraviča viče,
A imeni Dašu Šekularca:
„O, ujače, Dašo Vojvodiću,
Zlo ti jutro jutros osvanulo,
Al’ ne čuješ, al’ za to ne haješ: 220
Jutros su ti udarili Turci;
Na čardaku, na Mokri širokoj,
Posjekoše trideset čobana
I veliko stado plijeniše.
Ako piješ na čardaku vino, 225
Vino ti se na rane izlilo,
A rakija na grlo bijelo,
I sa tvoja obadva sestrića;
Ako jašeš bijela đogina,
Sjutra ti ga drugi pojahao; 230
Ako ljubiš na dušeku ljubu
Sjutra ti je drugi obljubio;
Đe trebalo niđe ve nebilo,
No naprijed ako Boga znate
Ne bil’ vaše stado zastanuli; 235
Ne bi ste li stigli i pretekli;
Ne bi ste li jade osvetili.“
U to začu Ljevačina Vuče,
Jer on bješe pred tankom čardaku
I razumje glasa od planine, 240
Pa se odmah vrati uz čardaku
I upade Daši u odaju
Kako Daša pije grku kavu,
Tako mu je Vuče govorio:
„Moj ujače Daša Vojvodiću, 245
Zlo ni jutros jutro osvanulo,
Ito bijela' klikovaše vila,
Od planine sa vrh Brajanice,
A imeni Dašu Vojvodića:
Vila kaže udrili im Turci 250
Udarili na Mokru široku
I posjekli trideset čobana
Plijenili prebijelo stado
Po glasu je bjelogorska vila —
Po imenu Josif Vukoviću, 255
A ovako besjeđaše vila:
„Đe si Daša niđe te ne bilo,
Al’ ne čuješ al’ za to ne mariš,
Ako piješ na čardaku vino,
Vino ti se na rane izlilo, 260
A rakija na grlo bijelo
I sa tvoje dva mila sestrića:
Ako jašeš bijela đogina,
Sjutra ti ga drugi pojahao;
Ako ljubiš na dušeku ljubu, 265
Sjutra ti je drugi obljubio.
Đe trebalo niđe ve nemalo,
No ustajte ako Boga znate,
Potrčite Ćafi grijedolskoj,
Ne biste li ufatili Turke 270
I ne bi li što god osvetili."
Kad je Daša razumijo r’ječi?
Bogami mu milo ne bijaše,
Al’ mu druga biti ne mogaše.
U tom Daša riječ progovara: 275
A da grdna glasa od planine;
Grdna glasa Bog da ga ubije,
Pa povika Komlen barjaktara:
„O sestriću Komnen barjaktare,
Nu izidi kod bijele crkve 280
Te ćeš dobro razumjeti glasa,
Šta je gore u planini bilo
I glas podaj uza Šekulara?
Neka nose kuke i motike,
Nek itaju na Mokru široku, 285
Da kopaju leše u planinu,
A mi ćemo Ćafi Prijedolu,
Ne bismo li preteknuli Turke
Ne bil naše jade osvetili,
Al’ od stada šelju zauzeli, 290
Da vidimo kud odjavi stado.“
Odmah Komnen na noge skočio
I evo ga kod bijele crkve,
Na Glavicu na kraj Zabrnjica,
Pa pošto je razumio priču, 295
On glas dade lomnu Šekularu:
„Pokupite kuke i motike,
Pa hitajte na Mokru široku
Ukopljite leše u planinu!“
Pa se Komnen natrag povratio, 300
A Daša je viku učinio:
„Sluge moje konje sigurajte,
Da idemo Ćafi Prijedolu."
Odmah sluge konje siguraše,
Tri viteza na noge ustaše 305
I zelene mače pripasaše
Pa s lećeše niz tanka čardaka
Te njihove konje zakročiše,
Evo ti ih preko Šekulara,
Dok dođoše na Kutlovac ravni, 310
Tu su svoje konje odjahali,
Te su malo konje odmorili
I junaci vode se napili,
Pa otalen konje pojahaše,
Koliko ih gone polagano 315
Kad su Ćafi prijedolu bili
Krvava ih pjena popanula,
Na Ćafi su konje odmorili
I tu malo Srbi počinuli
Počinuli, razgovaraju se. 320
No besjedi Daša Vojvodiću:
„Moj sestriću Levačina Vuče,
Da l’ su davno prolazili Turci
I bijelo projavili stado?“
Al’ besjedi Levačina Vuče: 325
„A Boga mi Daša Vojvodiću
I ako su prolazili Turci
I bijelo projavili stado,
Da mi naše konje odmorimo
I junački umor oturimo; 330
Ćera ćemo do Gusinja Turke."
U riječi u kojoj bijahu
Vjetra nije, a planina ječi
Od bijela Dašinoga stada.
