Pređi na sadržaj

Oklada Kraljevića Marka

Izvor: Викизворник

* * *


Oklada Kraljevića Marka

S večera se oženio Marko,
Dopis Marku tri knjige dođoše;
Knjige štije Kraljeviću Marko,
Knjige štije, grozne suze lije.
K njemu dolazi stara mila majka: 5
»Otkud knjige, od kog’ li su grada?« 
»Nisu knjige ni od jednog grada,
Već su knjige od tri pobratima.
Jedna knjiga meni zapovijeda,
Da sam brže u bijelu Sibinju 10
I da krstim dva Jankova sina,
Do dva sina, do dva pobratima.
A druga mi knjiga zapovijeda,
Da sam brže u bijelom Budimu,
I da vjenčam kralja i kraljicu. 15
A treća mi knjiga zapovijeda,
Da sam brže za cara na vojski;
Vojevat ću pet godina dana,
A ja sam se skoro oženio,
Pa još nisam ljube obljubio.« 20
Pa besjedi Kraljeviću Marko:
»Oj starice, moja mila majko,
Nauči me, štogod bolje znadeš,
Kako bih ja brže izvršio,
Izvršio i kući došao.« 25
Besjedila stara mila majka:
»A ti idi, drago dijete moje,
A ti idi u bijeli Sibinj,
I ti krsti dva Jankova sina,
Do dva sina, do dva pobratima; 30
I tu, sine, dane ne potroši,
Pa ti idi u bijeli Budim,
I ti vjenčaj kralja i kraljicu.
Pa ti dođi dvoru bijelomu,
Pa ti svjetuj ljubu Anđeliju, 35
Pa ti idi za cara na vojsku;
Tud će biti svakakve oklade,
Da ti ne bi ljube prevarili!« 
Kad je Marko majku razumio.
On se sjede na Šarca konjica, 40
Pa on ide u bijeli Sibinj,
Pa on krsti dva Jankova sina,
Do dva sina, do dva pobratima,
I tu nije danka dangubio.
Pa on ide u bijeli Budim, 45
Pa on vjenča kralja i kraljicu,
I tu nije danka dangubio.
Pa on dođe dvoru bijelomu,
Pa svjetuje svoju vjernu ljubu.
Da je Turci ne bi prevarili, 50
Pa on ode za cara na vojsku;
Vojevao pet godina dana.
Kad je bio petoj oko polak,
Okladi se Kraljeviću Marko,
Okladi se s Turci janjičari. 55
Okladi se Ture Nazdraija,
Da će otić dvoru bijelomu,
I prevarit ljubu Kraljevića,
Da će donijet burmu pozlaćenu,
I odrezat lijevu pletenicu. 60
Pa besjedi Ture Nazdraija,
Pa besjedi Kraljeviću Marku:
»Ako toga junak ne učinim.
Evo tebi dara od mejdana;
Ako junak ja ljubu prevarim. 65
Pa donesem lijevu pletenicu,
I donesem burmu pozlaćenu,
Dat ćeš meni Šarca konja svoga.« 
Besjedio Kraljeviću Marko,
Besjedio ’holom Nazdralji: 70
»Bre Boga ti, Ture Nazdraija,
Šta b’ s’ kladili o tursku večeru.
Već o moju jal’ o tvoju glavu.« 
A besjedi Ture Nazdraija:
»Daj ti meni sve tvoje odijelo, 75
I još k tomu sablju demeškinju,
A i svoga laka buzdovana,
I daj meni Šarca konja svoga.
Da ja idem dvoru bijelome,
Prevarit ću ljubu Anđeliju, 80
I donijet ću burmu pozlaćenu,
I od glave lijepu pletenicu.« 
Dade njemu Kraljeviću Marko,
Dade njemu sve svoje odijelo,
I dade mu sablju demeškinju, 85
I još svoga laka buzdovana,
I dade mu Šarca konja svoga,
Pa on ide preko polja ravna.
Daleko ga ljuba opazila,
Ona zove slugu Mihoila: 90
»Bre Boga ti, slugo Mihoile,
Evo ide Kraljeviću Marko,
I sablja je Kraljevića Marka,
Buzdovan je Kraljevića Marka
I šarac je Kraljevića Marka 95
A po licu Ture Nazdraija,
Nazdraija, da bi ga ne bilo!« 
Al' besjedi Mihoile sluga:
»Bre Boga ti, ljubo Kraljevića,
Ako bude Kraljeviću Marko, 100
On će vezat konja, gdje i do sad.
Ja ću metat stole nuz trpezu
I metat ću čaše po trpezi.
Ako bude Kraljeviću Marko,
On će sjedat ka svojemu stolu, 105
On će piti svoju čašu vina,
Svoju čašu zlatom izvezenu.« 
Dok je Ture u dvor dojezdilo,
I odmah je mlado pofalilo:
On ne veže konja gdje ga Marko, 110
Pa on ide gore u čardake;
On ne sjeda ka Markovu stolu,
Niti pije čašu Kraljevića,
Pa besjedi ljubi Apđeliji:
»Anđelija, vjerna ljubo moja, 115
Steri nama mekanu ložnicu,
Da idemo pospavati mladi,
Ta mnogo je nedjeljica dana,
Da kam’ nije pet godina dana,
Kako nisam junak s tobom bio.« 120
Al’ besjedi ljuba Anđelija:
»Draga dušo, Kraljeviću Marko,
Kakva te je ložnica napala,
Kad je istom podne prolazilo.« 
Još ne stoji ljuba Anđelija, 125
Ona ide u tajne čardake,
Pa dozivlje robinjicu svoju:
»Robinjice, po Bogu sestrice,
Do sad si mi robinjica bila,
A od danas po Bogu sestrica; 130
