Odmetanje Starine Novaka

Izvor: Викизворник


Odmetanje Starine Novaka

Četa mi se podignula mala
Od malena šera Sarajeva,
Četa ima četiri `ajduka:
Dva Turčina i dva Kaurina,
Svakog da ti po imenu kažem: 5
Jedno ti je Starina Novače,
A drugo je čelebija Grujo;
Od Turaka efendi kadija,
A drugo je mladi Uzumlija.
Kad su u gori Romaniji bili, 10
Tu nađoše klisuru pećinu.
Tu sjeđeše i olenjisaše,
Dok zavika Starina Novače:
„'Ajte đeco, sivi sokolovi,
Obidite gore i skazine, 15
Kad sjedimo ništa ne činimo,
Dako kakva lova naćerat,
'Ali srnu, 'ali divokozu,
Al' ljeljena roga pitomoga;
A mi ćemo ođe ostanuti, 20
Da čekamo lova na skazinu,
Da čekamo d'ako ulovimo
D'ako štogođ danas ušićarimo.“
Skoči Grujo kao soko sivi,
A za njime mladi Uzumlija, 25
Obidoše gore i planine,
A ne mogaše ništa naajkati.
Skače Grujo kroz jelove granje,
Ka' 'no ljeljen od godinu dana,
Na njega je samur i čelenka 30
I na momče odijelo divno.
Ide za njim Ture Uzumlija,
Pa ovako čelebiji viknu:
„A, za Boga, dijete Grujica,
Mnogo ideš u ove 'ajduke 35
I da lova loviš na planini,
A na tebe samur i čelenka;
Kapa valja nebrojano blago,
To je kapa za mene junaka,
Daj s' kapama da se mijenjamo, 40
E', ja vazda sjedim na uzuru,
A ti u lov ideš u planinu.“
Nasrdi se dijete Grujica,
Pa ovako Uzumliji viknu:
„Šuti more, poturice zorna, 45
Ne dam tebe kapu i čelenku.
Šta će mene tvoja maslavica?
Šta će kapa sa šorve glave (?)?“
Nasrdi se Ture Uzumlija,
Riječ za riječ dok se posvadiše, 50
Za bjela se grla povataše,
Pa se tamo i ovamo skubu,
Tam' i amo kroz jelove granje.
Nasvoji ga dijete Grujica,
Obali ga u bukove šušnje, 55
Nož izvadi, posječe mu glavu,
Pa s' otalen natrag povratio.
Kad na vrata od pećine dođe,
Kad Novaka i kadije nema.
Dade mu se nešto pogledati, 60
Stoji barda u pećini kletoj,
Kad s' i oni nešto posvadili,
A među se kavgu izvodili,
Za bjele se grla povatali,
Pa se tamo i ovamo vuku. 65
Novak Ture bješe osvojio,
Pa Turčina po pećini vuče,
A tada se topuzinom tuče.
Dok dopade dijete Grujica
I kadiji posiječe glavu. 70
Sad ću ti za Novaka pričat;
U pećini dugo ostanoše,
A kod sebe čete sastavljaše,
Četovaše i ajdukovaše.
To je bilo, ne znam je li bilo, 75
A da nije što bi se zborilo.



Izvor[uredi]

Luburić, Andrija, Zbirka narodnih pesama. Arhiv Srbije, Beograd, Odmetanje Starine Novaka, IX, br. 131.