Odmetnik Ajkuna

Izvor: Викизворник


Odmetnik Ajkuna

Majka Ajku sitno pletijaše,
Pletući je tiho kunijaše:
„Bog t' ubio moja šćeri Ajko!
Što se bona veće ne udaješ?
Znaš kolko si prosaca odbila? 5
Vrsnici se tvoji ižsniše,
Jaranice porod izrodiše,
Što se i ti mlada ne udaješ?“
Progovara Ajkuna đevojka:
„Ja se majko nikad udat’ neću! – 10
A tako mi moje vjere tvrde,
Dokle prođe jošte mjesec dana.
Pa ćeš viđet’ moja mila majko
Šta ću tebi mlada počnniti:
Rasprodaću ruho đevojačko 15
Što sam mlada njega sakupila,
Pa ću uzet lulu i tamburu
Lulu piti, u tamburu biti!“
Da vidite moja braćo draga
Ja što reče Ajka ne poreče, 20
Malo vrjeme za tim postajalo,
Telal viče po novoj čaršiji.
Vrag nanese Durguta telala
Ispred kule Ajkune đevojke,
Ajkuna je na pendžer gledala, 25
Na jabuke naslonila ruke,
Bjele dojke na demir pendžere,
Pa povika Ajkuna đevojka:
„Bogom brate Durgute telale!
Bratim tebe od zemlje do neba, 30
Dođi gore na bijelu kulu,
Da ti dadem ruho đevojačko,
Što sam njega mlada sakupila,
Da ga prodaš na novoj čaršiji.“
Progovara Durgute telale: 35
„O Ajkuno, ti se pomamila,
Kako ću ja na kulu izaći!
Neg ak imaš štogod na prodaju
Sveži Ajko u bošču bnjelu,
Pa mi baci na avlinska vrata.“ 40
Kad Ajkuna njega salušala,
Otvorila sepetli sanduka,
Pa izvadi ruho đevojačko,
Kad izvadi burundžuk košulje,
Nit su tkane, niti su vezene 45
Već od suha zlata ispletene;
Pa govori Durgutu telalu:
„Pobratime, Durgute telale,
To mi irodaj na novoj čaršiji,
Ne uzimaj aepre ni dinare, 50
Već uzimaj rušpe i dukate,
Što se može uza se nositi!“
To telale za boga primio,
I odnese na novu čaršiju —
Sve prodade ko na vatru živu, 55
Ne uzima aspre ni dinare,
Već ko što je Ajka naredila,
Pa odnese Ajkuni đovojci.
Pa doziva Ajkunu đevojku:
„Posestrimo, Ajkuno đsvojko! 60
Hodi dolje da ti pare dadem!“
Progovara Ajkuna đevojka:
„Hajde gore mijo pobratime!“
Kad je Durgut na kulu došao,
Progovara Ajkuna đevojka: 65
„Što te pitam mijo pobratime,
Što te pitam, pravo da mi kažeš,
Ja se mlada hoću odmetnuti,
Odmetnuti pobro u hajduke,
Hoćeš i ti sa mnom četovati?“ 70
Progovara Durgute telale:
„Hoću, hoću, posestrimo draga!“
Kad Ajkuna njega saslušala,
Skočila je na noge lagane,
Pa na noge papuče natuče, 75
Ona ide na novu čarpšju,
A za njome mili pobratime,
Ona ide terzibaši Ibri,
Pa je njemu selam nazivala,
Boga znade selam prifatio. 80
„Ču li mene terzibaša Ibro,
Da mi skrojiš zelena barjaka,
Na barjaku ruku đevojačku,
Do po ruke prste oknivene,
Kad se vratim da gotovo nađem, 85
Platiću ti kolko uzvrijedi.
Pa’ s otolen zdravo povratila,
Ona ide Muji bazrđanu,
Pa je njemu selam nazivala —
Boga znade selam prifatio, 90
Progovara Ajkuna đevajka: —
„Ču li mene bazrđane Mujo,
Dofati mi do dvije dolame,
Od najboljih što imadeš Mujo!“
Dofati joj do dvije dolame, 95
Kud su švene, sve zlatom vezene.
„Dofati mi kovčali čakšire,
Od najboljih što imadeš Mujo?“
Dofati joj kovčali čakšire,
Kud su švovi, tud je harač zlatni. 100
Kada se je Ajka podmirila, —
Otalen se cura povratila,
Kroz dućane mlade bazrđane,
Dokle dođe kujundžiji Pavlu.
Ona njemu božju pomoć viče,
Njojzi Pavle bolje prifatio,
Progovara Ajkuna đevojka:
„Ču li mene kujundžija Pavle,
Dofati mi dvoje toke bjele,
Što s’ od čiste srme ižljevene“ —
I Pavle joj toke dofatio.
Pa otalen zdravo polazila,
Dokle dođe tufekčiji Đuri,
Kada dođe tufekčiji Đuri,
Ona njemu božju pomoć viče,
Njojzi Đuro bolje prifatio,
„Ču li mene tufekčija Đuro,
Dofati mi dva čifta pušaka,
Što s’ u čistoj srmi obljevene,
I dofati do dva džeferdara!“
Sve je Đuro curi dofatio,
Sve je njemu pošteno platila,
Pa otalen zdravo polazila,
Do dućana terzibaše Ibre,
Pa uzima svilena barjaka;
Ona ide svojoj bjeloj kuli,
Pak se svlači, te se preoblači.
Kad obuče zelenu dolamu,
Po dolami toke od tri oke,
A na noge kovčali čakšire,
Na čakširam’ kovče ežderije,
Sve od suvog zlata ižljevene,
Po tozlukam’ guje ispletene,
Na koljena glave naslonile
Reko b’ da su žive prislonjene.
A na glavu kalpak i čelenku,
Što no mi se na čekrk obrće
Te kazuje koji vjetar puše,
A na noge hajdučke opanke,
A na rame obramncu torbu,
Preko torbe struku singašicu
Pritište je tankim džeferdarom.
Ja kakva je Ajkuna đevojka,
Mlađan momak, nausnica nema,
Ni pobro je poznat ne mogaše.
Pa od kule zdravo polazili,
Zdravo prošli ispod Banje Luke,
Kad dođoše u Savske Lugove,
Tu se Ajka ustavila mlada,
Ustavila nekolnko dana —
Pa je Ajka razvila barjaka,
I pod barjak četu iskupila,
Iskupila do trideset druga
Polu Srba, a polu Turaka,
U koga je kuća kabanica,
Duga šara i otac i majka,
Male puške bratac i sestrica,
Sva rodbina u čantri fišeci.
Pa se Ajka otlen podignula,
Ona dođe Spljetu kamenome
Pa otolen bjelu Dubrovniku.
Nu da vidiš odmetnik Ajkune
Tu se nigde nešće ustaviti,
Već se diže na Hercegovinu,
Turke bije, turske konje jaše,
Pak se diže iz Hercegovine —
Dokle dođe Skadru debelome,
Jeste mnogo počinila jada,
Trgovačkih razbila tovara,
Otimala i srebro i zlato
I lijepu čohu i kadifu.
Pak s otolen Ajka podignula,
Doklen dođe do brda Golije,
Do studene vode Kuršumlije —
Turke bije turske konje jaše
Pa eto je ravnoj Šumadiji,
U Topolu mjesto znamenito
U Topoli konak učinila
Kod onoga kmeta Radovana.
Dobro ih je kneže dočekao:
Na dvojicu ovcu jalovicu,
I po ono jedno mješče vina.
Tuna bili nekoliko dana
Tuna bili, tako se gostili.
Progovara odmetnik Ajkuna:
„Oj boga ti kneže Radovane,
Što te pitam, pravo da mi kažeš:
Ima l’ ovđe kakvoga odžaka?
Ja li kakva zenđila trgovca?
Da idemo njega poharati —
Čestita ću tebe učiniti! “
Progovara kneže Radovane:
„O boga mi odmetnik Ajkuno,
Ovud nema nikakva odžaka,
Niti kakva zenđila trgovca,
Već ču li me, odmetnik Ajkuno!
Čuo jesam — i kazivali su mi,
U onome Tešnju na Krajini,
Onde kažu bogata trgovca,
Po imenu od Tešnja Alagu,
U njeg kažu tri tovara blaga!“
Kad to čula odmetnik Ajkuna
Odmah svoju četu podignula,
Pa otide niza Šumadiju
Doklen dođe Drini valovitoj
Valovitu Drinu prebrodila,
Pa otolen Tešnju na Krajnnu,
Do pred kulu od Tešnja Alage, —
U dobro su doba dolazili,
Po akšamu između jacija,
