Omer i Anđelija
Vnno pije trideset Turaka,
Među njima Mujo i Alija,
A pred njima Tanković Osmane;
Dok zavika Dizdar od Udbipe,
Dok zavnka Tanković Osmanu: 5
„Ču li mene, Tanković Osmane,
Ajd' ispali do dva aberdara[1],
Vr’jeme došlo ići u Kotare.“
To je Osman njega poslušao,
On uzima do dva aberdara, 10
On uzima u bnjele ruke,
Pa on ide na polje široko,
Te ispali do dva aberdara;
Zelen bajrak on tudi razape.
Čim pukoše do dva aberdara, 15
Zelen bajrak[2] on tudi razape,
Sakupi se do trista vojnika,
Te pođoše dolje niz Krajnnu,
Niz Krajinu oni naniđoše,
Sve dva i dva pjesmu zapjevaše, 20
Sve dva i dva konje poigraše,
Al ne pjeva Tanković Osmane,
Niti igra debela zelenka,
Družina je njemu govorila:
„Oj Osmane, jedna ženska glavo, 25
Ajd' se vrati dvoru bijelomu,
Te ti uzmi misirsko povjesmo,
Kad ne smiješ ići u Kotare.“
Kad je Omer r’ječn razumio,
Što je njemu družba govorila, 30
On ee vrati svom bijelom dvoru,
Pred njega je ljuba izlazila,
Pa je njemu tio govorila:
„O Osmane, ujela te guja,
Zar ti vodiš četu u Kotare? 35
Znaš li bolan, ujela te guja,
Da je tamo davno pognnuo,
Pognnuo Mujo i Alija
Zar ćeš ići jadan bez Omera,
Oćeš jadan pričekat Omera?“ 40
Pa se vrati mlada u odaju
Te doziva nejaka Omera;
„O Omere, moje djete drago,
Ide Dizdar danas u Krajinu,
I sa njime trideset Turaka 45
I pred njima Tanković Osmane
Osman se je potle povratno."
Kad Omere riječ razumio,
Razumio što mu majka kaže,
Lagan’ skoči od zemlje na noge, 50
Pa na mater ršum[3] učinio
Daj mi mati đuzeliđensiju[4],
Da ja idem za njnm' u Krajinu."
To je majka njega poslušala,
Pa otvara popete sepete, 55
Pa izvadi đuzeliđensiju,
Pa mu nosi u gornju odaju,
On se evlači, pa se preoblači,
A sluge mu konja opremiše,
Opremnše debela đogina. 60
Osmane je njega počekao,
Počekao u mermer avlnji.
Kad se Omer l'jepo nakitio,
Tad povika vjerne sluge svoje:
Vjerne sluge, povedte đogina, 65
V’rjeme došlo valja putovati!“
Kad su sluge r’ječi saslušale,
Saslušale svoga gospodara,
Polećeše kao lastavice,
Đogina mu bijela dovedoše, 70
Tad su oni zdravo polazili,
Malo gone, al brzo stigoše.
Kad su bili na domak Kotara,
Tuj su oni noćcu zanoćili,
Kad u jutru jutro osvanulo, 75
Osvanulo i sunce granulo,
Tad govori Dizdar od Udbine
Tad govori svojoj družbinici:
„Hajte braćo, da bježimo dalje,
Ostavimo to tursko kopile.“ 80
Al je Omer oda više mudar,
Viš’ glave je đognna svezao,
Al’ mu đogat dobar mejdandžnja,
Pod njime je endek[5] iskopao,
Dok se Omer u endek svalio, 85
Kad se Omer od sna probudio,
Pa pogleda s desna na lijevo,
Tu ne bješe niko osim Boga,
Osnm Boga i vjernoga đoga,
Sva mu družba bijaše utekla, 90
Tad on skočn na noge lagane,
Pa dovati bijesna đogina,
Pa on ode tamo za družinom.
Malo goni al brzo dostiže,
Kad je doš’o na domak Kotara, 95
Ugleda ga njina družbinica,
Tuj su oni vjeće učinili,
„Ev’ stiže nas nejačak Omere!“
Dok zavika Dizdar od Udbine:
„Je li majka rodila junaka, 100
Je l’ ga danas ovdje potrefila,
Koj’ će ići u Vlaške Kotare,
A do kule Gavran kapetana?“
Svi junaci nikom ponikoše,
A u crnu zemlju pogledaše, 105
Kako trava na zavojke raste,
Baš ko dojke u mlade djevojke;
Al’ ne gleda nejačak Omere,
Al’ ne gleda u zelenu travu,
Već Dizdaru među oči crne. 110
Tad’ povika nejačak Omere:
„Ev’ junaka, rodila ga majka,
U društvu ga danas potrefila,
Koj' će sići u Vlaške Kotare,
A do kule Gavran kapetana!“ 115
Pa on skoči od zemlje na noge,
Pa poleće dolje niz Kotare,
Za njim leti Tanković Osmane,
Pa govori Tanković Osmane,
Pa govori nejaku Omeru: 120
„Stan’ Omere, ujela te guja,
Ne ide se tako u Kotare!“
On zastavi nejaka Omera,
Njemu majka perčin odgojila,
Al Osman mu perčin izvadio, 125
Pa on plete sitne pletennce,
U njeg meće krste i ikone,
Još nekake sitne merdžalise.