Stoji bleka ovce i jagnjeta; 335
Stoji vreka koze i jareta;
Stoji rika krave i teleta;
Prolijeću suvati volovi;
Odliježu planinski dolovi.
Kad se dobar jupak pomolio, 340
Dobar junak Vuka Latinine,
Na vrančića Dagainoga sina,
Kojega je Vuka pogubio
I njegova vranca zadobio;
Na vrančića noge prekrstio, 345
U krvave diple udario,
Na sviralu Vuka poturio;
Lulu pije uz tamburu bije;
Popijeva Dašu Vojvodića:
„Da je viđet Daši Vojvodiću 350
Na ždrijelo Ćafe Prijedola,
Kud mu javi prebijelo stado
Ne biše se projavile ovce
Bez mrtvijeh i bez ranjenijeh
I grdnijeh rana po tijelu!" 355
No to Daša i sluša i gleda.
Od žalosti kamen bi prskao,
A nekmo li srce u junaka!
U to viđe Levačina Vuče
Na vrančiću Vuku Latinina, 360
Pa on skoči na noge viteške
I zelena mača dofatio;
Od ista mu udariti šćaše,
Ali daša Vuku ne davaše:
„Ne, sestriću, Levačina Vuče, 365
Jer ćeš njemu četu razagnati
I četa će gorom pobježati,
Pobježati gorom i planinom,
Te nećemo osvetit čobane,
Ni krvove naše oduzeti. 370
Dok se skupi i četa i stado
Na veliku Ćafu Prijedolsku;
Onda ćemo njima udariti,
Pa što da Bog i pomože kome.“
Tako Vuče malo pričekao. 375
Onda Daša njima govorio:
„Moj, sestriću Komnen barjaktare,
Ti ćeš njima udrit od Ječmišta,
A ti Vuče s Đafe Prijedola,
Ja ću Daša od Čakora proći, 380
Da unutra četu savijemo,
Da ne damo njima pobjegnuti,
E da bismo štogod oduzeli."
Sestrići ga divno poslušaše
I tako su njima udarili. 385
Skoči Vuče na noge viteške
I u ruke mača zelenoga,
Pa je Vuki tako besjedio:
„Stan koji si na konja vrančića?
Čijega si vranca zadobio? 390
Nijesi ga parama platio,
Teke ćeš ga glavom ako Bog da;
Stan polako da ga podvoimo,
Na ostrice i ruke desnice!“
Latinin se Vuka uabio, 395
A u to mu Vuče udario;
Na Vuku je juriš učinio.
Udari ga mačem zelenijem
I njegovu posjekao glavu;
Ala banda zaturi se kavga, 400
S tri bande ttm Srbi udariše;
S jedne bande Komnen barjaktare,
S druge bande Daša Vojvodiću,
A s treće je Levačina Vuče.
On siječe i četu razgoni, 405
Sa zelenim mačem u rukama,
Prolijeće Levačina Vuče:
„A da đe si, Komnen barjaktare,
I ujače Daša Vojvodiću?
Utekoše niz Veliku Turci, 410
No naprijed za nevolju ljutu."
No besjedi Daša Vojvodiću:
A neboj se, Levačina Vuče,
Ne da Daša da begaju Turci,
No razgonim i siječem Turke 415
Sa mojijem mačem u rukama.
Ozad ćera Komnen barjaktare,
Pa razgoni i siječe Turke;
Na Ćafu ih nagna Prijedolsku.
No sreta ih Levačina Vuče 420
Sa ujakom Dašom Vojvodićem.
Niz Veliku naćeraše Turke —
Ciče Turci kao gorski vuci;
Jer ih gone tri srpski viteza.
Kad sidoše nasred od Velike, 425
(Od tada se i zovu Cinuše,
Što cičahu niz njih' Arbanasi).
To uteče Latinin Ivane,
Na đogata konja njegovoga,
No ga Daša ćera na đogina; 430
Na đogina konja krilatoga,
Dok Veliku prođe svukoliku,
A kad na dno od Velike dođe,
Tu uhvati Ivan Latinina
I pogubi Ivana glavara, 435
Pa se otle Srbi povratiše.
(Od tada se zove Ivan polje
Što tu Daša pogubi Ivana
Kako tada tako i dovijek).
Otole se Srbi povratiše 440
I njihovo stado povratiše
I dođoše na Mokru široku.
Kad dođoše na Mokru široku
Još nebjehu leše ukopali,
Pa se s mrtvom đecom izgrliše. 445
Ukopaše trideset čobana,
A pošto su đecu ukonali,
Daša pjeva iz grla bijela:
Prosta vama s anđelima duša:
Dobro sam ve, đeco, osvetio, 450
Za svakoga, đeco, po dvoicu
Za Milana sina četvoricu.[2]
To je bilo kad se vino pilo,
Ovđe nam se mir i zdravlje vilo,
Mir i zdravlje i pomoć od Boga!... 455
Učit Simo R. Mijović—Planinac.
Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg
