Od pogreba do uskrsa

Izvor: Викизворник
Od pogreba do uskrsa
Pisac: Mita Popović





     Od pogreba do uskrsa

Polovina tisuću godina,
Tako veli narodno predanje.
Tako knjige starostavne pišu.
Kako pode dušanovo carstvo
Na Kosovu velikome groblju
Sa izdajstva Brankovića Vuka.
Polovina tisuću godina
Kako Turci po zemljama sude
Gde su negda oci naši slavni
Mirna svoja podigli ognjišta.
Polovina tisuću godina
Kako kosti čestita Lazara
I junačkog starine Bogdana
I njegovih devet sokolova
I bez krsta i bez obiležja
U grobovi nepoznati trunu!
Pa znate li, braćo moja draga,
Koliko je: kada vam se kaže:
Polovina tisuću godina?
Zemlja naša, što se oko sunca
Neprestano u zraku okreće,
Velika je, grdna, golema je,
Niko ne zna pravo kolika je,
Silu božju gvozden-opanaka
Poder'o bi neumorni putnik
Kad bi hteo svu zemlju da prođe
I domu se opet svome vrati.
Ali putiik, kad bi mu se dalo,
Pa da vrlo, vrlo dugo živi,
Mogao bi i pedeset puta
Grdnu našu zemlju da obiđe
Pa još ne bi toliko vremena
Odletelo na brzanih krili,
Koliko je, braćo moja draga,
Polovinu tisuću godina!
Pa kako je Srbadiji bilo
Za toliko vekova čemernih?
Da se svaka suza prokanana
Prometnula u mali kamečak:
Sad bi od njih: stena gorostasna
Dizala se nebu pod oblake.
Da j' od svakog srbinskoga vaja
Pootanuo laki povetarac,
Bi holuja sad duvala besna
Te bi tvrdu vasionu celu
Izdigla iz svojih osovina.
Da joj kapi krvce prolivene
Žedna zemlja nije progutala:
Sad iz mora velika, krvava,
K'o strašila kakva gorostasna
Tek bregovi dizali bi glave:
A sve drugo nestanulo davno.
E tako je Srbadiji bilo
Za toliko vekova čemernih,
E kad vaše propanulo carstvo
Onda Turci silni i oholi
U okove stegnuli su Srba
Pa ne daše ni danuti sužnom.
Skinuli mu krstove sa kula,
U topove zvona preliše mu
A crkvene knjige carostavne
Popališe po crkvama svima.
Rasturiše kuće i ognjišta
A pepeo naših praotaca
Pokupiše po grobovi tavni
Pa ga onda rasuše po zraku
Da ga nose vetri i holuje.
Željezom mu zemlju uzorali
Da ne nikne više tamo trava
Gde s' kaurin klanja jevanđelju.
Iznosiše globe svakojake
I bediše bedom nevidovnom
I mučiše sirotinju raju
Sisajuć' joj na pamuku krvcu.
Uzeše joj volove i ovce,
A devojke, čiste kao sunce,
Za dukate prodavaše žute
Begovima, agom i vezirom.
Oštro kolje i okovi teški
I tamnica debeloga mraka
Gdeno voda stoji do kolena
A po vodi prisojkinje siču
I vešala i razna stratišta:
To je bilo, što j' čekalo ra.ju
O božiću i uskrsu slavnom
O duhovi i o blagovesti.

Mlogo puta dizala se raja
Prot njezinog silnog ugnjetača
Al napori uzalud joj behu
Kao što bi zamanice bilo
Kad bi kogod u pomamu svome
Glavom hteo da gradove lupa. —
Malaksala i mučena raja,
Okupana u jezeru krvi,
Uvek morno pade pred dželatom
Kao golub, kad ga soko sivi
Jogunasto po vazduhu vija.

Ali puče puška nevesinjska,
U junačkoj zemlji hercegovoj
O Spasovu, o blagome danu.
Puška puče, nebo se zapraši,
Ponosita Bosna se zapali,
Crna-Gora, srpske slave sunce,
Potegnula ljute jatagane,
A Srbija, zemlja naša mila,
Ubojnoga lati se oruža
Pa polete na krvnika stara.
Da pokaju grehe praotaca
I da složno udare na Turke
Na dželate slobode i pravde
Na bednike i na krvopilce.

I tekla je plemenita krvca
I padahu nebrojene žrtve
Pod barjaci svilni i trobojni.
I gonjeno Srpstvo malobrojno
Činilo je čuda od junaštva
Da Jevropi posvedoči slepoj
Da je vredno svaka poštovanja.
Al Turska je carevina silna
A srpske su kneževine male,
Te tako je trideset Turaka
Na jednoga našeg bilo borca.
I već srpske po gorama vile
I opet se u crno uvile.
E Bošnjakom mači osvetnički
Ispadoše iz junačkih ruku
Od udara razuzdanog besa;
A Srbiji iz dubokih rana
Nemilo je krv teći počela,
Samo jošte što je Gora Crna
Alaj-barjak od slobode zlatne
U mišici visoko držala.
Ali uzdaj mlogopaćenika
Za slobodom, za pravdom i pravom
Odbio se od Avale plave
I ponosnog sivog Durmitora
I obala Neretve i Drine
Pa odleti do ledene Neve
Gde caruje care pravoslavni
Silni care braće naše Rusa,
Koji drma polovinom sveta.
Kad je care razumeo vaje
Ugnjetane i sirote raje:
On podiže silovitu vojsku,
Da se raji na nevolji nađe
Pa u viru sloge umivenu
Daj' povede slobodinom hramu
Iz kojeg je, ni kriva ni dužna,
Pet vekova isključena bila,
Još hrišćansku veru pravoslavnu
Da slobodno može ispovedat'. —
— — — — — — — — — — — —
Braćo moja, i tamo i ovde,
Koji ovu knjigu uzčitate:
Zapamtite, što vam pevac kaže
I njegove lakokrile reči.
Ovi dani, jedva dočekani
Zracima su slave obasjani,
E sada je veliko slavenstvo
Jedno telo, pa i jedna duša
Što se dično bori sa krvnikom
3a krst časni i slobodu zlatnu!“




Javno vlasništvo
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Mita Popović, umro 1888, pre 136 godina.