Na avliji vrata istaviše
Iziđoše na bijelu kulu!
Al Alage ia kuli ne bješe, —
Već bijaše ljuba Alagina!
I njegova dva Posavca sina.
Poharašs kulu Alagiiu
Zaklaše mu dva Posavca sina,
I odniješe tri tovara blaga!
Pak s’ otolen natrag povratiše
Valovitu Drinu prebrodiše,
Pa otolen preko Šumadije,
U Topolu kmetu Radovanu,
Dadoše mu jedan tovar bla1ga.
Pak se diže odmetnik Ajkuna!
Do Jabuke vodice studene,
Tun se Ajka s četom ustavila.
Al mazari caru dodijaše,
Što počini odmetnik Ajkuna.
Piše care sitnu buruntiju
Te je šalje travničkom veziru:
„Ču li mene travnički vezire!
Što ne fataš odmetnik Ajkunu?
Već mazari meni dodijaše,
A ti tamo ni habera nemaš.
Brzo fataj odmetnik Ajkunu,
Ja l ufati, ja l pošlji glavu,
Ja l će tvoja otić za njezinu!“
Kad veziru taki haber dođe,
Pušta vezir bijela telala
Te telali tri bijela dana.
Teško vezir obećava blago
Ko ufati odmetnik Ajkunu
Ja l ufati, ja l donese glavu...
Taj se junak naći ne mogaše,
Jer svak znaše ko Ajka bijaše.
Dok eto ti soko Mehmed-age,
Pa on ide travničkom veziru
Te se njemu l’jepo poklonio,
I ovako njemu govorio:
„Gospodaru, travnički veziru!
Je l istina što telali viču,
Da toliko obećavaš blago,
Ko ufati odmetnik Ajkunu,
Ja l ufati, ja l donese glavu!
Ja ću ići da fatam Ajkunu!“
Veli njemu travnički vezire:
„Istina je, soko Mehmed-aga
Uzmi vojske koliko ti drago,
Idi fataj odmetnik Ajkunu,
Čestita ću tebe učiniti!“
Veli njemu soko Mehmed-aga:
„Ja ti neću uzet mnogo vojske,
Nego daj mi trideset delija
I pred njima delibašu Ibru,
I još pri tom jedan tovar blaga.
Da ja idem tragom Ajkinijem,
Da razberem od njenih jataka,
Đe se Ajka sa četom nalazi!“
Sve je njemu vezir odobrio.
Pak se diže soko Mehmed-aga
Podiže se preko Dalmacije,
Pa otalen na Hercegovinu,
Niđe Ajke čuti, ni viđeti,
Dok ne dođe Skadru debelome.
Tune Mehmed za Ajku razabro
Da j’ otišla ravnoj Šumadiji,
U Topoli vatan učinila.
Otalen se Mehmed podignuo,
Doklen dođe do brda Golije,
Do studene vode Kuršumlije
Pa eto ga niza Šumadiju,
Topoli je Mehmed dolazio,
Baš na konak kmetu Radovanu.
Dobro ga je kneže dočekao
Na dvojicu ovcu jalovicu
I po ono jedno mješče vina,
Tudi Mehmed konak učinio.
Kad u jutru jutro osvanulo,
Progovara soko Mehmed-aga:
„O ču li me kneže Radovane!
Što te pitam pravo da mi kažeš,
Ako s’ misliš nanositi glave
A ja znadem da ti dobro znadeš,
Đe je sada odmetnik Ajkuna?“
Kad to začu kneže Radovane,
Od muke se kneže oznojio.
Progovara kneže Radovane:
„Oj bora mi soko Mehmed-aga
Eno Ajke kod vode Jabuke
Tu je Ajka vatan učinila
Sa svojijeh trideset hajduka.“
Veli njemu soko Mehmed-aga:
„Ču li mene kneže Radovane,
Da ti ideš s nama u poćeru,
Da fatamo odmetnik Ajkunu,
Ako Bog da, te je ufatimo,
Bić’ i tebi bakšiš od vezira!“
Veli njemu kneže Radovane:
„Ja ne mogu ići u poćeru.
Ako me je nevolja nagnala,
Da prokažem odmetnik Ajkunu,
Beli za njom u poćeru neću,
Ja sam njojzi vjeru založio,
Da je junak prokazati neću,
Doklen traje na ramenu glave;
Al nevolja za vjeru ne znade.
Sad promisli po sebi Mehmede
