Ona
(slika iz sanatorijuma)
Usahnuli prsti njeni
preletaju vrh pijana
A iz njega kô da jeca
prigušeni, težak zvuk.
I, dok njene oči krupne
bolesničkim ognjem gore,
I bijeli se Alpi žare,
i večernja pada sjen –
Sa usnica njenih, tiho,
kao grane kad šumore,
Šaputanje pjesme pada i ubrzan disaj njen.
O, bolesno, bijedno dijete,
na čijeme licu tako
Izumire mladost bujna
i njezin se gubi sjaj,
U zvucima tim očajnim
za čim čezneš, i polako
Sanjalačka tvoja duša
u koji li bludi kraj,
I šta hoćeš? Da l' to srce,
u morima uspomena,
S gorkim bolom prošlost budi
u zvucima od Šopena?
I u njima oplakuje svoju ljubav, svoje
[nade,
I ljepotu i svu mladost
što čemerno mrije sade?
Ah! u tvojim mladim grud'ma,
gdje prerani život mrije
I njegova svjetlost trne
i nastaje duga noć,
Tvoje srce život čeka
i vječno se nadom grije –
Dok mi znamo, s bolom znamo,
teško da će ikad doć' ...
