Opet to isto
Protužili Turci Udbinjani,
Tuže jadni, i nevolja im je,
Jer nikako živjeti ne mogu
Od hajduka staroga Mijata.
Gule brade, a o jadu rade,
E ne znadu šta će i kako će.
K njima dođe stari Memed-aga,
I ovako riječ progovara:
"Čujete li, Turci, braćo draga,
"Ja bih reko, ne porecite mi,
"Da pošljemo caru u Stambolu,
"Da nas brani od starog krvnika."
Turci bjehu, r’ječ begenisahu,
Listo prave knjigu na koljeno,
Te je šilju caru u Stambolu,
Ovako mu Turci u njoj pišu
(Ne pišu je crnim murećepom,
Nego s krvcom aga i begova):
"Sultan-care, dragi gospodare,
"Aman, care, ako Boga znadeš!
"I za sveca koga vjerujemo,
"Za alkoran koga poštujemo,
"Al’ ne čuješ, al’ za nas ne haješ,
"Izginusmo ludo i sramotno
"Od junaka hajduka Mijata,
"Koji danom leži po pećinah,
"A po noći u Udbinu siđe
"Su trideset njegovi ajduka,
"Kule pali, a siječe Turke,
"Robje vodi, a plijeni blago.
"Mi ovako živjet’ ne možemo."
Kada caru knjiga dolazila,
I kad viđe što mu sitna piše,
Udari se rukom uz koljeno,
Pršte nova čoha na koljenu,
Burme zlatne na desnici ruci,
Bradu gladi, ovako govori:
"Gle kurviću hajduče Mijate,
"Ti li zulum gradiš na krajinu!"
Pa poviknu sluge naokolo:
"Hajde, sluge, na đuzli kapiju,
"Učinite telar u pazaru:
"Ko uvati hajduka Mijata,
"Il’ Mijata il’ njegovu glavu,
"Mijatova sestrić’ Marijana,
"Evo njemu cio tovar blaga,
"I evo mu sablja demiškinja,
"I evo mu konja nejahana,
"I evo mu moja sinđelija,
"Da ga vezir pogubit’ ne može,
"Dok čestita cara ne zapita,
"I suviše harač da ne plaća,
"Dokle bude živjet’ na svijetu."
Telar viče od jutra do mraka:
"Je li majka rodila junaka,
"Al’ sestrica brata uzgojila,
"Zaručnica momka zaručila,
"Ko će poći Senju bijelome,
"I ufatit’ hajduka Mijata,
"Mijatova sestrić’ Marijana,
"Il’ ufatit’ il’ donijet’ glave,
"Evo njemu cio tovar blaga,
"I evo mu sablja demiškinja,
"I evo mu konja nejahana,
"I evo mu careva pečata,
"Da ga vezir pogubit’ ne može,
"Dok čestitog cara ne zapita,
"Da ne plaća do smrti harača."
Viče telal tamo i ovamo.
Ko čujaše, čut’ se ne smijaše,
Neko broji puca na dolamu,
Neko gleda u zemljicu crnu,
Kako raste trava na zavojke,
Kao dojke u mlade đevojke,
Al’ ne gleda Tomičić Radonja,
No telala među oči crne;
"Ja ću poći, carevi telare,
"Usred Senja grada na krajinu,
"Ja sam rodom isred Senja grada,
"Znam Mijata dobro i lijepo,
"I njegova sestrić’ Marijana."
To izreče, na konja se baci,
I pred cara u dvor ušetao,
I ovako caru besjedio:
"Ja l’ ovako, care gospodare,
"Da ti davaš cio tovar blaga,
"I da davaš sablju demiškinju,
"Da ti davaš konja nesedlana,
"I da davaš tvoju sinđeliju,
"Da ga vezir pogubit’ ne može
"Dok čestita cara ne zapita,
"I da arač do smrti ne plaća,
"Ko uvati hajduka Mijata,
"Il’ Mijatu odas’ječe glavu."