Evo tebi sve moje odijelo,
Pa ti hajde s njime u ložnicu,
Bojat se je da prijevare nije.« 
Posluhne je robinjica mlada,
Ode s njime mlada u ložnicu. 135
Kad je bilo noći po pol noći.
Usta jauk mlade robinjice,
Usta jauk kano ljute guje.
Jer joj nema burme pozlaćene,
Ni na glavi lijepe pletenice. 140
Nato skoči ljuba Anđelija,
Ona zove Mihoila slugu:
»Mihoile, vjerna slugo moja.
Sedlaj meni sivu bedeviju:
A sebika doru od mejdana, 145
Pa hajdemo u carevu vojsku,
Pogubit će Kraljevića Marka.« 
Kad to čuo Mihoile sluga,
Još ne stoji Mihoile sluga,
Već joj sedla sivu bedeviju 150
A sebika doru od mejdana.
Pa se žure u carevu vojsku.
Ali joj je Bog i sreća bila,
Nanese ju siva bedevija
Na djevera vojevodu Janka, 155
Pa mu veli ljepo umiljato:
»Kaži pravo, tako bio zdravo,
Kaži pravo, vojevoda Janko,
Koje j’ šator Kraljevića Marka,
Da ja idem njega pohoditi?« 160
Besjedio vojevoda Janko,
Besjedio ljubi Kraljevića,
Anđelijo, ljubo Kraljevića,
Lasno ćeš mu šator poznavati,
Carev šator od svile zelene, 165
A Markov je od svile crvene,
Bog bi dao, da bi ga sastala,
Jer je s Turci jako u inatu,
Izgubit će rusu svoju glavu,
Izgubit će, žalosna mu majka!« 170
Kad to čula ljuba Anđelija,
Ne će ljuba ni da sluša Janka,
Veće ide kroz carevu vojsku.
Kad je prošla oko polak vojske,
Al’ su Marka na mejdan izveli, 175
Zavezali oba crna oka,
Obje ruke užem naopako,
A na vratu lanac od tri hvata,
Kod njeg stoje do dva ćelenćefa,
Da mu mladom osijeku glavu. 180
Kad to vidje ljuba Anđelija,
Progovara sivoj bedeviji:
»Ta mi višti siva bedevijo,
Da te čuje Kraljeviću Marko,
Ali Marko, ali njegov Šarac, 185
Kojino je u turskijeh ruku.« 
Ona visnu. Šarac se odvisnu.
Da se ori kroz svu tursku vojsku.
Kad to čuo Kraljeviću Marko,
Al’ besjedi Kraljeviću Marko: 190
»Stan’ čekajet, paše i veziri,
I još do dva ćelenćefa mlada,
Ne sjec’te mi mladom rusu glavu,
Konjic višti u carevoj vojski,
Čini mi se, roda je mojega, 195
U mojoj se štali nahranio.« 
Istom oni u riječi bili,
Al' eto ti sive bedevije,
I na njojzi ljuba Anđelija.
Al' besjedi Kraljeviću Marko, 200
Al’ besjedi ljubi Anđeliji:
»Ta Boga ti, ljubo Anđelija,
Ta skini mi kapu kubakliju,
Da ti vidim tvoje pletenice.« 
Ona skide kapu kubakliju, 205
Padoše joj do dvije pletenice,
I dosižu do crne zemljice,
Ko dvije ptice, dva gavrana.
Kad to vidje Kraljeviću Marko,
Al’ besjedi Kraljeviću Marko: 210
»Još mi skini s ruku rukavice,
Da ja vidim, što na ruku imaš.« 
Kad to čula ljuba Anđelija,
Ona skide s ruku rukavice,
Al’ na ruci burma pozlaćena. 215
Kad to vidje Kraljeviću Marko,
On besjedi caru gospodinu,
On besjedi ’holo, glasovito:
»Je l’ istina, care gospodine,
Da si meni burmu poklonio, 220
Kad sam tebi Koštur osvojio,
I sve ravno oko njega polje?« 
Al’ besjedi care gospodine,
Al’ besjedi Kraljeviću Marku:
»Jest vjere mi, burma poklonita.« 225
Kad razumje Kraljeviću Marko.
Da svjedoči care gospodine,
On rastrga na ruku konopac
I sadrobi lanac od tri hvata,
Pa on jaši šaru konja svoga, 230
I pripasa svoju britku sablju,
Pa on siječe po majdanu Turke,
I posiječe dva careva sina
Pa on ide caru u šatore,
Pa on tjera cara do duvara. 235
Al’ besjedi care gospodine:
»Što to činiš, Kraljeviću Marko?
Što me turaš po mome šatoru?« 
Al’ besjedi Kraljeviću Marko,
Al’ besjedi ’holo, gromovito: 240
»Ta turam te, care gospodine,
Ta turam te, da t’ osiječem glavu.« 
Kad je čuo care gospodine,
Kad je čuo, što besjedi Marko,
Odgovara tiho umiljato: 245
»Pusti mene, Kraljeviću Marko,
Pusti mene, ja ti nisam krivac,
Što si s’ ludo okladio s Turci.
Ta Boga ti, Kraljeviću Marko,
Pa ti hajde dvoru bijelomu, 250
Pa obali dvore i timare,
Da ti nije oko njije kvara;
A ja idem mom Stambulu gradu,
Da tugujem, jer, m' isječe vojsku!«

Iz »Nevena« II tečaj


Reference

Izvor

Kraljević Marko u narodnim pjesmama, s tumačenjem manje poznatih riječi i rečenica, uredio Ivan Filipović, peto izdanje s 21 slikom, risao Vjenc. Anderle, Tisak i naklada knjižare St. Kugli, Zagreb, Ilica 30, str. 66-70.