Da si kome vjeru založio,
Kako bi ga na vjeri izdao?!“
Bješe Turčin srca junačkoga,
Pa on veli kmetu Radovanu:
„E vala te ni goniti neću
Nego daj mi tvog Nikolu sina
Da nam pute do Jabuke kaže.“
To se njemu ino ne mogaše
Već im daje svog Nikolu sina
Pa se Mehmed otlen podignuo,
I sa njime delibaša Ibro
I sa Ibrom trideset delija,
I pored njima dijete Nikola,
Mili sinak kneza Radovana.
Kad su bili do Jabuke blizu,
Đe je Ajka s četom prebivala,
Tu je Mehmed društvo rasturio
Oko čete odmetnik Ajkune,
Seb’ ustavi delibašu Ibru,
Al i Ajka bješe poranila,
Pa je s pobrom eglen otvorila,
Nu što zbori odmetnik Ajkuna:
„Ču li mene mio pobratime,
Danas nama dobra biti neće,
Jer sam noćas zle sane usnila,
Đe Jabuku tama pritisnula,
Pa po tami prolijeću vuci,
Na naske su juriš učinili!“
Progovara Durgute telale:
„Ne budali mila posestrimo,
San je klapnja, a Bog je istina —
Već kolk’ ima kako četujemo,
Šta sam i ja takvih snova sanjo
Pa evo nas živih obadvoje,
Kad-god sam ja takvi sanak snivo,
Onaj dan smo šićar dobivali!“
Jošte oni u riječi bjahu,
Puče puška iz zelena luga,
Puče jedna, pa za njom i druga;
Jedna ubi Durguta telala,
Druga rani odmetnik Ajkunu
U zlo je je mjesto pogodila,
Pod koljeno, u nogu desnicu.
Nu da vidiš odmetnik Ajkune,
Koliko je srca junačkoga,
Na lijevu se nogu poduprla,
Pa uzima svoga džeferdara,
Ona zgađa soko Mehmed-agu,
Ne pogodi soko Mehmed-agu,
Već iogodi delibašu Ibru,
Mrtav Turčin crnoj zemlji pade.
Kad viđeše Ibrove delije
Da poginu delibaša Ibro,
Na Ajkunu juriš učiniše.
Rašćeraše po gori hajduke,
Ufatiše ranjenu Ajkunu,
Svezaše joj ruke naopako,
Baciše je konju na ramena,
Pa otolen s Ajkunom krenuše,
Kud je Ajka s četom prolazila,
Kako kome mjestu dolaziše
Pita Mehmed odmetnik Ajkunu:
„Kazuj Ajko ko su ti jataci,
I ostave što si ostavljala?“
Ali Ajka kazati ne šćede.
Svud prođoše, Travniku dođoše.
Kad su bili kroz Travnika bjela,
Tu izlazi malo i veliko,
Da gledaju odmetnik Ajkunu,
Govore joj njene poznanice:
„Jadna Ajko, šta si uradila?
Je l ti sada žao poginuti?
Veli njima odmetnik Ajkuna:
„Ajdte jadne, ne budite lude,
Ja nijesam bila kukavica,
Što je meni žao poginuti:
,Dobrih sam se konja najahala,
I lijepe čohe naderala,
II turskijeh nasijekla glava!“
Dovedoše Ajku pred vezira.
Kad je vezpr Ajku sagledao,
Pa je vezir Ajki besjedio:
„Ču li mene odmetnik Ajkuno,
Hoćeš meni vjeru založiti,
Da ti više četovati nećeš?
Da t’ poklonim tvoju rusu glavu!“
Progovara odmetnik Ajkuna:
„Ja ne žalim moju rusu glavu,
Nego tvoju, što je ne posjeko!“
Ražljuti se travnički vezire
Na delije hršum učinio
Da pogube odmetnik Ajkunu.
To delije jedva dočekaše
Da osvete delibašu Ibru
Pa Ajkunu mladi dočepaše,
Izvedoše za Travnika bjela,
Svezaše je konjma za repove,
Raskidoše odmetnik Ajkunu,
Tako Ajka četovanje svrši — ...

Višegrad, 1888. Zaharija Bogdanović



Reference[uredi]

Izvor[uredi]

Bosanska vila, 1889, godina IV broj 2. Sarajevo, 16. januara 1889, str. 27-29. Bosanska vila, 1889, godina IV broj 3. Sarajevo, 1. februara 1889, str. 44-45.