Opet zla svekrva

Bile su dvije sirote bez oca i matere. Stojeći jedan dan na prozoru vide, đe ispred njihove kuće prođe carev sin, pa će reći mlađa: "Ah lijep li je oni carev sin! da me hoće uzeti za ženu, rodila bih mu sina i šćer na jedan put sa zlatnijema zvijezdama na čelu". Ovo nekako dočuje carev sin, pa oni čas otide i ovu đevojku vjenča, pa šnjome doma. On nije imao oca, nego samo mater, vrlo opaku i zloga srca, koja kad sagleda sina i nevjestu, naijedi se žestoko i stane koriti sina, zašto je vjenčao đevojku, koja nije njemu prilika; ali joj ukor bi zafajdu, nego počne misliti, kako će snasi svojoj kradimice do glave doći, ali ni to od sina ne mogaše. I tako ova mlada carica zatrudni, te njezin muž dobavi od nekuda jednu proročicu i upita je, da mu kaže, šta će mu žena roditi, a ona mu odgovori: "Rodiće ti zajedno sina i šćer sa zlatnijema zvijezdama na čelu, nego pazi dobro, da ti se od nje i od dvoje đece što ne dogodi." Priđe nego mu se žena porodi, dođe nekaka preša ovome carevu sinu da ide na vojsku, pa bojeći se ženi i đeci dozove svoju opaku mater i reče joj: "Zaklinjem te nebom i zemljom i svijem što je na svijetu: čuvaj mi ženu i ono što rodi, doklen se ja vratim." On otide, i malo po tom rodi mu žena najedanak sina i šćer sa zlatnijema zvijezdama na čelima, ali mater njegova na mjesto ovo dvoje đece podmetne dvoje malo štenadi a đecu od matere sakrije, zatvori ih u jedan kovčežić i dobro zapečativši da ih jednoj sluzi govoreći: "Hajde s ovijem kovčežićem te ga zakopaj u zemlju u kakoj pustinji ili utopi u rijeku kaku; i ako to ne učiniš što ti govorim, ne dolazi mi već na oči bez svoga nenadnoga čuda." Sluga noseći kovčežić pustinjom ču, đe plaču đeca, te polako otvori zaklop, kad vidi ovo dvoje đečice kao dvije zlatne jabuke i na čelima zvijezde, ražali joj se, te ih ne šćedne zakopati u zemlju, nego ih baci u jednu jažu od mlina, pa se vrati doma i kaže staroj carici, da je zakopala u zemlju u jednoj dubravi, i ona joj vjeruje. Onu istu večer zatisne se okno od jaže i zaustave se kola od mlina brašnenoga, a mlinar istrči da vidi šta je, kad nađe oni kovčežić, i otvorivši ga vidi jadnu đečicu, ali kad vidi zvijezde im na čelima, još se više začudi, pa dozove ženu svoju, a ona đecu podoji i stane ih paziti kao i svoju rođenu. Carev sin došavši s vojske odmah upita mater, đe mu je žena i šta mu je rodila, a ona mu odgovori: "Zlo i naopako za tebe, sinko! Ona ti je rodila dvoje štenadi, i ja ih nijesam smjela od tebe ubiti ili baciti, nego nagnala sam tvoju ženu da ih doji, doklen ti dođeš; i eno je zatvorene u tamnici u gvožđu, i kod nje su štenad, pak ti sad čini od nje što hoćeš." Kad ovo ču carev sin, smrtni ga znoj dopade od velike tuge i žalosti, te poleti s nožem u tamnicu, da zakolje i ženu i štenad. A kad diže ruku nad njom da je posiječe, razrika se žalosna mu žena: "Ah za Boga! ne ubij me! ništa ti kriva nijesam, nego me tvoja mati evo ovoliko vremena ovđen u tamnici zakovala, i podmetnula dvoje štenadi, a moju lijepu đecu negđe obestrvila; nego se smiluj na mene!" Carev sin kad to ču, razmisli i sažali se na nju, pa stane ispitivati i mater i sve dvorane, ali ne mogaše ništa razabrati, nego svi mu kažu ono, što mu je pasja mati nalagala, i već ne znadijaše, šta će da radi, ili svoju ženu da zakolje ili da ide po svijetu tražiti svoju đecu. Ono dvoje đece igrajući se jedan dan po jednoj livadi prikaže im se jedan mladić u bijelijem haljinama sa zlatnijem krilima – a ovo je bio anđeo Božji – i reče im: "Hajte doma; evo vam ovi štap, pak njime štogođ vam bude potreba, kucnite njime te ćete imati. Tako ćete doći u jedan grad, te uljezite unutra, i đe najviši dvor vidite, kucnite ovijem štapom u vrata, te će vi se vrata sama otvoriti, pa zavičite: Ah, đe si žalosna majko naša? đe si? izađi i dođi da nas izgrliš a mi tebe; već je vrijeme." Brat i sestra poslušaše i uzevši štap otolen hajde hajde hajde, doklen ih oni štap do same očine kuće dovede, te kako ih je naučio oni anđeo, tako i učiniše: zakucnuše i zavikaše, i na njihov glas otvoriše se vrata, i oni uljegoše u kuću. Ali ih u taj mah opazi stara carica i poznavši ih prepade se, te brže bolje smače s prsta od ruke jedan prsten i natače ga na oni štap, koji imaše u rukama carev sinčić, te on u oni čas zanijemlje, ali sestra mu kad to viđe, uze oni štap i strese s njega prsten, pa udari staru povikavši: "Ti zanijemi; a ti, brate moj, progovori." Te stara ostade nijema, a brat joj opet poče govoriti. Ovo sve gledaše otac njihov, pak kad ih začuđen upita, ko su, oni sve kažu, kako je i što je bilo, te on odmah izvadi im majku iz tamnice i uze je opet za svoju ženu zajedno sa sinovima, a slugama zapovjedi, te mater njegovu zatvore u jednu bačvu katramom oblivenu i zažde je nasred grada.

Izvor

• Karadžić, V. S. 1870. Srpske narodne pripovijetke, drugo umnoženo izdanje. Beč, u nakladi Ane, udovice V.S. Karadžića. str. 233–236.

Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Vuk Stefanović Karadžić, umro 1864, pre 160 godina.