Tad govori Osman ka Omeru:
„Kada siđeš junak u Kotare 130
Na prvu ćeš stranu udariti,
Tude sjedi trideset katana,
Što čuvaju milog baba tvoga,
Mrtvu njemu oni ne vjeruju,
Da im kakve jade ne zadade; 135
Ti ćeš njima Boga nazivati,
Oni će ti vako govoriti:
„Da si zdravo od mora katanče
I tako ćeš zdravo prolaziti.
Kada prođeš trideset kataia, 140
On’ čuvaju mrtvoga čovjeka,
I ašicu[6] nejaka Alima
I njima ćeš Boga nazivati,
I tuda ćeš zdravo prolaziti.
Kada dođeš Gavran kapetanu, 145
Pitaće te Gavran kapetane:
Odaklen si od mora katano,
Odaklen si od kog li si grada?
Ti ćeš njemu vako govoriti:
„Ja sam glavom od Budima grada, 150
Služio sam budimskoga kralja,
Služio ga devet godinica,
Pa mi ne da pare ni dinara,
Već sam čuo da imade ovdje,
Da imade Gavran kanetane, 155
Pa ga tražim po bijelom svjetu,
Ne bi l’ kod njeg ljeba izdvorio.
Kad to začu Gavran kapetane,
To je njemu vrlo milo bilo,
Pa on čini veliko veselje, 160
On sakupi trides’t djevojaka
I pred njima dilber Anđelija,
Sve djevojke pjesme pripjevaše
Al’ ne pjeva dilber Anđelija,
Uz nju ide lijepa Marica 165
Ona nosi pletenu kandžiju,
Pa udara dilber Anđeliju:
„Pjevaj kujo, dilber Anđelijo,
Nejma tebi nejaka Omera!“
Kad je Omer riječ razumio, 170
Razumio što Marica kaže,
On prilazi Gavran kapetanu,
Pa je njemu vako govorio:
„Je li izun[7] Gavran kapetane,
U lijepo kolo djevojaka?“ 175
„Jeste izun tanano katanče,
Baš ako ćeš i kod moje Anđe.“
To je Omer jedva dočekao,
Te od zemlje na noge skočio,
On s' uvati u lijepo kolo, 180
U lijepo kolo djevojaka;
Kod Anđuše kolo raskinuo,
Anđuši se za ruku prihvati,
Za ruku je bjelu pritiskuje,
A nogom je lahko pričepljuje, 185
Anđeluša je njemu govorila;
„Odmakni se tanano latinče,
Ja nijesam odgojila lice,
Da me ljube tanani Latini,
Već delija nejaki Omere.“ 190
Onda Omer njojzi govorio:
„Po čemu bi poznala Omera?
Njem’ govori dilber Anđelija:
„Poznala bn ja mlada Omera,
Kad je Omer još nejačak bio, 195
Kazivo mi j’ babo i amidža,
Slatki babo Mujo n Alija,
Da je Omer iz bešike[8] pao,
Kad je nejak iz bešike pao,
Da je pao u vatricu živu.“ 200
Tad govori nejaki Omere
Tad govori dilber Anđeliji:
Je li vjera, dilber Anđelijo,
Da me ne ćeš bratu prokazati?“
Njem’ govori dilber Anđelija: 205
„Jeste vjera, nejaki Omere!“
Tad uzgrnu nejaki Omere,
Tad uzgrnu svilene rukave,
Pa pokaza nnšan[9] na mišnci,
Da j’ opržio lijevu mišicu, 210
Kad je nejak u vatricu pao.
Kad to viđe dilber Anđelija,
Zapjevala grlom bijelijem:
„Ko je prvi došo na muštuluk[10],
Na muštuluk Gavran kapetanu, 215
On mu daje blago nebrojeno;
Ko je drugi na muštuluk došo,
On mu daje konje nejahane;
Ko je treći na muštuluk došo,
On mu daje čou[11] nederanu." 220
Tuj' so čini veliko veselje.
Sjutra danak kad je osvanuo,
Onda veli dilber Anđelija:
„O moj brate, Gavran kapetane,
Ja bi tebe za nešto molila, 225
Da mi dadeš izun i slobodu,
Da izađem na vrelo studeno,
Da povedem trideset djevojaka."
Njoj govori Gavran kapetane;
„Slobodno je, dilber Anđelija, 230
Ti nzađi na vrelo studeno,
Te povedi tridest djevojaka
I ako ćeš mlađano katanče.“
Kad je Anđa brata razumjela,
To je ona jedva dočekala, 235
Pa od zemlje na noge skočila,
Te skupila trijest djevojaka
I sa njima mlađano katanče,
Kad su bili na vrelo studeno,
Al’ da vidnš nejaka Omera, 240
Podvikuje nz grla bijela:
„Gdje s’ Osmane, niđe te ne bilo,
Evo brate lova iz nenada!“
Kad je Osman njega razumio,
On poskoči na noge lagane, 245
Pa je njemu odmah dolazio,
Zarobiše tridest djevojaka
I sa njima dilber Anđeliju,
Pa odoše u goru zelenu.
Tuj su svoje društvo sastavili, 250
Omer im je blago podjelio,
Podjelio lijepe djevojke:
Svakom momku po dobru djevojku,
I Dizdaru lijepu Maricu,
A on uze dilber Anđeliju, 255
Pa je ljubi dok se ne probudi.
Pribilježio Vasa M. Đuković.
Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg
