Od kuda su imena Dovlići i Pali?

Od kuda su imena Dovlići i Pali?  (1894)  Pisac: Božidar Čerović

Jednoga lijepog proljetnog dana krenuh se sa još nekoliko drugova na vrhunac visokoga Trebevića. Išao sam, da se tamo nadišem čistog i svježeg planinskog vazduha, jer mi onaj zagušljivi varoški bijaše baš dodijao. I zbilja čim se primih brda, počeše mi se grudi sve više i više širiti, puneći se onim čistim vazduhom, punim svježine, i krepkoće, te osjećah čisto kao neku struju kroz prsa i dok izašoh na Trebević bijah — ogladnio. Da li to bijaše pošljedica gorske čistine ili velika trčanja — ne znam, ali samo znam, da sam nako gladan nekako radije posmatrao okolinu — jer jedina želja bijaše, ne bi li gdje u blizini ugledao koju seosku kuću i tako umanjio brigu proždrljivoga stomaka. No i moji drugovi u tome kao da ne bijahu iza mene ništa zaostali. Na sjevero istoku od Trebevića na zelenim ravninama opazismo jedno seoce, kome se i zaputi odmah naše maleno društvo. I za časak kao leptirovi slećesmo u selo i tu na livadi nađosmo seljaka sa dvije snaše, gdje striže ovce. „Pomoz Bog, prijatelju” povikasmo svi kao iz jednog grla, a on nam lijepo odvrati: „Bog vam pomogo, a dokle u dobri čas”. Mi mu kazasmo već kako je koji znao i umio zaviti, samo ne bi li se dobilo ono, što nas je tu i dovelo. A naš ti brat Srbin čim sazna, da je bratija ogladnjela, šapne nešto onoj jednoj snaši, a ona ti lagano kao lepirica potrči u kuću i za čas pa ti eto pred nas puna sana mlijeka i pure; a mi ti zasjedi, te ono što je Bog d’o po naški potkusuri. Naš ti nas seljak nekako radosno sejiraše, kako se mi „Šeherlije” davimo njihovom seoskom hranom, pa se i on oslobodi — osobito kako dozna da smo svi braća Srbi — te se već eglen otpoče u veliko, pa iz tog našeg eglena evo i donosim ovdje, što mi se učini važnije, a to je postanah gornjih imena. Vidiš — reče mi pokazujući rukom — one ruševine na onim liticama, ono ti je ako si čuo Stari Grad. Zemanedli držaše ga, Boga mi ti ne znam reći: Grk li Srb li ko li bijaše. Elem Turci dođoše, da ga osvoje i padoše onamo na onu ravan — opet pokazivaše rukom — a ono ti se danas zovu Pali. No oni viđeše, da ga ne mogu šale zauzeti, te počeše misliti na prijevaru. I nađoše brate, jednog otpadnika Stanišu Golića, koji im obeća izdati grad. Nasjetova ih, da nalože čim smrkne, mnogo vatara onuda, a on da će već onog zapovjednika grada nekako obmanuti i prevariti. Tako i bi: Oni naložiše hiljade vatara, a moj ti Staniša ode i prevari onog zapovjednika, pokazavši mu one turske vatre i rekavši mu kako je ićmilet Turaka onamo palo i spremili se da zauzmu na juriš Stari Grad. Zapovjednik mu povjerova i misleći, da se onolikoj sili ne može oduprijeti, predade im grad brez muke i boja. Tako ti Turci uljegoše mirno u grad, a sjutra dan ižljegoše svi na ove naše ravnine, da čine dovu (zahvalnu molitvu), što su srećno zauzeli grad. I tako ti se ovo naše selo po toj njihovoj dovi prozva Dovlići, a od onih vatara, što no ih Turci pališe postaše Pali. Staniši Goliću dade turski car kao nagradu sve Dovliće i Čelinu, no Bog k’o Bog, on ga pravo nagradi, te mu đavo jednom sve ponese, te brate si moj, eno u Čelini i sad — vele da su njegovi potomci — Golići, borme krepaju od gladi.
    Eto tako mi u razgovoru pripovjedi ovaj vrli seljačina toliko o postanju spomenutih imena, na čem mu ja pri rastanku toplo zahvalih pruživši mu nešto za čibuk, što on jedva primi.

Izvor

1894. Bosanska vila, list za zabavu, pouku i književnost. Godina deveta, broj 13, str. 198.