Presahnula zelena livada,
Presahnula pa se podmladila,
Po njoj Ivo vrane konje pase,
Sestrica mu ručak donosila.
Sjede Ive ručak ručavati 5
A sestrica lice umivati,
Sijnu lice kano jarko sunce;
Al' govori Senjanine Ivo:
„L’jepa lica, moja sejo draga!
Grjehota je da ga tuđin ljubi 10
Već da ti ga ja brat Ivo ljubim!“
Al' govori sejo Ivanova:
„Braca Ivo, okreni se suncu,
To iz tebe vila progovara.“
— „Nije vila već što si mi mila.“ 15
Kad to čula sejo Ivanova,
Skupi skute u bijele ruke,
Ona bježi preko polja ravna
Kano zvjezda preko neba sjajna.
Daleko je ugledala majka, 20
Još jo bliže pred nju išetala,
I govori ostarjela majko:
„Što je tebi, moja šćeri draga?“
— „Ne pitaj me, moja mila majko!
Dajde meni jednu krpu platna 25
Da sakrijem lice od Ivana
Od Ivana kano od tuđina.“
Srpske narodne pesme (ženske), većinom ih u Slavoniji skupio Đorđe Rajković. Izdala "Matica srpska", u Novome Sadu u štampariji Ignjata Fuksa, 1869., str. 132-133.