Kada care riječ saslušao,
Progovara, pak se nasmijao:
"Istina je delijo neznana,
"Al’ bojim se ne ima junaka,
"Ko će moje dare odnijeti."
Reče Rade: "Ja ću, gospodare."
Care reče: "Bog će sreće dati,
"Al’ je u te jadno pouzdanje,
"Ti Mijata ni vidio nisi,
"Kamoli ćeš šnjime boja biti."
Ondar Rade caru pokloni se,
Pak se svoga dora dofatio,
Ode pravo Senju na krajini.
Putem ide, a o jadu radi,
Kako li bi dobio Mijata:
Na junaštvo ili na prijevaru.
Kad Radonja na dvorove dođe,
Kad li mu je sreća priskočila,
Dobra sreća, al’ duši nesreća,
Ludo mu se čedo pmašilo,
Ludo čedo bješe muška glava.
Ondar reče Tomičić Radonja:
"Evo zgode, a evo prilike
"Da Mijatu odas’ječem glavu."
Pak se kurva brzo dosjetila,
Ode pravo Mijatu hajduku.
Al’ Mijata doma ne bijaše,
Nego nađe tananu robinju,
Đe mu šika u bešici sina,
Pak joj Rade riječ besjedio:
"Bogu tebe, tanana robinjo,
"Đe je tebe Mijat gospodare?"
Ona njemu pravo kazivaše
Da j’ otišo u lov u planinu
Su njegovo trideset ajduka.
Ondar njojzi Rade govorio:
"Molim tebe, tanana robinjo,
"Kad se Mijat iz planine vrati,
"Pozdravi ga i ruke celivaj,
"Neka dođe sjutra dvoru mome,
"Muško mi se čedo pridodalo,
"Krstim čedo sjutra oko podne,
"Njega zovem za krštena kuma."
Riječ reče, a natrag se vrati,
Te doziva dva svoja sestrića,
Pred kuću mu zelena narandža,
U grane je oba zaklonio,
I ovako riječ besjedio:
"Kada Mijat iz kuće izide,
"Vi na njega oganj oborite.
"Jedan gađaj hajduka Mijata,
"Drugi gađaj sestrić’ Marijana."
Kad je bilo jutru oko podne,
Al’ evo ti hajduka Mijata,
Sobom vodi mlada Marijana,
Da kumuje i da gospoduje.
Uljegoše oba u dvorove.
Lijepo ih Rade dočekao,
I krstiše ono čedo ludo,
Napiše se vina i rakije,
I ostale svake đakonije.
Kada viđe Radova ljubovca,
Žao kumi Mijata hajduka,
I žao joj mlada Marijana,
Al’ ne smije ništa da govori,
Nego roni suze niz obraze.
Pitao je ajduče Mijate:
"Što je, kumo, tako ti Jovana!
"Što si tako sjetno nevesela,
"Ali si se najedila, kumo,
"Jer te nisam divno darivao.
"Hoću, kumo, amanat ti davam,
"Tek što prvo u pazaru uđem."
Odgovara ljuba Radonjina:
"Nijesam se najedila, kume,
"Ti si mene divno darovao,
"Ti si s darom mene zastidio,
"Nego mi je cmiljeti nevolja,
"Imala sam dva siva sokola,
"Odbjegoše u žutu narandžu,
"Niti lete ni grohote glasom,
"Dobro nije po me ali po te."
Ovo njemu jadna govoraše,
Ne bi li se Mijat opazio,
I narandži grane ugledao.
Za to Mijat ništa ne hajaše,
Nego reče: "S bogom, mili kume."
Za njim jadna kuma pristajaše,
Te junacin’ pleći zaklanjaše,
Ćaše pomoć’, ali ne mogaše,
Puče jedna puška iz nerandže,
Puče puška, ostala mu pusta,
I pogodi hajduka Mijata
Usred pasa, ukide ga s glasa.
Pade Mijat na zelenoj travi,
I ne reče nego tri riječi:
Jednom reče: o nevjero, kume,
Drugom reče: bježi, Marijane,
Trećom reče: primi, Bože, dušu.
